09.05.2017., utorak

Rat

Živ san, za one koje zanima ta informacija. Mada san ima nekoliko potpuno isključen s neta. Zanimljivo je stanje, za jednu modernu osobu, da se nalazi u situaciji da uopće ne mere koristit ništa od tehnoloških uređaja o kojima smo postali praktično i ovisni. Sam ne bi zna koliko je to točno da se ne nalazin di se nalazin. Dane provodin bižeć od sebe i nadanjen da će se nešto prominit. U sigurnoj san zoni, kod kuće, uljuljkan u situaciju sa minimalnim smetnjama mom zdravstvenom stanju. Iman osjećaj da odumiren. S druge strane iman osjećaj da odrastan. Barem se nadan, nema druge nade, nego da odrastan. Ulaskon na blog nakon nekog vrimena, živnu stvari... Živne taj kreativni, senzibilni dija mene, fluidni, govorljivi. Taj dija mene koji san volija i kojeg i sad volin i koji je jako dugo bija praktično jedino što san bija. Uz napade panike i ostale smetnje koje san nastoja uspješno odstranit. A i one su bile ja, mada mi se taj ja manje sviđa. Al ko da je bitno na kraju šta ti se u sebi sviđa il ne sviđa, ko da išta time minjaš? Moga bi kukat o tome šta mogu i šta ne mogu, izlagat teškoćžće oko obaveza koje iman. Smmetnje svjetala su ozbiljne, tako da ozbiljno dovode u pitanje nastavak mojih ambiccija koje san ima, jednostavno jer stalno nešto smeta. Ali neću o tome dubinjat. Time samo uranjan sam sebe u položaj bespomoćnosti. Vrime koje provodin i način na koji ga provodin nije ništa obećavajuće. A sve u svemu mi se sviđa. Čovik, se iznad svega, ne želi minjat. I pakao, ako je poznat, već dovoljno opipan, omirisan, osjećen pakao, je bolji od promjene. Iznadd svega čovik se boji nečeg novog. Moj pevi blog koji san na ovom servisu otvorija zva se je strah od nepoznatog. Znakovito. Sati prolaze, minute šute, sam san se navika tom tupilu i sve u svemu ne smeta mi toliko. Smeta mi ovaj dija mene koji se buni. Koji oće normalan život. Koji oće nešto što nije odlaganje ustajanja dok se god more jer je dan previše dug da ga istrpiš, nešto više od ispijanja kava kojima gledan ubit vrime i čitanja Kastanjede i sanjarenja, uživljavanja u bajne mogućnosti koje ljudska svijest, čovik, mi, ja, mogu dosegnit. Puno se je lakše nadat i iščekivat nego radit nešto. Sve u svemu, najteže mi pada dosada obaveza koje iman, i strah od izlaganja riziku koji sa sobom nosi ikakav život van ustaljene, prohodane rutine. A pisa san poeziju, sićan se, baš o ljudima koji se prepuštaju rutini, i o svoj besciljnosti i promašenosti takvog života. I ovo sad što pišen više je stvar navike. Ja koji ovo pišen hlapi, hlapi sve više i više svakin npvin slovon koje otkucan. I to je dobro, i to me veseli. Činjenica je da ja triban ishlapit i nestat. Stvar je u tome što ja mogu da nestanen na više načina, neki su dobri za mene a neki ne, ali i to opet ovisi o kojem meni pričamo, jer onom meni koji želi da uništi svijest o sebi potpuno i zatoči se u tamnicu iz koje nema ama baš ni jednog mogućeg poteza koji bi uzdrma moju unutarnju praliziranost, voljnu paraliziranost, šaku komfora koju držin čvrsto stisnutu, a ona se već u rukama pritvorila u prašinu, i sipi, sipi ko pješčani sat, samo što kad čitava izađe iz moje ruke, neće ostat ništa da okrenen nazad, jer će prašina otić u nepovrat. Tom meni svakako, odgovara bilo šta, osim neke promjene. Da li je moguće da čovik proživi život a ostane isti? Sam se mogu osvjedočit o sudbinama ljudi koji su sebi nekad, negdi u sebi stavili blokadu. Tomo Pilatić, jedan pijanac iz mog sela, tako hoda, pijan, bala mu visi, odrpan i neureda, agresivno se svađajuć sam sa sobon, sa fantomskin neprijateljima u glavi mu. Gledajuć ga jednon, jasno san vidija da njemu i nije toliko loše. On je stavija blokadu poprilično plitko u sebi. On vjerovatno nikad nije uša dovoljno u bol koji osjeća, nije otiša do dna, nego je u samom početku bola, pri prvom otporu, agresivno se usprotivija, počeja psovat i svađat se sa samim sobom, i tako kako je to uradija, radi evo, godinama. Pitanje je i kakve ko boli ima, i kakve je ko snove ima. Snovi, ta tanka, suptilna stvar, taj prekrasni model od ideja, emocija, riječi, to remek djelo uma, remek djelo uma kao samog master remek djela. Postojanje je više nego što izgleda, s jedne strane, no ono nije onako kako mi mislimo da je više nego što izgleda, s druge strane. Goddine teku, i idu, i zastrašujuće je kako se vrata s godinama polako zatvaraju i sužavaju. Život nas more zatvorit ko klopka i potpuno nas ugušit, ako se ne trgnemo i ne krenemo borit.

