Prednovogodišnji

nedjelja , 28.12.2014.

Posmatram je.

Praznična euforija se iz dana u dan uvećava. Badnji dan, Božić, Nova godina... Običaji, tradicija, pokloni, porodična okupljanja, ume to da bude lepo, ali kako za koga.

Posmatram je netremice.

Nije to, kako je zovu, "praznična depresija" (glupog li pojma!). Više je do onog nametanja, moranja, tad i tad, to i to. Poput rođendana, slava, bilo kakvih drugih praznika...

Posmatram je kako kiti jelku.

Teško je reći o čemu razmišlja. Hoće li joj se dopasti pokloni, pitam se? Da li će nam se poklopiti želje?

Posmatram je, po ko zna koji put pomislim kako je lepa... Jelku više i ne primećujem.



Ne mogu da se sjetim kad sam počela da razmišljam gdje završi raskićeni bor poslije praznika? I koliko mora da je usamljen onako ostavljen, bačen nakon sjaja i slavlja?

Nikad nisam voljela praznike.

Biram najveću staklenu kuglu od onih par sačuvanih koje su još bile kugle moje mame kada je bila dijete i stavljam je na najvišu granu.
Gramofon odavno više ne radi iako su se kad sam bila dijete s njega u ovim prigodama puštale božićne pjesme.
Kasnije se pokušao napraviti isti ugođaj sa kazetama ali to više nije bilo to.

Poređala sam sve staklene kuglice, i odmakla se od bora.

Bijele žaruljice na boru treptale su.

Ne razmišljam kako izgleda tvoj bor ni da li ga imaš.
Mislim na balkon i posteljinu.

Novogodišnju noć voljela bih prosvesti u metropoli.
Da pada snijeg.
I bez bora.
Da ne razmišljam gdje će završiti poslije slavlja i sjaja.

Pokloni će mi se svidjeti ne brini.



A. & S.

Save the last dance for me

petak , 26.12.2014.

Između dva trenutka histeričnog samosažaljenja i trenutka kada sam htjela lijepo da se izvinim i priznam kako sam sjebala naš bijedni odnos, prvo zvuk omražene mi pjesme, Save the last dance for me.. Ne moram ni da gledam na displej. Wauw, pravi trenutak da me zove. Ležim na onom madracu koji demonstrativno neću da mijenjam za ništa komfornije iako uplaćeni novac redovito dižem s računa i tako mu dajem privid kako je "otkupio" dio svojih grijeha, i gledam ime koje sam utipkala kraj pjesme. Tata. Za svaki slučaj ako me zove pa da budem na vrijeme spremna za ignore. Gdje si bio sve ove jebene godine i zašto sada govore da ja nisam normalna? Nepovjerenje i strah. Dokle će me optuživati da sam egoista i da sam sama sebi najvažnija? Učila sam od najboljih, od tebe tata. I kako sada da objasnim tipu koji bi preko nedjelje da me tuca, i usput govori neke privlačne stvari tipa razumijevanje i tako neka sranja, da sam ja emotivno unavailable i da moj strah od napuštanja ima veze sa ljubavlju koja mi je nekad davno falila? I da ne znam da je dijelim ako mi je samo malo, malo stalo? Kad mi nije stalo, boli me s kim i gdje će netko biti.

I zašto si ovoga puta uporan? Puštam da odzvoni do kraja. Ne brini stari, novac sam podigla, Caritas se obraduje s vremena na vrijeme, ima puno djece bez roditeljske ljubavi i novca. Kupim ponekad knjigu o ajkulama i podzemnom svijetu, glumim da čitam i da razgovaramo. Ako ne potrošim naravno sve u kafiću, svi znaju za tebe, dragi tata i svi te volimo. Moje prijateljice, moji pijani dečki. I ja tata. I ja te volim.

Kad me M. gleda tako pijanu s vremena na vrijeme, pitam se negdje krajičkom svijesti, da li mu se gadim i ako mu se gadim što me tako poslušno i uslužno ljubi?

Save the last dance for me

- Da?

- Jelena?

- Nosi se u kurac tata.

Svrati na piće

utorak , 23.12.2014.

Ponekad je dovoljan samo kamenčić i tako to krene.

Ne, nije zbog tebe koji misliš da si mi sjebao koncepciju. Ni zbog ostalih "ribica" koje su se nahvatale u mrežu.

Idem sinoć pješice. Nailaziš autom. Ne sjedam u tvoj. Iako si stao i zoveš me. Mrak je. Ne poznajem ti auto, ali prepoznajem glas. Prije par sati, stajao si mi iza leđa. Ja sam sjedila. Nisam te vidjela, ali osjetila sam kako se okrećeš. Promatraš da li smo sami. Spuštaš mi ruke na vrat. i praviš par onih pokreta masaže. Što bih napisala o rukama kojima je specijalnost mišić i kost? Anatomija i tijelo. Pitam se kakvo bi se moje ponašalo pod istima? Mišići su mi pomalo ukočeni i prija mi. Prije par mjeseci bila sam u nedoumici kad si ti u pitanju. Ti voliš da se maziš. Zvuči kao konstatacija. I ja se u sebi pitam što si iznenađen. Glupo bi bilo da sam prije par mjeseci zbog slične stvari napravila frku. Tada mi je to izgledalo mnogo gore. Napadanje mog Prostora. Moje osobnosti. Njega u meni. Ono nečega što je Naše. I tako smo se često svađali zbog tebe. A ti o tome nisi imao pojma. Za tebe govore da znaš biti prgav, grub. Jednom si skinuo mantil i sat. Htio se tući. To je priča koja kruži po hodnicima. - Kad skine sat, znači ne valja. Sklon alkoholu. Onda imaš hrabrosti. I imaš onu ledenu plavušu od žene. Kojoj sam jednom morala donijeti neke papire, a ona me je gledala onako sa neke visine. Ti si sjedio iza nas i vjerujem da ti nije bilo baš ugodno. Imali smo tu neku našu tajnu. Ignorirala sam je, a tebe mi je bilo pomalo i žao. Znam da si mi zahvalan zbog toga.

