27.10.2016., četvrtak

Par pitanja

Par pitanja mi se mota po glavi zadnjih dana, planira san pisat post o tome, pa nikako trefit momenat. Kako to da smo ista jedinka a stalno se minjamo? Da li naša budućnost na neki način određena? To je već pitanje determinizma i slobodne volje. Da li ima nešto što smo trajno mi, ili procesom minjanja ja sutra mogu postat ti, a ti ja? Ili pak svačiji razvoj iđe jedinstvenim i neponovljivim pravcom. Mislin da je ovo drugo, faktički jest, jer svaka osoba i svako biće ipak jest jedno i neponovljivo. Pa sve da smo kolaž sastavljen od istih boja, opet je svak svoja vlastita kombinacija boja. A stalno se minjamo. Neki dan san objavija bija jedan status: Čovik je zapravo, u stalnom plesu sa svemirom. Mi nismo stvar, nego ritam. Dinamična smo bića, ne statična, i živi smo koliko komuniciramo sa svojon okolinon.

Drugo pitanje koje san tija pisat je pitanje: Da li je moguće doseć stanje svijesti u kojem si postiga trajnu, nepromjenjivu sriću? To ne znači potpuno odsustvo 'negativih' emocija, nego stanje u kojem si ih u stanju nosit, u kojem šta god da se desilo te neće izbacit iz tračnica. Primjeri mistika, proroka i filozofa kroz povijest nam pokazuju da bi tako nešto tribalo bit moguće. Sokrat je popija otrov da bi sta uza svoje ideale, kad je osuđen na smrt. Isus je (ako ćemo virovat toj priči), svojevoljno prista bit razapet iako je zna da će se to desit. Biblija obiluje brojnim primjerima starijih Židovskih proroka koji su također izlagali svoj život na kocku za svoje ideale. A ima i drugih takvih primjera, u ratovima ima puno primjera takvog herojstva, a i novinari daju svoj život za ideale, il aktivisti razni. Također, recimo Đordano Bruno koji je umra na lomači za svoj stav da se zemlja okrće oko sunca. I razni drugi mučenici, neki sveci, i slično. Tako nešto bi ipak tribalo bit moguće, mada je, teško dostižno. I pitanje je kolko je sigurno, ali to niko ne zna dok sam ne iskusi. Pravo je pitnje, da li je moguće doseć toliki nivo karakterne snage (i fleksibilnosti, a ne čvrstine, jer se inače kaže 'čvrst' karakter ko simbol snage karaktera, a zapravo prava snaga leži u fleksibilnosti a ne čvrstini), toliki nivo koji ništa više ne mere poljuljat. Da te više ništa ne mere slomit i natrat te da radiš nešto što ne želiš. Recimo da te muče da izdaš nešto itd, a ti sve moš izdržat i ostat pri svom. Mislin da je moguće, al ko što reko, teško je, i nikad nisi siguran jesi li na tom nivou.

Treće je pitanje: Je li napredak neminovan? Mislin u vom životu a i nakon, u perspektivi koja razmatra i postojanje nas ko individua nakon naše fizičke smrti. Sklon san virovat da svijest neminovno kroz iskustvo napreduje. Ako neko i sklizne u destruktivno ponašanje, to more bit opet put ka budućem napretku, jer se u tom trenutku u njem otvorija konflikt s kojim se on još ne zna nosit... Ali da li je napredak neminovan? Jednom, ne nužno odmah, pa i ne nužno u ovom životu. Ovo san u momentima kad bi bija suicidalan kontemplira... Uvik bi konta da ću, ako se ubijen, se reinkarnirat u neke još gore okolnosti nego ove u kojima san sad. A kažu da čovik mora dotaknit dno prije nego se krene dizat, zato nekad ljudima ne moš pomoć, jer oni moraju iskusit svoje dno, da ne mogu više tako, pa da se odluče minjat. Kontan, ovo još nije moje dno, ako se ubijen možda ga tada dotaknen pa se prominen... Ili ako ostavin još neko vrime da vako živin kući. A s druge strane, možda i ne iđe tako. Dokle triba čovik patit da se osvisti i krene konstruktivnim i zdravim putom? I da li tu postoje objektivne granice, ili pak, kad bi se ubija recimo, reinkarnira bi se ko invalid, pa se i tada mogu ubit, pa se reinkarnirat u nešto još gore, pa već poć još gorin putem, a to je da postanen zla osoba, manipulator recimo, sve da bi izbjega suočavanje sa svojin slabostima. Naizgled taj silazak nizbrdo more ić u beskonačno. Valjda svak individualno ima nivo dokle su mu granice, kad mu je dosta. A to se mora iskusit, nema druge. Ali opet ostaje pitanje, da li je neminovno da nekad krenemo zdravim putem? Ja mislin da je... Jer kad tad svijest se zasiti nečeg što vidi da nema smisla. Jer u konačnici, nikad nećemo nać zadovoljstvo dok ne krenemo pravim putem za nas. I onda ovo pitanje se nadostavlja na ovo prošlo, da li je neminovno da i mi nekad postanemo prosvitljeni, da postanemo poput Isusa il Sokrata? Nadan se, barem se nadan, da jest. :)
- 17:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.10.2016., ponedjeljak

Venezuela

Ovaj blog nema moć da promine išta. Moj život već neko vrime ne iđe putevima u kojima se mogu nadat nekom svom uticaju u svitu... Pa ipak, iman potrebu da pišen. Da kažen. Gledan na vijestima kaos u Venezueli. Zemlja na kolinima zbog pada cjene nafte. I sićan se, sićan i razmišljan o nekim stvarima. Gadafi je planira napravit Sjeveroafričku Uniju, ulagat u zajednička gospodarstva tih zemalja. Otkrija je ogromne podzemne spremnike vode na cilom afričkom kontinentu i napravija tehnologiju da tu vodu crpi. Mislin da se dosta ljudi sića scena pšenice u Libijskoj pustinji, oranica koje je ta zemlja pravila od pijeska, sve zahvaljujući toj tehnologiji. Gadafi je tu tehnologiju planira koristit i u drugin afričkin zemljama po niskoj cjeni, prosto da opravda troškove. Ta tehnologija ima potencijal da čitav najsiromašniji i najnapaćeniji kontinent pokrene i digne na noge, a, prosto da prokomentiran, danas u nekim Afričkim zemljama, Njemačke kompanije po visokim cjenama svojom tehnologijom crpe te podzemne izvore vode. Njemačke, Libijske ne, jer - znamo šta se sa Libijon desilo. Ipak, u svemu tome možda je važnija jedna druga informacija, a to je, da je Gadafi planira prodavat naftu iz Sjevernoafričke Unije po zajedničkoj valuti koja bi bila valuta te Unije, to bi bija Afrički dinar. Također, Saddam Husein je planira naftu umisto u dolaru prodavat u Eurima. Znamo šta je bilo i sa jednim i s drugim. Znamo i šta se dešava u sjevernoj Africi danas. Znamo koliko migranata gine na sredozemnom moru, gine da dođu u Europu, Europu koja ih je praktično bacila na kolina. Sjevernoafrička Unija, da je Gadafiju bilo dozvoljeno da je oživi, bi potencijalno digla cili kontinent na noge. Ili barem jednu trećinu kontinenta, ali, to bi imalo efekat i na ostatak Afrike. Danas se dešava šta se dešava. Odkud mene sada sa tom temom i kakve veze s tim ima Venezuela? Za one koji prate politiku, koliko toliko, znaju da je Venezuela jedna od ritkih zemalja koja se (još uvik) ne povinuje interesima klike, elite koja pokreće strukture neoliberalnog kapitalizma koji je utaboren na zapadu. Zemlja je na koljenima zbog pada cjene nafte. I tada, za ljude koji znaju da razmišljaju, sve što triba je zaključak da su 2 + 2 = 4. Kada kontroliraš valutu kojom se nafta prodaje, kontroliraš i njenu cjenu. Kada te je volja, tu cjenu možeš dizat i spuštat, prosto obarajuć il dižuć vridnost svojoj valuti (inflacija ili deflacija). Jedno se postiže povlačenjem novca sa tržišta a drugo printanjem novih novčanica ili još lakše, izdavanjem još brojeva na kompjuterima. Jer to je danas novac. Ako neko neće da sluša, onda još preostaje vojna invazija na tu zemlju, obaranje sa vlasti i preuzimanje kontrole nad resursima. A na Gadafija je atentat pokušan još u osamdesetima, jedna civilizovana i Europska velika britanija je bombardirala Gadafijevu palaču, prethodno bezuspješno provocirajuć Gadafija da uđe s njima u oružani sukob. U tom bombardiranju su poginile dvi Gadafijeve ćeri. I niko ništa. Jedan civilizovani zapad. Sa Saddamom znamo šta se je desilo, od zemalja koje još uvik nisu oborene, ostaju između ostalog Venezuela i Iran. Venezuelu su skoro oborili, Iran će malo teže. Pa ipak, milioni ljudi, i na zapadu i van zapada, i dalje nisu sami sposobni sračunat da su dva i dva 4. Prosto jer je njima draže da to bude 5. Tako su mirniji, lakše spavaju, ne misleć o odgovornosti svojih vlada za današnju Siriju, Libiju, Irak, Venezuelu, itd, a za sutrašnju ko zna šta?