Od svega šta Don Huan oči Kastanedu, u svim knjigama koje opisivaju njegovo učenje, najbitnije je bit ratnik. Ratnik je osoba koja sve prihvaća kao izazov, sam život prihvaća kao izazov. Običnom čoviku su sve stvari koje mu se dešavaju ili prokletstvo ili blagoslov. Ratniku je to sve međutim, izazov. Ratnik je strateg i promišlja pomno svoja djela, ratnik uvijek procjenjuje svoj strah i rizik, i nikad se ne prepušta svojim osjećanjima, bilo da je to nekontrolisan strah ili pak izliv užitka. Ratnik je uvik spreman na borbu i uvik je u sadašnjosti, prošlost za ratnika ne postoji i ona nije važna. Ratnik u svom životu bira put srca, i uvik se pita, ima li ovaj put srca? Jednom kad izabere put, za ratnika se kapija zatvara i za njega nema više nazad. Ratnik ima nepokolebljivu namjeru, što znači djelo koje ratnik čini i čini uporno i uporno, iznova i iznova, dok samo po sebi ne postane sila u ratnikovoj ličnosti. Ratnik je iznad svega, uvik svjestan svoje smrti. Ratniku je smrt najbliskiji prijatelj, ratnik zna, osjeća to cijelim svojim bićem, da upravo zbog smrti čitava magija života ima smisla. Ratniku je život neobjašnjiva misterija i čudo koje je neiscrpno, samo po sebi se nikad ne okončava, i ratnik nikad ne prestaje da mu se čudi. Put ratnika čovik ne bira sam, prije bi se reklo da taj put bira čovika, ili pak da se izabiru uzajamnim djelovanjem. Don Huan bi možda reka da čovika za taj put bira moć. Ratnik u svom životu računa jedino na sebe, i ako čeka, čeka jedino na svoju volju, koja je neobjašniva sila, koja jednom kad se razvije u ratniku, omogućuje mu da čini nezamislive podvige a da sam ni ne primjećuje da ih čini. Čovik, kad se jednom zaputi na stazu znanja, ne preostaje mu nikakav drugi izbor doli da živi ko ratnik. Drugog izbora čovik nema, ako želi da preživi. O čovik, jednom zapućen na stazu znanja, se nikad ne mere vratit nazad, za njega svit koji je napustija više ne postoji, a pred njim se nalazi nezamislivo i nespoznatljivo nepoznato, i vječnost. Jedino kao ratnik, čovik more da živi u tim uvjetima. Od svih citata koji su me se dojmili u Kastanedinim knjigama, dok opisuje svoje učenje kod Don Huana, najviše mi se sviđa ovaj. Ne sićan se kako je točno iša citat, nepravilno ću ga citirat, međutim, mislin da je to ok za ovu prigodu: "Ratnik ništ ne uzima zdravo za gotovo i cijeli svoj život doživljava kao jedan beskrajan izazov. Ratnik svim svojim srcem vodi svaku svoju bitku, i čak i ako je to njegova zadnja bitka, ako zna da je ta bitka izgubljena i da ga u njoj čeka njegova vlastita smrt, ratnik se i dalje svom snagom bori, i znajući da mu je volja bez mane, ratnik se u toj bitci smeje, smeje"
- 15:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.04.2017., nedjelja

