Ormar boje višnje

utorak , 30.09.2014.

Da sam sinoć napisala post bio bi o tome,kako se ljutim u pogrešno vrijeme, onda kad je baš vrijeme za nešto toplo i vruće, za prelaženje prstima po koži, po pršljenovima na tvojim leđima, dok ležiš i gledaš na svoju stranu zida, a ja se još uvek neumorno ljutim, durim bez razloga

I skupljam posuđe, čaše i flaše

I prevrćem sve one zgužvane plahte, majice i veš, što su u zanosu, samo prije par sati ili dana, letjeli na sve strane.

Ali ja savladavam svoje ruke, umjesto da te dodirnu, guram ih napolje do sudopere, glancam te iste čaše do vrhunskog sjaja, slažem ih u ormare boje višnje,

Oči sa pogledom na tvoje telo i tvoj potiljak, okrećem na manje zanimljive stvari,

Kao;

1. Mrlja na elementu boje višnje,

Neki flešbek me dovede do trenutka kada si me podigao na isti taj ormar, podigao mi suknju i stavio ruke na moja bedra, prijale su mi te čvrste šake i prsti na koži. Poslije si stavio ruku, pa usne na moje grudi, skinuo mi bluzu i zafrljačio je preko glave
- Skupljaćeš to sutra, mrmljao si dok si me mazio, a ja sam sada glancala čašu do besprekornog sjaja i pitala se kako si to juče znao? Nisam izdržala više, morala sam da te pogledam.
Zaspao si na svojoj strani kreveta, a ja sam ugasila svijetlo i uvukla se pod jorgan i poljubila tvoj potiljak.

Stavila sam svoje ruke na tvoje golo tijelo i

slušala kako neumorno pada kiša napolju.

Demoni i Vile

ponedjeljak , 29.09.2014.

Stojim pred vratima.

Trenutak razmišljam, onda spuštam šaku na vrata.

Kucam.

Čujem - Slobodno.

Ulazim.

Smiješim se.

Gledam te u oči.

Gledaš me u oči.

- Šta prvo pomisliš kad me ugledaš? -

- Grrrrrrrrriz -

Ignorišem. Gutam knedlu.

- Ne priča ti se? - Pitam.

- Mirišem lijepo? - Ubacujem namjerno.

- Šta osjećaš dok me grizeš?

- Opijum.

- TI?

- Nesvjesticu.

Ignorišem.

Ponovo.

Odmičem se.

Tražim piće.

Prekidaš.

- Nešto žestoko, molim. - Na ex.

Donosiš.

Sipaš.

Tišina.

Čuje se kako tečnost udara u zidove čaše.

- Šta misliš da imam ispod majice? - Nastavljam -

- Kožu.

- Mirisnu.

- Trag crveni.


- Čiji? - Ubacujem

- Moj. Sve je moje. - Govoriš.

Srce udara. Srce je izdajica. Srce se čuje.

Osluškuješ. Pažljivo kao i uvijek.

Zatvaram oči. Trepavice. Refleks branjenja. Prepuštanja.

Poljubac.

Tonem.

Oči.

Trepavice.

Nos.

Usne.

Dlan.

Šaka.

Zglob.

Stomak.

Pupak.

Koljeno.

Butina.

Stopalo.

Prst.

Koža.

Sve.

Trag.

Mirisni.

Ludilo.

Moje.

Bezdan

nedjelja , 28.09.2014.

Trebali smo se sresti u siječnju. Uvijek sam o tome maštala.

Biće hladno i padaće snijeg. Pahulje kao kristali padaće na moje lice i pretvarati se u sićušne vodene kapi i ti onda nećeš znati da su to bile moje suze. Ulica niz koju se spuštaš, sa rukama u džepovima, trebala je biti ona koja cijelom svojom dužinom ima svjetiljke koje u jesenje dane kada je magla, na svojim staklima zadržavaju jezivi odsjaj napuštenosti.

Klupe su mjestimice poređane pod njima. Prazne su i nema nikoga. Donedavno, sjedela je tu djevojčica iz neke priče i palila šibice. Srebrne pahulje na kratko grijale su joj usne, a plamen obasjavao lice. Dovoljan je samo trenutak, neka slutnja i ja trčim na peron. Ne obazirem se više na utvare i hladnu noć. Valjda se toliko smrznem da više ne znam gdje počinje ta ulica sa svjetiljkama. Do maloprije bila je oko mene, pločnik je odzvanjao dok su ga popunjavale mrtve zimske zvijezdice što se pri dodiru sa tlom pretvaraju u tvoje korake. Tvoji koraci imaju posebnu težinu i uvijek ih prepoznam prije nego se dese. Njihova brzina povećava se indentično sa pritiskom koji meni počinje da šumi u ušima. Spuštaš se pored Glavne pošte, zaobilaziš prevrnuti kontejner, uzmičeš iza ugla.

