23.09.2015., srijeda

Nikomu (I ništa)

Sam san i nema nikoga da popuni prazninu. Duboko, unutra. Je bol.

I ljudi s kojima san sutra u prolazu, i ljudi s kojima san danas u ljubavi. Sjaje ko zvizde padalice, ko suze, dok padaju niz moje lice. Šta ostaje nakon svega? Ko ostajen, nakon svih lomova, i svih srcoloma, kostoloma, svih porazbijanih zubi, dok i ko dite u plaču, dok kao u snovima kad sanjan da mi zubi ispadaju, ko ostajen?

Kome išta i ko, koga boli kurac, ko postoji da zaviri u moju utrobu i da u njoj vidi više od criva, za koga san to dovoljno dobar, da me gleda u mojoj postojanosti, ko jezero kad miruje, a da u mene i skače, i budi valove...

Za koga san to dobar, da ga spletu kraci moje sudbine, da obljubi hladne pipke moje samoće, kome san dobar da me ljubi dok mu povraćan u usta, koga uopće mogu, kad... Kao otrgnut, kao buntovnik protiv samog sebe, probadan strijelama koje bacan na sebe kao svog neprijatelja, i onog ko je sa mnon, ko to ima, autodestruktivan, da me gleda kako padan, da me grli dok tonen.

Kad stvari odlete i odlepršaju, ti, licem stoješ iznad moje vode, ja, gledan ti kosu kako lebdi iznad pepela mojih zgarišta, ja, pod planetima svog straha i pod svim svodovima potencijala, kao jarac popeću se na planinu, i sve u svemu, gulit se u ledu svoje propasti. Od sveg postignuća što ga izgradin, od svih ljubavi, i suza, koje prosipan nadajući se da će iz njih rest cviće (prosto nadajući se), od svega, dal da sam, sam, na svome tronu

Na svome tronu od sklopljenih očiju i zategnutog srca, u sebi duboko zatrpajući želju da me neko dodirne, gledan svu predivnu ljepotu. Gledan. Svu blagodat života, dok naježen, dok u suzama, ganut, gledan svoju djecu, svoje plodove kako hodaju; okrećući leđa života. Okrećući suze svojoj unutrašnjosti, da okrenen leđa, i lagano krenen u zaborav, sam. Koliko tuga mora da boli, kad je čovik prosipa u cilu vječnost, znajuć da joj je jedini svjedok, on sam?

https://www.youtube.com/watch?v=jAHBlA5oi-k
- 16:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.09.2015., ponedjeljak

Izbjeglice i ubjeglice

Nisan u toku situacije sa izbjeglican, neman televizije, ne čitan novine, slabo i portale. Tek jučer zapravo, bili sa ovin strancima vani, cimer im govori kako je prije bija ovisan o televiziji a sad nemamo televizije u stanu, i ja skontan: Fakat vidi, mi nemamo televizije. Totalno zaboravija na koncept da ti uopće triba telelvizija. Nije televizija neko zlo da se razumimo, ima dosta dobrih stvari na njoj, al mi ne fali uopće.

Puno se priča oko izbjeglica, a vrlo jednostavno bi se mogla rješit situacija, da je ljude ovoliko koliko ih sad briga za izbjeglice, brigalo za nje dok su bili normalni građani svojih zemalja. Sve države zapadne europe su članice NATO-a, a NATO, uz Ameriku ko glavnog dobavljača je sla oružje pobunjenicima, oružje su neovisno slale i druge europske zemlje, ponajviše Francuska, a slala ga je i Hrvatska. Pa sad kad su 'terroristi', kako ih mediji nazivaju, preuzeli kontrolu i kad se desila ovakva katastrofa svi se žale i svi imaju neke probleme oko izbjeglica. Govori se da dosta tih izbjeglica uopće nije iz Sirije il Iraka, da ima čak i crnaca, ne znan, nisan vidija pa ne znan. Ako i ima, neka ima, zapad ionako i dalje eksploatiše Afriku, zapadne zemlje su upropastile Libiju, isto ko sad Siriju, tako da, odgovorne su za to i najmanje što mogu je primit izbjeglice, najmanje što mogu, a i aktivisti oko izbjeglica, bilo oni koji hoće da ih prime i oni koji hoće da ih protjeraju, bi mogli malo razmislit o politici svojih država, mogli bi malo razmislit o tome, kako bi bilo da svi pristanu petljat svoje prste u bliski istok pa da se vake katastrofe ne događaju.

No, daleko je bliski istok od mirnog stanja, bliskoistočne države su kolonijalne države, napravljene u granicama bivših carstava i kolonija i ne odgovaraju identitetima ljudi koji u njima žive. Tako su Paštuni u Afganistanu, koji su kasnije pokrenili političku ideologiju Talibana, podiljeni između Afganistana i Pakistana od strane Britanaca, što je uvelike uticalo na njiovu radikalizaciju. Niz je naroda koji trpe istu sudbinu, Kurdi, Uzbeci, Balochi, npr. Kurdi kao najeksponiraniji od tih naroda možda i najviše trpe u datoj situaciji jer se s jedne strane suočavaju sa agresorskon Turskon politikon koja odbija prihvatit da više nije Osmansko carstvo i da nema pravo jedan narod na silu trpat u svoje granice, a onda im još i ne dat da govore svoj jezik i daju svoja imena dici, s druge strane imaju problem sa državnim aparatom Sirije i Iraka, koja se oba protive odcjepljenju Kurdskog dijela svog teritorija, također, imaju isti problem sa Iranom, u kojem se još uvik osuđuju na smrt ukoliko se protive režimu. Kurdi vode rat protiv Sunitskih militanata, većinom su lijevo orjentirani, i tradicionalno su socijalistički orjentiran narod na bliskom istoku, vjerovatno najprogresivnijih političkih tendencija. Arapi, koji danas poprilično pate zbog ISIS-a i ostalih frakcija, također stoljećima diskriminiraju Kurde, koloniziraju im gradove, uzimaju zemlju, Šijitske fracije koje su izabrale Sadama na vlast su Kurde bombardovali biokemijskim oružjem uzrokujući smrt više stotina tisuća ljudi. Tako da, daleko od toga da su bliskoistočni narodi nešto nevini. A i sami Kurdi ne bi vjerovatno bili nešto bolji prema drugima, da je obrnuta situacija.

Isto ko sa Palestinicima koji su žrtve konflikta sa Izraelcima i to je svakome jasno, ali ipak dosta ljudi ne zna da su Arapske zemlje skupa sa Palestinom proglasile rat Izraelu kad je proglašen državon, praktično time, uvalivši sebe u ovo u čemu se nalaze danas. Što svakako ne opravdava postupke Izraelaca sva ova desetljeća poslje. Također, saznaš i to pričajući sa Palestincima, kako imaju običaj da jednom godišnje muž mora pretuć ženu da ne bi povampirila, tako nešto. Tako da, skontaš, da zapravo i niko nije nevin. I stvarno, malo ko je na ovom planetu nevin, vjerovatno i niko nije, ali to i dalje ne opravdava da se drugima nanosi nepravda. U vezi izbjeglica i stava Europe prema njima, kojem se svi čudimo, evo, pogledajte u ovom video šta Kuvajt misli o izbjeglicama i izbjegličkoj krizi: https://www.youtube.com/watch?v=EZbCK95Zu_0

Tako da, kad se sabere i oduzme, svi smo mi isti na svim djelovima zemaljske kugle, što opet naravno ne znači da se ugroženim ljudima ne triba pomoć i da se protiv nepravde ne triba borit. Samo, za razliku od onoga kako to neki pojedinci vole vidit, ne postoje pravedne i nepravedne nacije, postoje samo pravedni i nepravedni ljudi, bez obzira na naciju. Sasvim je isto kome se priklanjaš, Turskoj, Rusiji, Kini, Americi, jer je to sve ista stoka, sve te države vode psihopati više manje istog kalibra, i nema tu nikakvih pozitivaca. Pozitivci u svitu su manjina ljudi koju moreš pronać u svakoj državi, i manjina su u svakoj državi.

https://www.youtube.com/watch?v=8xT9voewv30

Moran se spremat za nastup, izvodiću stari materijal, mrsko mi je sad sklapat išta novo, i sve nešto kontan da mi se ne da, ne znan, ne znan koliko mi se da sad dubiozno zadavat u stand up. Vidićemo. Tribaju mi pare, ima nekih ideja, zapravo i poprilično dobrih ideja, ima nekih ljudi koje san upozna s kojima bi moglo nešto bit, pa vidićemo, iako iman poprilično debelu svoju blokadu u vezi dosta stvari, sav se grčin koji god korak triban napravit i šta god triban krenit. Vraćan se kući par dana jeeej. Zapravo i nije jej, jebe mi se, vidiću prijatelja mi kojeg nisan vidija evo, dugo već, to je super. Vidiću svoje, sad kad o tome mislin svejedno mi je, al znan da će mi bit drago kad ih vidin. Nadan se da ću se moć okupat, možda oden na kravicu ako mi ne bude mrsko plaćat ulaz, a ako ne iman di drugo. Fakat mi se kupa. Volin ovo što ima još lita u Sarajevu, baš mi godi ova vrućina, kad izađen iz stana i bacin đir tu blizu u trgovinu il na pitu, il picu. Dobro mi je ovo, dobro mi je lito u većem gradu, dobra mi je večernja litnja atmosfera, jedino što me nervira i priko čega vjerovatno nikad neću prić, je da se nemaš di kupat priko lita u Sarajevu. Nekako, ono najbolje od lita nemaš vamo, jer sva ova vrućina koja ti je loša nekad, postane ekstra kad moreš otić i plivat negdi. Tako. Evo, malu povratničku jednu, nakon izbjegličke. :D

https://www.youtube.com/watch?v=gbQTnNmJdKY
- 17:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.09.2015., subota

Eh

Tako, izazva mi dosta bure post na fb, pa ću ga objavit i na blogeru. Moglo bi se dosta ova tema proširit, moglo bi se dodat primjera iz estetike različitih kultura da se post objasni, al neću to sad radit. Navešću samo primjer jednog afričkog plemena koje je imalo problem sa gladi, u kojem je danas ideal ženske ljepote da žena bude debela. I to ne ono punija, nego debela. Estetika je odraz vrijednosti društva i nije pala s marsa. Posto je o fenomenu nošenja štikli kod žena, i evo kopi pejstat ću ga.

