Psihijatrijska priča

subota , 23.09.2017.

Ponedjeljak. Prebrzo prilazi početak prosinca. Polako prolazi polovica prethodnoga, posvećenoga palima prilikom proturatnih poduzimanja po prostorima podunavske Panonije. Profesor poče pisati priču. Polugodišnje prilagođene planove preskoči, premda pretpostavljaše pedagogov prijekor poradi preopuštenosti provedbe prilagođenog programa. Prema poznatim podatcima, prosvjedi Prosvjete počinjahu po približavanju prosinca pa potrajaše petnaestak popodneva.
Prolazi podne. Poželjeh prisjetiti predmetnog profesora, ponekada prezaposlenoga, prošlotjednim problematičnim pojavama, prema pamćenju. Piše priču, pripovijeda puku pod „postom“ po podnevu poslije petnaestoga. Pomrčina pada, prebrzo prestajanje predugih poslijepodneva podrazumijeva protivljenje proljetnim produljenostima...
Prije par popodneva, prethodnog petka, poče predosjećati postupne promjene - po ponašanju pa potom po potištenosti prilikom prolaženja počesto predosadnih prijepodneva. Preplašen predumišljajem psiholoških poremećaja, prenerazi pamet posebnim pokorama, predviđanjem ponekih poraza, pomalo prolupa! Prijevara, pomisli, pa probavi „po planu pa potom po programu“ pretposljednje prestanke postojanja predobrih popodneva. Poče pisati plan prilagođenog programa pa povremeno presta preispitivati podsvijest. „Prelazim preko prokazanih podsvjesnih pobuda! Prolaze problemi“, podsvjesno pomisli... pa počinu. Prepusti poznavanje psihologije poznatim pametnijim pojedincima po pozivu.
Prođe petak. Praznični „postovi“ privedu (podsjete) prenezadovoljnog protagonista (pomnijim promatranjem primjetno), pače prekratke priče, preranim prijateljskim posjetima – pijenjem piva, prijepodnevnim pojavljivanjima prijateljica, pustim pričanjima po parkovima, podrumskim predavaonicama, preobilnim prostranstvima poljskih putova, promatranju ptica pod plavetnilom... Profesorova pojavnost posvuda počivaše! Poklanjanje podsmijeha profesorima prilikom pravih prosvjeda postade previše primjetno protagonistovoj poprilično psihoanalitičkoj prirodi. Političari pokušavahu putem promidžbe preuzeti prosvjetne povjerenike pa potom prelomiti prosvjede. Postiđen poče podsvjesno (ponekad pak prisebno) proklinjati preopsjednutu psihu. Povučen po prirodi, po ponašanju, po prikrivenom ponosu... pružen plače po postelji, prekriven plavim pokrivačem, preklinjaše presvete pojave pa potrebu potražiti pomoć prizna prijateljima – pravo prijateljstvo predstavlja potporu! Priznanje predstavlja pola praštanja, pridoda. Pođe potražiti psihijatrijsku pomoć.
Pješačio putem Petrove. Potom preko Preradovićeve. Požurio preko pustog prezapuštenog predgrađa pa pretrčao pješački prijelaz preko Poljičkog puta, preneozbiljno prošavši protočnim prometom. Prometni policajac pomirljivo produži po prijelazu. Prosvjedi prosvjetara Poljičkim putem pretrpavahu prigradske prolaze pa policajci promućurno promatraše prijelaze preko Poljičkoga puta (po potrebi pobjegnu).
- Pazi, pješače, putnici putuju prebrzo, poneki prebrzo prevoze prikolice – prihvati prekršaj pomirljivi plavac.
- Priznajem, prijatelju, pohvaljujem posao!
- Prosvjednici, politikom potaknuti, postupno preuzimaju poljičke prolaze. Pripazi putem – ponovi policajac profesoru, pripadniku prosvjetnog platnog prometa.
Prekrasno predvorje podsjeti profesora promisliti poput prijašnjeg policajca. Poći putem psihijatrije podrazumijeva prestati prelaziti pustolovno preko poteškoća. Posjet popu, psihologu, psihijatru... predstavlja predznak poduzimanja poteza protiv patnje, premda preventivno poduzimanje pravovremenih postupaka, početkom problema, postoji po pravilnom poduzimanju prvih poremećajnih protumjera, pak predstavlja pravu pripomoć. Pacijenti pogledavajuplave pločice po podu postratno pregrađenih prostorija, pacijentice postporođajnog poremećaja poslije petoga poroda potreseno plaču, prepoznatljive papuče podom pužu poput provokacije, psihijatri prilaze pacijentima prikriveno psujući ponovne posjete prilikom pretrpanih prazničnih popodneva...
- Profesor Perić – ponovi pet puta prozivku pogledavajući prema pogubljenim pacijentima.
- Perić... pričekajte... prilazim – poviče profesor.
- Priđite, profesore! Prijeđite, pazite... poskliznuće prijeti pacijentima, poglavito prosijedima – pokaže prstima po pločicama pa potom po prosijedom primjerku, prestarom pacijentu psihijatra Postolarića.
Psihijatrijski podrum proteže po prostoru pet pedesetina površine. Pokraj parkirališta psihijatrijskoga prostora postaje podnošljivo prolaziti po puteljku predviđenom pješacima. Psihijatar Postolarić propituje pobjesnjelog profesora Perića, posjednutog prema prozoru poradi predumišljaja psihološko-psihičkog poremećaja...
- Ponekad pogubim pamet, predviđam patnju...
- Pričate promašene pretpostavke, Periću. Prepustite postavljanje prijedloga psihijatru, pametnijem po pozivu... Požurite, pripovijedajte potanko prividno pravom prijatelju – progovorivši provokativno podsmijeh prijeđe pogledom.
- Pružam papke po postelji, padam pred prozorom predumišljajući padove prema povlačenju premda prijeti preopsjednutost, pučanstvo problematično pogledava prema profesorskom pozivu. Plačem po podrumima... pogled prema psihoanalizi pokazuje psihozu, poremećaj probavnoga prolaza prouzrokuje potištenost, povučenost...
- Psihološki pregled, Periću, predstavlja preventivni pokušaj postavljanja prepreke psihičkom poremećaju. Psihijatrijskom poslanju pravicu predstavlja pregled popraćen psihijatrijskom pilulom, psihološkom pomoći, paterskom potporom! Pomoć psihijatrijskim pregledom predstavlja posljedicu postupnog pogoršavanja psiholoških problema. Postupno pak, psihološki problemi prelaze psihičkim poremećajima, priznaju psihijatrijski podatci. Prema predloženome, plemeniti Periću, prezatvorenost poglavito personalnih prostora predodređuje pacijenta „po propisima“ pregledu psihijatrijskog pojedinca. Pomoć pojednostavljena po potpisu... Pijete pivo, pušite, pričate prostote?
- Pokušavam pobjeći psovkama, pijanstvo prijeti propašću. Puhati po podrumima, predavaonicama, parkiralištima... poznata prijevara – primijeti paljenje pa premještanje pepeljarepsihijatra Postolarića.
- Paroksetin, prava pobjeda psihotika prakticiranjem pravilnog, preporučenog pijenja, Periću, protiv problema psihičkih padova. Predviđam poboljšanje pisanih psihijatrijskih podataka početkom prosinca. Predlažem, pijte po pet puta polutjedno pune praznike. Pogoršanje problema prestaje, predviđam pozitivne promjene. Ponovni pregled po potrebi – predloži Postolarić pa potom pruži placebo prosvjetaru Periću pospremajući posljednje penkalo.
Podsvjesna pobjeda psihološkog problema placebom, potonje Postolarićeva prijevara preplašenog Perića, poboljša ponašanje prosvjetnog pacijenta. Poboljšavanje potraja prekratak period, Periću pomogne placebo. Prevareni profesor prihvaćaše prikriveni placebo pomišljajući premostiti problem pilulama, premda pomoć podmetnuta placebom podrazumijevaše poboljšanje prije prosinca. Prosvjetar Perić „posta“ priču podne poslije petnaestoga, prije prosinca, polovicom prethodnoga posvećenoga palima po podunavskim panonskim prostorima. Prosvjedi prestaše petog prosinca. Presta pisati psihijatrijsku priču pa pospremi posljednje penkalo, pače prikriveno preoteto psihijatru Postolariću prilikom potonjeg podmetanja placeba. Posthumno primi predsjednikovu, premijerovu, pedagogovu, psihijatrovu, prijateljevu, policajčevu... pohvalu.