Prvi put poljubio si me negdje tamo. Ti i ja i cijeli jedan nepoznat grad.

Mjesec nad Bezdanom neće noćas spavati.

Pola plave pjesme

Ležim na pola, sa dlanovima punim Neba,

(ti si mi dao plavo)


Usnama napućenim od tišine,

Između dva svitanja,

Naslaganih uzdaha,

Buđenja,

Treperavih ugriza crvenih usana.

Razapinjemo riječi, kao ribari mrežu.

Izgladneli nježnosti, kao izgubljeni psi,

Klizimo po horizontu i elektronima.

Ponekad, osjećam se kao Sirena,

a ti ne želiš začepiti uši.



Primamljivo kao Ljubav.


Ležim na pola, sa plavim dlanovima od Neba.

napućenih usana

od tišine.

nastajanja i nestajanja

subota , 27.09.2014.


Ta je svirka zaglušna, idiotska, lažna koliko to samo može biti.
Ali zato fino zvuči u ušima koje čuju samo ono što se njima čuje.

Osim ponekih idiotskih suza,
zarad toga da mi kažeš da se lijepo smijem, nema ništa izmišljeno.

Sad noću, ležim na leđima i isceniram ono lagano bježanje neobičnim putem,
kad se suza od oka slije u uši.
Bojim se tih neemocionalnih stanja.
Prisjećam se radosti i svih malih gadosti koje si mi pružio.
Čarape, visoke potpetice, kike.
I sjaja u očima. Tvojim i mojim. Našim.
Znam da bih te još uvijek mogla natjerati na smijeh
i na magičnu nekontrolisanu žudnju.
Na noći bez stvarnih vremenskih okvira.
Znam da bi me mogao natjerati na još mnogo, mnogo suza,
samo da bih ti posle dozvolila, da ih brišeš svojim rukavom,
dok bih nos gurala ispod tvoje brade i prislanjala trepavice na tvoju kožu.
Sitna krila leptira i obavezno odricanje bilo čega što ima veze sa stvarnošću.
Ležanje na podu i pisanje nečega za tebe.

Sve mi je sad teže.

Sad se samo opirem tvom nestajanju. Prokleto sebično žensko.

Ti si vjetar koji se poigrao pramenovima moje kose; i oluja što je prošla kroz moje srce. Tajfun koji je svojim nagonima dodirnuo moje i otvorio mi oči da primim ono što je istovremeno tvoje i što nije moje.

Naučno fantastičan ljubavni

Juče na onom jastuku, to ti je kao u kinu, gledaš preko ramena, a ne želiš da te vide i ruka koja ti je na bedru, baš ti nešto smeta, ali karta je plaćena, pa kao ono da ne propadne. A film je dobar, čak bi mogao biti kao neki hit i tebi je žao što nisi baš za te neke popularne stvari i nemaš pojma zašto ti naučna fantastika sad nešto znači. I ležiš tako na tom jastuku, sa nečijom rukom preko tog bedra, druga tvoja čvrsto drži jastuk, nos ti je u jastuku i jedno oko, ona druga strana lica što se vidi, nenametljivo govori - pusti me u san, ustvari želiš da te ne gleda, dok ti u sebi osluškuješ neke scene iz onog drugog filma i nos koji je u jastuku, miriše nešto drugo, trepćeš kao ono - u polusnu sam, ne gledaj mi sada vrat, pusti što na trepavici imam taj grumenčić - zaustaviš uzdah u sredini pluća, a baš je krenuo da se pretvori u ono mazno hm, mhm ili mm, ali shvatiš da ne bi čuo, onaj kome bi taj uzdah tako rado kroz poluotvorene usne ispustila na vrat, iza uha, pa šutiš i pretvaraš se da si baš blizu toga da sve nekako zatrpaš ispod samo jednog perjanog jastuka. Poslije, ideš kući i tješiš se da ništa nije bilo, a imaš dojam da si nešto ipak pokvarila i to namjerno, da spriječiš eventualno bilo kakve želje, što bi mogle da se pojave iz nekog sličnog jastuka, koji te noći služi za sakrivanje oka od uha, samo da ne vidiš da želiš nešto što nikako nije moguće.

Naučno fantastičan ljubavni film.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se