A drugo je pitanje, sasvim drugo, kako neki ljudi mogu svjesno radit stvari koje uzrokuju smrt i patnju milionima. Postoji jedan fenomen u psihologiji, zove se psihopatija. A onda bi se tribali pitat, zšto mi biramo psihopate? Zašto nam se psihopate sviđaju? To svak ko glasa na izborima nek sebe upita.

(Pjesma je, btw, vrh, nisan ništa bolje čuja ove godine ladno mogu reć)


Cast away across this ancient land
the desert heat burns the eastern sand
fever falls and it starts to take hold
asphalt blood worth its weight in gold

the battle cries echo through the stones
a thousand men and children far from home
fighting for them that would not fight
forsake all concepts of what's wrong & right

history repeats or so the prophecies say
tomorrow's bloodshed is our failures today
no man raising up his hands in protest
to think we thought our government knew best

painting devils on the eyes of our youth
so many words spoken & yet so little truth
too much talk but when will you move
1t's at the point where we have little to lose

and they crest the hill so savage & wild
scorching the land & every woman & child
through the deserts they slip into the night
and they die
- 19:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

22.10.2016., subota

Jolly Goodfellow

Postoji jedna osoba, osoba, vjerovatno još živa na ovom planetu, koja je definitivno najluđi lik kojeg san ja ikad u životu vidija. A virujte mi, vidija san svakakvih ljudi, i iman talenat da upoznan svakakve ljude, vjerovatno zato jer što su čudniji to su mi zanimljiviji. Ovaj susret se je desija slučajno i to je bilo prije par godina. Samo, prije priče moran objasnit par stvari. Ne znan znate li, jer, ja nisan zna, da je u Engleskom govornom području popularan dječji izmišljeni lik: Jolly Goodfellow. Jolly znači osoba koja je puna užitka/radosti, a Goodfellow, jel, dobar pajdo. :) Ima ona pjesma, Cause he's a Jolly Goodfellow, cause he's a Jolly Goodfellow... Nešto ko kod nas antuntun, il grga čvarak ajmo reć, taj fazon. Druga stvar je što se na Engleskom, zanimanje klauna il nešto poput lude, kaže fool. A riječ u doslovnom smislu znači budala, jel. E, sad priča more počet.

Bilo je to... Ja mislin prije 4 godine. Ko bi reka da je toliko prošlo. Ja i bivša mi smo išli Sarajevon, i negdi u onom prolazu kraj Undera sadašnjeg, je iskočija lik kukajuć i paničeć kako je opljačkan. I tako smo se upoznali. Poslje smo išli na policiju, prijavili slučaj, ukraden mu je fotoaparat na kojem je ima više od tisuću slika sa svog putovanja, od kojih su neke mu bile baš vrh... I tako, odemo mi na pivu, i krene priča. Prvo, lik je prelud. Samo da vidite kako izgleda, iman sliku, ali na toj slici san i ja pa neću je sad stavljat. Pili pivu u Ribici, svidija mu se kafić pravo. I tako, poče pričanje, prvo kako se zoveš: Jolly Goodfellow. Ja tada nisan ni skonta koliko je to smišno, al bivša mi nije mogla virovat. I poče lik tako pričat o svom životu, kako koja priča krene, sve luđe od luđeg. Radi ko žongler, klaun, luda i tako, ili ti ga 'fool', i putuje i živi. U ponašanju sav ekscentričan totalno, kovrdžav, upadljivog preludog pogleda i tanke duguljaste brade. Pun pažnje prema konobarici koja mu se sviđa a sam izgubljen da ti djeluje ko da se on uopće ni ne mere zbarit s nekin taki lud kakav je.

Nego, jedna priča koju je priča je ostala posebno, posebno smišna. Naime, bilo je to u Las Vegasu. On je bija kratak s parama, tih dana jel, jer se krpi za život i jeftino je kupija auto koje je famozno ko auto za pimp-a, svodnika, ljubičasto i ubilo se da zamisliš u njem nekoga ko vodi kurve. To auto mu se još nešto zaglavilo, a on u nj provaljiva, slabo se sad sićan al nešto je auto štekalo i bilo puno problema. I tako, on sija vozit, napravija je neki gaf, nešto je bilo smišno samo se ne sićan sad šta, al znan da je bilo smišno do bola, neki zajeb koji je uradija. I ugl, nakon nekog vrimena on vozi i vidi iza njega policija s rotaljkon. Govore nešto na megafon. On konta koga li gone, neki garant opasan kriminalac, nastavlja vozit sasvim normalno. Nakon nekog vrimena još par auta policijskih se priključiva, sve upaljene rotaljke, taman iza njega. On i dalje konta koga li gone, garant neko isprid i tako nonšalantno vozi, a iza njeg grupa policije sa rotaljkama. Vrnija je na most, i u po vožnje na mostu je skonta da oni zapravo, gone njega. Tu ga je uvatila panika, pa je tija stat zakočit na sri ceste na mostu, mislin da je možda tako nešto i uradija, ili je uša u krivu traku, pokuša se okrenit, neko je sranje ugl tu napravija.

Izgubljen kakav je, nastavlja vozit, paničan, nema pojma šta da uradi a policija za njin paniči. Izlazi sa mosta kad isprid njega doliće policijsko auto, ko na filmu, prava američka potjera. Izašli policajci, auton napravili barikadu, upereni pištolji i povici da staje. On koči. Stoji na sri ceste, policija isprid njega, policija iza njega, on nema pojma di bi ni šta bi. Viču da izađe. On planira uprit kočnicu, gasit auto i poslušat ih, i tako pođe, umisto na kočnicu zgazi po gasu i pođe drito na par policajaca isprid sebe koji su ga umalo zasuli pucnjevima iz pištolja. Sta je na sriću na vakat, i ugasija auto. Policija doliće, viče, ludilo, izlazi iz auta, pridaj se i tako. On izađe. Policajci dolaze do njega, vaćaju ga i prislanjaju za auto. 'What's your name?',Jedan povika. - 'Jolly Goodfellow'. We asked what's your name?! - 'Jolly Goodfellow!' Policajci se gledaju zbunjeno. 'What are you doing here?', drugo pitanje. - 'I'm a fool.' Policajci se gledaju, i gledaju njega ko levata ne znajuć šta da rade. Pitali ga osobnu, pogledali, piše Jolly Goodfellow. Digli gepek auta, u njemu klaunsko odjelo. Kad su skontali šta se je zapravo upravo prid njima desilo, popadali svi od smija. Šta je bilo, ostali mu upaljeni žmigavci, ili se nisu mogli ugasit, neka takva glupost. I s obziron na ponašanje u autu, i na to kakvo je auto vozija, oni su već kontali da će bit neki pravi kriminalac. A on je ugl ima posa u kasinu tih dana da zabavlja goste.