Marš za znanost

Prije par dana održan je mrš diljem svijeta u svrhu podrške znanstvenom mišljenju i 'donošenju odluka temeljenih na činjenicama'. Svjetski marš za znanost, kako je nazvan. U načelu, mislin da je to dobra stvar, ja sam podržavan znanost i znanstveno mišljenje, točnije, mislin da je to jedini način kako možeš donosit ispravne odluke. Znanost podrazumjeva otvorenost, kritičko mišljenje, i iskrenu znatiželju. Zato mislin da svak ko iole razmišlja, treba podržavat znanost. Dosta toga što je navedeno u skupu je hvale vrijedno, poput naglaska na sekularnim vrijednostima, zaštite okoliša i tako. Međutim navedene su i neke druge, poprilično upitne stvari. Između ostalog, organizatori skupa zalažu se za odbacivanje pseudoznanstvenog mišljenja poput toga da cjepiva uzrokuju bolesti, ili da globalno zatopljenje nije uzrokovano ljudskim djelovanjem. Navedeno, su navodno, pseudoznanstvene zablude, iako postoje znastvenici,i to popriličan broj njih, koji izražavaju sumnju u cjepiva zbog supstanci koje sadrže, i koji su svojim istraživanjima iznijeli tezu da globalno zatopljenje ne uzrokuje ljudsko djelovanje, nego promjene na suncu. Dakle, navedeno iznose znanstvenici. I onda u maršu za znanost nas pozivaju da prihvatimo 'činjenice' i odbacimo ove zablude. Kad te pozivaju da tezu koja nikad nije dokazana prihvatiš kao činjenicu, znaš da nemaš posla sa znanosti. :) I to je problem koji vidin sa ovin skupon, i razlog zbog kojeg, i da san moga, ne bi sudjelova u njemu. Navedeni stav nije znanost nego scijentizam. Za one koji ne znaju, scijentizam je dogmatično virovanje u sve šta je mainstream u znanosti i odbacivanje svega ostalog. U svrhu stvarnog znanstvenog mišljenja, mislin da se triba ukazat na problem scijentizma u znanstvenim krugovima i među ljudima i pozvat na pravo znanstveno mišljenje, što znači otvorenost prema svim znanstvenim istraživanjima i svim izvorima znanja, a ne samo nekima koji nama odgovaraju iz ovih ili onih razloga. Umjesto da se poziva na 'prihvatanje činjenica', mislin da je puno korisnije pozvat na otvorenost i kritično mišljenje i na zdravu i korisnu debatu o stvarima koje nisu nesumnjivo dokazane.
- 15:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.04.2017., subota

Bretarijanci i drugo

Dok partijan sa svojin demonima, ili bolje rečeno, puštan ih da partijaju u mojoj glavi, guglan i hranin se idejama o raznoraznnim ljudskim mogućnostima. Sam san proba neke od ovih stvari nepravilno, i nikome ne preporučan da na svoju ruku oprobava išta od toga, al ipak je zanimljivo vidit šta sve postoji, i može da postoji. Ne znan jeste li ikad čuli za Bretarijance? Ljudi, navodno, žive samo od zraka. Dakle, samo zraka, ništa ne jedu i ne piju. Zvuči nemoguće, al ipak, mislin da ne mere cila priča oko toga bit obična izmišljotina. Imaju svoj sajt : http://www.breatharianworld.com/en/bios-2016/
Drže predavanja, seminare, ima ih dosta, a o nekima san čita i da su rađena znanstvena istraživanja u kojima su ih pratili i dokazali da fakat ne jedu i ne piju. Ako je ovo fakat točno, stvar je golema, a mogli bi se i zapitat kako to da stvar nije više popraćena i proučavana? Vjerovatno svak ko bi ozbiljnije znanstveno proučava ovaj fenomen i zaključija da postoji i da je moguć, bi naiša na ismijavanje i odbacivanje i izgubija bi znanstveni kredibilitet. S druge strane, većina zanstvenika vjerovatno na samu pomisao da ovakve fenomene proučava ima podsmjeh. Pa ipak, neka su znanstvena proučavanja rađena, imate ih ovdje: http://www.collective-evolution.com/2016/03/28/breatharianism-science-examines-people-who-claim-not-to-eat-heres-what-they-found/

