Predugo držim dah

Dolazim bez suvišnih pitanja

I odgovor tražim u tvojim očima

Nove cipele i haljina

Ne mogu sakriti strah u očima

I onda ta sva neizmjerna nježnost tvoja


Koja preplavljuje

Jedino mogu okrenuti glavu

Razumijem, - šapćeš,

Pitam se u sebi, Da li?

Otimaš

Vezuješ

Ono što je već tvoje

Još jedna priča, uz kavu i dim

Prizor kao iz domaćih filmova

Natečene oči i komadić sna.

Još jedna stigma za

Ženu koja griješi

(jer voli)

Još jedno divljenje

Muškarcu koji uzima

( jer samo to zna ).

Ljiljan

subota , 29.11.2014.

Miriše ljiljan, zagušljiv u mojoj sobi,

- Znam da me voliš, šapćeš.

Odvlačim laptop i Mjesec u svoj krevet,

Posljednju neotvorenu kutiju cigareta,

Žar između prstiju

Gasim u pepeljari, odlažem je na ormarić,

Zgužvane plahte oko stopala guram dalje s kreveta,

U mraku osjećam zagušljiv miris ljiljana, kapljice znoja od uha do pregiba na stomaku,

Radost dok se slivaš skupa s tim kapljicama,

Niz plavičast trag,

I ne znam koliko traje, duže od jutrošnjeg excesa u kupatilu,


I nađem te kraj sebe, zagrljenu s tobom,

Ne otvaram oči, odbrojavam u sebi, unazad,

Spuštaš se niz kapljice do stomaka i pališ mi cigaretu,

Prvu u posljednjoj kutiji za noćas,

I sve smo htjeli,

I sve imamo.


Ljiljan

sam

u

tvojoj

sobi.

Zagušljiv.

Mirisan.

Ne sjećam se kad mi je posljednji put trebao alkohol. Dohvatila sam onu bocu stocka koju smo posljednji put pili zajedno. Bilo je to onu večer nakon onog ozbiljnog razgovora, kada me je zarobio rukama i kada sam morala da stanem i da dišem, da dišem i da shvatim.

Stvarno je žestoko na prvu. Spržilo mi je grlo i namrštih se. Onda je nešto toplo zasjelo oko mog srca. Ugodna stvar.
Ugodna poput onog osjećaja, one iste večeri.

Nikad ne mogu zaspati u poželjno vrijeme. Kako neugodna stvar. Biti budan i gledati u strop.

Isto kao onu jednu večer kada sam odgovarala na njegova pitanja a nijedan odgovor nije bio dovoljno dobar.

Sad mi je već stvarno i vruće pomalo, podjednako vruće kao i onu večer kada je pucketala vatra u peći iako vani nije bilo tako hladno, pa smo cijelu noc držali otvoren prozor koji je hladio naša tijela od stocka, nježnosti i razgovora.

Pomalo šteta što se skoro sve popilo one večeri.
Sad nema ni stocka, ni vatre, ni tijela.
Samo širom otvoren prozor.

Promatram krevet. Ne spava mi se. Previše kofeina i previše nikotina danas. Čudna sam i pomalo mi fališ. Mrzim te sada zato što sam čudna kada nisi tu. Ustvari mrzuckam te samo. Onako pomalo, mazno, beznadežno kratkotrajno… Negdje mora biti normalno to što sam čudna, pa ima li boljeg mjesta za to od moje glave? Nedostaje mi da mi smetaš, da te tjeram da odeš, da želim mir u svojoj sobi i kupatilo samo za sebe. Želim da mi dosadi što stalno vučeš prekrivač na sebe, a meni što ostane.

Skrivamo jedno od drugoga da znamo, da se možemo uzajamno povrijediti i slatko mi je i podjednako grozno, dok pristajem na to.

Promatram krevet. I znam da mi se ne spava. I dopuštam sebi da budem čudna pomalo. Kratkotrajno, jer mi nedostaješ. Onako slatko i grozno kako samo ja volim. A ti razumiješ.

Znam kada i kako se mučiš sa mnom jer se i ja nekad isto tako mučim. Mučim se sa krajevima, prstima, porukama, kricima, smjehom, kikotanjem, teturanjima, mamljenjem, sa svojim “odmah” i “sad”, sa svime što nam i ne bi palo na pamet. A padne.

Jer nam nedostaje i fali.

Eto. Nema više potrebe da sjedim po hladnim balkonima.
Niz krovova, niz uličnih svjetiljki.
Ništa posebno.

