utorak, 09.12.2008.

Iz domače literature

Predrag Raos:
Pisati knjigu o kokošima i knjigu o ljudima nipošto nije isto. Kad pišeš pravu prozu, pa poslije gledaš što si napisao, čisto ti nije jasno kako si živ. Danas književnost ljudima ne znaći ništa jer pišu romane kao da slažu pasijans.
Koga briga što misle kokoši? Intervjuirajte pijevca, to je bitno, a kokoši k'o kopuni, to i misle.
Kakva je to borba ideja prethodila svemu što se zbilo, kakva intelektualna strujanja? Pojavili su se ljudi s parama, sjeli ljudima na čobanske komplekse, i kud svi Turci tud' i čelavi Mujo. Krčmari su kupili mozak za dvije marke kilo.
...čovjek s ulice - s pravom - traži nešto konkretnije. "Vale, vole i volicu!" Što bi rekla Matoševa kravica svom "Ljubavniku sramežljivom". "Ubija me slovo. Djela molit ću."
...kod nas književnik nije proizvođač knjiga, nego njihov surogat. Ako poznajete književnika, onda ne morate čitati što je napisao. Književnici su alibi za nečitanje.
...ja kad govorim o Hercegovcima, ne mislim time na jednu teritorijem ograničenu grupu ljudi, nego na jedan mentalitet koji oni simboliziraju. To više nije Hercegovac s velikim, nego hercegovac s malim slovom, kao kad za nekoga velimo da je cigan, židov, sicilijanac, filistar ili spartanac. Ne postoje loši i dobri narodi, postoje samo dobri i loši ljudi - to je osnovna ideja krščanstva. Razlika je samo u tome što ljudi, i u dobru i u zlu, iskazuju nekakav nacionalni stil.
Za mene je hrvatska vlast pala s mostarskim mostom. Krv se pobunila ...
Ako se protiviš ubijanju, ako ti je ljudski život največe dobro, idi u fratre. Za vojskovodju su ljudski životi potrošni materijal, to je realitet rata. Zločin se, kao i obično, pokušava pokriti sofizmom. Ali bit priče o mostarskom mostu uopće i nije u tome vrijedi li taj most više od ljudskog života, i više od nekog plandišta za ovce. Bitno je pitanje, ako je netko mogao pucati u toliku nevinost i ljepotu, što je tek onda spreman učiniti čovjeku, neprijatelju kojega mrzi? Takva dilema premašuje samu bit umjetnosti.
Ja nemam ništa protiv toga da netko javno propovijeda svoje sulude ideje o, primjerice, jeziku. Činio je to, napokon, i jedan Theodore Roosevelt, gorljivi pristalica radikalne reforme engleskog pravopisa, prema kojoj je ona Paveličeva bila čista kozmetika. Ja sam samo protiv toga da mi neznalice i nepismenjaci, koji nemaju blagoga pojma čak ni o tome što jezik uopće jest, propisuju kako ću ja pisati i govoriti. I da se pritom služe državnom prisilom. Theodore Roosevelt je bio američki predsjednik, pa ipak to nije iskoristio da ljudima nametne svoje ideje o jeziku. U tome je razlika između njega i Pavelića. Ne u idejama, nego u tehnikama njihova provođenja.
Citirat ću vam jedan krasan haiku Yukija Mishime: "Naši političari,/kao i financijeri,/svi su budale." Nije to nikakav naš specifikum. A te su budale stvorile japansko čudo. Nije problem u budalama, jer glupost je zrak koji svaki dan dišemo. Problem je u deblokiranju demokratskih kočnica koje tu glupost obuzdavaju.
O ukusima se ne raspravlja.

- 06:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.