Ne sjećam se kad mi je posljednji put trebao alkohol. Dohvatila sam onu bocu stocka koju smo posljednji put pili zajedno. Bilo je to onu večer nakon onog ozbiljnog razgovora, kada me je zarobio rukama i kada sam morala da stanem i da dišem, da dišem i da shvatim.

Stvarno je žestoko na prvu. Spržilo mi je grlo i namrštih se. Onda je nešto toplo zasjelo oko mog srca. Ugodna stvar.
Ugodna poput onog osjećaja, one iste večeri.

Nikad ne mogu zaspati u poželjno vrijeme. Kako neugodna stvar. Biti budan i gledati u strop.

Isto kao onu jednu večer kada sam odgovarala na njegova pitanja a nijedan odgovor nije bio dovoljno dobar.

Sad mi je već stvarno i vruće pomalo, podjednako vruće kao i onu večer kada je pucketala vatra u peći iako vani nije bilo tako hladno, pa smo cijelu noc držali otvoren prozor koji je hladio naša tijela od stocka, nježnosti i razgovora.

Pomalo šteta što se skoro sve popilo one večeri.
Sad nema ni stocka, ni vatre, ni tijela.
Samo širom otvoren prozor.