Pjesmu samo za tebe.. kao nikada.. nikome

31 siječanj 2015

Pesmu...
Samo za tebe...
Kao nikada nikome...

Ionako ih teško cedim iz sebe
i mučim se dugo dok složim sve
jer posle volim da ih čitam
i da mi budu lepe
i da se ne sećam odakle mi

Da počnem od onog dela
koji ovde izgubljenog tražiš?
ili pak od kose i oka?
ili od toga kako je lako
nehotice uvrediti te?
ili kako još uvek misliš
koliko te mogu povrediti
i da nema načina
da ti sprečim strah?
ili da te ne ljutim
tvrdeći da je ovo
sve samo proteza
možda udobna
ali ipak samo proteza?
ili plašeći te da nisam
ja taj deo koji fali
koji si negde zaključala
i bacila ključ
ili kako bih rado oštrio mač
na onima koji su
ovo sve sa tobom uradili
i pomalo na tebi
onako pljoštimice
po turu (možda golom)
jer si ih pustila
Pa se ja sada ubih
da ti pokažem
kako ima i drugih puteva.

Stvarno ne znam kako bih
napisao pesmu
samo za tebe
kao nikada nikome...

Jer ih Ionako teško cedim iz sebe
i mučim se dugo dok složim sve
jer posle volim da ih čitam
i da mi budu lepe
i da se ne sećam odakle mi

Oprosti...
ali mnogo tražiš..."

16.rujan 2009.

Jorgovan

Sigurna sam da se sjećaš onog jorgovana ispred prozora moje sobe?
U najavi proljeća, dok su grane još gole.
I blata ispred njega. Kasapnice ispred koje jorgovan cvijeta plavo iz Antićeve pjesme. I mog bezobzirnog prosipanja ispred njega.

Ovaj dan mi na to liči; blato u dvorištu pod štiklama do kapije.

To blato mi je došlo do grla, a ja volim sve čisto. Čiste plahte. Ruke. Čaše koje bjesomučno brišem krpom.
Izbjegavam vlažne dlanove.
Čisto.
Čisto.

Ne volim kad me usput grle, ni dodiruju. Ili mi je svejedno.
To nisam ja.
Sve dok se ne probudim. Ne pogledam jorgovan. Gole grane su još juče bile polusmrznute.
Spremljene da čekaju proljeće. Pritisak je vani malo veći. Neuobičajeno. Temperatura, neugodnih, 10 stupnjeva. Pritiska me nešto u grudima.
Pogrešno, s lijeve strane.

Glupo bi bilo rasuti se sada, još jednom pred svima.


Molitva za Magdalenu

28 siječanj 2015

Više ništa nije postojalo. Čak mu se činilo da su sve utjehe koje bi mogao sam sebi pronaći,
samo utvare koje mu razblažuju i ovako smućenu svijest.
Život mu se sveo na fiziološke potrebe.
Tijelo mu se punilo otrovom. Mrzilo ga je ustajati.

Zagušljiv zrak u polumračnoj sobi.
Letimičan pogled na balkonska vrata.
Na trenutak, kao da je vidio njen obris. S leđa. Siluetu.
Polukružne uvojke, sa mirisom poljskog cvijeća.
Onog ljubičastog, što u proljeće livade pretvara u mirišljave sagove.
Koji pod nogama stvaraju osjećaj ugode. Topline.

“Budalo”. Pomisli za sebe. Tko zna gdje je ona? I sve te zanosne misli o Ljepoti.
Kao da bi Ljepota još postojala na svijetu kao što je ovaj?
Uvojci su mu i dalje titrali kao svici pred očima.
Natjerao se na ustajanje. Put do toaleta, skratio je ispijanjem još jedne žestice.
- “Prokleta”. Mrmlja sebi u bradu.

Priviđaju mu se njena leđa sa uzorkom mirišljavih lokni.
Slika je prizvana i ne može ju se sada osloboditi. Težak osjećaj u grudima. Poput ptice zloslutnice.
Prepušta se utvarama smućene svijesti.
Zar bi se trebao boriti protiv toga?

San će mu je opet vratiti. S mirisom poljskoga cvijeća u rana proljeća. Stisnuo je čvrsto kapke. Slutio je da rasuti uvojci mirišu u tuđoj postelji.