Spuštaš ruke sa mog vrata. Nailazi "publika".
- Odvest ću te kući - govoriš. Odlaziš.

Ne ulazim u auto. Znam na koju stranu ideš kući. Lažem da idem u suprotni dio grada.

Jer ponekad je dovoljan samo kamenčić i tako to krene. Govoriš - E, jebi ga, jesi sigurna?

Govorim da znam valjda na koju idem stranu. Smiješ se i pališ auto. I tako smo izazvali već previše pažnje. Rampa je odavno podignuta. Portir te pozdravlja, a ja nastavljam dalje pješice.

Dvadeset minuta do kuće. Asfalt poslije kiše. Sve je mirno. Decembar.

U jednom momentu, zakucalo mi je jače srce.

I to je dobro. To je jako dobro.

Nedjelja

ponedjeljak , 22.12.2014.

Srce mi je nekako zapečaćeno. A to je jedna od najtežih stvari, koja je tebe i mene mogla stići. Nikakvo ljubakanje i nikakvi prsti oko moga zgloba ne mogu toliko povrijediti. Šutanje je trenutno najjače oružje. Nikakva fiktivna, ni umišljena osveta. Srce se zavezalo u čvor. I molim ga da više nikad ne progovori.

A ti sad vidi što ćeš sa tim.

56 dana šutnje. Prevelika je to kazna. Ali ne mogu danas.

A nedjeljom izlazim. S onim s kim bih izlazila, da prvo nisam srela tebe. Ipak izlazimo. Ako mi se posreći, čak se i dobro provedem. Ako uspijem da te potisnem u krajnji dio sebe.Tamo u to zapečaćeno i sigurno mjesto. Tako da nosim te sa sobom, ne brini. U zadimljenom, bučnom prostoru, dok ispijam votke, šapućeš mi da mrziš alkohol. Šapućeš mi na uho. Stresem se cijela. Ne volim ni ja, smijem ti se u lice. I tako sam oduvijek bila drska prema tebi. Ma da, dobro. Do trenutka dok se nisam zaljubila. Mogla bih postati neka divna osoba, kad bi ti stalno pazio na mene. Mogao si da me oblikuješ i modificiraš. Kako želiš. Mogao si od mene napraviti jako sretnu osobu.

Ako ličimo na svoje roditelje, ja ću u šezdeset i nekoj prati prozore sa puštenom glasnom glazbom. Zavidjela sam vlastitoj majci neki dan. Pere prozore i pjeva. Zove me da na objed. A ja se pravim da sam već jela. Stomak mi se skupio i nisam mogla smisliti hranu. Govorim joj da radim i da me sutra isto neće biti cijeli dan. Odmahuje mi veselo i govori da se pazim i čuvam.
Da li ćeš ti ličiti na svoga oca? Vremenom ćeš me mrziti jer si me jednom ludo volio?
Možda ću ja ličiti na njega.

Ipak izlazim nedjeljom. Dok mi po vratu treperi tvoj šapat. S onog skrivenog i tajnog mjesta gdje sam te zakopala. Ali negdje oko 02 h, uspijem da te ignoriram. Njegove oči budu bar pet minute njegove, a ne tvoje. Otpuhujem dim cigarete negdje sa strane. Ljubim se s njim. Ljubim se s tobom. Vrti mi se u glavi. Vrti mi se cijela jebena soba. Žao mi je ako ti se ta golotinja više ne dopada. Napravio si je svojim rukama. S deset prstiju. Iako ih se sve teže sjećam.

56 dana. Mog osobnog Pakla. Svaki božiji dan. Ali danas ne mogu. Nikad, nikad nedjeljom.

* nedjelja je samo proizvoljan dan. po potrebi zamjenjiv s bilo kojim drugim.

Anamnestički

nedjelja , 21.12.2014.

Čudno je probuditi se ujutru, otvoriti oči i ne prepoznati prostor. Sa tuđeg računara napisati post. Iz tuđeg kreveta, ispod plahta koje nisu tvoje, tipkati sms u novogodišnjoj noći. Osjećati se pri tom kao lopov.

anamnestički: 31.12. 15 h i 50

Vino od podne. Hiper aktivna sestra. Treba tonu kose dovesti u red. Nevješta sam u tome. Pravi kruh sa maslacem i bijelim lukom. Trčimo između njene sobe i kuhinje. Vino. Kikotanje. Ne sjećam se kad sam se toliko smijala. Možda se smijalo vino iz mene. Chloé. Od ovoga bi i meni stao mozak. Neću biti zlobna i reći da ga nemam. Da sam odavno egzibicionista. Nađem uvijek nekog tko mi govori da mi to dobro stoji. Da zbog toga, puritanka u meni neće u Pakao. Uradila sam sve što je bilo u mojoj moći. Da produžim delovanje. R Ljubav ne postoji. Ljubav sa produženim djelovanjem.

anamnestički 31.12. 20h i 45

U svojoj sam sobi. Mislim da ono vino u meni sada vrišti. Plače. Smijeh se pretvorio u suze. Chloé mi zaudara. Trčim, ako je moguće to nazvati trčanje, u kupatilo. Pločice su i dalje zelene. Odvratna boja. Mađarska previše. Stan je iznajmljen. I većinom mi je hladno u njemu. Osim onih, onih par mjeseci.

Gledaš me dok se tuširam.Volim kako šamponi mirišu na meni. Biraš ih za mene. Mrzm biljne.- anamnestički pre par meseci.

anamnestički: nemam pojma koliko je sati:

Ali znam da imam još par minuta. Da se dovedem u red. Chauvin čeka dolje. Uredno. Kako ga volim zbog toga. Mirisaće na nešto lijepo. Visoko. Crno. Normalno.