Štikle, kao jedan najprisutniji modni detalj kod žena danas, su najbolji pokazatelj društvenog stava o ženama i ženstvenosti. Mnogi će reć kako su štikle 'ženstvene' i slično, i kad se stvar izanalizira, zapravo savršeno pokaziva, kakvu to ženu društvo, u većini slučajeva želi vidit, kakvu to ženu društvo smatra lijepom. I čisti primjer estetike, kao društvenog konstrukta a ne prirodne datosti. Pod prvo, većina vjerovatno ne zna da su pete, isto kao i duga kosa, prije bile znak muškosti. Rimski vojnici su imali sandale sa petama, napoleonovi su imali čizme sa potpeticama. No, kako je estetika promijenjiva, i kako društvo ima tendenciju da vrši segregaciju muškaraca i žena (plava i roza boja npr, ko savršeni primjer), visoke pete, kao i duga kosa, su danas postale simbol ženstvenosti. I tako, zapravo kad sagledamo, kakva je to 'ženstvenost' koja se postiže nošenjem visokih peta? Pod prvo, nepraktična. Visoke pete su nezdrave za nogu, nekad mogu i iskrivit stopala, tako da zapravo po tom pitanju, visoke pete su jedan ublaženi oblik istezanja vratova u Afričkim plemenima i spriječavanje rasta stopala kod gejši u Japanu. No ta nepraktičnost ima jednu itekako bitnu praktičnu implikaciju. Žena sa visokom petom je praktično nesposobna, ženska 'senzualnost', kakva je često vidljiva na filmovima i slično, je redovno slika jedne krhke, elegantne žene, koja budimo realni, ne mere ni potrčat, a kamoli da imaš osjećaj da se ta žena more branit ili uopće, poduzet ikakav rad u vezi bilo čega. To je zapravo, jedna krajnje patrijarhalna slika žene, koja, sa svojim visokim petama šalje poruku da je krhka i nesposobna i da joj triba alfa mužjak da je štiti, opskrbljuje i brine se za nju. Ne kažen da to sve cure koje nose visoke pete svjesno rade, ali moj dojam te 'ženstvenosti' štikli je ovakav. To da je danas takva slika žene dominantan estetski ideal društva, koji vole i prihvaćaju jednako žene same kao i muškarci, savršeno jasno pokazuje kakvo smo društvo još uvik u suštini. Ista stvar bi se također mogla pisat i o kupovini skupih auta i nošenju odijela i kravata kod muškaraca, ali neću pisat post dug da ga niko na kraju ne pročita. :)

Ko se ne slaže, nek mi objasni, zašto su štikle baš dominantan estetski ideal kod žena danas a ne npr martinke il starke? Zašto su štikle baš danas popularne iako visoke pete postoje još od starog rima?

P.S. Post je inspirisan poston od Sfumato i njegovin pisanjen o kravati, tako da, fala Sfumato. :)

Oznake: prilipota


- 14:51 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.09.2015., utorak

Post novi

Gledan oko sebe, koliko su ljudi neosviješteni. Niko ništa ne zna. Ni o sebi, ni o životu, ništa. Znači, ljudi sami, hrle, ko sritni trču u probleme, lupaju glavon u zid, ništa ne znaju živo. Odkad znan za se bija san anksiozan i to poprilično i nikad, nikad nisan krivija nekog drugog za moje probleme. Nikad. Kad san bija loš, zna san da je do mene, kad bi se desilo neko sranje pita bi se šta je to u meni uzrokovalo da se uvučen u tako nešto. Jeste istina da san očekiva od drugih da se ponašaju prema meni onako kako se ni ja sam ne ponašan prema sebi, da san očekiva da me razume iako nisan dava do znanja kakav san, i da san očekiva da se ponašaju normalno, iako zapravo, jako malo ljudi je dovoljno zrelo i odgovorno da se ponaša normalno. Ja san do sad u životu, da san se intenzivnije družija, upozna dvi osobe koje su fakat korektne potpuno, stopostotno. To znači da su odgovorne - moreš se na nje oslonit, da se normalno ponašaju - znači neće ti dat neke kretenske izjave iz vedra neba il uradit nešto tako i dić ti živce, da su samosvjesne - da paze kako se ponašaju prema tebi i generalno da imaju osjećaj za druge ljude, da imaju taj čip u glavi koji in kaže da se prema drugima ne mere ponašat isključivo po trenutnom refleksu nego da se za neke stvari triba imat osjećaj i da općenito nisu kreteni, da nemaju kretenske momente u svom ponašanju. S jednon od te dvi osobe se ne viđan više a s drugon bi se viđa al nažalost nije u Sarajevu. A praktično, svi prijatelji mi koje iman, mi podosta iđu na živce, varira odnos, malo mi iđu na živce pa malo je sve super, iako smo jako dobri prijatelji sve u svemu, i volin ih i zapravo mi je s njima i super. I za to znan da je do mene, jer san preosjetljiv i nisan asertivan, niko mi nije kriv za to. Mogu i ja se ponašat tako da ću nekome zbrusit il da će me bolit kurac za nečije izjave i za njegovu reakciju na neke moje izjave. Iman problem sa stvaranjen neke nelagodne situacije, neke atmosfere konflikta ili općenito bilo čega što bi narušilo odnos s nekin, a to 'narušilo' zapravo znači što bi pokazalo neko moje nezadovoljstvo ton drugon osobon i rizikovalo osudu od strane te osobe. Tako da, pizda san i do mene je, nije mi niko kriv.

I tako, gledan, moga bi dugo nabrajat slučajeve kako ljudi srljaju, u šta ulaze, kako se vrte u krug sa imaginarnin problemima a zapravo problem su oni. Ako san nešto svatija kroz faze kroz koje san proša, prvenstveno zbog moje anskiozne tendencije, koja je sad poprilično unormaljena, onda je to da u situacijama poput ove o kojoj ja pričan, problemi ne postoje. Postojimo samo mi i naša notorno kriva percepcija svita i nas samih, naš strah od suočavanja sa samin sobon. Postoji samo to. 'Problem' kao nešto izdvojeno od nas, ne postoji, i to je najveća iluzija kad neko za neku svoju karakternu crtu kaže da je to 'problem koji mora rješit', da ima tu tendenciju koja ga nervira i 'joj da ga oće to pristat morit'. Moriš sam sebe. Problem si ti. Dakle, ti koji percepiraš problem, ti koji si ga svjestan, ti koji o njemu sad pričaš - ti si problem. Kroz proces kaljenja ličnosti koji je bija turbolentan i intenzivan, proša san dovoljno faza da san sad, fala Bogu, fleksibilan dovoljno da iman širinu, taj osjećaj prostranosti i taj osjećaj mira. Nekako ko da mi je postalo dovoljno komforno u samom sebi da nema razloga za paniku. A ima san smiješno krive ideje o sebi, smišno krive ideje o tome šta ja moran, šta triban, kakav moran bit, kakav jedino mogu bit, kakav san jedino 'pravi ja', a sve ostalo je 'krivo', i slično. I to je bija problem. Ja i moja vizija sebe i svita, i moje nesređene unutarnje emocije i neosviješten čitav živi svit unutarnjih snaga od kojih san biža. Ko u Matrixu onaj 'spoon quote', izguglajte. I tako san doša od toga da san recimo prije se nafurava na New age i te priče o jednoj ljubavi, kozmičkoj, pa nafurava se na priče o astrologiji, nekom bućkurišu monoteizma, šamanizma i budizma, eksperimentisa sa telepatijon (uspješno), i općenito tražija zapravo, neki spas, nešto izvan mene, doša san to toga da me za sve to zaboli kurac. Doša san do toga zapravo, da mi se dešava da završin na derneku i na kavi i da vidin dosta starije ljude od mene, koji mi krenu te New Age duhovne spike koje su mi sad toliko.... Privaziđene, toliko su, toliko su površne i glupe. Čista kompenzacija, smijurija.

I iz svog iskustva, iz svog iskustva mogu potvrdit sve ono što govore, kako je ono što tražimo u nama, i tako to, neke stvari koje piše Lao Ce u Tao Te Chingu, iz svog iskustva mogu reć da kad si dobar sa sobon da ti ništa ne triba. I nije stvar da ne triba, ne tražin. Ne zanima me. Nije stvar ni da nema, vjerovatno ima, ali nema potrebe. O tome se radi, nema potrebe da me iko i išta spašava. Nema spasioca, ionako ga nema. Nema nikoga. Koliko god da ikoga ima, i ičega ima, opet ovisiš o ljudima. In the bottom line dođemo do toga, da te neće Bog, niti Svemir spasit, nego prijatelji, psiholog, psihijatar, obitelj, ti. I ovo zadnje debelo podvuć: Ti. Možda Boga ima, možda neka logika svemira koja te dovodi do svega toga postoji, također, ukoliko ta logika postoji to je opet moja zasluga, jer ona funkcionira po onom principu da privlačiš ono čemu težiš (ili pak ono čega se bojiš). A u oba slučaja, i kad se bojiš tome težiš, jer je strah konflikt koji čovik teži da razrješi, jer čovik, ukoliko nije izaša na kraj sa svojin traumama i strahon, uporno će mu se ponavljat iste situacije kojih se boji, kao kod cure s kojon san bija u kontaktu, koja je ko mala bila žrtva pedofilije od strane svog ujke, i sad ko tinejdžerku su je već drugi ljudi u par navrata silovali. To nije slučajno. I nažalost, nažalost nekad je teško, al je jedini način da se to rješi da se preuzme odgovornost za svoj život. Ne ulazin u njeno djetinjstvo, nije kriva, zapravo, ni za ovo novo nije kriva. Ali ni ne spominjen krivicu, nego odgovornost. Mora preuzet odgovornost za ličnost koja ona trenutno jest, i mora poduzet šta triba da joj se više ne dešava šta joj se dešava. Iako nažalost kod ove cure zapravo, s obziron da već ima dijagnozu traume u ranom djetinjstvu, i s obziron na to kako meni stvari izgledaju, prvenstveno sa njenin roditeljima koje triba poslat u zatvor i oduzet in dite, i sa tin kad uzmemo u obzir di mi živimo zapravo, u kakvom društvu, to bi moglo vodit u jedan jako nefunkcionalan život, i gotovo sigurno u PTSP.

