ponedjeljak, 29.12.2008.
HRVATSKI PRAVAŠI TRAŽE ODGOVORE
 'Anto Đapić je do prije četiri godine živio u podstanarskom stanu u Zagrebu, a njegov financijski uspon počinje završetkom izborne kampanje 2003. godine. Danas Đapić posjeduje stan na Jarunu od 105 kvadrata, stan u Osijeku od 60 kvadrata, zemljište u Osijeku od 1200 kvadrata, vikendicu u Baranji, kuću na Viru i milijun kuna ušteđevine. Laže da je kuću na Viru naslijedio, naslijedio je pola kuće u Kaštel Starom. Priznaje da otplaćuje kredit za stan na Jarunu u iznosu od 12.000 kuna, te da ima plaću 16.000 kuna, a njegova supruga 5000 kuna. Zar Đapić misli da smo svi ludi? Neka kaže od kuda mu onda ostale nekretnine, zemlja i auti, jer s 9 tisuća kuna to nije mogao kupiti', pita se predsjednik Hrvatskog pravaškog pokreta Dražen Keleminec, te u ime pokreta poručuje Đapiću da napusti HSP. Zvoni mi još u ušima onaj doktorat,ona diploma....e moj doktore... prenijeto sa net.hr. |
subota, 20.12.2008.
Ministarstvo pokopalo 57 branitelja?!
 Na popisu Ministarstva branitelja nalazi se 1870 imena, i iako je večina zaista počinila samoubojstvo, na listi su osvanula i imena živih branitelja. Među živih 57 branitelja ima onih koji su se pokušali ubiti, no nisu uspjeli, a neki od njih ga uopće nisu ni pokušali. Nakon što je otkriven slučaj Vlade Čičeka iz Novigrada, Ministarstvo branitelja odlučilo je pročešljati popis samoubojstava i otkrilo da je svaki 33. na popisu mrtvih zapravo živ. Pogreška je vjerojatno nastala u MUP-u, jer su u podaci o mrtvim braniteljima došli upravo s njihove adrese, dok Ministarstvo branitelja samo objedinjuje podatke. Kako su ti 'mrtvi' živjeli i kako su koristili svoja građanska prava, nikome nije jasno, piše Večernji list. Još nisam digao prošlogodišnju dividendu, sad vidim da bih to morao svakako učiniti. Ako ne zbog novaca, a ono barem da vidim jesam li još živ. |
četvrtak, 18.12.2008.
'Svaki poziv na bojkot slovenske robe je ne prihvatljiv', oštar je bio premijer Sanader reagirajući na pozive koji su se pojavili na internetu. S njim se slažu i stručnjaci.U trenutku krize koja je usporila gospodarski rast ekonomisti upozoravaju da je važna svaka kuna izvoza. Sa Sanaderom i ekonomistima se složio i prvi čovjek SDP-a Zoran Milanović također pozivajući Hrvate da ne bojkotiraju slovenske proizvode. Ponukan ovim riječima pozivam sve svoje drage blogere da navale na kupovinu. POPIS MALOPRODAJNIH MJESTA GORENJA D.O.O. U HRVATSKOJ PRODAVAONICA ZAGREB - BRANIMIROVA Branimirova 45 10000 ZAGREB Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 01/ 4614-775 fax: 01/ 4557-470 PRODAVAONICA ZAGREB - ŠEFEROVA Šeferova 4 10000 ZAGREB Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 01/ 2310-436 fax: 01/ 2395-723 PRODAVAONICA ZAGREB - PETROVA Petrova 48 A, 10000 ZAGREB Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 01/ 4633-098 fax: 01/ 4633-828 PRODAVAONICA ZAGREB - SLAVONSKA AVENIJA Slavonska avenija 26/4 10000 ZAGREB Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 01/ 241-5082 fax: 01/ 241-5089 PRODAVAONICA - KARLOVAC Trg K.P. Svačića, 47000 KARLOVAC Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel/fax: 047/ 645-675 PRODAVAONICA - BJELOVAR Trumbićeva 4, 43000 BJELOVAR Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 043/ 243-659 fax: 043/ 220-635 PRODAVAONICA - KUTINA Trg K.P. Krešimira IV, 44320 KUTINA Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel/fax: 044/ 682-712 PRODAVAONICA - SLAVONSKI BROD Zrinska b.b., 35000 SLAVONSKI BROD Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 035/ 441-312 fax: 035/ 441-222 PRODAVAONICA - VINKOVCI Naselje Lapovci 4, 32100 VINKOVCI Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 032/ 322-803 fax: 032/3 22-842 PRODAVAONICA - OSIJEK Trg.Slobode 8, 31000 OSIJEK Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 031/212-128 fax: 031/212-117 PRODAVAONICA - SPLIT Kopilica 22-23 21000 SPLIT Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 021/559-590 fax: 021/559-529 PRODAVAONICA - ZADAR Bana Jelačića 13 23000 Zadar Radno vrijeme: pon.-petak: 8.00. – 20.00. subota: 8.00. – 13.00. tel: 023/ 231-417 fax: 023/ 234-043 Sutra ću staviti prodavaonice ''Iskre'', ''Merkura'',''Slovenijalesa''....ovisi koliko ćete biti zainteresirani. |
srijeda, 17.12.2008.
Po Galetu...
