Gdje to piše?

utorak, 17.07.2018.



Jesen, kafić u Beogradu, moja ness i tvoja kava sa mlijekom i cimetom, uvijek sam mislila da muškarci, piju kratak čist espresso, jebi ga, predrasude. Kafići u Beogradu uvijek su mi se činili tako nezgodni, ili su ličili na sve i svašta u jednom ili su bili preveliki, ogoljeni, natrpani, nigdje one intimnosti separea. Ali nisam htjela o tome. U takvom jednom kafiću, jedne jeseni, pitala sam te da li sam slobodna, a ti si rekao jesi. To predveče i taj put, rastali smo se kao i uvijek uz oba dlana na mom licu, uvijek uz volim te.

To je jedan jedini put kad sam zaista povjerovala da mogu otići od tebe.

Kasnije bi se uvijek smijali onom drugom tko se bojao više, jer uvijek se netko od nas inatio duže, uvijek je netko od nas dvoje prvi poslao poruku, samo su se mijenjale uloge, jednom ti, jednom ja.

Zapravo možda sam polomljena odavno, jer se sve nekako bojim manje i manje.

Jebi ga, rastajali su se i bolji od nas.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.