Ova priča je toliko luda, i toliko je ludo da se tako nešto more desit, da čovik prosto ne mere virovat i dovoljno se tome svemu ismijat. Sutra se našli s njim ponovo, da vidimo kako žonglira. Klaunsko odjelo poderano, on žonglira očajno (moja bivša nekad žonglira ko čisti hobi i bolje to radi od njeg). Ošli s njim na pivu, on nabavija novi fotoaparat, pa reče da ga malo slikamo da nadoknadi izgubljene slike. Reko ajd. Tamo - svako deset metara staje da se slika. Uvik iste dvi poze, jedna raširenih ruku jedna prikriženih. I tako dalje. I tako dalje. Svako deset dvajes metara, jedno sat vrimena. Nakon sat kad smo vidili da mu nije dosta, rekli da iđemo kući da imamo obaveza. On sutra otiša iz Sarajeva. Haha, ja sad kad se toga sitin, prosto ne mogu virovat. I bogati ko li su mu roditelji pa su mu dali ime Jolly, kad mu je prezime već Goodfellow? I uopće, ko su mu roditelji kad je on taki. Kako se rodi neko taki, neko tako ekscentričan, kako postaneš takav? Btw vidili smo mu osobnu, nije loža, fakat mu ime. To nešto ala Marijan Ban (pjevač Daleke obale), što je sinu da ime Rej, pa se mali sad zove Rej Ban. Ugl dojam prvog dana s njim za ne virovat kolko je lud i smišan, a drugi dan je bija zapravo samo lud - ali negativno, ne opasno, ali naporno i ubitačno nesocijalno lud, i žalostan. Vjerovatno živi potpuno usamljenički život jer s tin kakav je upitno je ko se s njim more i družit. A takav mu je i stil života, putuje i nastupa... Samo je pitanje, sa tako lošin performanson, kako uopće od tog živi... Svašta, vala, stvarno, svakakvi ljudi žive. :D
- 19:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.10.2016., petak

Noćni post

Čudo jedno kako je moguće bit u istoj obitelji a toliko različit. Pa ko da nas je Bog da jedno drugom iz zabave da vidi kako će baš ovi nespojivi elementi funkcionirat. Ono ko u kemiji kad mišaš neke kontra sastojke da se zajebavaš da vidiš kakva bi ludorija mogla bit. Mislin mene i njih sve ostale. Čudo jedno kako ni teme za razgovora nemamo, osim malo nekad s ćaćon, kad on nije raspoložen za kontempliranje Boga pitaj čega i šutnju. Prije mi je bilo čudno kako oni mogu bit zadovoljni time što npr, čitava mentalna aktivnost in se sastoji od tračanja i analiziranja tuđih života (dobro, realno ne čitava al dobar dio), al sad mi je jasno, oni jednostavno o tome razmišljaju. To su stvari koje su njima zanimljive za razmišljat o njima, a meni su neke druge, koje isto tako njih ne zanimaju, i oni isto tako pomisle sasvim sigurno za me kako je čudno kako se sa mnon ne mere pričat. Na stranu što ja mislin da su to šta njih zanima gluposti. Na stranu. Ja teško da ikad mogu postat takav da me to zanima, iako vidin pomalo da družeć se sa ovin ljudima do kojih mi nije (općenito, ne mislin samo na svoje kući), ipak s vrimenon malo popriman njiove karakteristike (ili karakteristike sebe kakav san s njima), a i telepatija svoje radi, pvezanost s nekim s vrimenon te minja, tako da je bolje da se trgnen i oden negdi među ljude koji mi bolje pašu, ako oću išta pameti da zadržin i išta karaktera da razvijen.

Razmišlja san bija o tome kako je druženje ko ples i sa svakin je komunikacija malo drukčija, pa si i ti malo drukčiji. Utuda bol tolika kad prikineš sa curon, jer ne samo da više nemaš nju, nego nemaš ni sebe kakav si s njon. Ples kakav s njon plešeš nikad nećeš moć plesat s nekin drugin. Al zato je tu optimizam a i realizam da kaže: takav ples ti više ne paše, naćeš partnera za drugi ples koji će ti bit i bolji!

Druga stvar koju san tija priačat je to, kako je mojoj sestri ok da je odustala od životnih ambicija i da živi kućni penzionerski život u relativno mladoj dobi. Njoj je to ok jer će te Bog na nebu i nako nagradit, pa 'neka me vamo na zemlji, imaću kad i gori (gore) bit'. To je čisti primjer kako ljudi zaključe glupost na osnovu gluposti u koje viruju. Otkuda nekome ideja, da tebi kad umreš samo od sebe ko nekakva nagrada more doć raj? Na stranu religije, sad pričan o nečijem poimanju religije, znan ljude koji na to i malo razumnije gledaju... Iako monoteizam sam po sebi ima dozu tog vjerovanja, ipak su to religije koje se grade na konceptu nagrade i kazne. Dakle, otkud nekome ideja da on samo triba odživit ovaj život relativno pošteno i onda umrit i eto ga, nagrada, raj, apsolutna srića? Na osnovu čega, šta, kako? Di je tu ikakva razumna, psihološka, fizička, ikakva logika? Kako tebi neko more dat sriću? Srića se ne more DOBIT, srića se mora BIT. Ne da ja ne virujen u to da postoje sfere i načini postojanja koji su lišeni naše patnje kakvu trpimo ovde. Virujen, samo, jedna vrlo logična ideja, da bi došli dotle prvo moramo sami sa sobon postić to stanje. To je ko lokacija na koju putuješ, moraš saznat di je ta lokacija da bi doša na nju. A to moreš saznat jedino u ovom životu. I to je putovanje na kojem si sam, sam moraš to saznat, to ne mere niko za te. Ako si ti nesređen, pun svakakvih poriva, rastresen, vaki naki, ikakav sem dubinski i istinski sritan i ostvaren, ako si sve osim ovog zadnjeg moreš zaboravit na to da ti dragi Bogo poklanja siguran raj. On ga tebi i more poklonit, al to je ko da bebi poklanjaš auto, kakve bebi koristi od njega? Moraš prvo odrast, dobro se pomučit i naučit vozit. Onda kad umreš se moš nadat da ćeš ugledat auto i sist da se vozaš.

Tu se vidi koliko je moje virovanje konstruktivno orjentirano, jer virujen da se ništa samo od sebe ne dešava i da za pasivnost nema nagrade. Ja, ako bi vaki nesritan i odživija neiživljen život, bi se vjerovatno samo reinkarnira u istu situaciju, ponovo i ponovo, dok baš iz te situacije ne bi naučija izać i bit sritan, ili bit u njoj i bit sritan. To je virovanje logično, konstruktivno, ali i stavlja na tebe golemu odgovornost. Nikad se ništa neće desit samo od sebe. Ako se i desi, desiće se kad se desi prirodna promjena u tebi. Kad bi svi gledali na svit tako, hm... Pa, bilo bi svega. Neki bi poludili, neki se ubili, neki se odali svakakvim drogama il alkoholu jer im ne bi više imalo smisla bit opran vjerom i idejom da će te Bog spasit od samog sebe, a neki bi se trgli i život bi im bija bolji. Još ne znan u koju skupinu ću ja upast, sem jel, jasno da neću počet virovat u Boga i vaćat se za nj. Iako u dubljen djelu sebe možda to i radin. Na neki način, malo drukčiji. Drukčije nazivan svog Boga.


- 16:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.10.2016., srijeda

Vječnost

Ruke se pružaju
Niz ruke, teku
Rijeke
Mora
Noći Beskrajne, beskrajno duge, baklje
Pune suza u očima
punog srca i punog pogleda
Punog
Punog

Kao kap što pade s neba
Pogleda san te
Pogleda san te, M.
I vidija da si ja
I ko je koga vidija
Ja tebe il ti mene?

Dani jure, dani se otežu
Rijeke
Mora
Noći
Ljudí
Što prilaze priko pješačkog
Što žure prid autima pod kišobranima
Rijeke
Mora
Noći
Tebe
Što me dodiruješ noćima, sa mnom, u uzdahu
Tebe iz prošlosti i budućnosti
Tebe, što me osjetiš
Tebe, što me čitaš
Tebe, kojem ću postojat

Tačka na kojoj se sve linije susriću
Tačka, na kojoj sve boli grče i razlivaju
Tačka na kojoj tvoj osmjeh ko magnet
U sebi spaja najdalju galaksiju
Sa govneton na cesti
Tako savršeno
Tako savršeno
Ostani ti
(minjaj se)
Ostani ti
Minjaj se
Ostani ti

Kad još tisuće
ruku
niz koje teku
rijeke
mora
oceani
noći
okreti i zanosi
kad još
tisuće budućnosti speru nas sa naših lica
nek se sretnemo
nek se sretnemo ponovo
zaboravljeni
nek se sretnemo
novi
novi
(vječito novi)
al nek se sretnemo mi.


