četvrtak, 11.12.2008.
Moj Križni put 2.dio
U Mariboru sam ostao četiri dana. Tu su me svukli i sve su mi odnijeli. Partizan koji me skinuo, dao mi je svoje raspale hlače. Ali baš raspale na sve strane i natjerao me silom da ih obučem na sebe. Bile su pune ušiju i gnjida. Imao sam novčanik i 8oo njemačkih maraka. Odnio mi ih je i utjerao mi pištolj u usta radi tih maraka. Svoj postupak je pravdao time, da sam ja te marke nekome ukrao. To je bila moja redovna plaća. Za hranu se ne brine nitko. Jednoga jutra me strpaše s drugima u teretne vagone. U vagone su nas doslovno nabijali. Stalo nas je u vagon 260. Zatvorili su prozore i vrata i doveli u Prečko u Zagreb. U mome vagonu ih se šest ugušilo. Nas su u Prečkome istjerali iz vagona kao stoku. Mrtve su nekamo odnijeli, a nas su počeli raspoređivati. Dali su nam jesti kašu od griza, a začinili su je motornim uljem. Tko god je tu kašu pojeo, otrovao se i tu je umro. Ja sam osjetio da je to otrovano i nisam htio jesti. I mnogi drugi, iako pregladnjeli, nisu htjeli jesti. Tako sam tu ostao živ. U Prečkome su nas raspoređivali u kolone. Sad je tek počela prava nevolja. Kolone su opremali u raznim pravcima. Tjerali su nas kao stoku bez ikakva cilja od mjesta do mjesta. Moja kolona iz Prečkoga je pošla, čini mi se, prvoga lipnja. Ne mogu se sada točno sjetiti svakoga datuma, jer tada nisam mislio koji je dan, nego kao ću preživjeti do sutra. Nije me interesiralo ni u koje smo mjesto došli, jer smo ubrzo po postupcima naših čuvara shvatili, da oni nas zapravo žele sve poubijati. Stražari su jahali na konjima i svaki dan su se mijenjali. Svako jutro su bili drugi, svježi i odmorni, a mi smo išli pješice bez hrane, bez vode, goli i bosi. Ako je netko počeo zaostajati, stražari su mu govorili neka on samo pričeka. Iza kolone idu bolnička kola, oni će ga pokupiti. A svaki put kad bi netko zaostao čuo se rafal. Znali smo, da su ga ubili. Ili bi ga odmah tu pred nama ubili, a prvoj susjednoj kući bi naredili, da mrtvaca pokopaju. Nije važno gdje, samo neka mrtvaci ne leže uz cestu. Valjda da se čim prije prikrije zločin. To naše pješačenje od mjesta do mjesta bez ikakva cilja i reda trajalo je gotovo puna dva mjeseca. Sjećam se, da smo prolazili kroz: Karlovac, Lipik, Pakrac, Bjelovar , Kutinu, Vraždin, Križevce, Požegu, Slatinu, Ivanić Grad, Donji Miholjac, Voćin. U Voćinu su Srbi dali Mati Iliću otrovano mlijeko. On je odmah pao. Shvatili smo, da je nešto otrovno stavljeno u mlijeko. Zgrabili smo ga i okrenuli naopačke da povrati mlijeko i otrov. Tako smo ga spasili. Već smo imali iskustva. Naime, kad bismo prolazili kroz hrvatska sela, stanovništvo je već znalo da će naići kolona hrvatskih zarobljenika, pa bi žene pripremile kruha i ono što su imale, pa bi nam uz put stavljale ili ako su vidjeli da ih naši stražari ne vide, bacale su među nas u kolonu. Ako je bio neki stražar blizu nije se smjelo izaći iz kolone i uzeti hranu, jer bi u njega odmah pucao. |