Egzil Svjesti

27 siječanj 2015

U doba polupraznog hoda

ako budem čuo tvoje korake

tvoje duge noge i tvoj stomak

bježaće da ne pobjegne

ali uvijek će da te oda


U doba presipanja snova

ako te sanjam još jednom

i tvoju kosu i tvoja bedra

pustiću kap ili dvije

kad Sunce ustane iza krova


U doba egzila svijesti

ako te vidim opet

tvoje oči i tvoje grudi

učiniće me sretnim

ali te neću nikada više sresti.

02.09.2010. Đ.A.

Među plahtama

25 siječanj 2015

I onda se okrenem na bok. Ispružim ruku. Prsti se upetljaju oko tvojih. Spavaš. Poljubim ti obraz. Osmjehneš se u snu. Pogledam kroz prozor. I vidim tek naznaku novog dana; blijedi trag jutra. Rukama rastresem kosu.
Pramen što pada na lice i prekriva obraze. Pomjeriš ruku i otvoriš oči. Nisi siguran da sam to ja.
Nisam sigurna ni ja.
Raščupana i izgužvana. I meka.
Otisak jastuka na obrazu.
Ispružiš ruku i skloniš pramen.

I onda zalepršaju sićušni kristali.

I odvedeš me.

Daleko.

Pričam ti priču bez kraja

23 siječanj 2015

Jutros sam sjedila na balkonu i pisala ti pismo. Bilo je hladno. Pet ili deset minuta. Onda sam ušla unutra. Priljubila nos uz staklo. Red sivih zgrada sa nebom niskim nad krovovima. Kao da se ljube.
Okrenem glavu i uđem unutra.
Znaš, rano ujutru s ponekog prozora vidi se ona čudna mutna svjetlost. Kao da netko živi tamo. Moje svjetiljke su neonske. Grozim ih se, ali ih kupujem. I rijetko palim. Rastužuje me pomisao da si s nekom drugom. Besmisleno je maštati da nije tako. Besmisleno je i da ona leži pored tebe dok ti ovo pišem. Nisam se okrenula ni da pogledam svoj krevet.
Skuhani čaj se ohladio dok sam bila na balkonu. Kavu ne pije, a ja sam željela bar jedno jutro mirisati na kreme, a ne na duhanski dim. Možda mi je zato jutro bilo sivo i bljutavo? Teško sam gutala taj mirišljavi čaj. Mogla bih se kladiti da kroz zavjese proviruje sunce, ali moj mentalni sklop je bio preosjetljiv da bi prirodnu pojavu kao što je sunce shvatio drugačije, osim nekog ruganja. Možda podsvjesnog, ali ipak... Neukusnog.
Siva zgrada napolju je San, a ovo što ja mislim je stvarnost. Oblak od mašte. Žuta, topla svijetla ne moraju biti sretna svijetla. Sve je stvar prezentacije. Pojmovi nam se i tako razlikuju.
Zrno gorušice, ne pomjera više planine. Znam da mrziš religijske fraze. Meni su podjednako postale teško svarljive.
Jeftina propaganda o ljubavi.
Znaš, sad imam posao i platu. Mogla bih pogled na sive zgrade zamijeniti pogledom na park. Ali bojim se da bih još dugo vidjela sliku kao što se vidi s tvog prozora. Sjećam se kad smo skupa gledali platno od neba. Sve one zvijezde i astrologija koju ne razumijem. Plišane igračke i kola. Velika i mala. Veče smijeha.
Zbog toga još nekad kroz hladna balkonska stakla, gledam mutna, topla svijetla.

Nebojša

22 siječanj 2015

Prvi put kada sam oborila nekog dječaka na zemlju imala sam 6. godina. Išli smo zajedno u vrtić. Ja sam imala aplikaciju Miki Mausa na majici, a on je želio da mi to strgne s iste. Zvao se Nebojša. Nebojša se našao na zemlji a ja sam poslije morala da stojim pola sata u kutu.
Odstojala sam svoje sasvim mirna.

Sretoh Nebojšu neki dan u gradu. Ne vjerujem da bih ga tako lako oborila sada.
Onako fizički.
Za ostalo nisam sigurna.