- 18:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.10.2016., nedjelja

Komunikacija (muzika je mali dodatak mojih emocija)



Jedno, ultimativno nepodnošljivo stanje za ljude je izolacija. Raznorazni ljudi mogu podnit mnogo svakakvog stresa, ali dugotrajnu izolaciju, gotovo niko. Neki ipak, za sebe čak odaberu takav put, ali to je manjina koja je prirodno dovoljno introvertirana i naginje ka asketizmu, pa im izolacija dođe taman ko plodan teren za ono šta istražuju. Pa ipak... Samoća nudi puno toga, čovikovo unutrašnje biće je bogato, jer u sebi nosimo cilu historiju eona iz kojih dolazimo. Svaki put smo sami drugačiji, tako da je svaki novi osvrt na neko naše sjećanje zapravo, samo po sebi nov doživljaj. Tako za neke unutrašnjost može bez većih problema postat predmet fokusa... Ne mislin pritom samo na one koji u njoj traže misticizam. Ipak, dugotrajna izolacija je većini ljudi, velikoj većini, pakao. Danas gotovo pa ne znamo ni za samoću, a kamoli za izolaciju... Sam, u nekoj mjeri, mogu reć da poznajen ova stanja... Ali za mene je izolacija i nešto što bi nekima bija normalan život, jer san jako ekstrovertiran i iman potrebu i za performansom, bilo u obliku stand up-a, recitovanja poezije i slično, dakle, ne samo za običnu komunikaciju nego i za bivanje medijem za veće grupe, da ne kažem mase (in my dreams yes, oh yes). Ipak, moj život od, otprilike 13.03. ove godine je jedna poprilična izolacija. I to jako neugodna. Ljudi imaju potrebu za sadržajem... Život je ples, a u plesu tribamo partnera. Od kad znan za sebe, meni je esencija postojanja zapravo, u komunikaciji. Komunikacija je tajna alkemija svega što postoji. Moguće je da je to zato što mi je sunce u astrologiji u polju komunikacije. Ili bolje rečeno, jer san takav, sunce mi je u polju komunikacije. Robinzon Kruso je napisan po istinitoj priči, naime, radilo se o jednom škotu (il englezu, al msm prije škotu), koji je bija mornar, i zbog svog problematičnog karaktera, tendencije da se tuče i pravi probleme, kolege mornari su ga samog izbacili na pusti otok. Na tom otoku je proveja pet godina dok ga nisu spasili neki španjolci koji su slučajno tuda naišli. Bija je potpuno sam, tabani su mu već bili toliko otvrdli da je moga hodat takav bos po oštrim stijenama. Kasnije je navodno reka da mu je to bija najsritniji period u životu. Pa ipak, nije se vratija ponovo na taj otok, nego je osta u civilizaciji. Za većinu nas bi takva situacija bila povod za sigurno ludilo. To be continued ispod pjesme.



Zanimljivo je kako su ljudi društveni... Također i seks, kao jedna elementaran proces komunikacije. Znakovito je da zapravo, komunikacija dva spola daje život. Golema je stvar, koje možda nismo ni svjesni, odnosno uzimamo je mahinalno, olako, da smo mi ljudi sposobni proizvest život, i to potpuno prirodnim putem. I taj život nastaje ko posljedica spajanja, dakle, komunikacije. Sad se siti jedne usputne stvari, sićan se, ko dite, kad bi me nečeg bilo stra, uvik je bija prisutan elemenat samoće. Strah je uvik jači kad si sam, bilo kakvo društvo odma olakšava situaciju. Nije džaba da u svim hororima sranje krene kad se razdvoje... Provođeni su i eksperimenti na ljudima, i dokazano je da ljudi koji su prošli sličnu vrstu traume se lakše zbližavaju s drugima koji su prošli isto nego onima koji nisu. A često smo svjedoci i ljudi koji raznorazne teške situacije prožive zbog prijatelja, ili pak - jer nađu momka il curu. Ima nešto u tim odnosima što je esencijalno za ljude, šta god da to bilo filozofski gledano. Sićan se sad... Sićan se, kako san prije, prije još, razmišlja o tome kako smo mi, ljudi, pojedinačno zapravo, jedan čitav zaseban svemir. I to ne mislin metaforički nego doslovno. Mi smo svak ponaosob, svemir u svemiru. I svako drugo živo biće. I ja san nas zamislija kao kugle svakakvih boja, i tako se kotrljamo, i dotičemo na tačkama di nam se boje podudaraju, i usput upijamo kroz svoju opnu boje iz drugih kugla i uživamo u prenošenju naših boja na drugu kuglu. Ali potribno je dovoljno točaka di su nam boje slične da bi se poklapali za komunikaciju. I tako smo spojeni u beskonačan niz kugli, svi međusobno u kontaktu, direktno il indirektno, sa svakon osobon na planetu. Na neki način, naša iskustva postaju živa tek kad ih podjelimo. Živa na jedan način na koji nisu živa dok su samo u nama. Zbog čega god da to bilo tako.


U ovoj zadnjoj pjesmi se tek posebno osjeća potreba za nekim... Nekim, apsolutnim, nebeskim majčinstvom.
- 15:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.10.2016., petak

Civilizacija smeća

Ljudska vrsta je jedina skupina bića na ovom planetu koja proizvodi smeće. Ništa drugo što u prirodi nastane nije smeće. Govno koje poseremo je nama smeće, ali prirodi je gnjojivo drvima, hrana muvama i slično. Leševi također, bolesti i smrt su hrana raznim virusima i bakterijama, pa poslje crvima kad smo mrtvi i tako. Jedino mi smo uspili skupit toliko nakupina određenog otpada nastalog zbog tehnologije koju koristima, da nešto što je u prirodi jedan flow i dio kruga ravnoteže, pretvorimo u fenomen zagađenja. A nema šta nije zagađeno, i nema mista di ako malo bolje istražiš nećeš nać neku limenku il kesu. A tek sa rijekama, morima, npr istraživanja leševa kitova su pokazala da su im tijela gotovo otrovna zbog svih toksina koje jedu iz mora, toksina koje smo mi izbacili, brodovima koji na otvorenom moru, koje ne spada pod ničiju jurisdikciju, istovare ladno sav otpad koji imaju, pa onda kanalizacijom koja ide što direkt u more što u rijeke pa u more i tako. Naša civilizacija bi se ladno mogla nazvat i civilizacija otpada, jer to i jesmo. Ne da smo otpad ili samo otpad, ali ipak je otpad jedna od glavnih karakteristika našeg života. Glede ovog problema, film Idiocracy je napravija dobru parodiju prikazujuć zemlju budućnosti kao jedno veliko odlagalište otpada sa planinama od smeća.

Budućnost naše civilizacije i načina života je vrlo neizvjesna. Teško da ima životinjske vrste koju nismo ugrozili, sada se već polako počinju mijenjat geni i divljim životinjama, istraživanja se rade na mijenjanju gena komarcima kako više ne bi prenosili malariju i slično. Svaka čast želji da se zaustavi bolest, al šta je previše previše. Kapitalizam, ovakav kako funkcionira, je samoizjedajuća bolest. Zapravo, naš ekonomski sistem je bolest planeta. Cila stvar je jedan začarani krug, Nekolicina država, ne zanemariva nekolicina, ali ipak tek nekolicina, živi u relativnom prosperitetu. U tom prosperitetu se nalazi većina kompanija koje su ekonomski pokretač globalne ekonomije. Liberali, koji su vrlo orni na otvaranje slobodnih tržišta kako bi u zemlje 'trećeg svita' prodavali svoje proizvode, nešto drugačije razmišljaju kada tribaju odredit u kojim će zemljama bit sjedište njiovih kompanija, i, kojim će sve grupama ljudi dozvolit da uđu u te zemlje. Drugim rječima, otvorite tržište da vas preplavimo našom jeftinom i poluotrovnom robom, a ostavite vaše gladne i bijesne građane nek kod vas skapaju. Kad kažen d je kapitalizam samoizjedajući, to ozbiljno mislin. Sistem kako sada funkcionira je ozbiljno krivo postavljen. Opsjednut je rastom, rast rast rast, na svakom koraku se mogu čut te fraze. Također je opsjednut potrošnjom, tako se zemlja crpi bez ikakve logične mire, crpi se flora i fauna, ili točnije rečeno, brutalno se sjeku šume i kolju životinje, vade se rude, nafta, itd, pokreću se ratovi da bi se prodalo oružje, prave bolesti da se prodaju lijekovi i slično.