Krizno je stanjePon, 15/12/2008 - 23:48 — gale Krizno je stanje. Ekipa na vlasti pogubila je sve konce i počela se iznimno iracionalno ponašati. Deficit je u proračunu, Karamarko i Faber umjesto da se počnu baviti kriminalom nastavljaju proganjati blogere. Oporbene stranke su na istom nivou. Nitko nije imao snage niti jasnoće misli da se postavi prema Hrvatskoj niti u najboljim vremenima, a napose ne u trenutku kada je pitanje dana kada će sve ovo preći u gubitak zadnje trunke kontrole. Danas nije situacija od prije pet mjeseci kada su mnogi još pomišljali da ćemo se nekako snaći. Danas je potpuni obrat u politici. HDZ se boji. U takvim situacijama uopće ne čudi povišenje iracionalnosti i gubitak i posljednjeg kriterija. Nasilje na ulicama koje će iznimno porasti u sljedećim mjesecima, vrlo moguće i nasilni prosvjedi, biti će povod za zabrane slobode govora i prilično brutalan obračun sa bilo kime ko bi ustrašenom establishmentu mogao predstavljati prijetnju. Stoga je na nama danas trenutak da se odlučimo hoćemo li si dozvoliti da postanemo robovi ili ćemo preuzeti stvari u svoje ruke. |
utorak, 16.12.2008.
Euroskeptici ili Euronostalgičari...
Pošto je nemoguće upaliti televizor, a da neko negovori o EU, počevši od naših "političara" pa do manekenki koje spominju tu EU jer je ta reč sad valjda "IN", postavljam si pitanje kakva mišljenja mi Zagorci imamo o spomenutoj tvorevini???Ja si mislim ovak... Mi toga vraga netrebame, ja znam da bum sad s ovom izjavom došel na zub, "progresivnih" i "civiliziranih" ojropejaca teri valjda ni bez EU više nemreju zamisliti svoje vlastito postojanje i najveća im je briga h tere brzine voziju tam nekakvi Sanader i Milanović, teri se toj EU klanjaju ko zlatnom teletu i govoriju da EU nema alternative. Koje su nam koristi od EU? Naši političari govoriju o toj uniji ko o raju, pa ispada da kad bumo jenput ušli da se bude sve zmenilo, istoga časa bu tu druga zemlja, a svi problemi budu odjemput isparili. No dal je to istina ili šou program europskih komedijaša? Ja tvrdim da je to šou program ko i Big Brother i niš drugo! Možda do par godina i nije bilo argumenata "protiv", koji bi se odnosili isključivo na ekonomske prilike u toj uniji, a upravo su te ekonomske prilike jedini argument ZA uniju, jer je sve drugo protiv, pošto ta unija nije niš drugo no penezi, globalizacija na temelju obrtanja kapitala i osim kapitala niš, pusto i prazno, bez duše i morala, oni koji obraćaju kapital šmrčeju kokain na jahtama, a radni narod doma gledi Big Brother i slične moderne idiotarije. No sad se toj EU više ni ekonomski dobro nepiše, Danska i Irska su već objavile da su h recesije, neki dam čitam i Francuska, a i h Njemačke više necvatu ruže ko nekad, da negovorimo o tome da trećina Austrijanaca hoće van iz te unije, kaj su pokazali zadnji parlamentarni izbori. Nekad su Tursku zvali "bolesnik na Bosporu", a danas bi lako mogli EU zvati:"bolesnik na zapadu euroazije", pošto je EU ovisna o ruskom plinu i nafti, a vlastite vanjske politike i nema nego se ponaša ko filijala Sjedinjenih Američkih Država, h Amerike burza prdne, mam drugi dan Sarkozi ili nekakev drugi klaun iz unije kuka. Ak Rusija zapre pipu, ode unija u neku stvar, a naši ojropejci nas čvrsto vežu za tu nestabilnu i klimavu uniju, promjenama zakona i standardizacijom i još to veličaju ko uspjeh. No kaj to znači za maloga čoveka, baba više nemre sir na placu prodati, a da sir nema etiketu, prek tere joj država nekakvim porezom sedne na kičmu, a kak ta baba veže kraj s krajem to politiku nezanima, kad ih se to pita onda veliju da bi institucije sistema trebale bolje funkcionirati, to je unija, čisto profiterstvo prek pleč maloga čoveka. Muž teri bi si htel posaditi trsje mora dobre paziti da nebi svojem trsjem tere je na nove posadil poremetil stanje na tržištu, da slučajne Hrvatska nebi imela preveč čokote, nek kaj je prijavljene, a to bi valjda strašno uzdrmalo omjere ponude i potražnje pa on mora pitati državu dal si smije posaditi tulike i tulike, mesto da je država sretna da nešči hoće posaditi i delati na tom trsju ona bi ga još jebala s propisima, da negovorim kakvo mišljenje ta EU ima o naše nohe ili direktoru kak ga od milja zovemo, ta EU po pitanju nohe direkt pada! Znam ja dobre kaj njima smeta, njima smeta kaj je noha prirodna i kaj ju se netreba špricati z otrovem, a otrov je skup i unija nanjem pobira peneze, to njima smrdi, de nema penez tu unija nema interesa i to odma treba uništiti i srezati h korenu. A kaj ojropska politika veli za ovakve kak ja? Oni veliju da sam ja "euroskeptik", pa su tu reč na silu zmislili da bi one kaj su protiv njih etiketirali i upirali na njih z prstom, ko na nekakve nazadnjake, jer oni bez etiket nemreju, kaj sam i pokazal na primjeru babe na placu tera sir prodaje da preživi. Nema mi večega komplimenta nek kad mi nekakav etiketaš veli da sam zbog svojeg mišljenja o uniji nazadan, onda ja zrastem do neba. Nama pod hitno treba neki novi Matija Gubec teri bu rekel:"Nemo vi vaši kmeti, gonite svoje prnje i otrovne jezike proč, mi vas netrebame, mi imame svoju nohu, bučnicu i makovnjaču i mi sme na to ponosni, a vi ojropejci ste se svoje ili uništili ili etiketirali, više ni vodu nemrete s pipe piti, a uskoro bute počeli i zrak tržiti, a mi nećeme dojti na taj jad i čemer na teri ste došli vi", e to treba reči, pa nek se zna i pred pušku stati ak treba! E sad da vidime koliko nas ima domaće, a koliko ojropeizirane? Prenijeto sa Zagorje.com-a |
subota, 13.12.2008.
Moj Križni Put- finale...
