Zrak ujutru miriše na hladno. Još uvijek postoje ledene i mračne zore. Grljenja narančastih svijetiljki s mrakom kad idem na posao. Ne cvrkuću ptice rugalice. Sve je sivo, crno, magleno i hladno.

Svi pridjevi su bezvoljni i mrtvi.

1. Sinoć sam srela druga iz osnovne. On: Hej, pa to si ti. Ja: Hej, pa i ti si ti. U osmom razredu sjedeli smo skupa na tehničkom i fizici. U učionici u podrumu. Igrao je odbojku u Spartaku. Nije imao naočare. Ostalo je zaista sve isto. Kad ga malo presložim u svojoj glavi, zaista bi mogli ponovo sjesti u klupe. Djeca i tako danas izgledaju starije.

2. Sh, kad ide na posao i u autobusu sretne djevojku s kojom mu se skoro dodiruju koljena, zamišlja kako bih to mogla biti ja. Pitam kako bih i zašto mogla biti ja? Kaže pocrveni i spusti pogled. (Odavno ja ne spuštam pogled i gledam ljude u oči) Sve dok ljudi zamišljaju ostaje im mrvica nade da će im biti lijepo. Da su zamišljali ispravno.

3. Nestala mi je mačka. Njeno mjesto na mom krevetu odakle sam je uvijek tjerala prazno je. Nisam je baš voljela previše. Ali mi sada nedostaje. Pitam se jesam li je uspjela otjerati ili se samo izgubila u velikom strašnom svijetu vani?

To nije izgubljen čovjek u tvom životu, samo mačka. Počnem s životinjama, završim s ljudima. Mislim u tom gubljenju nikada ne znaš…

4. Danas sam htjela uraditi običnu stvar. Leći na travu i gledati oblake i nebo. Znaš da to uopće nije jednostavno?

Jer napolju još kopni snijeg.

Boli me grintavo nebo. Volim ja te kišne oblake ali su mi dopizdili. Od njih mi se samo spava.