Pokušavam da zaboravim onaj novogodišnji sms. Kao da bih ja to njemu mogla uraditi?


Novogodišnji sms koji nam je promjenio život.

četiri godine kasnije: drugačije je bilo?

Sada sa hladnim decembarskim zrakom, udišem sve nusprodukte ove velike, naše ljubavi. Pomalo i sama mrzim ova balkonska vrata. Vani je postalo prehladno i nije mi više samo dovoljan džemper, da obuhvatim sama sebe u našem omiljenom zagrljaju.

Trebala bih.

Prestati.

Sanjariti.

Otvoriti ormar.

Izvući iz njega prvu stvar. Navući je na sebe. Utopliti se.

Trebala bih prestati voljeti tvoje dlanove.

Prste.
Kojima diraš.
Kojima.
Pišeš.

Još mi nedostaju.

Misliti na scenu gdje stojiš kraj vrata, a ja bih te još ljubila.

Još bih disala.

Još bih te voljela.

Još bih.

Još.

Trebala bih prestati voljeti tvoje trepavice. Poljubac leptira na obrazu. I trebala bih prestati misliti na svoje usne razvučene u osmjeh.

... I nateram se na te tako obične stvari. Otvaram ormar. Dohvatim prvu stvar. Obučem je. Utoplim kožu. Meso i kosti. Utoplim dlanove. Stomak i noge.

Sve ostalo je volja nekoga iznad nas.

Kroz prste progledaću.
Još jednom da te zagrlim.
Jer ovih je dana
Ljubav
Gledanje kroz
Prste.



Skoro sasvim običan post

četvrtak , 18.12.2014.

Trenutak, samo trenutak. Jedna od onih slika zamrzutih u vremenu i ugraviranih u sećanje. Do kraja sveta. Trenutak. Setim se da sam mrzeo obične priče, o običnim ljudima... Bile su mi dosadne. Nisam pročitao "Čiču Gorija", npr.

Vremenom, to se promenilo. S tobom, uz tebe, od tebe, naučio sam da prepoznam magiju trenutka. Postao dobrim delom kao ti, "osoba trenutka". Odavno si mi to rekla, ali znaš da ništa ne zaboravljam...

Ležimo, okrenuti na levi bok. Vodili smo ljubav dvaput i sada smo za neku skoro sasvim običnu priču. Pripijam lice uz tvoje. Mi smo skoro sasvim obični ljudi... Vremenski foto-aparat odrađuje svoje... Pogled mi se gubi u milini tvog lica, film koji gledamo ionako znam napamet.


Meni sada treba puno više hrabrosti, za napisati skoro sasvim običnu našu priču, nego prije. Sjećaš se one orahovice što sam je jednom prokrijumčarila krišom od mojih a poslije smo je na kratko držali u frizu prije nego smo se napili pa zatim vodili ljubav?
... Ležimo okrenuti na lijevi bok, ili je to bio desni? Mene fascinira taj stropni prozor podjednako kao što me blizina tvoga tijela uljuljkava u misao o sreći.
Uspaničila me je misao da sam opet
izgubila svoju naušnicu. Uvijek sam ih kasnije nekim čudom pronalazila u tvom krevetu.

Skoro sasvim obična priča. Skoro.


A. & S.


Taxi

srijeda , 17.12.2014.

Taksista je bio jedan od onih likova što šute. Još kad bi prestao da me promatra u retrovizoru i da krati vrijeme pretpostavljam, raznim idejama gdje idu one koje vozi. Ugrizla sam se za usnu i skoro sam bila sigurna da misli da idem negdje gdje ne bi trebalo. Došao mi je onaj inatski poriv, da mu isplazim jezik ili da ga upozorim da ne bulji u mene. Nijedno rješenje nije mi izgledalo dovoljno dobro. - Ostani izvan situacije, razmišljam dok me promatraju dva oka. Jbt, kad bi radio bar manje izravno. Gledam kroz prozor i pravim se da me strašno interesira sadržaj koji kroz njega vidim. Vozi sporo za moj ukus, i kao da pogađa moje misli - Novi zakon, gospođice. - Pitam se da li je pogodio i ostatak onoga što sam razmišljala? - A ja razmišljam kako bi bilo glupo da pocrvenim i da bi bilo najgluplje da se raplačem. Mada sam sigurna da muškarcima najviše idu na živce histerične žene. Ali nije mi se histeriziralo sada.

Čvrsto držim torbu na krilu i promatram dalje grad koji pomalo liči na pustinju. Prije par sati padala je kiša. Sivi dan sa povoljnom temperaturom. Vlaga koja mi je prijala i taj market. Postajem opsesivna osoba. Bilo bi predugačko da opišem na što me sve te police podsjećaju. Auto se zaustavlja, a i stiže mi poruka. U - Jel' stižeš napokon? Nemam vremena da odgovorim. Okreće se prema meni. 35 kn, godpođice - Govori. Tražim novčanik, tu je, samo da prekopam po čitavoj torbi, petljam po njenoj sadržini i nalazim ga. - Tu je! - govorim kao da se pravdam. Taxista se samo smješka. I gleda. Dajem 40 kn i izlazim iz auta. U me čeka. Taxista ne kreće još, iako motor radi. U me grli. Skidam ruke sa sebe. Okrećem se. Nešto govori očima. Ne shvatam što. Plezim se. U me okreće prema sebi. Ljubi u obraz. - Ti si se to upravo isplazila taksisti? - Aha - Smijem se. Sad mi je lakše. To ti je za ono drsko gledanje.