Zašto me partizanski vodnik pokušao braniti?-Kad smo bježali iz Zagreba prema Austriji, kod Zidanog Mosta su nas, kako sam već rekao, dočekali partizani. Za samo pola sata borbe mi smo ih razjurili. Njega sam našao sakrivena u jednoj rupi sa četiri partizanke i još jednim partizanom. Ja sam došao nad rupu sa strojnicom u rukama i prstom na obaraču. Nisam ih htio ubiti, nego sam im rekao: «Ja vas neću dirati, ali ne dirajte ni vi nas. Lezite i šutite.» I taj partizanski vodnik je mene tu kod Ivanić-Grada poznao po glasu, a ne po izgledu ili odjeći. Bio sam bos i napola gol, a u meni je bilo svega 48 kilograma. Začudio sam se kako me je mogao poznati. On mi je odgovorio: "Poznao sam te po avazu (glasu)"U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice. Srećom to nije bilo tako teško jer su nam dali i karte minskih polja. Iz Koprivnice smo vlakom otputovali u Zemun. Iz Zemuna smo išli pješice u Beograd na željezničku stanicu. U Beogradu, kad smo prešli iz Zemuna u Beograd, pričekali su nas Srbi. Počeli su nas svačim tući. Bacali su po nama konjsku i goveđu izmetinu. Nije bilo pogrde koju nam nisu govorili. Sprovodnik od Koprivnice do Beograda bio je Hrvat. Nama je zapovijedao, da na sred ceste sjednemo. On je otišao na telefon i zovnuo komandu grada i zatražio da mu hitno pošalju četiri vojnika sa oružjem. Kad su vojnici došli, naredio im je da napune oružje i da nas vode u beogradsku željezničku stanicu. Još im je naredio, da ne smiju dozvoliti da u nas netko dira. Neka ga odmah ubiju! Par trenutaka iza toga se jedan stari Srbin zaletio na nas sa štapom da nas udara. Jedan vojnik ga na mjestu ubio. Kad su to ostali vidjeli više nas do željezničke stanice nisu napadali. Na željezničkoj stanici je bilo porušenih zgrada. Kako nas nisu smjeli tući da ih vojnici vide, bacali su cigle preko zida na nas, ne bi li kojega od nas pogodili. Kad je došao vlak utjerali su nas u vlak za Kragujevac. U Kragujevcu su nam naredili da izađemo. Odveli su nas ispod Kragujevca do jednog mosta koji je bio oštećen. Vlak je preko njega vozio sa smanjenom brzinom. Nas su razdvojili na obje strane uz prugu. Putnici u vlaku su već bili obaviješteni tko smo mi i što oni trebaju činiti. Na našu sreću nisu mogli ništa drugo nego su po nama pljuvali. Kako su većinom to bili seljaci iz okolice koji su išli na pazar u Kragujevac i vozili na pazar jaja, pomidore... tukli su nas jajima i pomidorama, a mi bismo ih bili tako rado pojeli! Kad je to saznao komandant grada Kragujevca došao nas je obići, ali mu stražari nisu dali k nama ni blizu. Rekli su mu: «Nisi nas postavio na stražu. S nama nemaš ništa.» On se vratio nazad, da vidi, tko nas je tu doveo i odakle smo došli. Na njegovu intervenciju došli su drugi stražari, poveli nas odatle i doveli su nas u zgradu vojno-tehničkog zavoda koja je inače bila dobro porušena. Nakon četiri dana i četiri noći tu su nam dali čaj ili bolje reći nešto što se nazivalo čaj. Nisu nam ništa dali jesti dok nismo popili tri čaja. Tek tada su nam dali po komadić kruha i neke juhe. Poslije toga su nas doveli u artiljerijsku vojarnu gdje smo bili pomiješani sa Albancima i drugima narodima. Rekli su nam, da njima treba vojske, da ćemo i mi biti vojnici. Nakon deset dana su nas izveli vani grada. Tamo je bilo zaprežnih kola i konja. Naredili su nam, da idemo iz brda Kotlenika izvlačiti drva. Tu sam radio nešto više od dva mjeseca. Davali su nam svaki dan po dva komada kruha. To je za nas bilo nešto veliko, ali smo bili goli i bosi. Srećom još nije bila počela prava studen. Ta smo drva ukrcavali u vagone. Nakon ta dva mjeseca su nas pozvali u 8.krajišku i dali nam vojničke iskaznice i poslali su nas kući. Od kada su mi partizani odnijeli obuću sa nogu u Mariboru 17.svibnja nisam se obuo dok nisam došao kući 17. 10.1945. godine. Punih pet mjeseci bio sam bos. Ovo je samo jedna sitnica od svega onoga što sam podnio na "Križnom putu". |
petak, 12.12.2008.