Retro

21 siječanj 2015

Ustala sam prerano. Skuvala kavu, namjestila krevet, oprala šalice od sinoć. Ustvari prvo kada otvorim oči, a nekada ih ni ne otvorim, nego onako napipavam ispod jastuka mobitel, i uvijek se obradujem onoj kuvertici. Kako je lijepo biti nečija ljubav. Naći tu malenu elektronsku kuverticu. Sati; negdje poslije 03h. Biti nečija, recimo jedna od poslednjih, misli pred spavanje. Ja sam mislila odraditi onaj slow motion pred spavanje, ali me moja potreba za pravim snom bijedno prevarila. Zaspala i spavala a da ni ne znam kako je prošlo tih divnih 7sati.

A sada vremena na pretek. I da su samo proporcije istog srazmjerne, ili bar malo više, u našu korist.

I onda pustim neki sentiš.. Staviš glavu u jastuke i grizeš me kao jabuke..

Retro, naravno. I nema veze na kakve gradove i doba miriše, ako može da ugrize.

Svi su gradovi podjednako daleko. Nemam nekako volje za njih. Da se pregrejem pa smrznem u autobusu. Da na pauzi od pet minuta progutam cigaretu u strahu da će bus otići bez mene, a ja ću da se smrznem tamo negdje ispod beskrajnog sjevernog neba. Moj mi je ovih dana (grad) baš nekako lijep. Pust i siv. Prolaze poznati autobusi. Svjetlucaju brojevi na njima a ja prepoznajem pravac koji pokazuju.
Treba mi nešto ušuškano i toplo.
Čaj i nova kuvertica.

Srcem

20 siječanj 2015

Još ćeš hodati nepoznatim putevima, ogrtati se prozirnim ogrtačima ljubavi i bola. Neuhvaćenim treptajima smrvljenih, dalekih svijetova.
Opijati se iluzijama, udarati bjesomučno riječima.
Možda će srce iskrvariti na tvome dlanu?
Stisni šaku, osjetićeš srce.
Zatvori oči, osjetićeš nemir.
Zbog koga ćeš još ludovati.
S njim ili nekim drugim što će ličiti na njega.
Na prvoj stanici, u prvih par kvadratnih metara, u prljavoj prolećnoj ulici, dok se drugi budu trudili živjeti, ti ćeš mene sa žudnjom kojom sam te prizvala sebi, sa rukama koje su pravile putanje od gore do dolje, tisuću i jedan put, imati.
U maloj sobi, sa pogledom na jutra, tvoja Boginja biće neka nalik na mene. Ili ću to biti ja?
Ne znam. Istrošiće se magija, ako se previše bude bunila ona smiješna druga strana, ovog mog malog svijeta.

Znam ja sve o tome.

Hodala sam stazama sa iskrivljenim putokazima.

Norveške šume

19 siječanj 2015

Kako danas nije vrijeme za nikakvu tabletu, očigledno je vrijeme za rakiju. Čovjek bi pomislio da ja svako malo pijem ili tablete ili recimo neki alkohol ali ja u biti zaboravim da naglasim da se ja samo zabavljam tim mislima u glavi. Super, sada sama sebi ličim na patološkog lažova koji ima neki malo dublji problem.
Gnjavim se sa Murakamijem. Najiskrenije dosadilo mi je da me vuče po raznim gorama i planinama. Šta sam saznala do 151. stranice? Ne mnogo toga. Ni on nije saznao mnogo toga, osim da ja Naoko lijepa djevojka, kojoj, gle čuda, nešto fali. Nekako se očekuje da lijepim djevojkama uvijek nešto fali i da gnjave. One manje lijepe nemaju vremena da o tome razmišljaju. Ali on mi je strašno simpatičan lik. Stalno jede; doručkuje, ruča, večera. Pored njega osjećam se kao sasvim normalna osoba, i lijepo mi je u njegovom društvu. Mogla bih se navući na njega. Tako strpljivog. Na toj nekoj stranici gdje sam došla, sada ima i vina, pa okej ne osjećam se strašno loše, i sam Murakami bi večeras odobrio djevojci kakva sam ja, da pije. Da, ja i Vatanabe, možemo doživjeti ikakvu razmjenu u dva pravca, pitam se što bi on saznao dok ja njega nestrpljivo okrećem stranicu po stranicu i čekam da me odvede u Norvešku šumu?

Najviše bih vojlela da me vrati na sam početak. Poljubi čvrsto u usta. U istoj šumi, pored jezera.

Kišna

18 siječanj 2015

Izlazi mi se.