Druga je stvar, i što je jako i ekstremno teško prihvatit, to da si sam. Uvik si sam i nikad nećeš prestat bit sam. Činjenica. Također je činjenica da smo svi užasno ranjivi, i puno puta i ranjeni i da se to more ponavljat. Realno, svima nan se mogu desit najgori scenariji iz horor filmova, svima, ne meremo ih spriječit. To je istina, i šta čovik da uradi tu? Ne znan. Nema se puno šta tu radit, moraš prihvatit da je to tako. Nemoćan si, nemaš uticaja. Moreš tražit neki smisao u tome, Bog, karma, ovo ono, smisla nekakvog i ja virujen da ima, a i ako ima, to nešto zapravo ni nije smisao nego se radi o nečemu drugom, smisao je riječ koja je skovana samo da utaži našu anksioznost zbog nesvaćanja svita oko nas, isto ko što je 'Bog' termin koji je skovan da odgovori na neka bitna pitanja (na koja nema odgovora), da smiri naše strahove i da se na neki način mapira taj domen nepoznatog i onoga što još ne razumimo. Ali ono što postoji, stvarnost, reality as it is, je izvan kategorija, izvan riječi. Izvan pojma smisao i Bog, izvan prosto odgovora na pitanje života poslje smrti. Radi se o proširenju percepcije, radi se zapravo o onome kako to Uspenski opisiva, prelasku iz 3D posmatranja svita u 4D svjesnost. Kako to uspenski opisiva, 2D biće bi nas, recimo, kad potopimo nogu u more, vidilo samo kao plošni krug, kao crtež na površini. Tako isto mi fenomene koji su iznad našeg svaćanja percepiramo, i nazivamo ih raznoraznim imenima, poput Bog, nirvana, Svemir (sa velikim S) i slično. :) Mnogi to i svaćaju, ali se paradoksalno i dalje drže te krive slike i obožavaju je. Jer mi i ne tražimo zapravo odgovore koliko tražimo utjehu i nadu, a i ako tražimo odgovore fakat iz prave, naučne i avanturističke znatiželje, onda je naše razmišljanje, da ništa, oblikovano tin željama i strahovima. Ono šta postoji nije ono šta mi tražimo. Ko u Vodiču za autostopere, da bi našli odgovor, moramo prvo znat pitanje. A mi se cilo vrime pitamo kriva pitanja. Zapravo, problem je možda i što tražimo odgovor, a ne nova pitanja.

U stvarnosti, radi se zapravo o tome da postajemo neko drugi. Nije bitno šta postoji nakon smrti i koji je smisao, bitni smo samo mi. Ta pitanja su samo stepenice za dosezanje novih spoznaja i razvijanja nas samih. A odgovori ko odgovori su nebitni, bitna je naša znatiželja i naš vlastit razvoj. Bitno je ono šta mi jesmo, a ne ono šta mi mislimo ili u šta virujemo. U tome je razlika između zapadnjačkog, monoteističkog (mislin na sve monoteističke religije) i istočnjačkog holističkog pristupa duhovnosti. U tome što je u istočnjačkom pristupu naglasak na bivanju. U budizmu nema nikakve nagrade niti kazne, čovik mora postat prosvijetljen i tada se sam oslobađa. Čovik se sam oslobađa ili ukopava, nema nikakvog autoriteta iznad. Monoteističke religije su usmjerene na kontrolu svojih poriva, zato postavljaju stroga, često sasvim suvišna pravila, koja nas 'štite od nas samih'. U monoteističkoj duhovnosti ovaj život služi samo ko prolazna faza da se zasluži vječni. Iako i Budizam ima sličnih momenata, ipak postoji ključna razlika u tom naglasku na bivanje. Dakle, kad dođemo do srži istočnjačkog principa duhovnosti, naglasak je na meditaciji i na ostvarivanju prosvijetljenja, dakle, na oslobađanju od okova uma. Naglasak je na transformaciji, umisto na kontroli. Na mijenjanju i sazrijevanju, postajanju mudrim, umisto na suzdržavanju i držanju krutih pravila. Naglasak je na fleksibilnosti a ne na strogoći i čvrstom determinizmu. Ta filozofija do kraja se najjasnije i najsavršenije izražava u Taoizmu. Ko što Bruce Lee kaže u svom govoru: "Be like water my friend". Taj govor je zapravo citat Lao Cea, kojem ta metafora vode savršeno prikaziva njegovo svaćanje života. Poanta jeste da mi ko ljudi se tribamo transformirat, i umisto da čekamo odgovore na postavljena pitanja, svatit, da su ta pitanja zapravo sam problem. Pitanja su zapravo jako često smišna, sami svi vjerovatno imamo faze kad skontamo koliko su smišne neke stvari koje smo se pitali ko mlađi. Zašto bi to bilo drukčije sa svim najvećim i neodgovorenim pitanjima?

Kako stvari stoje, vjerovatno, čovik da bi svatija mora razbit svoje okove uma. Lako moguće da čovik mora potpuno razbit i ličnost koju ima formiranu, i zapravo čovik je cili život i razbija, iznova i iznova je formira, čovik je zapravo, kroz život, milijun različitih ličnosti. Zapravo naše ja i ne postoji, naše ja je samo naš osjećaj postojanja i to je to. Ono nema nikakav apsolutan i nepromjenjiv sadržaj. Kada čovik sastavi stabilnu ličnost, prirodno teži tome da je razbija. Kakva god iskustva bila u pitanju, koncerti, nove ideje, nove spoznaje, uzimanje droga, alkohola, seksualne ekstaze i užitak, religozne ekstaze i stanja transa, stabilan čovik u potrazi za spoznajon, ima konstantnu tendenciju da zapravo, metaforički Ničeovski rečeno, uništava sam sebe da bi ponovo izgradija sebe. To jasno upućuje na situaciju, i vraćamo se opet na 'spoon quote', Matrix, i Tao te Ching (i nije slučajno da Matrix iđe ruku pod ruku s istočnjačkon filozofijon jer je čitav njome potpuno inspirisan), da zapravo, ono što moramo spoznat, smo sami mi. Gnose Seuton - spoznaj samog sebe. Pisalo je na ulazu u hram Grčke proročice Pitije. "Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama." Lao Ce. Zapravo, čovik i nije u stanju vidit ni percipirat nešto što sam ne osjeća. Nije u stanju razumit ako nije doživija. I ono što nismo doživili a razumimo, razumimo korištenjen intelekta i poređenjem sa našin sličnin iskustvima. Tako da, u konačnici, odgovore ne triba očekivat, triba očekivat postizanje stanja kad neće više bit pitanja. Al to se neće desit tako da ćemo dobit odgovore, nego da ćemo se potpuno izmjenit, potpuno transformirat i rasformirat ličnost kakvu imamo i uć u sasvim novu fazu sebe, novo stanje postojanja. A za takvo nešto je najvjerovatnije potrebna smrt. A do one velike konačne, imamo milijun malih smrti. U obliku prekida veze, napuštanja roditelja, napuštanja gradova, posla, napuštanja uvjerenja, napuštanja........ Napuštanje je možda i najbolje šta čovik more uradit. Konačno napuštanje će možda dovest do potpune pripadnosti. Kad ne budemo ništa, postaćemo sve.

https://www.youtube.com/watch?v=hqwU7nv3hTM

Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That's impossible. Instead... only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you'll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.



- 14:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.09.2015., srijeda

Šta ja zapravo mislin o tome?

Mnogo se buke bilo diglo oko religije na blogeru prošlih dana. Malo s moje strane, pa malo reakcije, malo ovoga i onoga. Neću sad ulazit u to, ali ću napisat šta ja mislin o svemu tome i kako ja svaćan zapravo religiju kao fenomen i vjernike. Religija je početak ljudske misli. Suvišno je pričat da je religija glupa, ovo ono, to je krivi pristup. Iako taj pristup je izazvan izdizanjen religije kao nečeg najsvetijeg unatoč svim njenim manama. Reakcija je uvik izazvana akcijon, onda ta reakcija izaziva novu reakciju i nastane lavina. Bitno je da se u toj lavini nešto pripozna i nešto korisno kaže. Dakle, suvišno je pričat da je religija kao fenomen glupa, religija je donila samo zlo svitu, ratove ovo ono. Nije religija donila ratove, ljudi su ratovali u ime religije. Neki su u njeno ime širili ljubav i mir, donosili nove spoznaje, itd. Također, suvišno je govorit da su religije potpuno moralno ispravna, sasvim je jasno iz djela u ime religije i religijskih tekstova da nisu. Religija je odraz ljudi, i ko sve drugo ljudsko, ima i jing i jang. No, umisto mistificiranja i nekog gledanja religije kao nečeg tajnog i zatvorenog, ezoteričnog, triba uključit prost ljudski razum i sagledat stvar. Reigija je jedan ljudski fenomen, i ko i svaki drugi fenomen, saglediv je i objašnjiv. Ja ću u ovom tekstu dat svoju analizu.