Moj Križni Put 3.dio
Tako mi je u Slatini ostala jedna lijepa uspomena i na jednu ženu iz našega mjesta, na Maru Volarević ud. Ante. Ona je inače rodom bila iz Otrića. Kao djevojka se prezivala Zloić. U Slatinu je išla u kolonizaciju. Mi smo naime u Slatini prespavali. U jutro je došla pitati ima li itko među nama iz njezina kraja, iz okolice Metkovića. Stražari joj nisu dali ni blizu zarobljenika. Ona, iako sama siromašna, htjela nam je donijeti malo hrane. Kad je čula, da nas ima i iz Vida, čuli smo kako na stražare viče: «Đavo vas odnio, ne date da im dadem kruha i pure, a vama sam morala kokoši klati i kuhati». Nije se dala smesti nego je otišla u komandu grada i tamo je vikala, ali je dobila dozvolu, da nam može donijeti hrane. Skuhala je veliki lonac pure i napekla u peći krumpira pod korom i donijela nam. U normalnim uvjetima, ono što je ona donijela, ne bi moglo za jedan obrok pojesti trideset ljudi, a mi smo to sve na brzinu pojeli. A kad smo prolazili kroz srpska sela, nije bilo neprilika koje nam nisu radili. Dapače su nas pozivali, da se svratimo u njihovu kuću uzet hrane. Dok nismo te trikove shvatili mnogi su dobili po glavi i leđima čime bi ih god dohvatili. Zato su nas u svoje kuće i pozivali, da nas prebiju, a ne da nam dadu hrane.U Križevcima je jedan partizan Baru Plećaša udario nožicama od puškomitraljeza među lopatice. On je pao. Mi smo ga nosili oko tri kilometra samo da ostane živ, jer smo znali, ako ostane kraj puta, sigurno će ga ubiti. Svoga kolegu smo nosili da ga ne ubiju. U svakom mjestu gdje smo trebali prenoćiti bila bi iskopana jedna rupa za WC. Noćivanje je bilo redovito na livadama. Nad rupom je bila samo jedna greda. Dosta ih je sa grede palo u rupu gdje bi se i ugušili. Nitko nikoga nije mogao izvući, jer smo svi bili tako slabi da nismo mogli čovjeka izvući. Ja sam imao 48 kilograma. Tim našim Križnim putem toliko je bilo mučenja i zlostavljanja, da ja to ne mogu sada sve opisati. Ja mogu samo nešto malo ispričati. Kad bih želio opisati sve, morao bih napisati veliku knjigu. U Lipiku su nas gonili trčećim korakom 6 kilometara. Kad smo došli na neku ledinu pitaju nas: Znate li vi zašto ste trčali? Vidite li ove križeve i ovo groblje? Ovo ste vi sve pobili. Tu su nam donijeli u nekoj kanti večeru. Jedan naš, Petar Talajić p. Andrije, pošao je da vidi što je u kanti. Partizan ga je tako udario nogom sa strane, da je ostao bez zraka. On je pao u nesvijest i počeo se koturati niz strminu na kojoj smo stajali. Ja sam ga zaustavio, jer ako se primakne kraju livade ubit će ga stražari. Za nikim oni nisu trčali ni vikali nego su odmah pucali i na mjestu ubijali.U Požegi sam našao brata Matu i Ivana Marušića zvanoga »Dimida». Ni jedan se nije mogao dići na noge od gladi. Najprije sam našao Ivana Marušića. Dao sam mu komad kruha. Dok je jeo taj komad kruha bilo ga je žalosno gledat kako ga jede. Najprije je sa sebe skinuo jaketu i stavio je preko koljena. Gledao sam ga pitajući se zašto to čini. Najednom mi je bilo jasno. On je stavio jaketu preko koljena da mu ne bi koja mrvica kruha propala. Kad bi mu se koja mrvica odlomila, a toga je bilo dosta, jer je kruh bio potpuno suh, najprije bi pojeo tu mrvicu, a onda bi nastavio jesti što mu je još preostalo. Kad je pojeo onda mi je rekao, da mi je i brat tu negdje. Išao sam tražiti brata i našao sam ga. Dao sam i njemu kruha. Imao sam mu odakle dati, jer su nas putem kroz hrvatska sela, kako sam već rekao, žene kolikogod su mogle snabdijevale hranom. U jednom selu blizu Donjeg Miholjca uspio sam utrčati u jednu kuću. Tu mi je žena napunila pun ruksak kruha i slanine. Tako sam imao još malo zalihe hrane. Kad sam iz te kuće izlazio vani na ulicu, partizan me čekao na dvorišnim vratima sa kolcem u ruci. Vidio sam da me čeka. Pokušao sam pobjeći preko ograde. On me dostigao i udario kolcem. Srećom sam uspio izmaknuti glavu pa me dohvatio samo preko ramena. Da je uspio kako je želio bio bi mi glavu na mjestu razmrskao. Utrčao sam u kolonu, a on je za mnom pucao. Na žalost pucajući u mene ubio je desetak mojih kolega, ali njemu to nije bilo žao.U Bjelovaru gdje smo trebali prenoćiti, sjedili smo na betonu: ja , moj brat Mate i Mate Bukovac. Razgovarali smo što se kod nas u Vidu sada u polju radi. Među nama je jedan bio obučen u domobransku odjeću. Mislili smo da je domobran. Kad je naišao partizanski oficir on se skočio i raportirao mu, da smo mi iz Vida i da smo iz lovačkih pušaka pucali u partizane. On se s njim sporazumio na svoj način odakle je i u kojoj je četi partizanskoj bio. Shvatili smo, da je on zapravo među nama bio špijun. Taj partizanski komesar ga je tako nagradio, da je meni oduzeo šatorsko krilo i dao ga njemu. U jutro se išlo dalje. Nitko nije brojio tko fali. Tko je ostao mrtav, ostao je. U Kutini su cijelu noć dolazili po nas, hvatali za ruke i odvlačili na silu u obližnji šumarak. Tamo se stalno čula pucnjava. Znali smo, da sve koje odvedu u šumarku ubijaju. Mene su partizani dva puta hvatali za ruke , ali bi im se ja istrgnuo i pobjegao u noć među preostale zarobljenike. Nismo mogli pobjeći iz tog kruga, jer su okolo sve bili stražari, nego bih pobjegao među ostale zarobljenike. Nisu oni tražili onoga tko im se izmakao. Uostalom njih i nije bila briga tko im je iz ruku pobjegao, nego im je samo bilo stalo do toga da nekoga odvedu na strijeljanje. U Ivanić-Gradu kad smo došli na konak, a prenoćište je obično bivalo na sajmištima ili na livadama, moj glas je poznao neki partizanski vodnik. Došao je k meni, izveo me iz žice i odveo u blagovalište gdje su oni večeravali. Dao mi je večeru i donio mi je vina. U to je došao je njegov komesar i pita njega: -Tko je ovoga čovjeka doveo ovdje?- -Ja, druže kapetane! – odgovorio je vodnik. - Zašto?- pitao je oficir. -Ja ovoga čovjeka poznam. Nije zaslužio, da se ovako pati i da bude u koloni križnog puta. Zaslužio je da ga mi primimo u našu jedinicu – reče taj vodnik. -Kakono ti beše ime?- upita mene partizanski komesar. -Ivan! – odgovorih. -Da si Jovan mogao bi u našu jedinicu, ali Ivan ne može! –odgovori komesar. -Ja sam Ivan, a ne Jovan! – odgovorih, a on će vodniku: -"Vodi ga u žicu, odakle si ga i doveo!" Vodniku je bilo žao. Htio me braniti, ali sam mu ja rekao neka on čuva sebe, neka sebi ne naškodi. |
četvrtak, 11.12.2008.