Odlazimo kod njega. Davno smo razgovarali. Mogla bih da odglumim nešto, ali mi se ne da. Skidam kaput. Traži neku glazbu. Donosi čaše. Pogleda me upitno. - Vino? - Klimam glavom. Prisjećam se koliko sam se puta napila kod njega. Smijali smo se glupostima. Rijetko sam dopuštala da itko zaviri u ono "ispod". Više puta je zagrebano po tome, ali osim uzburkane površine nije se događalo ništa. Moć i želja za regeniziranjem uvijek je bila brža. Puštala bih da govori stvari u koje ja inače nisam vjerovala. Ali vjerovala sam da ih on zaista izgovara jer misli tako. Volio je da ja njemu pričam ono što mi se dešava. Bio je moja tampon zona između realnosti i ostalog, kad mi se svega nakupi. Nalio mi je vino i stavio ruku na koljeno. Pomjerila sam mu ruku i rekla da ne mogu. Rekao je - Znam, ali poznavajući tebe, veza bi nam mogla biti uspješna jer ne voliš? - Gledao me je u oči. - Ali tebi to nikad ne bi bilo dovoljno, zar ne? - pitam iako odgovor znam.

Odustao je u momentu i to je tako bilo ugodno. Večeras ne moram ništa glumiti. Koje olakšanje.
Poslije nekoliko čaša vina, samo sam željela da spavam. Pokrio me je na trosjedu. I na tome bila sam mu zahvalna. Ujutru, kada je zazvonio mobitel otišla sam ne probudivši ga. Okrenula sam br. taxiste. Sjurila sam se stubištem.

Ispred stana sačekao me je taxista. Samo sam se nasmiješila. Adresu nisam morala reći. Na kraju vožnje, očekivala sam da se on isplazi meni. Nije. Rekao je da ovu vožnju časti. Izašla sam iz auta.

I nisam se okrenula.

Novogodišnja

ponedjeljak , 15.12.2014.

Imam zbilja neobuzdanu želju da se napijem. Što i pokušavam, trpam u sebe šampanjac, ravno iz boce. Neku odvratnu narančastu vodku. Bijelo vino. Ne pomaže. Trezna sam. Sva sam sjajuckava i pokušavam izbjeći ruke moje prepijane prijateljice koja mi želi na vrat i na dekolte natrpati još gela sa šljokicama. Vrištim i smijem se, u sebi nezadovoljna radi treznog stanja.

- Jebote treba mi tequila.- Gunđam nakon što ispljunem gutljaj onog odvratnog narančastog sranja

- A gde sad da ti nađem tequilu, čekaj da dođemo do grada, pa ćeš piti koliko hoćeš. Evo, uzmi. – kaže ona i trpa mi bocu sa šampanjcem u ruku. – Tvoja je, ja mogu da podnesem bilo šta. – zviždi i pretura po ormarima i vadi flašu nekog pića zlobnog mirisa. – Eh. To je to. – kaže zadovoljno, pa njih tri to piju i prave grimase poput malih beba kada jedu limun.

- Ne hvala. – odvratim kada mi pruža bocu, jer užasno smrdi. – Ja ne bih da povraćam pre ponoći, čekat ću prvi za to. – Odvratim i potegnem još iz svoje boce, dok mi druga prijateljica trpa neke šljokice u kosu. – Daj jebote, dosta, neću da izgledam kao božićno drvo. – otimam se i uskačem u štikle. Gledam se pred dugim zrcalom u hodniku. Prvi i poslednji put u životu pristala sam obući nešto što ima dekolte ispod razine mog grudnjaka, koji je zbog toga morao biti uklonjen. Prvi i poslednji put u životu pristala sam izaći u zimskom periodu vani bez debelih štrampli. Prvi i poslednji put u životu dopuštam onoj pijanoj stoki da me maže gelom sa sjajnim česticama. I zahvaljujem bogu jer osjetim blagu vrtoglavicu. I nesputanost, pa na kraju ipak potežem iz one smrdljive boce. I pravim grimasu kao mala beba koja je polizala limun. Odvratno je. I jako.

U klub u kojem smo trebale biti u 20:00, mi stižemo tik pred ponoć, da bismo skoro na ulazu dočekale novu godinu. Smiješno je prazno, N. je u Beču, ja sam tužna jer je N. u Beču, i još sam tužna jer eto, N. me ostavio prije mnogo mjeseci, i ja baš i nisam preboljela to, pa eto, alkohol mi povećava tugu i ja žurim za šank i ispijam tequilu. Prvu.

Nakon četvrte već se mogu smijati bez da unutar sebe vrištim jer se ne mogu napiti. Jer sam se itekako napila.

Društvo se cijelo vrijeme raspada pa se opet skuplja poput usporenih loptica odskočica privezanih za neki centar elastičnim konopcima – koja god ode, opet se vrati na isto mjesto, i iako su udaljene, ipak su tu. Kada nekako kroz zaglušujuću buku, derući se jedni drugima na uši odlučimo zbog odurne glazbe pobjeći iz ionako praznog objekta, nalazimo hrpu poznatih ljudi u jednoj skučenoj rupi. Mislim da još nisam ni ušla, a već sam na sredini podijuma i svi se mi njišemo uz Slow od Kylie, a ja zahvaljujem višoj sili jer su mi to sve poznanici s kojima ponekad izađemo, jer među strancima ovako sigurno ne bih mogla plesati, a plesala sam razuzdano – nemam pojma koliko je to privlačno bilo, ne želim ni razmišljati o tome. I baš usred moje zahvale nebu ja osetim nečiju ruku kako mi plazi uz nogu. Ogađena time, jer me i u poslednje vrijeme (doduše, dosta manje nego prije, ali ipak i dalje), odbijaju sve ruke koje nisu N.-ove. Jednom me jedan dečko narančaste kose, koji me uporno zavodio (tj. pokušavao zavoditi, bio je potpuno neprivlačan, imala sam neki dojam da je gnjecav, poput trule jabuke, mada ništa nije bilo loše s njim, lijepo je mirisao, imao lijepe prste, ali ja se nisam mogla ni zamisliti da dodirujem njegovo lice, a tek nešto drugo.), dakle, da se vratim, pokušao me poljubiti nakon što je insistirao da me prati kući. A ja sam lijepo kada sam pomislila da će me poljubiti, i da to nije N., uspjela samo vrisnuti NE, pre nego sam se ispovraćala, a jadničak je potišteno otišao kući. Pa je onda odlučio da me ne podnosi i prestao me pozdravljati.

