Posmatram je.

Praznična euforija se iz dana u dan uvećava. Badnji dan, Božić, Nova godina... Običaji, tradicija, pokloni, porodična okupljanja, ume to da bude lepo, ali kako za koga.

Posmatram je netremice.

Nije to, kako je zovu, "praznična depresija" (glupog li pojma!). Više je do onog nametanja, moranja, tad i tad, to i to. Poput rođendana, slava, bilo kakvih drugih praznika...

Posmatram je kako kiti jelku.

Teško je reći o čemu razmišlja. Hoće li joj se dopasti pokloni, pitam se? Da li će nam se poklopiti želje?

Posmatram je, po ko zna koji put pomislim kako je lepa... Jelku više i ne primećujem.



Ne mogu da se sjetim kad sam počela da razmišljam gdje završi raskićeni bor poslije praznika? I koliko mora da je usamljen onako ostavljen, bačen nakon sjaja i slavlja?

Nikad nisam voljela praznike.

Biram najveću staklenu kuglu od onih par sačuvanih koje su još bile kugle moje mame kada je bila dijete i stavljam je na najvišu granu.
Gramofon odavno više ne radi iako su se kad sam bila dijete s njega u ovim prigodama puštale božićne pjesme.
Kasnije se pokušao napraviti isti ugođaj sa kazetama ali to više nije bilo to.

Poređala sam sve staklene kuglice, i odmakla se od bora.

Bijele žaruljice na boru treptale su.

Ne razmišljam kako izgleda tvoj bor ni da li ga imaš.
Mislim na balkon i posteljinu.

Novogodišnju noć voljela bih prosvesti u metropoli.
Da pada snijeg.
I bez bora.
Da ne razmišljam gdje će završiti poslije slavlja i sjaja.

Pokloni će mi se svidjeti ne brini.



A. & S.