Nekome ko ozbiljnije proučava ljudske potencijale za navodno nemoguće stvari ovo ne bi tribalo bit čudno. Ako utvrdiš da postoje stvari poput telepatije i sinkroniciteta, koje su potpuno nesvatljive našem razumu, da postoje budistički svećenici koji mogu kontrolirat temperaturu svog tijela, šaolin borac koji kontrolira svoju kožu da ju ni bušilica ne mere probušit, i da se sve to fakat dešava, ni ovakvi fenomeni sami po sebi nisu toliko neizgledni. Uz to bi mogli dodat i ljude koji, navodno, žive samo od energije sunca koju upijaju tehnikom sun gazinga. Mada, ove tehnike su opasne ako ih oprobavaš bez dobre pripreme i bez nadzora, i sigurno nije preporučivo samo tako buljit u sunce i prestat jest. Mislin, to je glupo, ali ne znači da su ovakvi fenomeni nemogući. Pitanje je koliki su stvarni dosezi ljudske svijesti, šta možemo. Postoje medicinski neobjašnjiva ozdravljenja ljudi, npr Anita Moorjani, nek neko gugla ako ga zanima, je nakon iskustva bliske smrti izličila rak, ili točnije rečeno, rak je samo nesta. Sad drži predavanja o svom iskustvu. Svojevremeno san nailazija na snimke ljudi kako levitiraju, a vjerovatno dosta ljudi zna za takve priče o moćima koje neki ljudi navodno imaju. Isus je navodno hoda po vodi, između ostalog. Kao bića smo više nego što mislimo da jesmo, mada opet, ne znači da moremo tek tako kad nam prane činit čuda. Al eto, opet, fino je znat da postoje mogućnosti koje su ravne čudu, a da neki ljudi te mogućnosti žive. Za to je vjerovatno potrebno veliko požrtvovanje, rad na sebi i potpunno prihvaćanje sebe i spoznavanje samog sebe. Zanimljivo, u svakom slučaju.
- 17:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.03.2017., ponedjeljak

Krugovi

Šetan neki dan i gledan, dica (ajmo reć) se vraćaju iz srednje škole... U njoj ih uče o tome kako je Bosna stara hrvatska zemlja i kako su zapravo Bošnjaci, Hrvati koji su prišli na islam... Generacije odrastaju usvajajuć uvjerenja koja su par budala izvukle iz konteksta i ukalupile kako njima odgovara. Na zidu kraj igrališta je ispisan grafit o učlanjenu u Hajduk u kojem je slovo U napisano sa onim karakterističnim proširenjem pri rubovima... Ustaško U, ako neko ne konta. Na sve zločine koje su činili 'naši' se zaboravlja ili pak su to samo 'komunističke', 'srpske' podvale, itd, itd. Na fakultetu mi prolaze generacije i generacije i generacije studenata... Iz povijesti uče o zlim katolicima koji su u Bosni ugnjetavali Bogumile, i onda su došli anđeli osmanlije (koji su porezom diskriminirali sve nemuslimane, a praktično nisu priznavali ni jednu religiju osim islama, židovstva i kršćanstva...) I onda su u tom 'tolerantnom i miroljubivom i multikulturalnom' ambijentu Bogumili koji su godinama odbijali katoličanstvo se svi odjednom prosvitlili i prišli dobrovoljno na islam. Niko, ili baar skoro niko ne vidi manjak logike u datom. Uči se o zlim Srbima i Hrvatima koji su genetski zločinci, o tome kako su zaapravo sve u BiH Bošnjaci i tako, i opet niko, ili skoro niko ne vidi u tome išta sporno ili nelogično... U Srbiji psihopata koji je sudjelova u opsadi Sarajeva i koji je tražija da se ulica u Bg nazove po zločincu osuđenom za genocid se kandidira za predsjednika i time stiče totalnu kontrolu nad državom... Na cesti kojon šetan je neki dan neko izbacija dvi velike crne vriće pune smeća. Na sri ceste. Također uz prolitnje cviće izniklo je i par busenova opušaka koje je valjda teško prosut igdi sem drito kroz prozor na put. I onda ljudi kažu da nam je loše. Pa, kakvi smo, i dobro nam je. Samo je čudo što zemlji više jednom ne dojadimo pa da nas strese sa sebe, ko kakva životinja buhe. Al onda kontan, buhe su žilave, ne daju se lako strest.
- 17:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2017., nedjelja