Nakon što se ispetljam iz gomile stisnutih tijela koja se njišu kao u nekoj jeftinoj orgiji, odlazim do šanka i eksiram nečiju vodku. Zatim gemišt. Još tri gemišta. I još jednu vodku. Do mene sjedi i kroz dim me pogleda par poznatih plavih očiju. Je, bila sam s njim. Nekih nedelju dana. Dok me nisu izludjeli njegovi pozivi. Privlačim samo potpune idiote. Dakle, bila sam s njim. Zovimo ga B. Moje prijateljice oduševljene su likovima koji su digli ruke od sebe i od života, koji imaju kožne jakne, dr marteens čizme, ne žele napraviti ništa od sebe do svoje 30-te. godine života, jer smatraju da je svijet tu stao za njih, koji dane provode u ljenčarenju. Patetične, dosadne, neambiciozne ljenguze ipak nisu na vrhu moje ljestvice poželjnoga. I tako, provela sam s njim sedam dana, iz neke želje da samoj sebi dokažem da nisam digla ruke od sebe i od svoje budućnosti i jer nisam željela prekrižiti svakoga tko se pojavi nakon N.-a. A i smatrala sam se pomalo snobom jer sam ga sudila po tome što nema ambicije. I što je patetičan. B je naime bukvalno trčao za mnom, što mi je u početku malo podizalo ego, a onda mi je postalo nepodnošljivo. Naši izlasci sastojali su se od toga da je prihvaćao sve što ja kažem, dopuštao meni sve odluke, i bio nesnosno dosadan po pitanju naše veze. Iako sam mu osam tisuća puta rekla da veze neće biti, jel, on je nekako zaključivao da svaki put kad ga pogledam to je zato jer me Kupid šutnuo nogom u guzicu i preusmjerio na to da želim brak s njim. Kada bih došla doma, dobila bih dve poruke. Sutra ujutro (dok još spavam jel) dobila bih još jednu. Druga poruka ujutro bi me probudila. Treća poruka bi me natjerala da ustanem. I dok ja u toaletu perem zube pa ću onda pročitati sve to i odgovoriti, on me zove. Pet dana te torture me navelo da mu kažem da mi se skine s vrata. Pa je odlučio da me mrzi i ponašati se poput neke babe, pa sam ja flipnula. I tako dok me gleda kroz dim, shvatim da me njegove oči (za kojima moje prijateljice drhte) nesnosno živciraju. I u inat sebi i ne znam čemu, ja mu okrenem leđa i stisnem stražnjicu između njegovih raširenih nogu. I mada, moj ego uživa kada on spusti ruke na moju stražnjicu i počne se igrati, i kada shvatim da je odavno napaljen. I onda ga mučim tu nekih sat vremena, pa mi predloži da idemo do njega, kući. Ja se sjetim N.-a i posprdno se nasmejem.

-Ne. Ne idem nikud s tobom. Idem kući.

-Želiš da te otpratim?

-Ne.

-Molim te.

-Ne. – Kada ćeš prestati izigravati psa?

-Hoću da te otpratim.

-Nah, dobro.

Putem do moje kuće mu grijem ruke, a on me još tri puta pita želim li da idemo do njega. I ja svaki put odgovaram negativno.

Moja dvorište ograđeno je dva metra visokom zidanom ogradom, s tim da je garaža uvučena u dvorište, tako da je prilaz do nje zaštićen od pogleda s jedne strane ulice zidom. Tu mu krenem dati pusu u obraz na odlasku, no on me pritisne uz zid i ljubi me tako jako da me zaboli vrat. Otvorim oči i vidim da on žmuri pa gledam u nebo i mislim .. ne znam što sam mislila, ne znam što sam mislila, između misli koje su išle ka N.-u. Onda me mišići u vratu zabole, i okrećem glavu, i besna sam jer me ostavio, i besna sam jer ima nekog drugog tko mu miriše vrat, i besna sam na sve, i želim ovoga sterati u tri pizde materine, i onda nas prekine neki pješak koji prolazi. B. počinje trljati moje bokove, i stiskati mi zadnjicu, a ja mu otkopčavam kaiš, i sve mi je to malo nestašno i ludo, i pijana sam i ne želim misliti na N.-a i želim se igrati, i zavlačim ruke što dublje, ispod hlača u bokserice. On mi podiže noge i omata ih oko sebe i zatim ritmično gura, a moja leđa bolno udaraju u zid. Pokušava mi skinuti štrample, a ja zaključim da mi je hladno i da mi ovo deluje kao obavljanje zadaće iz matematike. Spuštam se dolje, zakopčam mu pantalne i kažem mu da ide kući. Ne želim se jebati tu, hladno je. Uopće se ne želim s njim jebati.

On opsuje. Pita me jel možemo sutra oko devet na kavu.

- Ne. Ja želim spavati. Nova godina je i ja sam na praznicima, i ne pada mi na pamet da ustanem u devet.

On dovodi vezu u pitanje, kažem da nema šanse, pa me on izvrijeđa. Na što ja poludim i kažem mu da mi se takav glup i ograničen nosi ispred garaže jer ću susjedovog divljeg psa nahuškat na njega.

On odlazi, psujući, a ja se pitam zašto trošim živce na idiote.


Penjem se stubama i shvatim da mi nije hladno vani ni izbliza toliko koliko mi je hladno u srcu.

O, da

nedjelja , 14.12.2014.