Toliko opsjednutost rastom ima svoju cjenu, jer, da bi jedna regija mogla tako neprirodno rast, mora jest tuđu hranu. A među tom hranom se nalazi sva svjetska periferije, poput i pičke materine pod imenom Bosna i Hercegovina. Cili sistem je začarani krug, tako, iz perifernih zemalja (istočna europa, afrika, južna amerika, indija, oceanija, donekle i Kina) se uzimaju resursi i otvaraju se firme kojima koristi jeftina radna snaga. S druge strane, te firme su ništa doli ispostava kompanija koje su stacionirane u zemljama koje su centar pogona svjetskog kapitalizma, i, osim jadnih dnevnica radnicima, zemljama u kojima su otvorene ne doprinose ništa. Također, iz tih istih zemalja se vade svi vridni resursi i to redovito na veliku štetu za njiov okoliš i zdravlje njiovog stanovništva, s tim se resursima u zemljama centra (ili njiovin firmama na periferiji) prave proizvodi, koji se onda, zbog bescarinske trgovine, opet prodaju zemljama iz kojih su resursi prvotno uzeti po jeftinijim cjenama od njiovih lokalnih proizvoda. To dovodi do začaranog kruga u kojem te zemlje se vrte u konstantnom siromaštvu, koji još dodatno pogoršavaju ratovi, bolesti i slično, a također, krug pojačava i odljev svog stanovništva koje ima ikakvog radnog i intelektualnog potencijala, opet u zemlje centra. I tako zemlje centra ne samo da usisavaju sve vridno iz zemalja periferije u smislu materijalnih dobara, nego usisavaju i ljude koji bi u matičnim zemljama nešto mogli doprinit. A u međuvremenu, apetit kapitalizma ne jenjava, a planetu nam nije ništa bolje, kao ni nama koji smo u pičkama materinim, poput ove u kojoj je registriran ovaj blog servis. I tako, zapravo, iz zemlje uzimamo zdravu hranu, a vraćamo joj smeće, koje ona sama ne mere probavit.

P.S. Originalno pišen na blogger.ba, vamo kopi-pejstan tekstove, otuda BiH ko matična zemlja u tekstu.
- 16:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.10.2016., srijeda

Srce, intuicija i logika

Pala mi na pamet jedna temu na koju mi se je pisalo još davno, dok san bija u fazonu velikih blog-rasprava i slično... Naime, to je nešto što se je dalo čut na blogeru, teza da se vjerovanje ili vjera trebaju 'osjetit srcem'. Ta teza, ne vezano za pojedinu vjeru se da čut za puno stvari, tako će recimo neko ko je u New Age fazonu reć za nekog da je 'previše u svom raciu', aludirajuć na to kako se stvari trebaju osjetit intuitivno i slično. To intuitivno i srcem su opet, dvi različite stvari, ali, elem, argument se svodi na isto, da se ne triba uplitat racio nego to u šta viruješ prosto osjetiš srcem ili intuicijom. Ja mogu reć da se zapravo, u jednoj mjeri slažen sa ovon tezon, ali samo u jednoj mjeri. 'Osjetit srcem' je metafora za emotivni doživljaj, često i mistični doživljaj osjećanja cjelim bićem i slično. Ipak, relativno je mal obim stvari koje se na taj način mogu osjetit. Tako, mogu reć da se slažen recimo da se more osjetit nešto dublje u cilom životu od onog što se prosto osjeti čulima, da se more osjetit neki smisao, neka tajna logika u pozadini svega, i slično, takve podosta općenite stvari, ali sasvim je upitno kad pričamo o osjećanju srcem jednog zapravo, racionalno obrazloženog vjerovanja. Kad pričamo o sistemu vjerovanja poput jedne cile religije, ili djela religije poput virovanja u Boga, u reinkarnaciju i tome slično u tom slučaju ne meremo reć da se cila ta stvar samo triba osjetit srcem, jer u tom slučaju imamo posla sa previše različitih stvari koje različiti ljudi, svi jednako uvjereni 'osjećaju srcem'. To 'osjećanje srcem', je zapravo, čisti produkt racija, jer će ateista jednako čvrsto osjećat da iza smrti nema ništa, kao budista koncept praznine, maye ili iluzije pojavnog oblika i reinkarnacije, ili monoteista istina koncepta Boga, raja i pakla. Ono što se pri ciloj prilici dešava je to da čovik prianja onome što njemu djeluje logično, što odgovara njegovoj unutrašnjoj konturi, što na neki način 'klika' s njim. Logika je slična logici zaljubljivanja, svi se jednako srcem zaljubljuju u različite osobe, i, iako svi imaju pravo da pričaju o ljubavi, jer je uistinu svi osjećaju srcem, kada bi počeli pričati o tome kako je njiov partner il partnerica jedina ispravna i jedina u okviru koje se more osjetit ljubav, priča bi već postala pomalo iskrivljena, zar ne?

To je upravo ono što se dešava sa religioznin virovanjen, u religioznom tekstu postoji nešto što dotakne čovika, nešto što dirne njegove dubine, ali to samo po sebi ne znači da je to virovanje točno, jer ta iskra koja ga je dotakla ne znači da je cili koncept točan. Sama činjenica da postoji toliko različitih religija i da ih svi ljudi jednako čvrsto osjećaju ko istinite, mora dovest čovika koji se vodi razumon da se zapita šta je od svega toga zapravo istina, i da, barem se zaputi na svoje vlastito istraživanje cile te sfere. Druga stvar je, što triba razjasnit, da je nemoguće cilu jednu religiju samo 'osjećat srcem'. Vjerovanje je stvar racija, ne srca, i koliko god da je potribna ta iskra od srca, kada se priča o kompletnom sistemu vjerovanja kakav nude organizovane velike religije, cili paket vjerovanja se ne more uzet bez racija, jer su koncepti raja i pakla, života poslje smrti, postojanja il nepostojanja Boga, ponovnog rođenja ili reinkarnacije, praznine kao pravog stanja sveg postojanja i slično, ti koncepti su logičke cjeline, oni se ne mogu uopće svatit van dometa racija. Tako da, bilo koje virovanje je neminovno zasnovano na nekakvoj logici, i kada se čovik drži samo onoga što osjeća srcem, to u praksi znači da zanemaruje svoju vlastitu logiku i prepušta se uticaju sugestije ili indoktrinacije. Jer u vjerovanje je neophodna logika, bez nje bi imali jedino iskustvo, a vjerovanje nije samo iskustvo nego i tumačenje iskustva, odnosno, logika, racio. Bez korištenja logike svo religijsko iskustvo bi se moglo svest na mistični osjećaj koji nije povezan ni sa čim drugim. A kad dođemo do virovanja u neki koncept, kada imamo predstavu neke verzije buduććnosti i prošlosti koja prevazilazi sferu ovog života, to mišljenje vršimo logički, pa, spram tim, kad nam je logika u vjerovanju neophodna, onda bi je tribali naučit ispravno koristit. Bez toga ostajemo kao slipci koje vodi unutarnji osjećaj, ali oni o svita izvan njih i dalje ne znaju ništa. Oni su slipi i o svitu vani znaju šta im drugi kažu, a njiov unutarnji osjećaj im prosto govori da u svemu tome ima 'nešto istinito'. Ali mi ne bi tribali bit slipi i tribali bi sami moć proučit šta je to zapravo u svitu oko nas, a ne prosto virovat nečemu što je negdi nekad rečeno il napisano.

Sada bi mogli doć na ono što se obično naziva intuitivno osjećanje. To je po Jungu treća ljudska funkcija, on ljude djeli na ekstroverte i introverte, a podtip svaka tri su misaoni, osjećajni, i intuitivni tip. Čoviku su potribne sve tri funkcije i svaka ima nešto za šta nam primarno triba. Tako intuicija zapravo, znači dublje osjećanje od onog što se može osjetit raciom, ali i emocijama, jer emocije su vezane sa sadržaje naše svijesti, a intuicija je osjećaj koji prodire dublje. Intuicija izlazi iz naše dubine, ali kad dođemo do koncepta nekog virovanja, intuicija je potribna, ali triba znat da sama nikad nije dovoljna, jer i dalje nan triba racionalno razmišljanje o nekoj temi da je bolje dokučimo, odnosno, na taj način jedino moremo intelektualno znat. A intuicija je dublje znanje koje vjerovatno proizlazi iz sinkroniziranosti cilog čovikovog bića i iz dubljeg, nakupljenog iskustva koje imamo u svom biću ko zna odakle, iz eona iz kojih dolazimo, vjerovatno. Ali na nivou funkcionisanja i dalje nas vodi racio, i nemoguće je 'intuitivno znat' da recimo, postoji Bog, da postoji reinkarnacija i slično, jer čim pričamo o Bogu il reinkarnaciji pričamo o misaonim konceptima, znači, tu operira logika. Tu nema ničeg što se meni sviđa ili ne sviđa, to je prosto tako, reinkarnacija je koncept kao i Bog, kako god da na taj pojam gledali, i konceptima operira logika. Zapravo, nas bi naš razum triba vodit do intuicije, kako Fromm kaže, a s njim se slaže i De Mello, logična posljedica religije je misticizam. Jer Bog je koncept, ideja, kao i život poslje smrti uopće, reinkarnacija, nešto treće, a ono dokle tribamo doć je da osjetimo 'ono nešto' bez obzira na sve te ideje. Te ideje su putokaz, ali ne i sama destinacija. Tako je jedno tumačenje Boga kao ovakvog ili onakvog, i uopće, svete knjige (i sve knjige uopće) su putokaz do nečega, ali ne i sama ta stvar. Ta stvar se triba intuitivno osjetit, i tada nema potrebe više za putokazon jer smo našli destinaciju, osjećamo je u sebi i u svitu izvan nas. A ostajanje i čisto mehaničko pridržavanje nečeg negdi napisanog, ideje o Bogu, ili prosvitljenju, ili nečem trećem, nas ostavlja cilo vrime na putokazu, zapravo, gledamo u znak koji pokazuje u jednom smjeru a ne zapućivamo se na put. Dok god samo virujemo, u šta god virovali, ostajemo samo gledači u znak na putu.