Moj Križni put 2.dio
U Mariboru sam ostao četiri dana. Tu su me svukli i sve su mi odnijeli. Partizan koji me skinuo, dao mi je svoje raspale hlače. Ali baš raspale na sve strane i natjerao me silom da ih obučem na sebe. Bile su pune ušiju i gnjida. Imao sam novčanik i 8oo njemačkih maraka. Odnio mi ih je i utjerao mi pištolj u usta radi tih maraka. Svoj postupak je pravdao time, da sam ja te marke nekome ukrao. To je bila moja redovna plaća. Za hranu se ne brine nitko. Jednoga jutra me strpaše s drugima u teretne vagone. U vagone su nas doslovno nabijali. Stalo nas je u vagon 260. Zatvorili su prozore i vrata i doveli u Prečko u Zagreb. U mome vagonu ih se šest ugušilo. Nas su u Prečkome istjerali iz vagona kao stoku. Mrtve su nekamo odnijeli, a nas su počeli raspoređivati. Dali su nam jesti kašu od griza, a začinili su je motornim uljem. Tko god je tu kašu pojeo, otrovao se i tu je umro. Ja sam osjetio da je to otrovano i nisam htio jesti. I mnogi drugi, iako pregladnjeli, nisu htjeli jesti. Tako sam tu ostao živ. U Prečkome su nas raspoređivali u kolone. Sad je tek počela prava nevolja. Kolone su opremali u raznim pravcima. Tjerali su nas kao stoku bez ikakva cilja od mjesta do mjesta. Moja kolona iz Prečkoga je pošla, čini mi se, prvoga lipnja. Ne mogu se sada točno sjetiti svakoga datuma, jer tada nisam mislio koji je dan, nego kao ću preživjeti do sutra. Nije me interesiralo ni u koje smo mjesto došli, jer smo ubrzo po postupcima naših čuvara shvatili, da oni nas zapravo žele sve poubijati. Stražari su jahali na konjima i svaki dan su se mijenjali. Svako jutro su bili drugi, svježi i odmorni, a mi smo išli pješice bez hrane, bez vode, goli i bosi. Ako je netko počeo zaostajati, stražari su mu govorili neka on samo pričeka. Iza kolone idu bolnička kola, oni će ga pokupiti. A svaki put kad bi netko zaostao čuo se rafal. Znali smo, da su ga ubili. Ili bi ga odmah tu pred nama ubili, a prvoj susjednoj kući bi naredili, da mrtvaca pokopaju. Nije važno gdje, samo neka mrtvaci ne leže uz cestu. Valjda da se čim prije prikrije zločin. To naše pješačenje od mjesta do mjesta bez ikakva cilja i reda trajalo je gotovo puna dva mjeseca. Sjećam se, da smo prolazili kroz: Karlovac, Lipik, Pakrac, Bjelovar , Kutinu, Vraždin, Križevce, Požegu, Slatinu, Ivanić Grad, Donji Miholjac, Voćin. U Voćinu su Srbi dali Mati Iliću otrovano mlijeko. On je odmah pao. Shvatili smo, da je nešto otrovno stavljeno u mlijeko. Zgrabili smo ga i okrenuli naopačke da povrati mlijeko i otrov. Tako smo ga spasili. Već smo imali iskustva. Naime, kad bismo prolazili kroz hrvatska sela, stanovništvo je već znalo da će naići kolona hrvatskih zarobljenika, pa bi žene pripremile kruha i ono što su imale, pa bi nam uz put stavljale ili ako su vidjeli da ih naši stražari ne vide, bacale su među nas u kolonu. Ako je bio neki stražar blizu nije se smjelo izaći iz kolone i uzeti hranu, jer bi u njega odmah pucao. |
srijeda, 10.12.2008.
