ja ću već nekako

u pretrpanim jutrima, s ljudima
iza slika, šutjeti
o

neprežaljenim fotografijama ispod vlastitog imena, voljeti
povijest tuđih glumatanja, čitati
nikome, šaptati si

vlastite poglede, kao da čeka
me gašenje. ja

ću već nekako zaboraviti objave, ostaviti
prostor stvarnoga, prepustiti
pred

nadolazećim obećanjima tu zemaljsku ljubav. neka je
sreća tamo gdje ju objavljuju, neka ti
je molitva lajkana, neka

svijet ostane prostoru.