Hvala.

19 veljača 2018

Želim da se zahvalim;
Pticama
Nebu
Snijegu
Moru
mojoj slatkoj krafni koju ne volim ujutru
taxisti koji me gleda u retrovizoru
djevojčici s očima boje različka
raznosaču pizze kad ga dočekam
umorna
blesavo sretna
polu sretna
očajna
ili
samo pružim ruku kroz vrata
strancu u autobusu
vrani na smrznutoj travi
Mjesecu u nečijim očima
muškim šakama
svim popodnevima koja su za mene umirala
crveno
plavo
sivo
purpur
svim vlakovima u 02 h po noći
Avi, Veroniki, Majri
i inima
nisam ih baš poznavala predobro
zadimljenim kavanama
golim leđima i stisnutim pesnicama na volanima
pogledu iz profila
namrštenom
zabrinutom
mirišljavom
dlanu u mom
narančastim posljepodnevima
svili perju i jastucima
i
svim pjesmama
Pjesnicima
strofama
rimama
svim ljubavima
koje su mi bile (ne)važne

što sam uzela i ono što nije bilo moje
jer mi je trebalo
jer mi se moglo
dalo
jer je htjelo biti
u mojoj pjesmi.

Hvala.

Nikad se nećemo sresti mlađi.

18 veljača 2018

Drago dolazeće proljeće:

Umorna sam
od bijeline koje nigdje nema u ovoj zimi,
od mekanih topljenih pahulja
na crvenim rastvorenim usnama

od iskrica cjepanica u pećima koje ne gore
više
Od odoljevanja da se ode

sobe na dva tri sata
dodira bijele i tamne kože
rasutih naušnica po ulaštenim parketima
nacrtanih slika krupnih zelenih grozdova u tanjuru
koje vidim dok ležim
dok bježim
i ostajem
ili ostajem
i bježim.

Nikad ne znam koji vrag od ta dva

Nikad se nećemo sresti mlađi.
I nikad se nećemo sresti.



Nebeski šal

10 veljača 2018

Jutro nije obećavalo ništa. Tek magla ispod severnog neba Vojvodine. Ledina i dimnjaci. Kao u pesmi nebo i zemlja su spojeni šalom. Negde iza svega toga salaši. Ko nije voleo ravnicu i zavejani stari salaš nije skupio one sitne treptave uspomene što te noću tako blaženo uspavljuju uz zvukove sporih teretnih vlakova negde prema Rumuniji. Ali nemaš sad vremena da razmišljaš o teretnim vagonima, vetar je blag ni nalik na severce koje pamtiš. Kapa je više ukras na tvojoj kosi, nego stvarna potreba. Magle su blage, razređene, ni nalik onoj jednoj što te je jednom onako sapela među svojim granama kao rukama i odala ti tajne koje nisi ni želela da znaš, a sve zarad jednog tvog osmeha. Zadržala si ga i dan danas. Isto kao one treperave uspavljujuće slike snegova i salaša spojenih nebeskim šalom.

Valjda pjesma

06 veljača 2018

Vratimo se Nebu;

Ako pogledaš bolje, nebo je bijelo. Sasvim sigurno bijelo, jutros mi je jedno šetalo nad glavom. Zvalo me bijelim smiješkom, grlilo prozirnim vjetrom. Oko kose, oko zgloba, oko struka. Nebo je sasvim sigurno zimi bijelo, ima gole grane kao ruke, visoko gore gore. Pa kad se vjetar i grane spoje, i nebo nad glavom šeta, a ja ispod njega, to je jedna ljubavna pjesma koju ti napišem preko zaslona svog telefona, a Nebo od gore, tamo sa strane kraj semafora iznad moga ramena u mene gleda, dok isti prozirni vjetar po mojoj vrećici u boji proljeća šuška oko mojih pereca.