Dodir (kontakt)

I dok ruke budu pjevale
I dok smjene oblaka,
Propuste svoje tanane niti priko naših usana
Dok se oči ne nagledaju
Sunaca
Kako ih kao Bogovi noći
Dvi žene iznose na rukama
I dok vatre
Što ih oči diteta nose u noćima
I dok vatre, što gore
U očima pustinjskih lisica
U očima mačaka, orlova
U vrletnim visinama
Dok se dlanovi
Ne zasite dodira kamena
Stopala asvalta
Dok se uzdasi, rastvoreni, prid sviton koji mami
Ne umire
Kao zategnuta žica gitare
Polako se smiriva i smiriva
Prije novog udarca
Dok zvizde ne odluče da prešute svoj sjaj
Dok crne rupe u našim trbusima
Ne prestanu usisavat prostor izvan nas
Probavljat ga, nosit, izdisat
Do tada
Ćemo
Kao tek rođeni, kao goli
Prid istinom u dušama
Prid sviton, prid suncem, prid šumom
Koji tek zalaze prid našim očima
(I sve je tu našim očima
i sve je nama
i sve je našim usnama
i sve je našem nosu
našim nogama)

Gledaš me, ravno, prozirno dok
moja duša, pleše kao zora
dok zavodi jutro
I tišina nam pada na obraze
Kao izdisaj cigare iz tvojih usana
Na unutrašnjost moje vilice
U daljini je škripa motora, trk djece
lavež pasa
Sunce zalazi prid našim očima
(Oči, oči
sklopite se još jedan put
zaplačite još jedan put
prije nego se ponovo otvorite
i sjetite me se)


- 15:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.03.2017., petak

New ageri i Scijentisti

Ima jedna tema o kojoj se nakanjivan pisat ima nekoliko... Rasijan san jer već nekoliko dana loše spavan, pa ne znan koliko ću uspit bit koherentan, al et. U životu naletiš na razne ljude, i, mada je svak individua za se, mogu se svrstat neke grupacije. Tako neke grupacije moš svrstat u neke malo veće spektrove, a kako naš analitički um voli vidit stvari u dualnostima, možemo stvorit i neke krajnosti. Te krajnosti, jasno, odgovaraju jednom logičkom kontekstu koji se razmatra. One krajnosti koje me zanimaju u ovom postu su ove dvi: New age zanesenjaci i Scijentisti - većinom ateisti i agnostici. U dosta san situacija se nalazija u raspravama sa nekin koga bi moga svrstat u neke od ove dvi grupe, u budući da je tih ljudi u današnje vrime dosta, ima smisla da se osvrnen i danen općenitiji komentar na (po meni) netočne stavove i svjetonazore tih ljudi. Prvo prvi!