Od samoga početka ljudske misli, od same prve misli, misao postaje fetiš. Ljudi su živili kao životinje. Ne znamo kako, zašto, je to prestalo. Vjerovatno je ko i sve drugo u prirodi to bija spor i dozlaboga težak proces, danas ga mi sagledavamo u kategorijama, isto kao tipove pra ljudi. Ne postoji zapravo niti jedan tip čovika, postoji čovik sa svojin tokon kroz vrime. Al naravno, nauka koristi kategorije i ljudski um generalizuje u kategorijama da bi neki fenomen moga sagledat. Inače bez toga bi bili izgubljeni u moru beskorisnih i nespojivih informacija. No, bilo kako bilo, ljudi su od uronjenosti u prirodu i potpunog kolektivnog, životinjskog postojanja, došli na - ideju! Ideja je ta koja je revolucionirala svit, i zaista, kad dosegnemo neki nivo da se prave vridnosti cijene, dignićemo neki spomenik ideji. Ideji kao pojmu. Ne ovoj il onoj, nego samo ideji. Ideji ideje :) Ljudi su postali svjesni, ideja znači da je neki fenomen iz života doša u našu svijest i da smo ga mi pripoznali ko nešto što postoji u prostoru i vrimenu. Tako se od početka ideje fetišiziraju. Prve misli čovika, prvi neki intelektualni pomaci su bez sumnje religijskog karaktera. Čovik u svome prvom startu pripisuje fenomenima magijska značenja. Tako fetišizira životinje i prirodne pojave, to pokazuje čovikovu još uvik prisutnu uronjenost u prirodu. Ali on je polako i sigurno postaje svjestan, na jedan čudan način osvještavanjen on zapravo ovladava njon. Ustvari, on ovladava sobon. Čovik time što postaje svjestan ideje lava mahinalno, po sili potribe na koju ga tjera strah, razvija ideje o obrani od lava. Čovik također biva svjestan jednog jako bitnog pojma: moći. Čovik je svjestan da je lav moćan nad njin, da ga more uvik di ga nađe ubit. Čovik zna da nije takmac lavu (još uvik) i zato mu se pokorava. Fetišiziranje je zapravo izraz neimanja moći nad fenomenon. Fetišizira se neka čovikova fascinacija koja još uvik nije razjašnjena njegovoj psihi.

Prvotna religijska uvjerenja nama sad naravno izgledaju primitivna ali zapravo imaju isti obrazac ko sadašnja. Religijskin učenjen i obrednin poučkon se osvještava i razumjeva ono što čega se bojimo i ono što ne razumimo. Tako su smišna tumačenja Bogova groma, životinja itd. Prvotni Bogovi su životinje i prirodne pojave, jer čovik ih još nije spozna, a znanje je moć! Čovik ih se boji a ne poznaje ih. Kada čovik polako izdiže svoju svijest, on polako postaje svjestan nekih zakonitosti u prirodi i samin time prestaje te fenomene fetišizirat i obožavat ko Božanstva. Kad čovik postane svjestan munje kao fenomen ua prirodi, prestaje da obožava Boga groma. Kad čovik postane svjestan sebe kao bića i lava kao životinje odvojene od njega, prestaje da tabuizira lava i obožava njegovu pojavu. Ključno je također i odnos moći, jer Bog nan ne mere bit nešto slabije od nas nego samo jače. Kada čovik razvije dovoljno sposobnosti da ukroti i porobi lava, lav prestaje bit Bog. Prvotni životinjski Bogovi s vrimenon postaju prirodne pojave i nebeska tijela ali i dalje zadržavaju neke životinjske karakteristike. Kako čovik supsumira znanje i stvara opsežniju sliku svita, Bogovi se smanjuju i uvodi se neki red. Isprva anarhična slika različitih obožavanih životinja i pojava postaje ustrojena. Postoje vrhovni i niži Bogovi, i ti Bogovi također dobijaju jedan izrazito osebujan i izrazito ljudski život. Prepuno je incestuoznih dešavanja i intriga, a oni koji znaju bolje o ljudskoj povijesti znaju i da je stvarnost bila prepuna prevrata, nasilja i seksualnih perverzija. Ono što je nama perverzija (incest) u nekin kulturama je i dalje normalna pojava. U određenim plemenima se i dalje odvijaju plemenske orgije, dica se odgajaju kolektivno svačija skupa, a pleme se ne miša sa drugima. Ono što sa razvojen civilizacije postaje predmet misli, razmišljanja, automatski prelazi u religijsku sferu, jer je jedini način poimanja svita kroz religiju. Ljudi nemaju drugog instrumenta za mišljenje.

Kao što to psihologija jako fino objašnjava, osoba koja nije svjesna sebe projicira svoje osobine u vanjski svit i sasvim često u druge ljude. To je ona famozna činjenica da promiskuitetna žena prva drugu nazove kurvon itd. Tako se za misao i intelektualan rad koristi religija, sasvim konkretne dnevne il političke stvari prenose se na nebesku pozornicu i u mitove. Jer čovik tog doba je još uvik jako kolektivan, on nije konzistentno svjestan sebe u odnosu na svoju okolinu. Njegovo mišljenje je stereotipno i grubo, izuzev nekih jako blistavih izuzetaka. Objektivnost i nepristranost su tadašnjem čoviku nepoznanica. On ne poznaje drugačije mišljenje nego ono naučeno, on nema drugog izbora nego da tako misli, jer mu je ličnost premalo izgrađena da osvjesti mitove koje posmatra ko objektivnu datost. Također, jako bitna stavka su rituali. Rituali su zapravo najočitiji primjer čovikove nemoći i pokušaja ovladavanja silama kojima robuje. Tako se kroz fetišiziranje i rituale održava iluzija moći čovika naspram prirode i njegove kontrole. Rituali se sastoje od magičnih riječi i činova koji se ponavljaju. Imaju strog poredak kako se izvode i ako se izvode 'nepravilno' ritual neće bit ispunjen. Zapravo stvar je postavljena tako da nikako ne mere bit pogrešna, ako ritual nije ispunija svrhu uvik se krivica more pribacit na onog koji ga je izveja ili se more reć da nije vrime za to da se ispuni to zbog čega se izvodi ritual, ili naprosto 'da nije suđeno', 'da nije volja Bogova' da se ritual ispuni. Izvođenje rituala je odraz nemoći koji se potpuno direktno preslikava u današnjem opsesivno kompulzivnom poremećaju. Ljudi imaju poremećaj pri kojem moraju radit jedan niz točno određenih radnji da bi mislili da će rješit problem. Recimo da imamo neku užasnu fobiju od tramvaja i kad se vozimo njime, moramo pet puta kucnut u ogradu na tramvajskoj stanici da se osjećamo da nećemo u njemu poginit. Pripoznaate li ovaj mehanizam još u nečemu? U starin narodnin prznovjerjima. Ne drži torbu na podu, ne otvaraj kišobran u kući, triput kucni u drvo itd. To su sve ostaci plemenskog mišljenja koji se razvijalo kroz obrede.

Radi se o tome da osoba viruje da kroz određene radnje kojima se pridaje magijsko, nadnaravno značenje more uticat na sile koje su izvan njegove kontrole. I što je strah jači, rituali su rigorozni i njiovo držanje je zadrtije. Ne tribamo spominjat žrtvovanja ljudi koja su rađena da bi bila dobra žetva i slično. Ljudi su naprosto užasno patili i živili u užasnom strahu. Postali su svjesni toga ali nisu mogli ništa radit da to prominu. I zato su se razvile sve te, sa današnjeg ugla posmatrano bolesne pojave. Bolesne su samo zato što je bila golema ljudska nemoć prid prirodon, i samin time ljudska psiha je zahtjevala radikalne žrtve da bi prizvala priželjkivane rezultate. No, polako ali sigurno, iz religijskog tipa mišljenje izdvaja se objektivno mišljenje i to prvo kroz filozofiju. Filozofija je korak dalje od religije, jer je prva počela promišljat vanjski svit na osnovu logike i logičkih argumenata. U religijskom tipu mišljenja naglasak je na emocijama a u filozofskom na raciju. Iz filozofije se dalje razvija nauka, kad se filozofija, koja je iskoračila iz religije, sa apstraktnog i metafizičkog baci na konkretno i svakidašnje. Tako se polako rađaju nauke, ali ipak, šta se dešava? Dešava se ko i uvik, da taj napredak nije jednak za sve. Isto ko što je prvi crtež u špilji napisala neka osoba, tako su i filozofiju počeli neki ljudi. Ostali su i dalje ostali u kolektivnom mentalitetu religijskog mišljenja i ljudi poput Diogena su sa svićon po danu na pijaci tražili čovika. I ode kad napravin razliku na filozofsko i religijsko mišljenje, možda bi termin bija bolji na magijsko mišljenje da se ne diskriminira pripadnike današnjih religija. Radi se o tome da to, religijsko il magijsko mišljenje more tvrdit istu stvar kao i filozofsko, ali je temelj te tvrdnje suprotan. Magijsko mišljenje počiva na afektom utvrđenim prerasudama a filozofsko, koje bi zapravo tribalo nazvat logično, počiva na razumon utvrđenoj logici. Neko more imat potpuno ispravnu predrasudu, neke predrasude se mogu pokazat kao točne. Ali dok se ne pokažu to su prerasude, a pokazat se točne mogu jedino logičkon usporedbon sa stvarnosti, usporedbon hipoteze (predrasude) sa empirijskim činjenicama. No nažalost većina ljudi nema snage da se tom procesu podvrgava, barem kad su neke stvari u pitanju, za koje su oni izrazito afektivno vezani. Radi se o tome da magijsko mišljenje je vezano za jak osjećaj nesigurnosti i afektu koji taj osjećaj održava. Nekoga ko se vodi magijskin mišljenjen je uzalud uvjeravat logičkin argumentima, jer ta osoba svoje mišljenje ne temelji na logici. Ta osoba mora počet od starta, prvo, svjesnost. Postat svjesna sebe u odnosu na svoje mišljenje. Postat svjesna da ona il on, nisu svoje mišljenje nego da je njiovo mišljenje o nečemu, uključujuć i onomu što in je najbitnije i najsvetije, samo misao ko i svaka druga, stav ko i svaki drugi. Bez doze agnosticizma u stavu, a pod tin mislin dozu skromnosti, dovoljne skromnosti da svatiš da možda nisi u pravu. Da znaš da ništa ne znaš. Kada osoba dođe do tog stava, more počet proces osvještavanja, izgradnje svog ja i uspostave svog mišljenja o svitu i sebi, na osnovu razuma.