Miriše mi se na neki parfem. Prvo moj, a posle na tvoj i moj.

Nosi mi se crna haljina.

Tanke bretele.

I gola leđa.

I visoke štikle.


Ljubi mi se s tobom ispred vrata,


Pa u mom hodniku pored Adama.

Gledaju mi se tvoja leđa dok me čekaš da zakopčam kaiščić na sandali.


Vozi mi se tvojim autom


Dok kroz prozor promiču zamućena svijetla grada i na nebu dok trepere zvijezde.

Dok ti gledaš cestu, a ja tvoj profil.

Spušta mi se ruka na tebe.


Na tvoju toplu kožu.

Pije mi se vino


Iz visokih čaša

dok te preko ruba iste gledam.

Grizu mi se usne


I ljube mi se usne

I vozi mi se večaras


U crnoj haljini

Tankih bretela i golih leđa.


Spava mi se gola

ispod hladnih bijelih plahti


Ugrijanih našim tijelima.


(Vidiš, to je nekad bilo. Sad mi se uglavnom samo spava. Sama.)

16 siječanj 2015

Januar dočekaš u ulici koja nosi naziv kontinenta gdje nikada nisi bila. Ulica ima ljude: mamu i dijete, mamu i tatu, par penzionera, bakicu i sasvim zgodnog djedu, djevojku i momka, ljubavnika i ženu, dva prijatelja, dvije tri prijateljice, bezbrižni kikot između prve zvijezde i sivog sumraka. Ima i jednog beskućnika, veliki zvonik franjevačke crkve, i na žolnai keramici sasvim neočekivano jednog štakora. Ti imaš plavi šal i rukavice, jaknu. Na putu do kuće čuveni autobus, sada ste već pomalo bliski i on je pomalo tvoj iako uredno plaćaš onu kartu i razmišljaš o karakteru vozača slušajući kakvu glazbu pušta. Na putu do kuće prati te Balašević, i svakako mu to nije prvi put. Vozač ti džentlemenski otvara vrata onim specijalnim dugmićem na tvojoj stanici, uputiš mu jedan od onih osmjeha i odeš kući da sanjaš snove koji će se jednom sasvim sigurno ostvariti.

15 siječanj 2015

Posežem za pisanjem kao pijanac za čašom. Još jedna. Nekako mi mučno a opet, ne ide bez toga. (treba se nekako uspavati)

Cijelu godinu unazad, razapinjala sam nas na križ. Pomalo nesretna pomalo čudna, pomalo usamljena. Ponekad s razlogom, a najčešće bez.

Planiram da se skinem s ovoga sve dok mi je isto što i pijancu čaša. I uvijek kažem sebi sutra, sutra, svjesna da su to lažna obećanja.

I ako to razapinjanje nije umanjilo ništa. Meni nije. Sada mogu da se zagledam u sebe i da vidim šta mi to konstantno fali.

Ti mi fališ.

Vatromet

14 siječanj 2015

Sjedimo na trosjedu.

Mrak. Samo film u koji netremice gledamo. Tvoja glava koja leži u mom krilu. Cijeli film su me dekocentrirala vlastita koljena.

Krilo. Glava. Čaša. Mađar. I te male sise Nikol K.

Godinama ranije;

Večer kad si došao Zakucao na vrata. Energija koja je privukla oboje. Zakovala nas tamo negdje u čaše o čije zidove se odbijala. Čista privlačnost. Možda prepoznavanje?

Oduvijek me je zastrašivala pomisao male tihe ljubavi. Mislila sam da se od nje brže stari i da na kraju umreš strašno dosadan.

Valjda su mi zbog toga vječito dodjeljivane one brzoizgarajuće, lijepe poput vatrometa. Brzoprolazne i još mogu da te opeku, eksplodiraju ti na dlanu.

(kao da bih mogla zaboraviti onaj novembar, tebe tako mladog, pripitog i zaljubljenog.)

I ne, nisam rekla: "Ne, hvala", Iako sam možda trebala.



Rupa.

12 siječanj 2015

Malo poslije 12 h zovem panično B. i skoro je molim da dođe da me mijenja. B. ostavlja i blizance i muža koji dolazi samo na vikend i ručak i supu i neispečene kolače. B. pali stari jugo. B. vozi nedozvoljenom brzinom. B. stiže.