Probudili su me potmuli glasovi iz neke daljine. Nekako znam da vani još ne pada snijeg. Ipak će mi trebati kapa i šal. Rukavice. Čizme su ostale kod mene. Umotavam se u jorgan. Trebala bih uključiti grijanje. Izvući se iz perja i svile. Vratiti se u svoje krpice. Sestra mi se uskoro vraća. Trebala bih malo pospremiti stan. Zaliti cvijeće. Oprati veš. Njen vratiti u ormar. Ispeglan i složen. Pokupiti neke sitnice koje ne želim da vidi. S frižidera skinuti papirić s brojem mobitela. Zaboraviti crna, kožna sjedišta. I onaj osjećaj da propadaš kroz njih. Zvuk bešumnog brujanja motora i miris tek zapaljene cigarete, dok uvlačiš taj prvi dim u pluća. I dok me gledaš u oči. a ja ne sklanjam pogled. Mažem usne dvoslojno. Crveno. Promjeniti posteljinu. Vratiti njene šarene ćilime. Jastuke u sto boja. Baciti prazne kartonske kutije od pizze i prazne boce vodke. Obavezno izbaciti smeće puno praznih kutija cigareta. Vratiti DVD-e. Obrisati povijest sa računara. Pre neki dan sam je savršeno odglumila kad su je zvali na fiksni. Prvih pet minuta totalna nepoznanica pozivaocu. Brbljivac sa druge strane mi je rekao da mu je bilo lijepo onu neku večer u Saksu i da je prošla kod njegove ekipe. Da mu se dopada njen mladež na ramenu i brus od prozirne čipke. I da je totalno dobra riba. - Kod tog riba, sam rekla da sam ja ribina sestra, a on da je kreten. Više mu uopće nije bilo zabavno. Ne želim znati što rade. Kao da sam joj provirila kroz ključaonicu spavaće sobe. Sigurna sam da ne želim da neko viri u moju.
Maštala sam ustvari o tebi. O poruci u 8:35 h. Poslije samo par sati razmaka. Ne smijem se zaljubiti u tebe. Ne opet. Ni u tvoj glas za koji je ustanovljeno da bi dobro vodio emisije u nekom noćnom terminu.

Dok crni auto klizi niz cestu. Ja bih mu tada okrenula profil da mi ne vidi oči. I ne sazna da mislim na tebe

Ne ponavljati greške. Učiti na njima. O, da.





Vodila me gdje je htjela

Ustajem u podne. Sjena iz ovog kuta, stvara trenutni, omamljujući osjećaj topline. Osjećaj da je nešto dobro. Lijena sam da se pomjerim. Kad bi se kava stvorila u mom krevetu, zajedno sa onim potiljačnim dodirom tvojih usana, mislim. Neću da pustim tu misao. Grije moje srce.

Jer ja sam sanjala kišu.

Velike bare po kojima sam hodala. I čizme koje su opravdale svoju cijenu. Visoke do koljena. Prvi put kad sam te sanjala, putovali smo vlakom. Dijelili smo jedno sjedište. Prekriveni tvojim duksom. Zaspala sam oslonjena na tvoje rame. Udubljenje na vratu zapamtila zauvijek.

Probudila me je ona mutna svjetlost na peronu gdje smo stajali. Još pola sata - govoriš. Stisćem se uz tebe dok jednom rukom zapasuješ duks iza mojih leđa. Nije mi hladno - govorim kroz polusan.
Krajičkom oka, obuhvatam mutnu svjetlost i obris tvoje brade. Poslije sam stvarno zaspala, uz te uspavljujuće pokrete vlaka kog sanjam. Ispričala sam ti san, a ti si pitao gdje bih voljela da idem?

U Budimpeštu - odgovorila sam. - Zašto?
Da nas zaveje snijeg u onoj jednoj ulici. Da gledamo Dunav kako se valja. I mostove. Mostovi su mi podjednako važni kao i vlakovi. Satima mogu gledati u njih. Da me poljubiš na Hősök teru, na kraju Andraševog Bulevara. I da jedemo vruće langoše.


Sjedimo u ugodnom prostoru, sa visokim švapskim stropom, paštetice od sira, i dva jogurta. Kava u kojoj svega ima, a najmanje kave, one jake koja mi treba da me probudi.


Snijeg

srijeda , 10.12.2014.

Ne sjećam se točno više zašto volim snijeg.

Jednom sam se iz ljubavi prema njemu skoro smrznula.
Toliko sam ga grlila da sam sva bila ledena.
A on se hladno i oholo držao prema meni.
Dlanovi su mi bili topli. Skinula sam pletene rukavice. Držala sam snijeg u svome dlanu. Čvrsto sam stegnula šaku.

Onda sam željela da ga osjetim i na nadlanicama. Ramenima. Ključnoj kosti. Potiljku.
Željela sam da ga osjetim svugdje

Da mi se zakopa oko struka i boka.

Koljena.

Gležnja.

Stopala.

Da me omota kao prekrivač.

Nekad me uhvati tako neko ludilo.

Svugdje.

On je bio odsutan. Kao da nije prisutan. Hladan

Grlila sam ga.

Nisam se dala otjerati.

Pravio se da ne primjećuje.

Ja sam se pretvara u njega.

Nije odolio.

Otopio se po meni.


Ne sjećam se točno više zašto volim snijeg.

Jednom sam se iz ljubavi prema njemu skoro smrznula.


Dušo

utorak , 09.12.2014.

Mogla bih te još osvojiti.
Ponovo.
Mogao bi me poraziti
Ponovo.

Glupo je kad izgubiš sve bitke i rat, a ni ne znaš s kim si se zapravo borio?

S glupošću, ohološću, ljubomorom?

Odricanjem i odbijanjem?

S nekim sam se borila i izgubila bitke. Bojim se i rat. Rat bez vojnika i oružja. Samo glupo srce. Koje vjeruje i pretjeruje.