No, razum i emocije ne moraju bit u sukobu. U čoviku postoje i emocije i intuicija, ne triba ih zanemarit. Ali također ne triba ni zanemarit razum. Ljudi su u iluziji ako misle da su razum i emocije, ili kako se to često metaforički kaže srce, zaduženi za potpuno odvojene stvari. Ne postoji ništa potpuno odvojeno jedno od drugog pa ni to. Razum i emocije moraju surađivat. Neka tvrdnja zasnovana na emocijama, da bi joj virovali mora proć filter razuma. Niko ne kaže da emocije nisu važne, ključne su, ali dok ih ne podvrgnemo testu razuma one su beskorisne u najblažem slučaju, a u najgorem jako štetne. Koliko se samo nasilja učinilo na osnovu krivih uvjerenja, vidili smo na prošlom ratu šta se je desilo zbog ljudi koji su svojim vođama pristupali 'srcen' umisto razumon. U neku tvrdnju se ne mere virovat srcen. Srcen se more virovat u neke sasvim općenite ideje, u ideju ljubavi, dobrote, empatije, pomoći, altruizma, itd. Ali u konkretne stvari se nikad ne viruje samo srcen, ko misli da u nešto viruje srcen a ne razumon, vara se. Taj viruje svojin predrasudama. To 'virovanje srcen' kako se spominje je zapravo oblik magijskog mišljenja. Srcen se osjeća, viruje se razumon. Srce samo ne viruje, da nema razuma koji je svjestan svita i uopće ideje u koju se viruje, nikakva virovanja ne bi moglo bit. Virovanje je zapravo, potpuno stvar razuma. I virovanje je ko i uvik, pokazatelj granice razuma. I tu dolazimo na religije danas. Di je naša granica danas? Ovladali smo gromon, grom smo pripitomili i doveli u svoje kuće, evo na uz njegovu pomoć pišen ovaj tekst. Bogovi više ne bacaju gromove, Bogovi nemaju ni životinjska lica jer nan životinje nisu nikakva prijetnja. Bogovi više nisu ni nebeska tijela, znamo da je sunce zvizda ko i bezbroj drugih, i da su ovo okolo planeti ko i bezbroj drugih. Era planeta je prošla, matrijarhalna faza štovanja majke zemlje i njene plodnosti, je prošla i kroz patrijarhalnu fazu štovanja vanjskog sunca, onog koje nan kroz svoju svjetlosnu erekciju baca sime koje majka zemlja rađa. To je sve stvar prošlosti. Bogovi su danas, zapravo, ljudi. S odmakon vrimena, Bogovi postaju sve manje nešto izvan nas a postaju sve više mi. Sa životinjskih Bogova do Grčih tirana, došli smo na sumu od jednog Boga, antropomorfnog bića sa ljudskim karakteristikama. Od introvertnog principa po kojem ono izvana pripisujemo sebi, došli smo do ekstraversije, ono unutra pripisujemo onome vani. Sebe, svoju psihu, svoje najveće težnje smo utkali u Boga, u njega kao dobro najveće težnje, a u Sotonu kao zlo najveće strahove. Kad razmišljamo o Bogu, razmišljamo o svojin najvećim nadama. Kad razmišljamo o Sotoni, razmišljamo o svojin najvećin strahovima i slabostima.

Nadalje, Bog je posta ideja. Bog više nije životinja ni realan lik koji pripada materijalnom svitu, Bog je potpuno apstraktan i metafizički. Kršćanstvo je u svojoj dogmi o Kristu koju je izminilo, napravilo korak unazad u kojem je ideju Boga vratilo na polučovika. Taj korak je islam ispravija vrativši Boga ponovo na poziciju apsoluta. No ostaje činjenica da je to i dalje biće potpuno ljusko, muškarac je, po karakteristikama izrazito egoističan, posesivan, ćudljiv, temperamentan i po potrebi okrutan. Bog i dalje funkcionira na principu nagrade i kazne, i ti principi su dovedeni do apsoluta sa idejon raja i pakla. Konačna nagrada i konačna kazna. Bog je iščeza iz materijalnog svita, ne tvrdi se da postoji na zemlji pa se time ni ne mere dokazat da ga nema. Bog je posta ideja, a kako to biva sa idejama one su žilave i one su samožive. Jedna takva ideja kao ideja Boga se ne mere ni dokazat ni opovrgnit, u nju se more samo virovat il ne virovat. Pitanje je samo na osnovu kakvog mišljenja imamo formirano virovanje il nevirovanje u Boga, da li na osnovu magijskog il logičkog mišljenja? Jesmo li do ideje Boga došli svojin zaključkon ili nas naš gorući strah i nesigurnost tjera da u tu ideju virujemo? Nažalost, danas se najčešće radi o drugoj opciji. Pogledajmo religije danas, šta je se zapravo prominilo od mehanizama iz starih plemenskih religija? Nije se prominilo skoro ništa. I dalje postoje rituali koji su potribni da bi se zaslužila nagrada. Obredi klanjanja, uzimanja abddesta, uzimanja pričesti itd, kršćenje, sunećenje, sve su to rituali. Također se u nekoj mjeri fetišiziraju materijalne stvari, npr hostija u kršćanstvu, kamen u Ćabi u islamu, također se fetižizira i vrime, pa imamo svete dane, sveti misec i slično. Samo što sad nije više nagrada samo dobra žetva nego i dobar život poslje smrti. Za žetvu uglavnon sami imamo, al smrti nismo i vjerovatno nikad nećemo ovladat. U mistima i situacijama di se i dalje strahuje za žetvu, rituali koji se rade da se Bogu udovolji i zasluži njegova milost se rade najčešće za golo preživljavanje. Način na koji se religije vode je također potkripljen sa dosta logike ali suština današnjih religija i dalje počiva na magijskon mišljenju. To se vidi po reakciji ljudi sa ovog blogera na pisanje o religiji. Jer, jedna je ključna stvar po kojoj se vidi kakvin se mišljenjen ko vodi. Ko se vodi logičkin mišljenjen, svjestan je da je možda u krivu, pa makar to bilo 0,1 posto ali te svijesti ima. Ko se vodi logičkin mišljenjen ne vriđa se na neslaganje sa svojin tvrdnjama. Ko se vodi logičkin mišljenjen nema potrebe da si zabranjuje sugovorniku da iznosi svoj stav, jer on se nema od čega branit, njemu drugačije mišljenje nije prijetnja. On zna zašto on misli šta misli il viruje u šta viruje a isto tako zna i da je možda u krivu. Onaj ko se vodi magijskin mišljenjen, znači emotivnin afektima, s druge strane, nema racionalne odgovore na svoje mišljenje i stavove jer on sam nije nikad svoje stavove podvrga testu razuma. On sam se zapravo nikad nije uvjerija u svoje stavove i zato se mora branit, brani se od sebe, od svog straha, od svoje nesigurnosti.

Da budemo sasvim jasni, svako slipo i beskomropisno virovanje (il nevirovanje) koje ne dozvoljava mogućnost druge opcije, je zasnovano na magijskom mišljenju i nije logično. Jednostavno i činjenica je, niko ne zna šta nas čeka kad umremo. Niko. Zato se i viruje. A kad se viruje onda se triba znat da se viruje, da se ne zna. A virovanje ko i svako drugo more bit pogrešno. Toliko je različitih virovanja na zemlji a svi misle da je samo njiovo ispravno. Svi su uvjereni da su baš oni u pravu a svi drugi u krivu. A da su rođeni negdi drugo, u 90 posto slučajeva bi virovali ono šta viruje većina ljudi tu. To je tako iz više razloga. Najčešće su za to razlog prosto pridržavanje tradicije i kolektivni mentalitet osobe. Većina osoba zapravo i ne promišlja nikad o viri, niti joj je to nešto posebno bitno. I dalje se boji svega šta se većina boji ali ne razbija glavu time, sljedi ono šta i većina i misli da je samo tako ispravno. To su ljudi koji su slabije razvijenog racija i ne mogu se uzdić do ideje virovanja u nešto i do toga da vide da su oni odvojeni od te ideje, da je to ideja u njiovoj glavi a ne objektivna datost. Možda je ružno i nekorektno, ali istina nije uvik korektna. No, postoje i ljudi izraženijeg individualnog ja i izraženijeg intelekta, a ipak i takvi često potpadnu pod magijsko mišljenje. Zašto? Vrlo jednostavno, zbog emotivnih problema koji ih muče. Svi smo čuli za one klišejske priče ljudi, koji su imali masu problema i trauma i na kraju nađu utjehu u vjeri. Što je trauma radikalnija to se radikalnije drže vjere. Pa tako baš najgori narkomani i kriminalci postanu vehabije il odu u pratre i take stvari. Slično važi i za nacionaliste, baš oni sa najvećin traumama se najjače poistovjećuju sa idejon nacije. Naglasak na riječ: idejon. Kod većine ljudi pak se radi o manjin i podnošljivin traumama, njima religija triba da in učini život podnošljivin i ublaži anksioznost. Također, ti ljudi teško izlaze na kraj sa svojon nemoći prid smrti pa in triba ideja da će nakon nje sigurno živit i da ih čeka nešto dobro. Također je strašno bitno pitanje kazne. Ko što Marks kaže: religija je moral svita bez morala. U svoj nepravdi u svitu, uz lične nepravde koje smo svi pritrpili, svi volimo mislit da će počinioci tih nepravdi bit kažnjeni, da će pravda bit zadovoljena. Također, potribno nan je virovat da to što se desilo i za nas ima neki smisao. Kad bi virovali da baš nikako nema smisla i da ne postoji nikakva pravda, došli bi dotle da ih odemo tražit i pucat na nje. I ja prvi virujen u neke ideje metafizičke pravde, karmu recimo, al svjestan san da san možda u krivu, svjestan san da ne mogu znat. Što je trauma jača jači je ekstremizam, pa tako ljudi koji su toliko nesigurni bukvano opsesivno se drže religije, i to je i dobro, jer to održava ljude pri zdravom razumu, održava ih na životu.

