Soliteri

10 listopad 2014

Sjedimo u sobi. Ne bih ti znala reci cija je.
Na stolu, kao stoje kave. Koje ne pijemo. Ipak ih prislanjam usnama.
Gledam u tebe. Kako pricas. I osmehujem se.

Tvoje oci...
U sebi citam Bulgakova. Sjecam se Bulgakova. U sebi, iznova, citam.

U sebi razmisljam. Ispisujem rijeci.
Ti mislis da sam lijepa. Nadas se tome.
I ako me gledas u oci, ne znam vidis li me?

Sjedimo u sobi.
Ne znam primjecujes li, nikad ne izlazimo napolje? Ja skoro nikad ne pisem
o tome.
Kako na zraku, pod nebom, pored svih kuca i solitera,
postojim.

I znas zbog onih stanica, gdje sam prvi put ugledala tebe,
i mislila da mene cekas...
Prvi put kad sam ti stavila, kao lopov ruku u dzep,
i stisnula zgrcenu saku, zbog tog cekanja, cekam.

Danas cu se obuci. Od glave do pete. Umotati. Skriti.Svako dugme, u svojoj rupici.
Svaki cvor, upetljati po tisucu puta. Ti si neko tko ce sve to, za mene, otpetljati.

Bila sam tako nestrpljiva...sada se osmjehujem sama sebi... Sjedim u praznom kaficu, narucujem kavu, i gledam ljude. Nacin na koji ih dozivljavam, sasvim je drugaciji. Ne bojim ih se. Mada nemam potrebu da s njima pricam. Ni da im spominjem tebe.

Strpljivo gledam na sat. Odbrojavam vrijeme. Od nekoliko sati, provedenih spavajuci, do ovih nekoliko, smanjilo se na trideset minuta. Cekam da se ode. Mogu jos koji minut, izdrzati stvarnost. I onda ti. I onda ponavljanje svega. Grad se smanjio na mali niz. Nebo se skupilo na trenutke. Soliteri su postali nevidljivi. Provodim ih sa opustenim tijelom, sto se pre nekoliko sati, grcilo bez zraka.

- Udahni. Udahni, molim te.

Ponavlja se to po mojim mislima. Sjedim pored tebe, i prislanjam salicu na usne. Citam u sebi. Bulgakova. Volim tebe.

U sebi.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.