zametene povijesti

da ti na ispucanom, skrivenom ispod snježnoga tepiha, betonu
od dragoga kamenja i nekih starih, izgubljenih,
koraka iz snijega
napišem
da nam je krv kao i zajedničko gaženje, crvena
ljepota raznovrsnih stilova
i korijena

i da se u prezrenim zapisima ne spominje,
i da su nam koraci iste zemlje i vremena, jednaki
kao i izjednačene smrti naših davnih, jakih,
zaboravljenih ljudi, prozivanih, nekih u svađama umrlim
pomirenih u hvalu, bi li tada

u veličanstvu
naših podijeljenih mećava, skrenuo
u pravu, dvosmjernu,
ulicu?


ja ću već nekako

u pretrpanim jutrima, s ljudima
iza slika, šutjeti
o

neprežaljenim fotografijama ispod vlastitog imena, voljeti
povijest tuđih glumatanja, čitati
nikome, šaptati si

vlastite poglede, kao da čeka
me gašenje. ja

ću već nekako zaboraviti objave, ostaviti
prostor stvarnoga, prepustiti
pred

nadolazećim obećanjima tu zemaljsku ljubav. neka je
sreća tamo gdje ju objavljuju, neka ti
je molitva lajkana, neka

svijet ostane prostoru.

kada pogledam kroz prozor

i zamolim da se nedostižne istine kreću kao objave, ja
osjećam gašenja, a mladi su profili
prazni

kao negovornici u našim krugovima koji su, vjerujući
da razgovori nisu prolazni, prisjeli
našim pričama, idejama
daljina. kada

pogledam kroz prozor, sjećanje
na riječi, pojmove, podsjeti

kako prozora nije za bliske susrete, a daljine su
obojene čestim očima, rukama, sluhom
u jakim tišinama, kao da su

kretnje zamijenile oči.


poveznica

godinama skrivana od oka, znajuća
za bol, otkrivena
u

tren oka, kao da

žmiriš na moguće i brojiš tužne poglede, prebrojane
još u onim kilometrima, onim Anđelima
prije sna. nije boljela

niti jednom, čak ni sad dok međutekst

čeka na skok i broji prozore, dok se misao
sklanja nadanju, nekako
kao želja, kao

zabranjeno, nemoguće, opasno

čuvaš tuđe lajkove i bježiš
od sebe, samo
da

poveznice ostanu bezbolne.

njoj, koja me dodala

posvećujem brisanja u plavom, poznačivanja
lizanih misli, kao da je status

jedina obmana istine, kao da ne vrijedi pisanje

gdje se riječ spaja s mrežom, tu nestaje
smisao za točno. tisuće statusa
kasnije,

sve u nekim svježijim licima, objava
je kao stid, prisutnost

prije je nazočnost novina, neshvaćeni lajkovi
bježe u bol. njoj, koja me dodala, nikome

zapravo.

odmakni se

kada se dah isprekida u noćnim stremljenjima, sloboda je
kao slavonski travnjak. miris košnje
i kiše

nek' opija tvoje plave zjenice, a daljina
je nebitna, grmi
ti

svaki korak broji crna gaženja u rosi, u udisaju
dubokom kao čežnja, tamnom
kao prošlost

kad se baci

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se