Prvo da kažen da je New age svjetonazor sam po sebi i ok do neke mjere, to je produkt našeg vrimena, spajanje i miješanje istoka i zapada (ili sjevera i juga :) ), i dosta dobrih stvari se da nać na New Age sajtovima, i uz to, jako puno ljudi ima neke stavove koji su zapravo dio New Agea, npr ako misliš da trebaš bit pozitivan i da ako pozitivno razmišljaš, privlačiš to u svoj život, i obratno za negativno razmišljanje, to je New Age. Tako da, dosta toga u New Age-u je ok, osim nekih major rupa i šupljih priča koje se tu vrte. Prvo je površnost. Npr, mislit da je za promjenit svoj život dovoljno zamišljat sebe kako ostvaruješ svoje ciljeve, govorit sebi da se voliš, dok se gledaš u ogledalo i slično, je notorna glupost. Jasno da je za promjenu svog života nužno i promijenit misli, ali ovakav pristup zanemaruje dublje razloge zbog kojih uopće imamo misli koje imamo. Stvarna i ozbiljna promjena proizlazi iz iskustva koje proživljava cijela ličnost u kojoj su misli samo dio, i često posljedica a ne uzrok problema. Također, ono šta je puno bitnije od zamišljanja i govorenja afirmacija su tri stvari: Trud, trud i trud. I ispravna svijest o sebi i problemima koje imaš. Još jedna česta zabluda koju čuješ kod New Age ljudi je da je problem naše percepcije naš 'racio', 'um', 'ego', kako oni to već vole nazivat, koji nas navodi na krivi put a zapravo mi samo trebamo zanemarit racio i bit prirodni i time ćemo postić sriću, prosvitljenje, itd. To je opet, notorna glupost. Mi, ko razumna bića, ne bi uopće mogli postojat bez racija, bili bi mentalno zaostali, a prosvjetljenje, šta god kome značija taj proces, se također vršii raciom, ili točnije, dešava se kroz racio, između ostalog. Također, ko individue nužno imamo ego, i tu imamo paradoks, da oni raciom tvrde kako nam ne treba racio i egom da nam ne triba ego. Dakle, kontradiktornost i apsurd. S tim da i pri ovom slučaju oni su uboli dio problema, jer ljudi i imaju problem sa egom i raciom, ali međutim, otišli su u smišno rješenje, negirat uopće racio i ego. Pravo rješenj i pravi problem nije korištenje ili ne korištenje racia i ega, nego ispravno ili neispravno korištenje istih. Uz ovo sve bi triba dodat da ova grupa ljudi ima kroničnu nekritičnost prema stvarima koje čitaju, pa će povirovat u svaku glupost bez provjere i također, ne trude se da im stavovi imaju ikakav ozbiljan, ako je nužno i znanstveni temelj.