Ovin zadnjin djelon san učinija mali odmak od teme, no svakako, poanta je, intuitivno i 'srcem', moremo osjetit samo jedan dio stvarnosti, ali mi smo bića raacia i neminovno, prosto iz prirode našeg bića, ono što intuitivno i emocionalno doživimo, uklapamo u neki racionalni sistem, tako to ide. Onda, kad to već radimo, tribamo dobro razmislit o tome kakav je to sistem. Ili pak napustit ikakve racionalne zaključke i bit pravi pravcati mistik, ko recimo, Toma Akvinski, koji je prid kraj svog života, nekoliko zadnjih godina, svativši da se o Bogu ne mere ništ reć, prosto - ušutija. I šutija godinama. Koji bi samo mir u svitu nasta kad bi se vodili takvom logikom. Il pak nemir, jer bi izbili svakakvi konflikti koje imamo u sebi. :)
- 18:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.10.2016., ponedjeljak

Ciklus život i evolucija svijesti bića - Drugi dio

Ono što zapravo ja mislin da se dešava i da je poanta cilog tog procesa života na ovom planetu, je jedan otprilike budistički koncept koji interpretiran na svoj način. Nije baš doslovno budistički, jer nije identičan tom konceptu u budizmu, ali je sličan i na toj je bazi. Mislin da je ljudska vrsta neka vrsta prijelazne faze, vrsta smo u kojoj kulminira doživljaj života na zemlji i - vrsta koja je prijelaz i moguća karta za odlazak sa ovog planeta. Neko bi se možda pita, odlazak, zašto? Hm, i ja bi se možda to pita nekad prije, sada, u fazi koju proživljavan, sasvin mi je jasno zašto i zašto bi tija otić sa zemlje. Bez sumnje, zemlja je predivan planet i život na zemlji jeste jedno prekrasno, jedno profound, i jedno neizrecivo iskustvo. More poezije bi tribalo, i ni tad ne bi bilo dovoljno, da se opiše sva tečnost, ljubav, koju čovik doživi na zemlji. Al uz to, također, a djelom i baš zbog toga, na zemlji je svako biće koje živi podložno patnji. Nema života bez patnje, i nema bića ni vrste koja ne pati, na najstrašnije zamislive načine. Tu se već dolazi do srži budizma, kad se radi o patnji i o tome kako da se da odgovor na patnju i, kako da čovik dostigne odriješenje od patnje. Tu se ne slažen potpuno sa odgovoron budizma na tu temu, ali ipak prosto da konstantiran, budizam tu temu dotiče direktno, a ne indirektno kao monoteističke religije koje tu temu dotiču kao nuspojave teme borbe dobra i zla. Budizam se izdiže iznad dualizma onog što mi percepiramo kao dobro i kao zlo, i dotiče se pitanja patnje i jednog i jedinog odgovora na patnju, a to je - kroz znanje. Naime, po budizmu se pati zbog neznanja, a odriješenje patnje se postiže kroz prosvijetljenje, to jeste dostizanje konačne i savršeno jasne spoznaje o sebi, i u momentu dosezanja te spoznaje, čovik dolazi do apsolutnog znanja i prestaje patiti. Vratiću se na to brzo, a sad prosto ko digresiju mogu ubacit jednu banalnu činjenicu a to je: čitav se život na zemlji temelji na ubijanju. Sama elementarna stvar ko preživljavanje zahtijeva ubijanje, bilo životinja bilo biljaka. A da ne dotičemo temu bolesti i drugih problema u vezi sa tijelom, ili kad se radi o ljudima, raznih oblika psihičke patnje od kojih su neki pravi pravcati pakao, pakao ravan onom religijskom, nema potribe da se ikakav drugi pakao zamišlja.

Nusproizvod života je bez sumnje patnja, ali reka bi, nusproizvod ovakvog života koji mi živimo, a ne života ko potencijala. Znanost je ustvrdila da ljudska vrsta, ili svakako, oblici koji su prethodili današnjim nama kao homo sapiensima, postoje milionima godina, ako ne i stotinama miliona godina. Također toliko i duže, možda i milijardama godina, postoje drugi oblici života na zemlji. Dosta tih oblika i danas žive, bakterije, mikroorganizmi, raznorazne životinje i biljke. Da bi postojala, svaka ta bića moraju imat određenu životnu energiju (što bi indijci rekli kundalini, ili kinezi chi). Moremo prosto i reć da posjeduju i svijest, određene vrste. Postojanje svijesti kao takve je očigledno, ipak, nije očigledno to da se ista svijest more nastavit i nakon smrti. Ipak, meni je logično jer bez svijesti kao svojevrsnog entiteta se ne mere objasnit razlika između živog i mrtvog tijela, ne mogu se objasnit čudesna iscjeljenja od nekih bolesti, a također, postoje jaki dokazi u prilog reinkarnaciji poput ovog: https://www.youtube.com/watch?v=6wvbEQytuQk Ima puno informacija o ljudima koji se sjete svog prošlog života, svakako, dovoljno da se uzima u obzir ko logična mogućnost. Dodatan razlog za zaključit je očigledna besmislenost života kao takvog, okoliko je sve što postoji jedna slučajna biološka jedinka koja nestaje sa smrću. Generalno, pitanje odkud uopće išta i kako to da išta postoji, pa onda i odkud života kao fenomena, je jedno vječno pitanje i logično je da se na nj daju bilo kakvi odgovori, ne mere se reć da jedan vridi a drugi ne, nego prosto se radi o tome kome odgovara kakav tip odgovora. Meni odgovara ovaj. Sad, gledajuć iz te perspektive, ja mislin da mi, kao bića, kao duše, živimo već, ko zna koliko? Teško je uopće govorit jer je vrime subjektivan doživljaj stvarnosti i ono ko takvo možda uopće ne postoji. Ono što postoji je promjena, ali ona nije mjerljiva vremenon, jer, promjena je možda zapravo jedan jedini konstantan zakon u svemiru i postojanju općenito. Haha, smišno, da je zapravo, konstanta promine jedino što se nikad ne minja. xD

