Sjedimo na trosjedu.

Mrak. Samo film u koji netremice gledamo. Tvoja glava koja leži u mom krilu. Cijeli film su me dekocentrirala vlastita koljena.

Krilo. Glava. Čaša. Mađar. I te male sise Nikol K.

Godinama ranije;

Večer kad si došao Zakucao na vrata. Energija koja je privukla oboje. Zakovala nas tamo negdje u čaše o čije zidove se odbijala. Čista privlačnost. Možda prepoznavanje?

Oduvijek me je zastrašivala pomisao male tihe ljubavi. Mislila sam da se od nje brže stari i da na kraju umreš strašno dosadan.

Valjda su mi zbog toga vječito dodjeljivane one brzoizgarajuće, lijepe poput vatrometa. Brzoprolazne i još mogu da te opeku, eksplodiraju ti na dlanu.

(kao da bih mogla zaboraviti onaj novembar, tebe tako mladog, pripitog i zaljubljenog.)

I ne, nisam rekla: "Ne, hvala", Iako sam možda trebala.