Uz kavu, jaku i bez mlijeka,odlučimo da je ipak pametnije da ja ostanem. Da odradim još tih par sati, a ona da se vrati blizancima, mužu i kolačima. Prvi put joj zavidim.
(Iako stalno smišlja kako da ga prevari i kako da ga izbjegne)

Odlazim kući. Maštam o mlakim radijatorima na kojima se suši veš. Samo da mi i večeras ne ispadne faza.. Kaže B. Morat ćeš se smuvati se nekim električarem.. I gotova stvar.


Nikakvih obaveza. Ništa. Samo da se naspavam. Ne mogu zamisliti npr. da za koji dan osvanem nasmijana i sretna i tip top. Sa sastavljenim i jasnim emocijama. Vrijeme je prekratko. Želim se samo smijati. Rasplačem se na reklami nivee. Rasplačem se iz prve, a sastavim na deset. Samo što to podjelim sa skroz nebitnim ljudima. Neke bitne štedim. Štedim jer stalno pravim plan i jedem sebi živce što nitko neće da se mijenja. Što svaka kombinacija ima neku rupu. A ja imam onaj osjećaj u stomaku;

Sve će proći i bez mene.

A ti me voliš

11 siječanj 2015

Morala sam danas opet kroz onaj hodnik.... Znaš tko me je dočekao? Aaron. Da, davno sam ga vidjela. Nedjeljama mjesto u holu bilo je prazno. Mjesto gdje odlaže knjige, zurilo je danima tako pusto i napušteno. S vremena na vrijeme kroz misli mi je prolazio naš zadnji razgovor. I sjećanja su odložena skupa s obećanjima. Na policu. Pokušala sam ih staviti na najvišu. Da mi slučajno ne padne na pamet, u trenucima dosade, ili ovakvih stanja kada ni sama ne znam što hoću, na pamet da ih odmotavam i prelistavam uzalud. Čudno mi je. Gledam sebe i Aarona. Neusiljeni razgovor. Kao nekad. Kad je samo brbljao i meni išao na živce. Čini mi se da je od onda prošao cijeli milenijum. Ako ne milenijum, onda bar cijeli vijek. Sigurna sam više od par tisuća godina. Od onda do sada, prošlo je puno toga.
Aaron ne brblja, a ja se ne smijem.
Samo njegovo prisustvo podsjeća me. Na mene.
Liječena stanja su mi uvijek započinjala alkoholom, tabletama i muškarcima. I smijehom. Puno lažnog smijeha za bezbrižno liječenje duše. Puno muškaraca. Nikad nisam postala ovisnica. Jer mi nisu značili mnogo. Tako laki i slatkorječivi.
Bože ako još kažeš nešto tako ja ću se ispovraćati.
Aaron ne govori nikada tako.

(haljine, suknje, oh cipele, brdo cipela)



Udahni - Govorim sebi. Nitko ne zna tko se krije iza ovih slova. Samo ti. A ti me voliš.



Samo je nebo iznad nas

10 siječanj 2015

Zrak ujutru miriše na hladno. Još uvijek postoje ledene i mračne zore. Grljenja narančastih svijetiljki s mrakom kad idem na posao. Ne cvrkuću ptice rugalice. Sve je sivo, crno, magleno i hladno.

Svi pridjevi su bezvoljni i mrtvi.

1. Sinoć sam srela druga iz osnovne. On: Hej, pa to si ti. Ja: Hej, pa i ti si ti. U osmom razredu sjedeli smo skupa na tehničkom i fizici. U učionici u podrumu. Igrao je odbojku u Spartaku. Nije imao naočare. Ostalo je zaista sve isto. Kad ga malo presložim u svojoj glavi, zaista bi mogli ponovo sjesti u klupe. Djeca i tako danas izgledaju starije.

2. Sh, kad ide na posao i u autobusu sretne djevojku s kojom mu se skoro dodiruju koljena, zamišlja kako bih to mogla biti ja. Pitam kako bih i zašto mogla biti ja? Kaže pocrveni i spusti pogled. (Odavno ja ne spuštam pogled i gledam ljude u oči) Sve dok ljudi zamišljaju ostaje im mrvica nade da će im biti lijepo. Da su zamišljali ispravno.