Sociološki gledano je činjenica da ljudi ili praljudi žive stotinama miliona godina na ovom planetu. Ako ćemo virovat u reinkarnaciju, a ja virujen, toliko smo stari i mi individualno. Ali stari smo vjerovatno i više, jer do dolaska u ljudski ili praljudski oblik bili smo i nešto drugo. Zapravo, u stvarnosti mi vjerovatno dolazimo iz tog vječnog vrela svijesti, što bi budisti i taoisti nazvali prazninom, i putujemo svoj put do ovog sad trenutka, momenta u nama. Koliko bi to bilo mjereno zemljinim okretanjem oko sunca, boga pitaj. Vjerovatno su u pitanju eoni, milijarde godina. Ono šta bi u našem ljudskom životu mogli doseć je to što se na istoku naziva prosvjetljenjen, drugin riječima, mogli bi spoznat sami sebe i svit oko nas. To je po meni jedna prijelomna tačka u našem postojanju i jedan momenat kad bi mogli bit spremni da u idućem životu napustimo zemlju i postojanje na zemlji. Ali prvo, to stanje moramo dostić baš na zemlji, moramo dokazat da smo spremni, da smo naučili sve šta je potribno, ne zato da bi nas neko nagradija pa da moremo otić, ko što bi rekli monoteisti, koncept nagrade i kazne je meni lično glup; nego zato da bi mi sami bili sposobni prić u novu vrstu postojanja. Jer, naime, da bi mogli negdi doć, moramo prvo znat put. A put do tog mista svak od nas traži napose i znamo da smo stigli tek onda kad izbijemo baš na to misto koje tražimo. Mi smo, zapravo, eonima izgubljeni i pijani. Kompletan život i životi prolaze u pijanstvu. Cili proces življenja je proces individualiziranja i osvještavanja. Životinje nisu svjesne sebe u odnosu na okolinu. Nisu ni dica, dica tek sa oko tri godine postanu svjesna da su odvojena od okoline, tek tada razviju ego. Ali, kad se ego razvije tek je početak, jer i dalje se projiciraju vlastiti psihički sadržaji u okolinu, tako uplašen čovik u svima vidi prijetnju, ljut razlog za svađu, nacionalista od ljudi vidi etikete sa imenima nacija, ljudi u plemenu u suncu vide božanstvo, kao zapravo projekciju svoje unutarnje energije na vani. A i mi sami i dan danas, čak, znanstveno vidimo u stvarnostima znanstvene dogme. Takva je recimo, danas već pomalo zastarila percepcija svemira kao stroja. Čisti primjer znanstvene dogme, isto ko što neko iz nekog plemena misli da je sunce božanstvo jer projicira svoje karakteristike na njega, tako i mi projiciramo svoje percepcije vezano uz mašine koje pravimo i koje nas okružuju, čineći ambijent našeg života, na vani, i tako vidimo svemir kao nešto mrtvo i mehaničko. A zašto to svemir ne bi bija živ? Nije logično da nešto more bit živo u nečem neživom, jer postojanje života implicira nešto živo što je stvorilo taj život. Život ko takav sigurno postoji izvan zemlje, inače ga zemlja ne bi mogla rodit. Samo je pitanje kakav je zapravo taj život.

U ovoj točci dolazimo do toga da vidimo u prvom redu, naivnu grešku plemenskog čovika koji vidi sunce antropomorfno, kao projekcija čovika. Paralelno tome, on sam ne percepira sebe kao odvojenog od prirode pa i sunca ko takvog, zato sunce i vidi takvim. Kako ide proces rasta individue i njegovo osvještavanje, stvarnost je sve manje napunjena ljudskim atributima, ali zato čovik upada u drugu krajnost i vidi stvarnost kao beživotnu naspram ćovika. Onaj pravi put, jedinstva suprotnosti, ili Tao-a, je put viđenja stvari po sebi, ili, potpuno otvaranje stvarima da budu šta god da jesu, pa makar to bilo i kroz stav da mi ne znamo šta su one. Tako opet dolazimo do onog prvog jedinstva, samo što je to ovaj put, osviješteno jedinstvo, a ne nesvjesno poput životinja ili projektovano kod plemenskog čovika.

Svakako, trnci prođu tijelo, duša se uzbudi i živne od ideje da smo milijunima i milijardama godina živi. Ali također smo milijunima i milijardama pijani, odnosno nesvjesni. Ko što dite se osvištava sazrijevanjem, isto vridi i za civilizaciju, kao oblik sazrijevanja kompletne ljudske vrste. Tu se dolazi ponovo do nas kao transformatora energije, čovik, naime, mora dovoljno sazrit da bude spreman na hranjenje čistom energijom, energijom koja neće proizvodit otpad, da bi moga transcendentirat život kroz zemaljsko tijelo. Psihološki govoreć, mi moramo potpuno odrast, potpuno se osvijestit, potpuno sazrit. Svi mi imamo infantilne tendencije i svi se damo pijanstvu. Čovik zapravo, jako često, čezne za izgubljenin rajen, zavidi životinjama na njiovoj prirodnosti i traži nešto da se u tome utopi i izgubi, bila to nacija, vjera, žena, mater, prijatelji, droga, alkohol, kocka, itd, suvišno je nabrajat, jasno je da život vrvi takvin pijanstvima. Zbog takvih pijanstava se vjerovatno o rađamo ponovo kroz tuđe tijelo, jer nam je to potribno, ne znamo drukčije nego da opet postojimo kroz nečije tijelo psihološki potpuno sjedinjeni s ton osobon. Poanta čovika je postajanje potpuno svjestan, potpuno samostalan. To znači da čovik kako De Mello kaže: "nema mista da na njem nasloni glavu", to znači da čovik postaje potpuno oslonac sam sebi, nosioc svoje sudbine i sebe pa šta god to značilo. To znači potpuno savladavanje svog straha, bivanje sposobnim nosit i svoje najveće strahove. Tako, prevazilazimo strah kao jednu bazičnu emociju karakterističnu za sve životinje. Tako također, dolazimo do potpune samostalnosti, koja, posljedično, dovodi do toga da nećemo imat potrebu da se utapamo i u kakvo pijanstvo. Čovik se praktično, čitav život trizni. Naše bazično stanje, polazna točka je pijanstvo, i to pijanstvo koje vjerovatno eonima traje. Da bi došlo uopće do formiranja ega potrebni su bili milioni i milijarde, a sa egom prava stvar tek počinje, tek postajemo svjesni, imamo polaznu točku da se osvistimo, to jest otriznemo. Zato i nije čudo da je taj proces toliko bolan, kad je to rasčišćavanje karme koju eonima nosimo u sebi. To je zapravo, jedna, jedan kroz jedan promjena, jedna profound promjena u bivanju, promjena naše same srži. Pravo je uzbuđenje činjenica da je takva promjena moguća (takva promjena uma je činjenično moguća, bez obzira na virovanje il ne virovanje u život poslje smrti). Tada, u takvom slučaju bi mogli prić u stanje čistog postojanja kakvo više neće zahtijevat hranu zbog kojih ćemo patit. Hranu mislin i doslovnu i metaforičku, to jeste, mislin je kao energiju uopće. Tada se nećemo morat ponovo rađat kroz drugo ljudsko biće jer ćemo postat praktično sami sebi otac i majka i svijest će nam nakon smrti bit sposobna da funkcionira samostalno. Ali, dug je i trnovit put do tog, i, ko što eonima traje ovo putovanje do sad, niko ne zna ni do kad će ova sadašnja faza trajat, govoreć o svakom ponaosob.
- 17:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.10.2016., subota

Ciklus život i evolucija svijesti bića - Prvi dio

Nego... Tema o kojoj mi se je pisalo je jedna koja me okupira zadnje vrime, koja me generalno zanima i o kojoj razmišljan. Nisan siguran kako da uđen u nju (u temu mislin xD), pa ću samo počet kronološki ko obično. Razmišlja san već davno o osjetilima, čulima ko takvin, i neku večer, ima možda tjedan dana san isto tako nešto vrtija po glavi, tema mi je bila: kako nastaje zvuk. Kako to da, sad kad kucan po ovin tipkama ja čujen zvuk kao efekat? I svijetlo, kako to da ja vidin ove tipke? Po onome što je fizika dokazala, zvuk nastaje zbog kretanja unutar tijela, na molekularnoj razini, znači, kad udarin tipku njene molekule se pokrenu, onda pokrenu strujanje u zraku između njih i mene i polako, to strujanje se kreće u obliku vala prema meni, dok ne uđe u moje uši, i tu u kontaktu zraka sa mojin bubnjićen nastaje efekat na mom bubnjiću koji ja percepiran ko zvuk. Svijetlo, također, zapravo mi nikad ne vidimo neko tijelo kakvo jest, vidimo svijetlo koje to tijelo reflektira. Ja zapravo, ako oću bit do kraja precizan, mogu slobodno reć da po danu vidin jedino sunce, jer ono što ja u principu "vidin" je sunčevo svijetlo koje se odbija odasvud i dolazi do mog oka. I samo to "viđenje" nastaje na mojoj retini, zapravo, oko upija zrake svijetlosti koje se odbijaju i to je ono što ja percepiran ko vid. Zanimljivo da tu večer kako san leža, dolazilo je malo misečine, i ja san diga ruku da je pogledan, da bi skonta da ruka blokira svitlo koje dolazi i vidin je ko mrak, vidin mrak, odnosno nedolazak svitla do mojih očiju, i taj nedolazak ima oblik moje ruke koju gledan. To je dobra slika i onoga kad vidin ruku, ja zapravo nikad ne vidin nju samu, nego samo svjetlosni efekat koji ona ima na moje oči, pod određenim uvjetima. Zanimljiva je stvar sa opipon i generalno sa kožon kao osjetilon. Kako to da percepiramo toplo-hladno, grubo-fino, tvrdo-meko, tupo-oštro? Ili mirisi i okusi, o njima nisan ni mislija, ali moga bi ih možda proguglat da vidin šta kažu za njih. Što se kože tiče, skonta san da mi zapravo kožon nikad ne osjećamo neko drugo tijelo, nego samo efekat tog tijela na našu kožu. Osjećamo kakvo je tijelo, ali ne to tijelo po sebi, npr kad upiren prston u dasku osjećan jak otpor i to percepiran ko tvrdoću, kad upiren u jastuk osjećan mal otpor i percepiran ga ko mekoću. Toplina znan da prilazi s jednog tijela na drugo, ne znan kako funkcionira, vjerovatno je to brzina kretanja tijela, opet unutarnjeg kretanja. Okusi i mirisi su efekat koji doživimo kad inhaliramo ili konzumiramo određenu stvar.