Druga grupa ljudi su scijentisti. Scijentizam ukratko znači: Dogmatično vjerovanje u sve mainstream teorije u znanosti, i jednako dogmatično odbacivanje sveg znanja koje ne spada u tu kategoriju bilo da dolazi iz same znanosti ili izvan znanosti. Scijentisti su često ateisti i agnostici koji se busaju u prsa kako nemaju svoju religiju i napadaju sve što ima neke veze sa religijom ili duhovnosti, a u stvarnosti, oni su dogmatični vjernici jednako kao kakvi vjerski fanatici. Scijentisti su uglavnom vezani za trenutnu mainstream znanstvenu paradigmu koja fetišizira materiju, vidljivu i opipljivu, pa tako odbijaju vidit da postoje ikakve granice toj paradigmi. Neki stavovi su čak i općeprihvaćeni, mada nikad nisu dokazani, za primjer možemo uzet stav da genetika uzrokuje psihičke bolesti. Ova tvrdnja nije nikad, al ama baš nikad dokazana. Naravno, neke stvari jesu genetski uvjetovane, ali problem sa scijentistima je taj što oni fetišiziraju genetiku, jer jedino njoj mogu pribjeć kao nečem opipljivom, i onda genetikom objašnjavaju stvari koje s njom nemaju veze. Scijentisti će također i sasvim znanstvene stvari odbit kao neznanstvene, na sličan način kao što su davnašnji dogmatici odbacili zemlju kao kuglu (tj elipsu jel), zemlju koja se vrti oko sunca, itd, kriterij je jedino - uklapa li se to u njiove stavove. Tako recimo u znanosti postoje teorije koje su doslovno šikanirane, takva je recimo Teorija inteligentnog dizajna, ili eksperimenti kojima se dokazuje telepatija npr. Telepatiju samu već zvuči suludo spominjat u znanstvenom kontekstu, i to ni zbog čega već zbog sveprisutnog scijentizma, jer telepatija je još davno znanstveno proučavana i dokazana. J.B. Rhine je provodio eksperimente u kojima bi učesnici pogađali redom špil od 25 karata. Provođeni su tako da bi unaprid govorili svih 25 karata što misle da će bit, i onda bi se mehanički, slučajnim odabirom izbacilo 25 karata. Eksperimenti su rađeni statističkom metodom gdje se mjerila vjerovatnost da se pri pogađanju radi, odnosno ne radi o telepatiji. Došlo je do rezultata među kojima je jedan učesnik ima vjerovatnost od 1 naspram 1.298,023,223,876,953,125. da se pri navedenom slučaju ne radi o telepatiji. Znači toliko je malo vjerovatno da telepatija pri tom slučaju ne postoji. Također, fenomen sinkroniciteta među koji spada i telepatija, je proučava jedan od tri najznačajnija psihologa ikad, Carl Gustav Jung. I sam je nebrojeno puta nailazija na telepatiju kao fenomen, pri liječenju svojih pacijenata. Za temu sinkroniciteta je najbolje pročitat djela C.G. Junga, prvenstveno knjigu: Život i duh. Između ostalog postoje primjeri osobe koja sanja smrt prijatelja i sazna da je ovaj te noći ubijen, itd, ima obilno puno materijala, a ako iskreno propitamo ljude oko nas a i same sebe, sigurno ćemo naić na telepatiju ko jedno gotovo pa uobičajeno iskustvo. Ipak, kod scijentista pri samom spomenu telepatije nailazimo na podsmjeh, mada je ko što spomenuh, jedan od tri najvažnija naučnika u psihologiji ustvrdija fenomen sinkroniciteta, a knjigu o njemu je izda sa Paulijem, fizičarem koji je dobitnik Nobelove nagrade. I onda će neko na reć da su te tvrdnje neznanstvene! Šta sve ljudski mozak može, čudo jedno. :) Također, onoliko koliko New ageri znaju ubacit gluposti kao neku duhovnost, tako scijentisti imaju podsmjeh na sve u vezi duhovnosti, poput recimo, čudesnih iscjeljenja i izlječenja, kojih ima na tisuće ako ne i na stotine tisuća. Ako nekoga zanima evo samo jedan primjer, izguglajte Anitu Moorjani, ima Na rubu znanosti cila emisija s njon, i poslušajte kako je medicinski neobjašnjivo izličila rak nakon što je imala 'Near death experience', koji je za nju bija pravi duhovni preporod. Također, ikakva ideja na postojanje duše, čakri itd, je smiješna scijentistima, mada se te stvari tisućljećima zapravo, proučavaju, samo drugim oblikom znanja.

Eto, toliko za ovaj post o ovim dvima grupama ljudi! Nadan se da ne spadate ni u jednu, ili ako jeste, da ćete razmislit o ovde iznesenom i sami istražit bolje stvarnost oko nas. :)
- 15:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.03.2017., četvrtak