Moj Križni Put 1.dio
Rodio sam se na Dragoviji 22.07.1924. godine, od oca Petra Volarevića zvanog "Ćirko" i majke Anice r. Talajić, rodom sa Novih Sela. Na krštenju mi dadoše ime Ivan. Možda mi dadoše ime u čast zaštitnika Dragovije sv. Ivana Krstitelja. Bilo nas je devetero braće i sestara. Sedam braće i dvije sestre. Pošao sam u vojsku u domobrane o1. o5. 1944. godine. U vojsku me pozvalo redovno. To znači, da sam išao na poziv u vojsku, a ne dragovoljno. Pošao sam u Sisak. Odatle su me za par dana opremili u Nizozemsku u Groningen. Tu sam završio regrutsku obuku. Odatle su nas poslali na Baltik, Sjeverno more. Sa Baltika su nas poslali u studenome 1944. godine u Trst. Tu sam bio dva mjeseca. Iz Trsta su me poslali u Zagreb pri Ministarstvo oružanih snaga. Bio sam u Posadnoj bojni. To će reći, da nismo išli u rat nego smo bili straža pri ministarstvu. Tu sam bio stražar do 07. svibnja 1945. godine. Djelatnici Ministarstva obrane su kao i drugi pobjegli iz Zagreba sa vozilima, a mi smo ostali sami, prepušteni sami sebi, bez zapovjedništva. Mi vojnici nismo znali ni kamo ćemo, ni s kime ćemo. Da spasim glavu ja sam se pridružio ustaškoj bojni Frane Sudara. Krenuli smo pješice za Sloveniju. Put je bio težak. Bilo je i borbe. Kod Zidanog Mosta su nas pričekali partizani i napali nas. Vikali su nam: "Majku vam hrvatsku, ne ćete proći da su vam željezni zubi." Borba je s partizanima trajala jedno pola sata. Tu smo partizane naprosto rastjerali i pošli smo naprijed prema Bleiburgu. Do Bleiburga nitko nas više nije napadao. Kad smo došli blizu Bleiburga tu smo stali. Na bleiburškom polju je bilo veliko mnoštvo vojske. Nadlijetali su nas neki crni zrakoplovi. Letjeli su tako nisko, da su nam kape letjele sa glava. Naši oficiri su nas popisali. Rekli su, da to moraju predati svojoj višoj vlasti. Naše oficire su pozvali u jedan obližnji dvorac na pregovore sa partizanima. Partizani su naredili, da dignemo bijele zastave. Ako zastava nemamo, da svučemo košulje sa sebe i košulje na štap dignemo. Podrugljivo su nam govorili, da nam košulje i tako više ne će trebati. Tu je nastala velika pometnja. Niti znaš s kime ćeš, niti kako ćeš, a ni kuda ćeš. Tu sam se sastao sa svojim župljanima: Jozom Sutonom, Jurom Markotom, Ivanom Volarevićem i još jednim Volarevićem iz Pruda, te sa Matom Bebićem i Mićom Marevićem sa Dragovije. Tu smo se sastali, zapalili cigaretu i mislili smo, da se više nikada ne ćemo sastati ni vidjeti. Mrak se primakao. Partizani su se među nas umiješali. Mi smo oružje već prije odložili. Jedan partizan je u vojno teretno auto ukrcavao svoj vod partizana. Ja sam se nekako ukrcao s njima i prevezli su me u Maribor, a ovi moji mještani su svi ostali kod Bleiburga i u jutro su ih partizani sve pobili. Tako se dogodilo ono čega smo se u večer bojali, da se više ne ćemo vidjeti. Nisu ih ni pretresali ni popisivali. |
utorak, 09.12.2008.
Iz domače literature
Predrag Raos:Pisati knjigu o kokošima i knjigu o ljudima nipošto nije isto. Kad pišeš pravu prozu, pa poslije gledaš što si napisao, čisto ti nije jasno kako si živ. Danas književnost ljudima ne znaći ništa jer pišu romane kao da slažu pasijans. Koga briga što misle kokoši? Intervjuirajte pijevca, to je bitno, a kokoši k'o kopuni, to i misle. Kakva je to borba ideja prethodila svemu što se zbilo, kakva intelektualna strujanja? Pojavili su se ljudi s parama, sjeli ljudima na čobanske komplekse, i kud svi Turci tud' i čelavi Mujo. Krčmari su kupili mozak za dvije marke kilo. ...čovjek s ulice - s pravom - traži nešto konkretnije. "Vale, vole i volicu!" Što bi rekla Matoševa kravica svom "Ljubavniku sramežljivom". "Ubija me slovo. Djela molit ću." ...kod nas književnik nije proizvođač knjiga, nego njihov surogat. Ako poznajete književnika, onda ne morate čitati što je napisao. Književnici su alibi za nečitanje. ...ja kad govorim o Hercegovcima, ne mislim time na jednu teritorijem ograničenu grupu ljudi, nego na jedan mentalitet koji oni simboliziraju. To više nije Hercegovac s velikim, nego hercegovac s malim slovom, kao kad za nekoga velimo da je cigan, židov, sicilijanac, filistar ili spartanac. Ne postoje loši i dobri narodi, postoje samo dobri i loši ljudi - to je osnovna ideja krščanstva. Razlika je samo u tome što ljudi, i u dobru i u zlu, iskazuju nekakav nacionalni stil. Za mene je hrvatska vlast pala s mostarskim mostom. Krv se pobunila ... Ako se protiviš ubijanju, ako ti je ljudski život največe dobro, idi u fratre. Za vojskovodju su ljudski životi potrošni materijal, to je realitet rata. Zločin se, kao i obično, pokušava pokriti sofizmom. Ali bit priče o mostarskom mostu uopće i nije u tome vrijedi li taj most više od ljudskog života, i više od nekog plandišta za ovce. Bitno je pitanje, ako je netko mogao pucati u toliku nevinost i ljepotu, što je tek onda spreman učiniti čovjeku, neprijatelju kojega mrzi? Takva dilema premašuje samu bit umjetnosti. Ja nemam ništa protiv toga da netko javno propovijeda svoje sulude ideje o, primjerice, jeziku. Činio je to, napokon, i jedan Theodore Roosevelt, gorljivi pristalica radikalne reforme engleskog pravopisa, prema kojoj je ona Paveličeva bila čista kozmetika. Ja sam samo protiv toga da mi neznalice i nepismenjaci, koji nemaju blagoga pojma čak ni o tome što jezik uopće jest, propisuju kako ću ja pisati i govoriti. I da se pritom služe državnom prisilom. Theodore Roosevelt je bio američki predsjednik, pa ipak to nije iskoristio da ljudima nametne svoje ideje o jeziku. U tome je razlika između njega i Pavelića. Ne u idejama, nego u tehnikama njihova provođenja. Citirat ću vam jedan krasan haiku Yukija Mishime: "Naši političari,/kao i financijeri,/svi su budale." Nije to nikakav naš specifikum. A te su budale stvorile japansko čudo. Nije problem u budalama, jer glupost je zrak koji svaki dan dišemo. Problem je u deblokiranju demokratskih kočnica koje tu glupost obuzdavaju. O ukusima se ne raspravlja. |
ponedjeljak, 08.12.2008.