Kad se cila stvar sagleda, mi smo zapravo cilo vrime uronjeni u stvarnost i u stalnom smo procesu konzumacije stvarnosti i vraćanja energije nazad. Vidimo tako što upijemo svijetlo okom, čujemo tako što nam se u uhu zaustavlja kretanje zraka, osjećamo kroz kožu stalnim kontaktom sa vanjskim svitom (evo sad npr osjećan noge jednu na drugoj, laptop na sebi, krevet ispod sebe, malo mi je sviježe po rukama i prsima). Također, jedemo, pijemo, dišemo, konstantno i isto tako izdišemo, pišamo, seremo. Elementarno smo u stalnom procesu konzumacije i vraćanja energije, to je jedini način na koji uopće postojimo. Zapravo smo, kad se sagleda kao neki transformator energije jer, ne samo što vraćamo energiju, bitan je i kvalitet koji vraćamo. Dobro, kad seremo jednostavno poseremo tvari koje nan ne tribaju, nema neke dubine u tom, pišanjem isto, a izdišemo jednostavno ugljični dioksid. Ali također, vraćamo i puno profinjenije stvari poput recimo, muzike koju proizvodimo, poput likovne umjetnosti i filma, poput raznoraznih kombinacija jela ili parfema, il recimo krema, a isto tako vraćamo i govor, pisane knjige, internet i slično. Čovik je zapravo, transformator energije, ili da budemo preciznije, sve što postoji je transformator energije, i energija stalno teče, između ostalog, i kroz nas. A sve kroz šta energija teče je izbacuje na svojoj frekvenciji, energija ulazi kao jedno a izlazi kao drugo, ali opet kao energija. Sa ovin zapravo je jako uprošćena ta new age varijanta u koju san sklon virovat, naime, to da je sve jedno. Kad se sagleda stvar kako jest, sve jeste jedno, bez ikakvih duhovnih il metafizičkih konotacija, sve je jedno prosto fizičkim postojanjem. A siguran san da naša svijest proizvodi i puno finije vibracije (neke su i dokazane, kao npr magnetno polje srca), koje također vraćamo u okolinu. Čovik u jednu ruku, svojim povratnim informacijama daje drugačiju teksturu i koheziju, podlaže ih logici, svojoj logici. Na drugi način rečeno, energija kroz čovika izlazi u specifičnom formatu čovika ko vrste a i kao jedinke u smislu pojedinog ljudskog bića. Na ovaj način gledano, nije teško pojmit kako bi čovik moga živit nakon smrti, to jeste, kako bi ljudska svijest ili duša mogla nadživit ovaj život i nastavit postojat, naime - na isti način ko i dosad, bivajuć, upijajuć energiju i vraćajuć je vani, ko što to dosad radimo eonima godina. Jedina razlika je zapravo u kvalitetu te energiju i u tome kako se hranimo (i metaforički a i doslovno). Naime, da bi bili sposobni za život poslje smrti koji ne bi bija kroz oblik tijela od materije, morali bi bit sposobni za hranu koja nije od materije, kakva god da hrana bila. Ali princip ostaje isti, primamo i dajemo. Tu se već nalazimo na uvodu u srž teme, o kojoj ću u idućem postu, da ne bi odjednon objavija roman koji niko neće čitat.
- 17:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.10.2016., četvrtak

Igra

Mislin da revolucionaran prijelaz u stanju svijesti bića predstavlja sposobnost za igru. Ima dosta stvari po kojima se more posmtrat prijelaz u nivoima bića, al recimo, igra je jedan zgodan element za uzet. Reptili, koliko znam, nisu sposobni za igru. Ni vodozemci, ni ribe ni kukci. Al sisavci već jesu. Također, sisavci nose svoje mlado i doje ga, što je jedan također jedinstveno intiman čin, odnosno činovi, i trudnoća i dojenje i briga za mlado. Gleda san jednu emisiju u kojoj su pratili ponašanje polarnih medvida. Naime, kad ogladnu, nekad dolaze do kuća na rubu grada i poidu pse il druge domaće životinje. I tako, jedan čovik je igron slučaja gleda kroz prozor svoje kuće prema dvorištu u kojem stoji par pasa, i vidija je medvida kako se približava. Sezona im je bila loša i već se desilo par napada na pse u gradu i preturanja po kontenjerima, od strane polarnih medvida. Gleda je kako se medvid približava psu i kako se događa neminovno, kad se desila jedna jako čudna stvar: Kad je medvid doša blizu ćuke, ćuko se počeja s njin igrat. I medvid je prihvatija. I tako, umisto da postane večera, ćuko i medo su se igrali dok medi nije dosadilo i dok nije otiša. Ne sićan se sad jel se medo vraća sutra do ćuke opet, ali nakon toga, iduće godine u isto vrime, desilo se opet nešto čudno, medo sa još par meda, je doša opet do ćuke i tu su se igrali, par medvida sa par kerova. I tako opet iduće godine, dok već nije postala tradicija da svake godine dođu i igraju se.

Zanimljivo je kako se je to desilo? Ja mislin da jednostavno, ćuko videć medvida se nije uplašija i iskreno je reagira u želji za igron, na šta je u medi proradija isti nagon. Životinje su naučile da na strah reagiraju agresijon, a ako se ne bojiš ne proradi im taj mehanizam. Otuda i te priče da u šumi nekad vuk dođe i poigra se sa čovikon, ili recimo onaj 'Lion whisperer', izguglajte ga, što ide do čopora divljih lavova i igra se s njima i druži. To, međutim, izvodi jedan bitan zaključak, a to je, da je nagon za igru lako moguće i jači nego nagon za opstankon. Ili barem da može bit jači, ako već nije uvik jači. Tu također dolazimo do pitanja, šta je uopće igra? Odkud igre? Igra bi mogla bit produkat vježbanja za preživljavanje, ali ipak, nije moguće da je samo to. Ja mislin da je igra jedna genuina sposobnost svijesti da se - igra. Dakle, mislin da je to zasebna kategorija i dimenzija bića, isto ko npr seksualnost, borba za preživljavanje i slično, mislin da se igra ne može objsnit nekom drugom karakteristikom il dimenzijom bića. Ona ima veze sa preživljavanjem, životinje se redovito igraju lova i borbi, ali tu možemo i postavit pitanje, ako se životinje ne bi igrale lova i borbi, čega bi se drugog igrale? Lov i borba su jedino što rade. Osim ako se maze i miluju, što također rade i u čem uživaju. Igra je zapravo, sposobnost svijesti da uživa u onome što radi i da istražuje svoje granice, nove načine da nešto radi. Ali užitak je ključan faktor, jer da nema užitka ne bi bilo ni igre.

Mislin da na određenoj točci biće dođe do te mjere da dovoljno dugo radi određene radnje da se može počet njima igrat, a kroz igru nalazi nove kombinacije i načine da radi iste te radnje. Ali poanta je opet, ne u samoj svrhi igre, koja nesumnjivo postoji, nego u užitku. Jer u određenoj točci, mi bića dođemo do dovoljno visokog razvoja svijesti da počinjemo osvještavat sebe i radit stvari radi užitka u njima, a to je princip igre. Igrat se životom. Mislin da je to tačka prijeloma, kada više ne živimo samo za puki nastavak života, nego i za užitak - igru životom. I zanimljivo je da se i ljudi i životinje koje se igraju, zapravo igraju čitav život. Sve u čemu uživamo ima određen element igre. Igre ima i u seksu, najvećem fizičkom užitku, a moguće je i da bi mogli pronać dublji korijen i igre i seksa, kao jednog jedinstvenog flowa energije i komunikacije. Jer seks je zapravo, komunikacija, ali posebne i jako specifične vrste. I vjerovatno, još puno toga, isto ko i igra. :)

Navuka san se:

- 18:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se