Tvrdoglavo srce.

Boljela bih te do besvjesti. Dok te ne zamrzim. Tebe ili sebe. Ili nas oboje. Onako kako si ti mene, kad sam te najviše voljela.
Obećao si da ćeš me voljeti. Ljuljati u zagrljaju kao bebu. Kad me boli, ljubićeš me. I da nikad neću plakati.
Znala sam da nije istina.
Slutila sam.
Plakaću.
Ali od sreće, tvrdoglavo sam govorila. Plakaću od sreće.

Još uvijek sam plava.
To što živim kao da mi nije stalo, kalkulacija je sa životom

Običan flert.

Uvijek si govorio da sam dobra u tome.

Da bi i kamen proplakao. I kamen bi.
Samo ti ne možeš.

Dušo.



Moderato Cantabile II

ponedjeljak , 08.12.2014.

Noćas ćeš ponovo biti moj Chauvin. Ne ljuti se zbog toga. Chauvin mi je isto potreban. Volim vas podjednako. Ali drugačije. Birtija čeka. Zadimljena. U pozadini onaj džez and soul koji si mi morao stalno puštati kada sam plakala i udarala pesnicama po tvojim grudima. Stajao si mirno i nisi govorio ništa. Mislio si proći će je. Birtija čeka. Nagovorimo konobaricu da nam pronađe istu načetu flašu. Otvorit ćemo ih još. Dvije, tri. Do besvijesti. Do iznemoglosti. Dok jedno od nas dvoje ne odustane. Nekad sam sanjala o onim šuštavim podsuknjama što je nosila moja majka. Na prekriženim nogama kad sklizne svila. Iznad koljena dok zamukne kavana. Baš na pauzi instrumenata i pljeska. I ostanu oči na zjenici ispod spuštajućeg kapka. Ne ljuti se Chauvin. Dala sam ti više nego što imam. Dala sam ti sve svoje i njeno. I sve njegovo. I dok kasnije razmičeš oko mene ljude, da me ne okrznu dok se guramo kraj njih prema izlazu, a ja se svjesno naslanjam samo na tebe, i puštam da me vodiš, ne razmišljaj o čemu mislim. Jer ja još mislim kako sjedimo za stolom, i kad u autu pokušavaš da me pitaš što mi je, znaj da ću te slagati kako me je vino ošamutilo i kako mi se baš sa tobom ljubi, kako jedva čekam da ležimo jedno kraj drugog, i da su mi na pameti samo te besmislene trice. Da li nas je gostioničarka zapamtila? Da li smo joj bili dovoljno sumnjivi? Kada si mi spustio ruku na koljeno, ja sam polako razmaknula ista. Namjerno. I gledao si me u oči. I nisam skidala pogled sa tvojih zjenica. I nisam se smješila. Nisi ni ti.

Snovidjenje

nedjelja , 07.12.2014.

Više nije znao tko je. Ležeći na postelji neke zaturene sobe, malog hostela na kraju nekoga grada, sve što je mogao ovoga trenutka je, zatvoriti oči. Svjetlucave zvijezde žutile bi se blizu njegovih zjenica ispod zatvorenih kapaka, i čak mu je i ta obična radnja bila naporna. Glavobolja gora od nedjeljnog mamurluka. Zlokobna tišina i neki memljiv miris u zraku. Mogao bi halucinacijama proživljavati i neke druge trenutke.. Činilo mu se skoro nepristojno prizivati ih tu u ovaj prostor,
Ne, ne onu curu iz kluba sinoć. Njoj bi bilo svejedno za prostor. Shvatio je da mu se više ne diže na te sponzoruše. Ma koliko im sise strčale a guza bila okrugla. Dok bi treptale umjetnim trepavicama, bezlično i grleno se smijući on je vidio kako, začudo proračunat mozak, broji njegove novce u tim malim glavicama. Vidio je kako već kupuju najnovije Zanotti cipele, kolekciju Gucci i imaju onaj pobjednički osmjeh kao da su osvojile vrh svijeta.
Negdje iz vani zapištao je vlak, Protrljao je oči a one proklete žute zvjezdice zabole su mu se još jače u mozak.
Pokušao je da se sjeti neke utakmice, nogometa, tko je bio svjetski prvak te daleke 1982 godine, i jedino se sjećao naranjite ali ni u to nije bio siguran. Pokušao je da misli na vikende i sitne radosti prisiljavajući mozak da se relaksira uz nešto svakodnevno. Nije mu uspijevalo, bol se povećavala a onaj roj zvijezda titrao mu je i dalje pred očima.
Sjetio se malih crvenih usana i pomislio kako su žene svakako proklete, bile one lijepe ili imale samo lijepe usne, ili onaj pogled.
Naranjito mu je istog časa pobjegao iz misli, a on je zapalio cigaretu i bacio pogled na mrlju na zidu.
- Imam li ono nešto, nisi mi rekao, a obećao si da ćeš mi jednom reći? - pitala je umiljato, sjedajući mu u krilo.
Imala je naravno. Rijetko koja žena nije imala to neshvatljivo nešto. Samo što se njemu činilo da one nikada nisu znale što je to konkretno pa su radile na sasvim krivim stvarima, gubeći to nešto prirodno što su posjedovale.
Klimnuo je samo glavom i provukao prste kroz tu kosu boje zrelog žita. Pritisak njenih bokova. I ono nešto. Zvjezdani roj poprimio je narančastu boju i pritiskao mu potiljak još jače.

Zapištao je mobitel. Displej je obasjalo svijetlo poruke:

"Večeras u Gostionici"

Bez smiješka. Znao je da će otići.
U Gostionicu, ne u Klub.

Moderato Cantabile

subota , 06.12.2014.