I zato vjerovatno neće svi moć logički utvrdit svoje stavove. Zato jer in traume koje imaju ne dozvoljavaju. Al ipak neki ljudi prođu i traume pa ipak utvrde stavove svoje logički. I to more značit i da budu vjernici. Ali takvi vjernici su svjesni da ne znaju, i da se ono u šta oni viruju samo približava tome nečemu u šta se viruje. Objekt virovanja more bit svašta. To more bit samo naš psihički sadržaj, metafora za naše vlastite želje i strahove. To je također pokušaj svaćanja svita izvan nas. No, s obziron da više ne virujemo ni ukakvog fizičkog Boga, da smo došli do čisto ideje, jasna je stvar koju još nismo spoznali. Sebe. Još uvik nismo spoznali sebe. Otišli smo na drugi planet, spoznali svo prostranstvo svemira oko sebe, ali pojma nemamo o sebi. Kada ćemo ovladat Bogon kako smo ovladali lavovima i gromon? Kad ovladamo sobon. Kad imadnemo moć nad sobon. A kako ćemo imat tu moć? Znanjen. Nikako drukčije nego znanjen. Znanje oslobađa, istina oslobađa. Klišej je ali ne mere bit veća istina nego što jest. A za znanje moramo otić korak dalje od virovanja. Za znanje o sebi moramo otić i korak dalje od isključivo racija, od supremacije racija. Moramo otić u svjesnost, čistu svjest, samospoznaju. A za to, od dosaddašnjih religija, jedino mogu poslužit istočnjačke religijske discipline. Meditacija i svjesnost. No nije nužno ni da prakticiramo meditaciju kao isključivu disciplinu, bitan je princip meditacije. Oni koji su probali mindfulnes meditaciju, znaju o čemu pričan. Poanta je u dopuštanju, nevezanju za ideje. U potpunom dopuštanju i bivanju. Čistoj svjesnosti. Ima života nakon smrti i nema, oboje su ideje. Poanta je u nebiranju, nego samo svjesnosti. I nadalje, taj princip triba primjenjivat na sebe u drugin segmentima. Virovanje je rezultat čovikove nemoći, ali dogmatično štovanje nečega, bilo neke životinje, groma, il ideje, je zapravo podilaženje toj nemoći. Vira nije razrješavanje od nemoći, vira nije ni prihvaćanje nemoći, vira je zapravo odupiranje i neprihvaćanje nemoći. Svoju nemoć prihvaća onaj koji zna da ništa ne zna. I samo takav more bit suštinski mudar i svjestan. Postojanje dogmatičnog mišljenja ukazuje da još uvik nismo ovladali sobon. Da još uvik nismo ovladali svojin najdubljin strahon, strahon od smrti. Ali, znanje oslobađa. A znanje je svjesnost. To postizanje svjesnosti ne znači da nećemo više ni u šta virovat. Ali znači da nećemo virovat dogmatično i da ćemo znat da možda nismo u pravu. Također, ne znači nužno da ne smimo imat nikakve rituale. Ali rituali tada nemaju magijsku vrijednost, oni su proizvojni, stvar našeg izbora koji donosimo svjesno, a ne neka sveta naredba koje se moramo držat zbog straha od kazne.
- 15:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2015., nedjelja

Bog

Ne bojin se nikoga, niti se ikome divin
Ne uzdižen nikoga iznad sebe, ne posmatran nikoga ko sebi nižeg
Ne dugujen ništa nikome, niti i od koga išta tražin
Neman se čije kazne bojat, niti i od koga iman zašto tražit milost
Nikoga ništa ne molin niti iman zašto molit
Ne kajen se i neman se zašto kajat
Neman od koga tražit oprost, a ako i iman, tražiću ga lično od stvarnih ljudi
Neman potribu da mi iko išta poklanja niti išta oprašta
Ako postoji Bog, Tvorac, ovakav kakvog ga religije opisuju, apsolutno me ne zanima, niti mi je bitan
Neman potrebe i za kakvin odnoson s njin
A ako će se neko tu nekome izvinjavat, more se samo on izvinit meni.
- 17:26 - Komentari (30) - Isprintaj - #

05.09.2015., subota

Nezavisna država Turska

Turska bi se po uzoru na Hrvatsku u četrdesetin, mogla zvat ‘Nezavisna država Turska’ jer je jednako fašistička ko i tadašnja NDH. A također su jednako licemjerni ko današnji Srpski političari, time što srčano podržavaju to da je ubojstvo 8 000 Bošnjaka u Srebrenici genocid, a ubojstvo više od milijuna Armenaca je ‘težak zločin’. Zanimljiva logika za Turke, i za prijatelja mi na fejsbuku iz Turske koji je podilija sliku Srebrenice ko podršku ali smatra da Kurdi nemaju pravo na svoju državu, i također mi negira da im je zabranjeno pravo na jezik u Turskoj iako mu sami zakoni njegove države kontriraju. Zanimljiva logika licemjera, i naših dobrih Bošnjaka koji vole svoju bratsku Tursku. Sve je to jako zanimljivo. Planiran ubrzo možda, nekad, dogovorit da se organiziraju neke demonstracije podrške Kurdima u Turskoj i Siriji i Iraku. Inače, za one koji ne znaju i koje boli kurac za politiku, Turska vojska trenutno bombardira Kurdska sela u Iraku i Siriji i uhićiva Kurde po Turskoj, samo zato što žele da žive na zemlji na kojoj žive već stoljećima. Ali većini Turaka je to problem. Većini stoke na ovom planetu je sve problem, osim što su oni stoka, to in je potpuno ok.
- 15:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak

Karma police

Na svitu oko nas je toliko sranja i toliko govana da se jedva more disat. Sve zaudara, sve se dimi. Nebo se crveni od njihove krvi i krvavih očiju. Ako bi ikad bija super heroj, a rado bi bija, moj super znak bi bilo slovo K. K kao Karma. I kad bi doša ljudima koji su mi na piku, kad bi in doša, kad bi me pogleda i pitali: Ko si? Reka bi in: Ja san vaša Karma. Nakon čega bi usljedija udarac koji bi ih onesvistija.

Iduće što bi bilo je buđenje zavezani u mraku, u prostoriji za koji nemaju pojma di je. Bija bi to podrum, da ne znaju ni koliko je sati ni koji je dan. Bili bi goli. Stolica za koju bi bili zavezani bi bila tvrda, jako, bila bi nezgodna. Ali bi bila puno manje nezgodna od naravi mog alter ega i od onoga što će in usljedit.

Meta ima svugdi naokolo, sve vrvi od njih. Sve vrvi od zločinaca, najvećeg mogućeg ljudskog otpada i stoke, koja triba bit kažnjena, koju pravda triba stić. Milioni ljudi širon svita sanjaju svog super heroja, sanjaju pravdu, sanjaju osvetu. Milioni ljudi. Od kojih su mnogi u našoj državi i državama. Silovatelji svojih kćeri, nećakinja, nećaka. Mučitelji, mučitelji novinara koji rade svoj posa i razotkrivaju šljam onakav kakav jest, mučitelji koji upadnu u tvoj stan u pola noći, odvedu te u prostoriju iz koje izađeš sa ptsp-on, jer diraš di nisi smija. Policajci koji te uvate na ulici i iživljavaju se na tebi. Psihijatri i vještaci koji zdrave osobe strpaju u psihijatriju i šopaju ih tabletama jer su govorili šta nisu smili. Ubojice, plaćene ubojice koje uklanjaju one najveće prijetnje šljamu, prijetnje koje se ne mogu više uklonit ni na jedan drugi način.

I naravno... Naručitelji do kojih bi bilo najteže doć. The šljam itself. Mislite da se ovo sve ne dešava kod nas? Ako mislite da ovih slučajeva koje navodin nema kod nas i to baš u našoj državi, onda vi živite u zemlji cvića i snova, u koju ste uljuljani ili vašon naivnosti ili manjkon interesa za ovakve teme, zbog čega niste saznali za sve ove informacije. Čak i poznatiji ljudi i javne ličnosti proživljavaju ovu sudbinu. Marko Francišković, hrvatski novinar i javna ličnost je prisilno hospitaliziran, vezan i šopan tabletama bez njegovog pristanka. Prije toga je kritizira ministra Ostojića u hrvatskoj vladi. Bija je savršenog zdravlja i po izlasku reka je da nikad nije ima nikakav problem. I prije nego što su ga poslali je govorija kako oće da mu smiste, da je to sve zbog Ranka Ostojića, ministra o čijim aferama je pisa. Nakon izlaska je tvrdija jedan te isto, samo vidno drugačijih emocija i izgleda. U Rijeci je djevojka od 16 godina odvedena u ludnicu jer je gej.

Saša Marković, crnogorski političar, profesor na fakultetu i autor više knjiga u kojima kritizira crnogorske političare i američki imperijalizam, je prostrijeljen isprid svoje kuće tri puta i ubijen prije par miseci. Ovo je jedna emisija u kojoj je priča, da vidite o kakvoj se osobi radi: https://www.youtube.com/watch?v=ApOW33ASu7A Ivo Pukanić, hrvatski novinar koji je pisa o Sanaderu, Momiru Bulatoviću i vezama hrvatske i crnogorske mafije je ubijen s bombon u autu, nakon već jednom pokušanog atentata. Jedna blogerka sa ovog servisa, koju malo ko čita, u detalje opisiva torturu i posljedice prijavljivanja kriminala u Srbiji. Jedan bloger na ovom servisu već godinama traži pravdu za svoju ćer koju je kamion pokupija na cesti i kasnije je sve zataškano i lažirano, a dokazi uklonjeni zbog, kako on sumnja, činjenice da je u kamionu biila droga i da se radi o mafiji koja je povezana sa Bobar bankom i institucijama u BiH. Cura koju san upozna, je silovana godinama od strane svog ujke dok je bila dite, roditelji kad su to saznali su nju okrivili za to i izrugivali je. Par godina nakon što je to s ujkon joj prestalo, ponovo ju je silova lik kojem su njeni roditelji bili dužni pare. So on, so on...

Svi su povezani, svi su upleteni, svi su krivi. Cila hobotnica, od glave do repa, repa koji 'samo izvršava naredbe', svi su krivi, svi. I svi zaslužuju kaznu. Kaznu koju nikad neće dobit u našem sistemu, i zato je potribno da neko uzme stvar u svoje ruke, i da neko bude njiova karma. Iman želju koju ću da ništa ostvarit možda u priči nekoj, da se oformi skupina zadužena za osvetu. Skupina koja će zaprimit prijavu na neku osobu, recimo, policajca koji je nekoga bez razloga mlatija i iživljava se na njemu, i ako utvrdi da je izjava točna, po metodologiji koja će bit stroga, zahtjevaće se nekakav dokaz, neki način da se utvrdi istinitost, istražit policajca, pripremit akciju, i u kasnin noćnin satima, kad se bude vraća s posla, navratit sa mini buson do njega i ubacit ga unutra. Dalje bi ostavija težini slučaja, svojoj mašti, i naravno, karmi. Karma stiže i karma je neumoljiva, karma nije u suštini osveta, ali na svitu bez pravde, ovakva osveta bi itekako bila nečija karma. Nadan se da će zaživit, pa makar na papiru.

https://www.youtube.com/watch?v=eJlN9jdQFSc

Well my goodness gracious let me tell you the news
My head's been wet with the midnight dew
I've been down on bended knee talkin' to the man from Galilee
He spoke to me in the voice so sweet
I thought I heard the shuffle of the angel's feet
He called my name and my heart stood still
When he said, "John go do My will!"