P R A J P R I Č E

zametene povijesti

da ti na ispucanom, skrivenom ispod snježnoga tepiha, betonu
od dragoga kamenja i nekih starih, izgubljenih,
koraka iz snijega
napišem
da nam je krv kao i zajedničko gaženje, crvena
ljepota raznovrsnih stilova
i korijena

i da se u prezrenim zapisima ne spominje,
i da su nam koraci iste zemlje i vremena, jednaki
kao i izjednačene smrti naših davnih, jakih,
zaboravljenih ljudi, prozivanih, nekih u svađama umrlim
pomirenih u hvalu, bi li tada

u veličanstvu
naših podijeljenih mećava, skrenuo
u pravu, dvosmjernu,
ulicu?


ja ću već nekako

u pretrpanim jutrima, s ljudima
iza slika, šutjeti
o

neprežaljenim fotografijama ispod vlastitog imena, voljeti
povijest tuđih glumatanja, čitati
nikome, šaptati si

vlastite poglede, kao da čeka
me gašenje. ja

ću već nekako zaboraviti objave, ostaviti
prostor stvarnoga, prepustiti
pred

nadolazećim obećanjima tu zemaljsku ljubav. neka je
sreća tamo gdje ju objavljuju, neka ti
je molitva lajkana, neka

svijet ostane prostoru.

kada pogledam kroz prozor

i zamolim da se nedostižne istine kreću kao objave, ja
osjećam gašenja, a mladi su profili
prazni

kao negovornici u našim krugovima koji su, vjerujući
da razgovori nisu prolazni, prisjeli
našim pričama, idejama
daljina. kada

pogledam kroz prozor, sjećanje
na riječi, pojmove, podsjeti

kako prozora nije za bliske susrete, a daljine su
obojene čestim očima, rukama, sluhom
u jakim tišinama, kao da su

kretnje zamijenile oči.


poveznica

godinama skrivana od oka, znajuća
za bol, otkrivena
u

tren oka, kao da

žmiriš na moguće i brojiš tužne poglede, prebrojane
još u onim kilometrima, onim Anđelima
prije sna. nije boljela

niti jednom, čak ni sad dok međutekst

čeka na skok i broji prozore, dok se misao
sklanja nadanju, nekako
kao želja, kao

zabranjeno, nemoguće, opasno

čuvaš tuđe lajkove i bježiš
od sebe, samo
da

poveznice ostanu bezbolne.

njoj, koja me dodala

posvećujem brisanja u plavom, poznačivanja
lizanih misli, kao da je status

jedina obmana istine, kao da ne vrijedi pisanje

gdje se riječ spaja s mrežom, tu nestaje
smisao za točno. tisuće statusa
kasnije,

sve u nekim svježijim licima, objava
je kao stid, prisutnost

prije je nazočnost novina, neshvaćeni lajkovi
bježe u bol. njoj, koja me dodala, nikome

zapravo.