Mala škola zakonika
Čuvar državnog pečata Prvi i do danas jedini čuvar državnog pečata u suvremenoj Hrvatskoj bio je Ivan Milas koji je dužnost čuvara obnašao u doba prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (6. lipnja 1995. - 1. veljače 2000.). Aktualni predsjednik Republike Stipe Mesić nije imenovao novog čuvara, no zakonska odredba još uvijek je na snazi. Hrvatski sabor (Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske) donio je 4. svibnja 1995. Zakon o državnom pečatu Republike Hrvatske, koji je do danas na snazi. Zakonodavac propisuje svrhu i vrstu upotrebe, te ulogu njenog čuvara. Vrste državnih pečata Zakonodavac propisuje upotrebu dviju vrsta pečata: •Veliki državni pečat utiskuje se na ratifikacijske isprave te na vjerodajnice i pisma ovlaštenja koja potpisuje predsjednik Republike u okviru ustavnih ovlaštenja predstavljanja i zastupanja Republike Hrvatske u inozemstvu. Veliki državni pečat kružnog je oblika, promjera 80 mm, a u sredini pečata je grb Republike Hrvatske. U krugu oko grba Republike Hrvatske na gornjoj strani je riječ "REPUBLIKA", a na donjoj strani je riječ "HRVATSKA". Oko grba Republike Hrvatske i toga napisa kružno se nalazi starohrvatski troplet. namijenjen je za utiskivanje u pečatni vosak izravno na ispravu ili u pečatni vosak u zaštitnoj kutijici, koja se privezuje trakom u bojama državne zastave na ispravu. •Mali državni pečat otiskuje se na odluke o proglašenju zakona, odluke o dodjeli odlikovanja te na druge akte i isprave koje donosi predsjednik Republike. Mali državni pečat je promjera 50 mm istoga sadržaja kao i veliki državni pečat. Mali državni pečat namijenjen je za otisak crnilom na papiru, te za utiskivanje izravno na ispravu ili na papirnu podlogu, koja se lijepi na ispravu. Nadležnost Čuvara Zakon propisuje da državne pečate čuva Čuvar državnoga pečata Republike Hrvatske kojeg imenuje predsjednik Republike Hrvatske. Čuvar državnog pečata odgovoran je za uporabu pečata, a predstojnik Ureda predsjednika donosi pravila o čuvanju državnog pečata. Čuvar državnog pečata provjerava jesu li međunarodni dokumenti i ugovori koji obavezuju državu prošli sve potrebne zakonske procedure i jesu li i dalje u državnom interesu kao i u trenutku kada su bili inicirani. Nakon što čuvar državnog pečata ovjeri valjanost donešenog akta, predsjednik Republike ga potpisuje. Uloga čuvara je počasna. |
petak, 05.12.2008.
Zar ćemo vremenom i Vukovar voditi samo u statistikama?
Povlačeći paralelu između drugog Svjetskog rata,i Domovinskog, važnu i presudnu ulogu imaju žrtve. Od jednog do drugog povjesničara ukupan broj se razlikuje u rasponu od nekoliko stotina pa ćak do nekoliko stotina tisuća žrtava. Jasno ovisi tko piše.Ne mislim se voditi tragom pokojnog Tuđmana, i baviti se izjednačavanjem žrtava,ali ne mogu se oteti dojmu kako su Jugoslovenski partizani,pobjednici iz drugog Svjetskog rata ipak više vodili brigu o svojoj vojsci i svojim simpatizerima. Samim time je jasno i da se ukupan broj žrtava Križnog puta krio kao zmija noge.Upravo zato,teško je shvatljivo zašto hrvatska vlast i povjesničarska znanost nakon 1990. nisu uložile nikakav trud da se žrtve, koliko je god moguće, poimenično prebroje i dođe do približno pouzdanog ukupnog broja žrtava po kategorijama (ubijeni ustaše, domobranski časnici, domobranski vojnici, civili, ubijeni odmah po predaji, ubijeni kasnije, uhićeni i ubijeni u gradovima…)Postojala je svojedobno saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Bila je ukinuta, po svoj prilici s pravom, jer stvarni posao nije obavila, nego se usredotočila na (uglavnom uzaludne) pokušaje negiranja pokolja za koje su krive vlasti NDH 1941.-1945.. Tada, sredinom 1990-ih, još je bilo dovoljno živih svjedoka, moglo ih se sve anketirati u jednoj kampanji, otvoriti fajl za svaku navedenu žrtvu (što je radio 1945., kada je posljednji put viđen živ itd.), sve unijeti u baze podataka, uspoređivati i sumirati, naravno uz studij dokumenata, rezultate iskapanja i druge metode.Ostajalo se na izražavanju snažnih emocija i osuda, političkim i ideološkim manipulacijama. Tako je bilo cijelo poratno vrijeme i sa svim žrtvama Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, ali niz popisa jest bio načinjen, možda ne po besprijekornoj metodologiji, ali neusporedivo više nego što je samostalna Hrvatska napravila (pa se recimo na osnovu tih popisa može pobiti velikosrpska propaganda o milijun mrtvih u Jasenovcu).Ostaju zbog toga gorak ukus i sumnje. Prilika je propuštena, svjedoci su u međuvremenu uglavnom pomrli. |
četvrtak, 04.12.2008.