Google: The girl with the dragon tattoo trilogy


- 13:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.09.2015., četvrtak

Vruće hercegovačko popodne

Bilo je to jutro jednog augusta, tipično, hercegovačko, kao i svako drugo. Ustao sam oko 9, napravio si kavu spreman da krenem na kupanje. Istuširao sam se, lagano prelazeći gelom za tuširanje preko sebe, osjetio sam se pomalo kao da razmazujem spermu po nečijem tijelu... I poželio da to i radim. Dodirujući se lagano, zaboravio sam na vrijeme i u jednom momentu samo sam vidio kako mi se između nogu spremila nabrekla alatka, oruđe koje nisam već neko vrijeme koristio, a zaželio sam se, i to jako. Otišao sam na kupanje sa prijateljem. Voda je bila osvježavajuća, užitak ljetnog popodneva je bio skoro, skoro potpun. Dok nije došla ona. A tada je sve postalo odveć kompletno. Isprva je nisam dobro spazio, vidio sam ekipu par metara od nas, bilo ih je sedam-osam. Pijućkajući pšenično pivo, kupao sam svoje tijelo i um na suncu i uživao. Slučajno maknuvši pogled, spazio sam oči kako pilje direktno u mene. Odmah su se pomakle. Bila je plava, starija. Tijelo joj je izgledalo jako sočno, nije trebalo dugo da vidim svoj jezik kako joj cuca točkice po koži, crnoj i preplanuloj od sunca. Od kad su nam se pogledi sreli, izdominirala je kao objekt moje pažnje i interesa. Upravo onako kako volim da izdominira kad me uzme i prepusti mi se, da je vladam... Pričajući s prijateljem pogledavao sam prema njoj, otvoreno očijukajući. Čekao sam da vidi da je gledam. Do nje je stajao on, dvoumio sam se je li joj muž ili brat, iako po godinama i blizini stolica mislio sam da je muž. Nisam ništa očekivao, zapravo, godio mi je jedan popodnevni flert i bio sam u trenutku. Osjećao sam kako joj se tijelo vlaži, kako ispod kože srce ubrzava, kako i ona gleda i prati mi pogled. Nadao sam se da se prstima lagano dodiruje, i da poželjkuje da je ja dodirujem... U mislima je vidila moj kurac, velik, tvrd, snažno dok je držim za ramena, na koljenima, pognuta ga guta pohlepno... To mi je prolazilo kroz glavu. Primjetio sam da su mi japanke ostale na plaži, što je bila savršena prilika da prođem blizu nje dok odem po njih. Vraćajući se bacio sam joj pogled iz kosa, pogled koji je upućen baš njoj, jer nikakvog drugog razloga ne bi bilo da tada okrećem glavu u njenom smijeru. Sjedio sam tako još pola sata i uživao, i onda je ustala. Ustao je i on, i krenuo je do šanka da plati. Ona je stala par metara ispred mene i tresla je neke nevidljive mrve na svojoj guzici. Kad se vratio prošli su skupa, i nisam htio gledati da ne budem toliko ofiran (napadan, proziran). Kad su prošli, prijatelj me pogleda: Znaš kako te je pogledala sad brale. - Kako? - Ko da bi te sad odma vodila negdi i jebala ko životinja. Godilo mi je to jako, i bilo mi je krivo što tada nije vidila i moj pogled, ekvivalentno željan iste aktivnosti kao i njen. Sjeli su u auto i otišli, i vidio sam da je moj popodnevni flert završio. Prijatelj i ja smo se dvoumili dal da idemo il popijemo još jednu pivu, i nekako sam htio da još malo ostanem, kao da tu ideju da završim s njom nisam još htio zaboraviti.

Naručili smo još jedno pivo, pili ga, i ostatak njene ekipe je otišao sa stola. Bila je predvečer i kafić je bio poluprazan. Pričao sam nešto o filmu kojeg sam prije dva dana gledao, kad, okrenuvši se na stranu, samo ugledah jednu plavu pojavu za šankom. Pogledala je u mene. Prošli su me trnci i blaga nervoza. Nakon par sekundi usljedilo je instant uzbuđenje. Znao sam zašto se vratila, znao sam da je došla zbog mene. Par pogleda i misli, i iskemijao sam šta ću. Otišao sam do nje da platim račun i pogledao je. - Kakva je voda? Upitao sam sa pogledom punim požude. - Dobra je, taman kakvu volim. Odgovorila je jednako me gledajući. Ada, konobar je došao i naplatio sam račun. Bio je u maloj žurbi i situacija nije bila za neku priču, ali sam onako, na zor, sam krenuo da mu govorim, zapravo... ne govoreći njemu. Pitao sam ga kakva je situacija sad na drugom kupalištu u blizini, rekavši da tamo nisam odavno bio. Rekao je da je sve super ko i prije. Na to sam nastavio govoriti kako sam se baš poželio malo kupanja na samo, da će mi drug sad kući a ja ću otić sam da se okupam tamo. On je rekao: Ma ja ja, super, valja to, i nastavio da premješta boce i za koji sekund otišao iz šanka. Nakon toga sam je pogledao, i sa valom vrućine koji mi je prostrujio kroz tijelo, rekao: Uživaj. Vrativši se, rekao sam prijatelju kakva je situacija, dogovorili smo se da on ode prvi iz kafića, ja ću ostati par minuta još - da vidi da sam ozbiljan. Tako se i desilo, i par puta smo se pogledali ali kratko i pomalo nervozno. Dvoumio sam se šta da radim, je li glupo, hoće li tamo na kupalištu biti još ljudi... Šta ako izvisim ko debil haha, al ajde, bar sam probao, vrijedi toga. Ustao sam i pozdravio Adu rekavši: Odo se kupat. Došavši na kupalište odma sam odahnuo vidjevši da sam sam. Super. Sjeo sam i odmarao, vrteći po glavi šta bi sve želio da joj radim, kako bi sve moglo proći kad dođe. Čekao sam 15-20 minuta. Nije je bilo. Odlučio sam da odem u vodu okupati se malo, još je bilo malo sunca, a i da vrime brže prođe.

Dok sam bio u vodi oko 10 minuta, samo sam vidio pojavu na plaži. Uspaničio sam se da će otići, al sam se onda sjetio da su mi stvari tamo, da zna da sam tu. Plivao sam još par minuta, nadajući se da me gleda. Onda sam došao. Izlazio sam iz vode, mokar, iskupan i spreman. Osjećao sam se odlično u svom tijelu. Sjedila je pored mojih stvari i stidljivo me pogledala. - Uf jest dobra voda. Rekao sam. - Jest, odgovorila je gledajući me jednako. Osjetio sam val seksualne želje kako mi je drmnuo kurcem odmah ga uspravivši poprilično. Hodao sam prema njoj jedva se suzdržavajući da ju odma ne uzmem, spustio sam glavu kraj nje tražeći nešto u šorcu kao, situacija mi je bila nova, nisam znao kako da postupim... dok se usne samo nisu sklopile na meni, davši mi najsočniji poljubac koji sam ikad doživio. Krenuli smo se ljubiti snažno, divlje, prislonio sam se uz njeno tijelu uživajući u tome što sam mokar, trgali smo se kao životinje. Stao sam. Pogledao sam joj lice i perverzne, kurvanjske oči. Bio sam lud. Šta radimo, šta radimo, joj, joj, uf ako nas vidi neko. Samo mi je prolazilo kroz glavu. Nalet je došao i nabio sam joj se kurcem među noge. Počela ga je dirati, ali vratio sam joj ruke. Digao sam ih iznad glave... i usporio ritam. Gledao sam je. Hehe, nasmijao sam se malko zlobno, prelazivši jezikom preko usana. Spustio sam glavu i digao je. Htio sam je zadirkivati, htio sam je dovesti do ludila od želje za mnom. Prislonio sam kurac točno među njene noge i krenuo je trljati. Lizao sam joj vrat. Stenjala je. Stegao sam joj ruke, povukao ih pod leđa u nezgodan položaj da je malo boli. Trljajući sam je stiskao skroz između svog tijela i zemlje. Stenjala je, sve glasnije i glasnije. Aj, aj, daj mi ga, aj, aj, oću odmah, odma!! Vikala je. Spustio sam glavu i zabio joj je među noge, miris njene pičke me je omamio u sekundi, bio sam lud, htio sam joj pojesti pičku, gutati je, htio sam da me jebe u usta. Uzeo sam je za ruku i poveo u šumu blizu. Ipak je preriskantno, ne želim završiti sa prijelomima nakon ovog seksa - osim ako mi ih ona ne napravi radeći mi šta poželi. Došli smo uz jedno drvo i obgrlili se tako snažno. Stali smo sekundu grleći se. Pružao sam joj ruke niz tijelo... Smirio sam ih na njenoj guzici. Disali smo usklađeno. Duboko. Promrsio sam joj kosu rukama i stavio ih oko njenog lica. Bila je jako lijepa. Gledala me je mirno. Nasmijao sam se. Bilo je jako fino. Momenat je trajao taman dovoljno dugo da ispuni i romantičnu stranu povezanosti. Opet sam je zagrlio... i polako krenuo otkopčavati njen farmerski šorc. Šutila je. Otkopčavši je, spustio sam ga a ona ga je zbacila nogama brzinski i rukama mi privila glavu na stomak. Došao sam jezikom do njenog klitorisa i krenuo ga obožavati dodirima. Stenjala je, čupala me za kosu, uzeo sam joj ruku i ošamario se da vidi da može sve da mi radi. Stiskla me je za kosu obima rukama i zabila mi čeljust u svoje usmine. To je bilo savršenstvo, taj momenat tolike sinkroniziranosti je bio ravan ekstazi, vrijeme je prestalo da postoji, ja je nestalo, razum se je isključio na autopilot, trenutak je bio neodoljiv. Lizao sam je dok se je nabijala, stenjala je i micala se gori doli. Spustila je glavu prema meni i sočno me zažvalila, digao sam se i stiskao joj guzice. Ljubio sam je kratko... I snažno uzeo za kosu i oborio joj glavu dole. Prihvatila mi je kurac žedno, požudno, gutala ga je tako sočno i brzo da je to bilo neopisivo. Nabijala se i stenjala, krkljala, sve sa užitkom i sa puno jezika i sokova. Uzeo sam je za glavu i krenuo režati, nabijao sam se, snažno, do grla, do grla. Udario sam joj pojači šamar i uzeo je za glavu gledavši je pravo u oči: Oćeš ga gutat? - Oću. A jel, a jel, je li kurvo? Opalio sam je još jače. - Aha, aha, stenjala je ko luda i drhtala na rubu ekstaze, nabio sam joj glavu ponovo i sklonio ruke naslonivši ih na drvo, oboje smo sinkronizovano radili pokrete, ja tijelom ona glavom. U momentu se je skočila, uhvatila me za vrat i rekla: Jebi me.