Medeno srce

05 veljača 2018

Posredstvom wajback machine, samo na par trenutaka da se podsjetiš svojih starih pisanja, ostaneš na tim stranicama cijela dva sata, uranjajuću u tu neku sebe, dižući obrvu, ili se samo na trenutke nasmiješiš, a negdje bogme i rastužiš.
Pisanje podrazumjeva davanje bar nekog dijela sebe kog ćeš se na neki način odreći, a tebi su tvoji dijelovi sebe svi bili dragocjeni, čak i one koje nisi voljela. Ali išlo ti je sasvim solidno, možda čak i dobro, iako malo bolje kad razmisliš, slično kao i ovdje.
Naravno nakon određenog vremena, shvatiš da su distance prirodne, da su tvoje teme nešto osobito samo za tebe, nedjeljivo sa drugima iako ponuđeno mnogo češće nego što bi htjela. Igre riječima igre s umom, igre sa srcem, igre imenima. Sve su to samo varijacije jedne te iste tebe. Pa ipak iz pisanja se mnog toga o sebi može spoznati, pisanjem zapisuješ trenutke koji se pretvore u prošlost i ponekad ih možeš poput tvog omiljenog punjenja za kekse osjetiti kao slatko gorko među svojim usnama.
Svaka pređena distanca, zatvara jedan dio koji daješ, i onda o tome više nikada ne napišeš niti riječ, gledajući da ne upleteš one druge s kojima si te distance prešla.
Zatvoriš kutiju od keksa i ponekad još zamisliš u rijetkim trenucima kako (s)poznaješ okus slatko ljepljivog punjenja.

škatula za sne

04 veljača 2018

Bilo je 12 sati

31 siječanj 2018

Valjalo bi ustati iz mekih prekrivača. Skuhati jutarnju kavu, osluhnuti podne da uhvatiš isti ritam kojim ono diše.
Uz drveni okvir prozora u dvorištu dopustit ljubljenje obraza i sunca uz zatvorene kapke.
Disati disati disati.

Doručak kod Regine

21 siječanj 2018

Dok spavaš pod mojim plahtama, ja bih te samo gledala. Zatvorene oči, kao kad me ljubiš, iste trepavice koje me po obrazima dotiču dok se spuštaš tamo gdje se već spuštaš..

Kuhinja je moja sada poput bojišnice, pitam se da li ćeš sve izvaditi iz ladica, ormara i polica, mrštim se, volim kad je sve na svom mjestu, a onda me sve na svom mjestu užasno kasnije nervira.

Najopuštenija sam u svojoj postelji, dok sjene plešu na plafonu. dok grlim kožu, kosti i meso (čovjeka) dok dišem miris od kojeg živi sve ono u meni što je budno.
Kažem si da sam tako navikla, ja sam kao drvo što je pustilo svoje grane na jednu stranu, teško me je ispravljati, umjesto prve jutarnje (podne je) kave, gickam prženice, sir, krastavčice, i masline, smijem se zbog te grane i hrane i tako znam da volim te.

Vodila me gdje je htjela

16 siječanj 2018


Sa sobom po kruh. Da zajedno prelazimo semafor kod crkve gdje mi je jednom napisala pjesmu. Da zajedno gledamo crne ptice zime, onako sablasne, a opet ništa čudno da šetaju na snijegu ispod golih kajsija i višanja. Sa sobom dok se smijala, sa sobom kad je plakala. Vodila me da skupa slušamo otapanje snijega sa krovova kuća, i skupa da čekamo red u pošti, pokazujući mi očima da skupa ćemo poslije i na kavu. Bili smo skupa i kad su joj govorili ono što baš nisam htio čuti. Ja sam se mrštio a ona me je stiskala ispod kaputa. Ponekad se nije smijala. I onda smo bili skupa. Bili smo skupa i kad mi je u mraku okretala leđa. Bili smo skupa i kad sam ja njoj okretao leđa.
Vodila me je ujutru nakon druge kave koja se hladila do podne u šalicama, da čitamo recepte govoreći mi kako će ona samo praviti palačinke.
Vodila me da skupa čitamo knjige. Birali smo naslove jedno za drugo i obavezno si poklonili bar po jednu za Novu godinu.
Vodila me gdje je htjela.
I ja sam vodio nju.


Upoznaj Ljubav.

14 siječanj 2018

Pre sedam godina sigurno nisam verovala u Ljubav.
Verovala sam u reči: ljubavnik, privlačan, vodka, dobar provod, a i da se može sve preboleti.

A onda se desio Palić, zaleđeno jezero i njegove svetiljke uz rub obale, visoke gole grane spletene u zagrljaju hladnog januarskog nebeskog tela Meseca.
"Norveška šuma" u papirnatoj vrećici, zaleđeni prsti u ruci, i da hodaš uz svoj "san".

Ako sam i ja hodala uz svoj, trebalo mi je dosta vremena i tvog strpljena da u to i poverujem.
Ako sam nešto o ljubavi naučila, to je da se ljubav samo ne dogodi, za ljubav se bori, od ljubavi se ne odustaje i u ljubavi se prašta.
Sve dok nas to usrećuje.

.. Jer ja u ljubav verujem.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se