3. Nestala mi je mačka. Njeno mjesto na mom krevetu odakle sam je uvijek tjerala prazno je. Nisam je baš voljela previše. Ali mi sada nedostaje. Pitam se jesam li je uspjela otjerati ili se samo izgubila u velikom strašnom svijetu vani?

To nije izgubljen čovjek u tvom životu, samo mačka. Počnem s životinjama, završim s ljudima. Mislim u tom gubljenju nikada ne znaš…

4. Danas sam htjela uraditi običnu stvar. Leći na travu i gledati oblake i nebo. Znaš da to uopće nije jednostavno?

Jer napolju još kopni snijeg.

Boli me grintavo nebo. Volim ja te kišne oblake ali su mi dopizdili. Od njih mi se samo spava.

(Post)novogodišnji

08 siječanj 2015

Petnaestak stepeni °C ispod nule, baš kao što je bilo najavljeno... (Ne znam koliko je u Budimpešti, ali nije ona tako daleko, a i mi smo joj sve bliži.) Nekoliko dana ranije, neobična tišina u knjižari podsetila me je na scenu iz jednog filma, isto tako tihu, koju s vremena na vreme naruši otvaranje vrata i zvuk zvonceta; poneka mačka unutra odavno nije neobičan prizor. Prelistavam knjigu... Mlađa, stari poznanik, koji tu radi, u prolazu se nasmeje i dobaci jedno "Ne razmišljaj".

Prolaze dani, tek dva ili tri, ali čine se kao nedelje. Opet je sve tiho, na trenutak isprekidano zvukom uglja koji dodajem u peć. Biramo prazničnu tišinu umesto praznične ludnice. Prija nam. U toj toploj tišini, imati Tebe postaje kao svojevrstan performans, pred odabranom publikom, ali će se na kraju, umesto aplauza, samo nastaviti ista ta tišina, naša. Čovek je istinski slobodan samo onda kada je go, pored jedine žene koja je u stanju da privuče svu, baš svu njegovu pažnju (pa bila ona gola ili ne - to se barem lako uredi!).

U tišini. Prazničnoj. (Jedinoj stvari zaista posebnoj u vezi praznika. Ili: u vreme praznika.) A to privlačenje pažnje... Mora da bude obostrano. Zato se narcisoidno pogledam u ogledalu, zaključim kako lepše izgledam neobrijan, a šta sam samom sebi, to i nije tako bitno, jer znam šta sam Tebi.



Ma sad kad sam izbacila bor mnogo mi je lakše. Bor je privlačio svu moju pažnju i stalno sam provjeravala jel još diše. Znam, djetinjasto. Znaš, jednom davno sam se osjećala kao taj bor. Svjetlucava, lijepa, mrtva. Uopće nisam disala na tvojim grudima. I onda sam napravila onaj korak. I ma, znaš... Iskoračila. Propadanje s tolike visine, dalo mi je krila. Kako sam samo letjela. Stigla čak do oblaka, I pala.
Bio je to senzacionalan pad. Nisam razumjela tada zašto si mi oprostio.
Sada u tišini, kada ništa svjetlucavo ne remeti moju pažnju, znam.

Pa ipak, ponekad zasvjetlucam kao to drvo. Kada me u tišini koju remeti samo odsjaj vatre i miris svijeće od cimeta i jabuke, stiskaju tvoje dvije ruke.

Ja se nasmiješim. I točno znam što si Ti meni.


A.& S.

Još se ne bih udala

07 siječanj 2015

Odgledala sam jedno "petipo" filmova. To je skoro više nego u cijeloj protekloj godini. U kontinuitetu 7 sati. Tokom gledanja; vino, čips, pa maramice. Pa opet malo vina. Poruke koje hitaju tamo-vamo. Malo smijeha, malo durenja. Ništa glume. Malo stezanja srca, malo nogu. Tokom gledanja, pet puta sam te poželjela kresnuti a samo jednom se udati. Dobro, lažem, dva puta.
Prosjek mi (ni) je loš.
Kriva je "Casablanca", a malo i ti.

Jedva ustanem ujutru.

Prije neki dan, sam vidjela mrtvog čoveka. Pitam koleginicu: "Zar baš mora ležati u kupatilu , tamo gde pijane cure povraćaju?" Sa šljokicama u crnoj kosi kao ebanovina samo je zažmirkala na mene: "Pa ne poznaješ ga, što se nerviraš". Gle stvarno, što se nerviram oko mrtvog čovjeka koga ni ne poznajem, a ljudi umiru i praznicima.