Shvatio sam to kao zapovijed, što je i bila, raširila je noge i pridigla se, prste sam gurnuo u pičku joj vidjevši da je dobro raširena, kurac sam gurnuo odma nakon toga. Kad je ušao... Bila je ekstaza. Ah, ah, momenat mira, snaga, požuda. Uhvatili smo se za tijela dok sam se nabijao, ritam je odmah bio jak, što jači i jači. Krenuo sam je jebati kao mašina, zabio sam si jezik u njene usne i viknuo joj ljubi me, ljubi me ne prestaji. Uhvatio sam je za vrat i ošamario, te joj odma vratio jezik. Stenjala je kao divljakuša, vikala je: Razderi me, poderi me, tvoja san kurva, imaj me ko kurvu. Pljunuo sam je na faci i zažvalio, na šta je ona pljunilla mene, što mi je dalo jedan val svježine i užitka. Okrenuo sam je brzinski odpozadi i na sekundu stao. Opet sam se zlobno nasmijao, što je bilo popraćeno njenim perverznim pogledom. Raširila je noge, zabacila kosu i protrljala si klitoris. Nakon toga je prste ugurala u usta do grla i pogledala me najseksipilnijim pogledom ikad. Gurala si je prste do grla i krkljala. Mmmmm, gledao sam je. Polako sam joj stiskao guzice, stavivši si kurac ispod njih. Ubrzo sam ga gurnuo unutra i nastavio dalje. Jebali smo se tvrdo, dobro, željno. Želja je jačala i bujala sa svakim novim pokretom. Bili smo povezani, bili smo mirni. Naslonio sam se na leđa joj i žvalio je jebuć je. To je nadražilo poprilično pa smo ubrzali tempo, popraćeno mojim udarcima po guzici i leđima. Jebali smo se strogo, strogo žestoko. Spustila je glavu dole i vikala krvnički: Jebi me, jebi me kretenu! Oborio sam je na koljena i i glavu joj stiskao od pod, guz sam joj jebajući pomakao totalno u stranu, stiskao sam joj leđa od drvo na šta je divljački stenjala i zabijao joj se manijački u butine. Noga mi je bila blizu njene glave, počela mi je cucat stopalo i grist mišić što me luđački nadražilo da sam legao na nju udarajući ju kurcem kao manijak. Poslje je stala vidno umorna, uzela me za bradu, poljubila sočno... Dirajući mi kurac rekla mi da sjednem. Sjeo sam, i ona je na mene. Posjela se snažno i raširila bokove, otkrivši mi svu plodnu i jebačku raskoš svog tijela. Dok se nabijala na mene ekstaze užitka su me preplavljivale, mrmljao sam nebulozno, jebi me, uzmi me, volim te, tvoj san, tvoja san kurva, daj mi se, i snažno se nabijao. Nagnula se nad mene uronivši me u svoje sise. Stiskao sam joj guzicu i jebao je strogo. Nakon malo sam je okrenuo na leđa i naskočio, digao joj noge na ramena si i jebao je ko životinju. Par minuta je bilo dosta da me dovede do vrhunca, izvadio sam ga u zadnji sekund na šta se skočila otvorivši usta, popila i primila po faci sve šta je iz njega izašlo. Zažvalili smo se odma nakon toga i lizali. Legli smo jedno na drugo. Stali smo mirno, disali smo. Užareni kao nakon rata, tijela su stajala iskorištena, poslužena, odlična. Tijela su stajala kraj nas u našoj ljubavi i želji. Počeli smo se opet ljubiti i u par momenata je postalo dovoljno strasno da bi se opet mogli seksat. Gledala me je vividnim očima, smješkajući se. - Budala. Smijala se je veselo. - Baš si budala. Rekavši to promijenila je pogled ponovo u požudu... I rekla: Moramo ić. - Di ćeš ti? Pitao sam je. Eh, odoh onom gospodinu koji me je čuvao od tebe čitav dan. Nasmijala se je grohotno gledajući me. Nešto je prštilo od užitka iz nje, i ja sam se nastavio smijati, da smo se na kraju oboje smijali par minuta samo što se smijemo. - Moramo, oblači se. Rekla mi je i pogledala me. - Ustaj. Ustao sam i pošao za njom, vodila me je za ruku, guzovi su joj se odlično prelamali dok je hodala. Došla je i uzela si šorc, podigla je i moj i bacila ga na mene: Pokupi si to. Gledala me je požudno i predano. Bili smo potpuno jedno, kao povezani nekom mentalnom pupčanom vrpcom. Samo što je ova išla iz mog kurca u njenu pičku, valjda je to sudbina i prirodna evolucija pupčane vezanosti. Pogledao sam je sa užitkom i preverznom, a istovremeno živahnom iskrom u svojim očima. Spustio sam se i polako ga podizao, gledajući je. Nasmijala se opet gledajući me sa još više žara. - Obuci se. Polako sam ga dizao na sebe, obukao, na šta se ona spustila na koljena: Nije ti dobro stegnut. Uzela je konopčiće sa šorca da ih rašnjira, i dirala me... Kad je osjetila da je dovoljno tvrd, spustila je šorc i uzela ga u usta. Gutala ga je, uzdisao sam, i već sam bio spreman da je uzimam ponovo. Kad sam krenuo rukom da je dignem odgurnula ju je nazad i udarila me pojače šamarom: Jel ti ko reka da to radiš? Poigrala mi se prstom sa jezikom i zadala se ozbiljnije na pušenje. Iako je situacija bila potpuno opasna ta svijest je jedva postojala u samom kutu uma, sve se rastopilo pod njenim gutanjem. Nabijala se do grla, krkljala, stenjala, pljuvala, u jednom momentu mi je rekla da je pljunem, što sam uradio razmazivajući joj pljuvačku kurcem po licu. Nastavila ga je gutat dublje i brže, uhvatila me za guzove zabivši nokte u njih, ošamarila me opet i nabila se grlom na kurac mi. Nije trajalo dugo dok joj opet nisam poklonio mlaz užitka koji je sa užitkom progutala i popila. Nasmijala se. - Mmmmmm, pođi. -Šta ćeš ti? -Samo pođi. Jel imaš prevoz? Rekla je. - Neman, mogu zvat prijatelja ovog, tako san mislija. - Otiđi doli na izlaz sa kupališta ispod teniskog terena. ja ću te pokupit.

Uradio sam tako i bila je tu za 15 minuta. Ušao sam, zatamnila je stakla i pitala me gdje da krenemo. Rekao sam koje selo, nije znala, rekla je da već dugo nije tu. Uputio sam je gdje da krene i rekao da ću ja pokazati put. Vožnja je bila čist užitak. Radila je klima, pustila je Son of a preacher man od Dusty Springfield, i vozili smo se. Bio sam zadovoljan, miran, ukroćen. Ukrućen, čak i opet, od flowa u vožnji. Jel često ovako kupiš mlade hercegovačke talente na kupanju? Upitao sam je smijući se. Bio sam sretan i zadovoljen. Užitak njenih dodira, pljuvačke i seksa je plivao po mom tijelu, kupao sam se u njemu. - Nisam, a ti jel bariš često zauzete žene? Reče. Nisan. Zapravo nisan do sad nikad bija sa nekon starijon trebon, rekao sam joj. Nasmijala se je zadovoljno. Hoćeš cigaru? Ponudila me je. Ne pušim, al fala, odbio sam. Šta će mi cigara nakon ovakvog seksa, nema šta bit veći užitak od ovoga već. Pomislio sam. Držali smo se za ruke i vozili. Šutili smo i poigravali se prstima na dlanu. Došli smo u moje selo i bilo je mjesto za izaći. Rekao sam da stane. Htio sam da me još voza, htio sam da izađe sa mnom. Ali svaka avantura mora završiti jednom, a ova nije mogla imati bolji kraj. Pogledala me je i rekla: Dobar si. Nađi neku koja neće imat potribu tražit nekog drugog pored tebe, ne sumnjan da će ti to bit teško. Nasmijala se. - Ako će tražit drugog nek nađe nekog dobrog poput tebe. Rekao sam joj. Val ljubavi se pomaljao instant iz njenih grudi. Uzela me je za majicu i povukla me sebi, sočno me poljubivši. Jezik joj je bio ukusan ko ništa do tad. Pogledala me je: Zbogom. - Vidimo se. Nasmijao sam se. Zatvorio sam vrata i otišla je. Pogledao sam nebo, već je bio polumrak i hodao sam kroz svoje polupusto selo. Šetajući sam se pozdravljao sa ljudima, Fafi, jedan susjed me standardno pitao: Šta ima, ima li cura? - Nema, ne daju se. Nasmijao sam se glasno i zadovoljno. - Moraš se putrudit Mate, neće one past same od sebe. - Neće jebiga, šta mu moreš. Nasmijao sam se i nastavio dalje.
- 14:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se