E moj narode 2.dio
Baš čitam kako jedan naš visokopozicionirani član Sabora namjerava posjetitiHrvate u Srbiji. Njegova posjeta ne bi bila državničkog karaktera,bila bi bez protokola, i išao bi samo razgovarati sa Hrvatima u Subotici, Nišu,Zemunu... Gdje god živi i jedan Hrvat,tako da vidi kako Matica brine i o jednom svom državljaninu. Ne samo o onima iz zapadnih i prekooceanskih zemalja. Opa...zaletio sam se. Priča je zapravo sasvim drugačija. Prenosim je u cijelosti. BEOGRAD - Zamenik predsednika Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić najavio je za četvrtak posetu Srbima iz Hrvatske. Pored Vučića, u delegaciji će najverovatnije biti i član Predsedništva, profesor Marko Atlagić, inače izbeglica iz Krajine. Planirano je da se posete srpske porodice na području Kninske Krajine, Like i Dalmatinske Zagore. Vučić u izjavi za Kurir kaže da u posetu ne odlazi zbog političkih govora, već da bi se uverio kako živi srpski narod u Hrvatskoj.- Smisao naše posete jeste da obiđemo naše ljude koji žive na tim područjima. Želimo da razgovaramo s njima, i sa siromašnima i sa bogatima. Da vidimo šta oni zapravo očekuju od nas, od matice. Političari u Srbiji govore o pravima i problemima našeg naroda u Hrvatskoj, a najveći broj njih i ne zna da danas u Kninu živi devet hiljada Srba. Hoćemo da vidimo šta im je potrebno. Država nije uradila ništa kako bi pomogla našim ljudima u zaštiti njihovih prava. Ovo je veliki korak, jer Srbe u Hrvatskoj niko od političara iz Srbije godinama nije posetio. Pored toga, želim i da se izvinim našim ljudima tamo jer njihova država sve ove godine nije brinula o njima - kaže Vučić i dodaje da ne očekuje nikave incidente ni provokacije.- Ovo je poseta niskog političkog intenziteta. Nema protokola niti će biti formalnih sastanaka s političkim predstavnicima. Oni me najmanje interesuju, pre svega želim da razgovaramo s običnim ljudima o njihovim stvarnim problemima. Ne mislim da će ovakva poseta nekome smetati - uveren je Vučić. |
srijeda, 03.12.2008.
Zemlja u kojoj se ljude ubija usred dana je na čelu Vijeća sigurnosti?! Svijet je stvarno u banani!
'Hrvatska je demokratska zemlja širokih sloboda. Sve što smo prošli od devedesete do danas daje nam za pravo očekivati da slobodu i demokraciju koju smo stekli nitko i ništa danas više ne može dovesti u pitanje', kaže premijer Sanader i ističe kako upravo stoga danas mora izjaviti da 'u Hrvatskoj nitko ne smije biti priveden ili uhićen zato što drugačije misli, zato što prosvjeduje ili se ne slaže s mojom ili bilo čijom drugom politikom'.'Braniti tu slobodu glavna je zadaća mene, kao hrvatskog premijera. Tako sam radio dosad, tako ću raditi i ubuduće', naglašava Sanader. Jer, navodi dalje, 'nije ovdje riječ o ovoj ili onoj Vladi ili o bilo kojoj stranci i politici - ovdje je riječ, kratko i jasno - o slobodi. O slobodi izražavanja svog mišljenja, o slobodi političkog uvjerenja, o slobodi slaganja ili neslaganja s pojedinom idejom'.'Zato sam zatražio da mi ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije danas podnesu izvješće o posljednjim događanjima i privođenjima u Zagrebu i Dubrovniku i poduzmu odgovarajuće sankcije ukoliko je bilo propusta u policijskom postupanju', stoji na kraju izjave premijera Sanadera, koju je medijima dostavio vladin Ured za odnose s javnošću.Članak s dnevnik.hr Gospodo, molim vas ne plašite me više bananama. |
utorak, 02.12.2008.
E moj narode...
Jebi ga Marko, moraš još malo pričekat dok dođu oni drugi na vlast.Sječaš li se moj Marko kako si uzo pušku u ruke, stisnuo ono malo zdravih zubi što si imo, i krenuo protiv onih koji su te htjeli strpat u okvire linije Virovitica-Karlovac-Karlobag... I protiv crvenih isto tako...sječaš se??? A što si danas doživio? To da ne smiješ pjevat u areni. A Brena smije, i ne samo ona, nego i Balašević, Bajaga, sutra možda Ceca,ili Riblja Čorba.. Vidiš, moj Marko, a ja se sječam kad je zatulila sirena za zračnu uzbunu, pa smo morali u podrum, na tv-u je između vijesti o količinama granata,i ubijenim civilima išao tvoj spot o Čavoglavima, pa onda Jurin spot E moj druže Beogradski...pa onda izađem van, dosta mi podruma i dosta mi loših vijesti, udahnem svježeg zraka, i odjednom začujem glazbu. Ne vjerujem svojim ušima, trljam oči, ne vjerujem, a ono iz aviona ne izlaze bombe, već pjesma... Brenin Šumadijski rokenrol, iz tenkova ne izlječu granate, već pjesma Rokeri s moravu...rokaju...čorbast pasulj volem...u Vukovaru ne trebaju mesa, trebaju salate... E moj Marko, dobro si ti otpjevo, onu pjesmu što se zove E moj narode... Ali nemoj se ljutit na mali narod. On ti je glup. Neuk... Mali narod ti svemu vjeruje.Njemu da kažeš da će sutra rasti plače,i penzije, on će povjerovat. Da će dobit Božićnicu, i da će penzičima vratit dug...sve će vjerovat... Moraš se moj Markane ljutit na velike ljude, močnike. Na one što hodaju Evropom i svijetom, one koji nas male i glupe ubjeđuju da mi jesmo u biti u Evropi odavno, samo to još Evropa ne zna... Mora da si se nekom od njih zamjerio.Jeli to Ivan J., Plinio C., Damir K., ili možda sam Veli Jože...? To ćeš morat sam skužit... Do tada, samo ti dođi kod nas u Zagreb. Tu možeš uvjek pjevat, tu su na vlasti crveni, i kod njih ti je veća demokracija nego kod talijana. Ako treba stavit ćemo binu između dva bora na Jelačić placu, i pjevat ćemo s tobom, bila kiša ili ne...bila magla ili ne....svejedno... |