Cigareta koja u mraku izgleda kao svitac. Bar mislim. Nisam nikad vidjela pravoga. Psi najbolje laju na selu. Ovi gradski, motaju se oko nogu i umilo cvile.
Pratim pogledom svjetiljku. Jedna trepće, kao da će izdahnuti ako je netremice budem promatrala. Sljedeća do nje ne radi. Bandere su one sive, betonske, s rupicama za penjalice.
I onda shvatim da nema potrebe da sjedim na hladnim balkonima više.

Ujutru ako otvorim vrata, ući će hladan magličast zrak. U 04 i 15 ja ću i dalje spavati na tvojoj nadlanici. Iza prve jedva trepćuće svjetiljke u samo par metara razlike i dalje će stajati druga. U nizu, iza posljednje ciganske ulice i dalje će biti oranice i poljane. Vlakovi će se pred jutro čuti glasnije nego obično. Kloparanje i tutnjava će me ponovo uspavati. Stegnut ćeš mi ruku i balkonska vrata će se lagano zatvoriti. Pokrenut će ih vjetar.

Ugasit ću cigaretu i osloboditi svica.

Naša budućnost je u ovom postojanju zime.Trežnjenje pred zoru, u haustorima kojima više ne nalazim vlasnika. Stepenište čuvam od uroka, onih noći dok na njima sjedim.
I onda trčanje. Prema proljeću. Spremnost da opet dišemo.
Obazrivo i škrto s riječima i pokretima.
Ti, kao neki klesar. Već si mi isklesao jednu ruku. I jednu stranu tijela. Jednu polovinu srca. Treba na red da dođe koža. Preko te isklesane strane tijela. Svući ću ovu ishabanu. Miriše na poneka sivila i auto put.Prolijevala sam po njoj od postanka svijeta svakakve tekućine. Neke su bile zapaljive i mirisalo je na nešto čemu nisam znala ime. To mi se uvijek pričinjavalo dok sam razgledala sapune. Birala sam ih po tome kako su bili poslagani. Izvlačila onaj od nazad. Prodavačice su me ponekad gledale iskosa i slijegale ramenima. Nisam voljela stvari koje su bile u previše ruku.

Nisu mi smetale tvoje. Volim kad da me miluješ njima. Čudesan dodir ozdravljenja. Podrazumijeva se da imaš kožu i ruke. Kako bi inače stvarao mene? Jutros sam ostala u onom pokretu. Slušam kišu. Mislim da neće stati do proljeća.U pauzi radova, osmišljavam moguću koncepciju. S podjednakim osjećajem povjerenja iščekujem završetak. U proljeće ćemo disati. Umorni od dima i klesanja. Zadovoljni ležat ćemo jedno pored drugog.

Kako se nekad tugovalo

petak , 21.11.2014.

Još uvijek skliznem u tvoje ruke. Još uvijek se zapetljam u našem svijetu, pretražujem naše nebo. Glupi mjesec. I po koja svjetlucava zvijezda. Onda okrenem glavu na drugu stranu. Sjena na zidu. Mjesec na prozoru. Kosa na jastuku. Snovi pod krevetom. Telefon, cigarete i spasonosna kutijica na dohvat ruke. Onda okrenem glavu na drugu stranu. Sjena na zidu, mrak i ništa više.

Iza pogleda

srijeda , 19.11.2014.

Ja bih izabrala cijeli jedan dan da ležim i slušam kako prolaze tramvaji. Da taman kad mislim već spavam, neki nestrpljivi vozač zatrubi onom ispred sebe, ne računajući da negdje iza prozora, nekoga prene iz sna. Taj netko se promeškolji, zatvori i otvori oči na tren i samo se nasmiješi. Onda velegrad nastavi da se pretače i žubori, tako lijepo i po svom, da i iza prozora i na ulici sve bude jedna lijepa jesenja cjelina. Izabrala bih cijeli jedan dan da gledam te niske oblake što sjede na visokim krovovima i izabrala bih tu mutnu rijeku dok mirno se pruža, bez valova koji se valjaju, samo neka ptica nisko u letu. Izabrala bih i te najbolje beogradske kifle, sva ona zrnevlja na njima što padaju između tvoje ruke i mog dekoltea, treba mi i ime ulice i ime pekare da ga stavim u priču, da ne budeš ti uvijek glavni junak u svakom mom postu. Ležim i opet se čuje tramvaj, opet nestrpljivi vozač, opet ptica u letu, visoki krov, opet si ti glavni u mojoj priči :)

Kažu vijesti da se iza prozora krije sivo i blago jutro. Da je orah još ispred kuće i da ga danas neće surovi vjetar lamatati na sve strane. Kao da bi mu i nešto mogao? Ne želim da sklonim zavjese. Spoznaja o prisustvu nekada je sve što mi treba. U sobi je ugodno i napokon toplo. Toplina je bitna. Čak iako račun budem morala plaćati još dugo pa i na rate. Svi mi nešto plaćamo i otplaćujemo. Netko kredite za auto i stan, “normalan” život od 08 h do 15 h, i još “normalniji” nastavak istog poslije tih 15 h.