Č

Noći su bile tamne i duboke. U njegovim očima isijavao je strah. Bio je tako stvaran, tako... prisutan. Kao duh prostorije za kojeg znaš da je tu, osjećaš ga. Nije to bila ona fizička prisutnost, ona je nestvarna, dolazi i prolazi, dodiri, uzdasi, njeno disanje kad spava kraj tebe. Ne, ovo je bilo puno stvarnije. Ovo je bilo ti. Stvarno je kad hodaš, hoda s tobom, stvarno je kad pjevaš, šeta po tvom glasu, stvarno je kad sanjariš, grebe ti misli u kutku, stvarno je kad sanjaš, uzima razna obličja i oblači razne kapute da te zavara, al znaš, nakon nekog vrimena primjetiš i vidiš, to je uvik on. Uvik je on, i uvik je isti. Veteran preživljavanja, žilaviji od samog života. I majstor obmane, mada je iskren poput tek rođenog diteta. Tvoje oči mu daju razne izglede, tvoja duša ga imenuje raznim imenima, i nakon nekog vrimena pomisliš da su ta imena stvarnost, svidi ti se odjeća u koju ga obučeš, pa zaključiš i da je kul, i nastaviš dalje noseći ga, diveći mu se, ubrizgavajući ga sam sebi dok hodaš s utegnutim skinny jeansima, sa čizmama koje tako savršeno cupkaju od pod i prianjaju uz asvalt. Al u dubini tebe on je gol, i on je tu, on je uvik isti i nikad, ama baš nikad nije isti. Kako mijene života prolaze, njegova koža stari, i taj ti koji je on, poprima izgled zaboravljenog pustinjaka koji je eone proveo gledajući zvizde, ali savladao je i umjeće pretvaranja u divlje zvijeri, svoje šamanske saveznike, koji iskaču i tumaraju tvojim umom, svojim okolišom, i love tvoje emocije, misli, grabe ih i jedu. Al kad ih pogledaš, vidiš dite koje steže svoju igračku. I stariš i stariš, dok vas dva, kao prijatelji, ne priznate jedno drugom da ovaj prastari svit, kroz čiju su dušu istekli milioni srca, milioni grčeva, suza, smijehova i smjelih koraka, usputnih misli... Da taj svit pripada vama oboma, a i vi njemu.


- 18:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.03.2017., srijeda

Život

Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.



Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke)


- 21:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.12.2016., ponedjeljak

Zvjezdana noć

Mnoga su plemena imala zanimljivu percepciju ludosti, neka bi recimo, izabirala osobe koje su doživile psihozu kao vođe, jer su virovali da su oni u dubljem kontaktu s prirodon. More izgledat ludo, ali i ovaj kratki video je zapravo na tom tragu, pokazuje kako je Van Gogh svojim intuitivnim umom, bez poznavanja fizike il matematike zapravo, u periodu svoje psihotične epizode kroz umjetnost izrazija neke od najzanimljivijih koncepata u matematici i fizici. Jung je također pisa o tome kako u periodima psihoza ljudska svijest ima kontakt sa dubljin i neotkrivenim silama u nama. Što znači, u prirodi, jer mi smo priroda. :)


- 18:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.12.2016., petak

Hipsteraj

Čekan momenat kad će sranje u prirodi postat hipsteraj. Svi će tada navalit u šume, parkove, male saksije cvića pored tramvajskih, da se u njih poseru i poslje toga naprave selfi. Guzicu će brisat listom, kamenom ili granom - da bude potpuno prirodno, a oni kreativniji će pak se brisat bačenim listovima papira ili iskorištenim maramicama, da bi ih reciklirali. Selfi će, sa svoje strane, bit pravo malo remek djelo, u isti kadar uvatit govno, materijal kojim je guzica obrisana, sebe sa čitavom bradom ili tetovažom. To bi s vrimenon moglo i prirast u pravi pokret i dobit svoje ime poput 'natural shit-taking' ili 'a right to take a shit'. Parkovi i javne površine će bit pune govana, a elokventniji među seračima će u tome također vidit i dodatnu korist, jer su govna prirodno gnjojivo za travu u gradskim površinama. Umjetničke duše će u svoje malo govno posadit i po neki mali cvit, i sve naravno popratit selfijem. S vrimenon bi to mogla postat i čitava jedna subkultura, moguće i društveni problem, jer će konzervatici, tradicionalisti, vjerski radikali i kojekakvi drugi zadrti članovi društva u njima vidit prijetnju i protivit se njiovom pravu da seru. Budućnost prid nama je stvarno uzbudljiva, ja samo čekan hrabre da urade prvi korak. Evo, predlažen sebe da predvodin prvu grupu javnih serača da se poseremo u veliki park priko puta BBI-a. Molin sve zainteresirane da mi se jave u inboks. Listove, grane ili iskorištene maramice ponesite sa sobom ili ih nađite na licu mista, također moremo i napravit poneki transparent sa porukama poput: 'Svi se imamo pravo posrat', ili 'I govno je priroda.' P.S. Ako ko ima koji sačuvan plakat sa izbora sa likom naših političara nek ga ponese da se njime obrišen.
- 19:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se