04 siječanj 2015

Jutros sam vraćajući se s posla, zaglavila još kod prvog skretanja u dvorištu bolnice. Dvije jake muške ruke su pogurale auto, hvala im na tome. Uspjela sam samo da mahnem ne skidajući pogled s puta ispred sebe. Izgleda da ova sredstva za brisače nisu za temperaturu ispod nule, ma koliko ih platili. Dokazala sam sebi da mogu da vozim i kad ne vidim. Ali sutra neću to da provjeravam ponovo.
Kažu da će danas padati opet snijeg. Ako bi proglasili neko vanredno stanje mogla bih odgledati sve filmove, pa navijam za puno snijega.
Iako vanredno stanje podrazumjeva i mogućnost suspendiranja građanskih sloboda.
Možda neću smjeti na ulicu nepropisno odjevena, bez kape i šala. I biće mi zabranjeno da sama čistim snijeg.
Netko će mi donijeti toplo pecivo sa sirom u obliku puža. Čokoladno mlijeko sa zalijepljenom slamčicom na ambalaži.
Netko će me ljubiti cijelu noć.

Auto je bezbedno parkiran odmah iza kapije.


Vlakovi i crne rupe.

02 siječanj 2015


Noćas je bilo hladno.

Poslednja ulica u nizu ima onu primamljivu crtu da iza nje ne postoji ništa. Ništa više osim gole crne rupe i mraka u koji tamo iza ponoći uplovljavaju crni huhteći vlakovi.

Jednom smo vraćajući se s mora vukli neki televizor kuća-more, pa me je tata ostavio da čuvam stvari a on je odnio veliku kutiju sa tv-eom do autobuske stanice i tamo ostavio moju sestru da je čuva dok se on ne vrati sa mnom i ostalim stvarima. Ja sam ostavila naravno ostatak stvari i krenula u potragu. Vrag bi znao za čim. Najvjerojatnije je bilo da mi se učinilo da ih nema predugo pa sam se uplašila i počela da ih tražim, ali ja volim da vjerujem da sam krenula iz nekih drugih razloga. Ostatak priče nije zanimljiv. Poslije olakšanja kada me je pronašao kako bezbrižno šetkam peronima dobila sam neko predavanje tipa da moram da budem tamo gdje me se ostavi. Sestra je naravno sve sa stvarima uredno čekala na stanici gdje ju je ostavio kada je otišao po mene.

Nisam joj zamjerala na toj njenoj vrlini.

Po danu ulica nije obrubljena zvijezdama. Vide se samo drveni stubovi električnih sijalica. Cijeli red koji noću dodiruje nebo.

Onako

Danas je dan za sklanjanje jelke. Sad to više nije mirišljavi bor. Sad je to komad grane koji onako bez vode poprilično izaziva moje sažaljenje. Ali ne smijem da nasjednem na to i ostanem cijelu godinu sa komadom drveta koje je svoju sudbinu odredilo i tako još prije mene. Sijalice blinkaju kao na umoru dok kuglice skoro da se ne strovale sa grana koje su se opustile. Svejedno, bila sam nježna prema njoj. Počela sam od vrha, prvo najveće kuglice, pa do manjih, prema dnu. Sve sam stavila u dve kutije, u jednu kuglice u drugu ukrasne trake i sijalice. Na trenutak, vidim svoje lice za nekih trista i nešto dana, kako otvaraju istu kutiju sa onim istim pogledom isčekivanja, kao da sam tamo sada stavila bog zna što. Zaboravom varamo realnost. I pamtimo samo lijepe stvari. Mislim da ću zaboraviti kako sam sirotu jelku izgurala kroz prozor na hladnoću i snijeg koji je jutros počeo da pada. Sve je opet lijepo i čisto.

Sad mi je soba puno veća. I praznija.

Možda ljubav

01 siječanj 2015

Obećala sam sebi da više neću raditi za praznike. Čak ni one koje ne slavim. U čekaonici sedi tip sa slinom od recimo par sati i razbijenom usnom. Spava mrtav pijan. Takav verovatno još samo majci treba. Pomalo mi se gadi pomisao da sa nekom spava. Možda mu i pesme piše?! Da, možda je to ljubav, samo ja pojma kao i obično nemam.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se