Plaćanje zabluda i iluzija je najpoznatija, i rate se otegnu u beskonačno i beskrajno. Zablude o “idili”, dobrim prijateljima, dobrim životima, vjernim ljubavnicima, sretnom životu unutar te desetine sati.

Volim ljude kojima je dovoljan tako tren da ti uđu u srce. Zbog kojih osjetiš neki ponos i da dostojanstvo još uvijek postoji. Zbog kojih ti vlastita TA peć odjednom dobije na značaju i sjeti te da nisi ni rekla hvala. Hvala što je napokon imaš, i što još imaš i ruke i noge i glavu i srce. Što ti se nije desio još uvijek taj “tup” i imaš šanse.

Što te je netko učinio pozitivnijom i boljom iako o tome pojma nema.
Ovi drugi kod mene i tako nikad nisu imali šansu.

Ljubavna

subota , 15.11.2014.

Nas dvoje. Tvoja oštra brada što mi iritira pomalo kožu uz nježan poljubac. Prestajem razmišljati. Sve je prirodno i jednostavno. Ti si mi prvi, onako, taman. Želim ti nešto reći, ali ti mi zatvaraš usne usnama. Mala, tako slatka borba za zrak. Sjećam se samo nekih segmenata.

"Jutro je, purpurno... Svjetlost prolazi kroz rolete praveci disperziju raznih likova na podu.. ti ležis u krevetu, sklupčana plahtom koju smo noćas gužvali.. Ja, sjedim u kutu na nekim starim prostirkama.. gledam te.. praviš se da spavaš.. gledam te.. . lijepa si.. mila.. stvarna.. Glava mi je na rukama... Gledam te.. Jutro je naše.. Budno.. lijepo.. a mi.. Mi još spavamo jedno u drugom.... i gledamo se stvarni...."

Duša

četvrtak , 13.11.2014.

Negdje pred jutro kad se soba polako hladi i noćne sjenke zamjenjuju lica sa jutarnjim, ona se lagano izvlači iz kreveta. Sjedi mu okrenuta leđima, dok traži sobne papuče da u njima pređe kratak put do kupatila. Baca pogled na njegovo lice. Zadrhti od svježine jutra. Naginje se nad svijećom i udahnuvši prvo zrak, ugasi je. Glazba sa tv-a suvišna je.

Trenutak kad ga je izgubila nikad se ustvari nije desio.

Vratila se nečujno u krevet, među plahte i jastuke. Poljubila mu je rame.

Soba je dobijala nova lica sutrašnjeg dana.

Kameni Cvijet

ponedjeljak , 03.11.2014.

Vodili smo ljubav pred radoznalim očima.

Skidao si moje haljine, milovao moja bedra, ljubio moje grudi.

Drhtala sam ogoljena,

Dosezala vrhunce, doticala oblake, padala na koljena i ponovo se dizala.

Kupovala sam svoje vrijeme, darivala sebe i svoje snove, uzimala tvoju poetičnu dušu, hranila gladno srce i smrznuto kameno tijelo.

Ponekad mučiš me tišinom. Beskrajnim prostorom prašine i praznine. Hodam kao izgubljena rasplakana lutka.
Tražim i opipavam oblike, što ostavljaš za sobom. Kažu da postoji ljubav. Gorka i slatka. Neminovna.
Ona što ruši i zapovjeda. Hrabri i ispunjava. Hrani i oduzima.

Sve si ti to u meni.

Gospodar mojih Snova.

Uzmi me ponovo i ponovo. Zavrti ovaj beskorisni svijet, što svoje jade, bijedu i grijehe sakriva u iluzije.

Zaprepastimo ostatak svijeta.

Uzmi me.

Rukama, usnama, riječima, tišinom,

Grubošću i nježnošću.

Nesanice su moje lutanja do tvoga carstava. Čekaj me pred vratima sa osmjehom koji ne prašta pogreške. Ljubićemo posle smrznute ruke, grlit cemo moje golo tijelo.

Pričaćeš mi svoje male tajne.

Zar sve ovo nije vrijedno, ovoga običnog, ljudskog života?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se