Zamolila sam ga da bude moj Chauvin. Bar večeras. Knjigu nije pročitao, pa nije točno znao o čemu se radi. Objasnila sam mu na brzinu; Ti si lik, koji mene izvlači iz rutine. Učmalosti. Tuge. Prokletih uspomena. Mi se svaki dan nalazimo i pričamo. Opijamo se. Smijemo. Malo sam ubacila motiva. Nitko ne želi biti osoba, zapala u rutinu. Doduše, nisam ga ni pitala želi li biti Chauvin. Nisam ja za istinu. Nikako. Ne večeras. Ne, sada. Zamaskirala sam dva sata plakanja. Prokleti skupi puderi. Izgledam kao sretna osoba. Chauvin kasnije reče: Slatka kao med. Gorko sam se nasmijala. Mislim, hvala, Chauvin, ide nam dobro ova uloga. Odvedi me negdje. U neku Gostionicu. Nađimo neku dosadnu, ljubopitljivu gostioničarku. Što će nam zavirivati u čaše i zabadati nos ispod stola da provjeri dodiruješ li mi koljena. Obukla sam suknju. Kupimo jeftino vino. Želim plesati. Želim se nasloniti na tebe. Stavi mi ruku na donji dio leđa. Želim te jako zagrliti. Da mi se zavrti u glavi. Dozvoliću ti da mi stisneš ruku. Samo nemoj jako. Možeš me poljubiti tim svojim muškim usnama. Neću zuriti u druge ljude. Gledaću te u oči. Nećeš dizati upitno obrvu. Kod prvog otkopčanog dugmeta na bluzi progutaću suze, ostalo će ići lakše, obećavam. Odvedi me iz ovog prokletog života i daj mi drugi. Nov.

Dragi Chauvin me je otpratio kući. Sve što je bilo između ova dva pasusa, ostalo je negdje tamo.

Skinula sam uredno puder i šminku. Čak i suknju. Ugasila svijetlo. Ostatak je pojeo mrak.

Svijet Nakaza

petak , 05.12.2014.

Ovo je Svijet Nakaza.
Bila sam njen dio.


Doći će opet zima i krupne pahulje snijega padat će na naša lica. Zatvorit ću oči i svijet će se zavrtjeti oko nas.
I bit će opet topla soba i tiha glazba i ono gorko piće što klizi niz nepca a poslije bude slatko kada se pomiješa sa ukusom tvojih usana i ukusom naših tijela.
I sve će biti kao u novogodišnjoj noći, svijetlit će zvijezde na nebu upaljene, mjesec će se ljuljati na vrhu borova a ja ću spavati na tvojim grudima.

Ovo je svijet nakaza. bila sam njen dio
Ali on nikada nije postao dio Nas.

Jer ti imaš moć
voljeti mene.

Veronika je odlučila umrijeti.

četvrtak , 04.12.2014.

Veronika je odlučila umrijeti.




Edit: Dobra i lijepa, zauvjek, naravno :)

Večeras sam

obrisala ukus peza sa usana. Bacila u smeće hulahop, šminku i greškom cigarete. Kupila sam ih jer počinje sezona kiša. Nosiću suknje, obećala sam sebi. Sa nepoznatima ostati na distanci. Dok vozim, neću uz neku pjesmu zatvarati oči. Niti tražiti maramice po torbi. Promjeniću parfem. Ne nosim više žuto. Ogrlicu sam spakovala. Prokleto dobar parfem. Još uvijek mirišu perle. Bluzu više ni jednom nisam obukla. Neispeglana stoji u korpi. Kad je vidim dok preturam po stvarima i tražim nešto što bih mogla navući na sebe, čujem tebe kako govoriš da ćeš me mučiti i skidati je polako. Dugme po dugme. .

>Kakva bi to bila ljubav da sam je mogla zaboraviti? Grozim se od te pomisli. Plačem nad porukom da me ljubiš i voliš. I opet se grozim.

Nad sobom. Nad tobom. Nad nama. Nad svima.

I ipak te volim Toliko da se od i toga grozim. I tu stojim. Minutima i minutima. Boje su nam crno bijele. Najljepše nam stoje. Šetamo se i tvoj pogled je na mom potiljku. Ne okrećem se. Ne odlazimo nikad predaleko. A želiš da me odvedeš.

I želim da pođem.

Bacam šminku i hulahop. Greškom cigarete.

Volim te zauvjek, ako zauvjek postoji.

Mogla bih se groziti i zbog toga. Ali radujem se večeras tome. Zauvjek se radujem. Toliko, da bih zbog toga mogla preživjeti prve kiše...

Chloe i C.

Obrva podignuta u znak pitanja. Nikad ne govoriš puno. Znam da ti pod crnom košuljom udara malo jače srce. To sam kasnije osjetila dok si me držao. Meni se također vrtjelo u glavi.

Ne pitaj od čega. Chloe. Previše sam ga stavila. Crna kožna sjedišta u koja tako lako utoneš.

Ne pitaj na koga sam mislila. Brujanje motora koje je ustvari skoro bešumno. Ne pitam gdje idemo. Tvoj ukus je previše fin. Uglađen si i dobar. Odvela bih te kući. Da te pokažem mami i da kažem da si moj. Možda ako te zavolim. Jednom. Nekad.

- Da li ćemo piti večeras? Pitam te, a ti okrećeš lice od ceste i dižeš obrvu. - Jesi li ti dobro večeras? - pitaš. - Zaista ne znam. Ne slušam dalje tvoje izlaganje teorije o štetnosti alkohola. Cigareta i nespavanja. Bar večeras ne prosmatraj me kao svog pacijenta.

Puštaš neku laganu baladu i šutiš. Kilometar, dva, tri. Ne obraćam pažnju. Moje misli više nisu posvećene tebi.

Kasno je. Stan je ugodno topao. Tuširam se.

Zidovi .

Chloe me i dalje tjera na blago teturanje.

Provjeravam mail.

Odgovaram.

I spavam snom pravednika.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se