(Post)novogodišnji

četvrtak, 08.01.2015.

Petnaestak stepeni °C ispod nule, baš kao što je bilo najavljeno... (Ne znam koliko je u Budimpešti, ali nije ona tako daleko, a i mi smo joj sve bliži.) Nekoliko dana ranije, neobična tišina u knjižari podsetila me je na scenu iz jednog filma, isto tako tihu, koju s vremena na vreme naruši otvaranje vrata i zvuk zvonceta; poneka mačka unutra odavno nije neobičan prizor. Prelistavam knjigu... Mlađa, stari poznanik, koji tu radi, u prolazu se nasmeje i dobaci jedno "Ne razmišljaj".

Prolaze dani, tek dva ili tri, ali čine se kao nedelje. Opet je sve tiho, na trenutak isprekidano zvukom uglja koji dodajem u peć. Biramo prazničnu tišinu umesto praznične ludnice. Prija nam. U toj toploj tišini, imati Tebe postaje kao svojevrstan performans, pred odabranom publikom, ali će se na kraju, umesto aplauza, samo nastaviti ista ta tišina, naša. Čovek je istinski slobodan samo onda kada je go, pored jedine žene koja je u stanju da privuče svu, baš svu njegovu pažnju (pa bila ona gola ili ne - to se barem lako uredi!).

U tišini. Prazničnoj. (Jedinoj stvari zaista posebnoj u vezi praznika. Ili: u vreme praznika.) A to privlačenje pažnje... Mora da bude obostrano. Zato se narcisoidno pogledam u ogledalu, zaključim kako lepše izgledam neobrijan, a šta sam samom sebi, to i nije tako bitno, jer znam šta sam Tebi.



Ma sad kad sam izbacila bor mnogo mi je lakše. Bor je privlačio svu moju pažnju i stalno sam provjeravala jel još diše. Znam, djetinjasto. Znaš, jednom davno sam se osjećala kao taj bor. Svjetlucava, lijepa, mrtva. Uopće nisam disala na tvojim grudima. I onda sam napravila onaj korak. I ma, znaš... Iskoračila. Propadanje s tolike visine, dalo mi je krila. Kako sam samo letjela. Stigla čak do oblaka, I pala.
Bio je to senzacionalan pad. Nisam razumjela tada zašto si mi oprostio.
Sada u tišini, kada ništa svjetlucavo ne remeti moju pažnju, znam.

Pa ipak, ponekad zasvjetlucam kao to drvo. Kada me u tišini koju remeti samo odsjaj vatre i miris svijeće od cimeta i jabuke, stiskaju tvoje dvije ruke.

Ja se nasmiješim. I točno znam što si Ti meni.


A.& S.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.