Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram



nachtfresser@gmail.com

Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser



IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
2017
Iskustvo i stil
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Punjene paprike (Jin je stigao)
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

postimage
















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
andrea
windica
Annaboni
Regina i ine
Dinaja
zub
euro
sewen
dražen
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije

Od 1.travnja 2017.:
homepage zähler
















.


08/17 (15)
07/17 (34)
06/17 (29)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)
07/15 (26)
06/15 (25)
05/15 (29)
04/15 (31)
03/15 (31)
02/15 (29)
01/15 (34)
12/14 (31)
11/14 (29)
10/14 (30)
09/14 (28)
08/14 (30)
07/14 (34)
06/14 (28)
05/14 (34)
04/14 (26)
03/14 (27)
02/14 (26)
01/14 (28)
12/13 (31)
11/13 (30)
10/13 (28)
09/13 (23)














.
































Zagreb-Beč, oko 1900.



Evo par riječi konačno i o izložbi zbog koje smo putovali u metropolu i prostoru u kojem je smještena. Na prvi pogled mi se svidjelo što je direktor Klovićevih dvora koji se igrom slučaja nalazio tamo kad smo mi stigli odmah potvrdio da su u cijelom kompleksu, osim prostora same izložbe, psi dobrodošli, te da i on sam ima psa. U odnosu na provincijalni Inter liber gdje se ne može s psima ući ni na blatnjavi sajamski prostor veliki pomak, s druge strane ipak je najugodnije na sajmu knjiga u Puli gdje nema nikakvih ograničenja, ne bi vjerojatno ni ovdje bilo, ali kod muzeja se radi o međunarodnim standardima (tu je opet bienalle u Labinu pozitivan izuzetak, al radi se ipak o Boysu i avangardi, ne smijemo biti neskromni).
Izložba je na drugom katu, osim direktora upadaju u oči i izuzetno simpatične i susretljive hostese, il ne znam kako bih ih nazvao. Smeta donekle potpuna zabrana fotografiranja, al to nije zagrebački specijalitet, postoji i u nekim berlinskim muzejima, zabrane su da se krše. Već sam napomenuo da sam zbog Jina bio ograničen vremenom pregleda tako da sam potpuno zanemario kiparstvo, ionako me ne zanima previše, kolege kažu da je Meštrović dobar i da je na tom području dobro napravljena usporedba radova bečkih i zagrebačkih autora. Ja sam ciljano išao na Klimta i hrvatske autore. Izbor Klimta naravno ne može impresionirati nas koji smo hodočastili u Beč zbog tog autora,tu je možda najzanimljivije iz kojih su privatnih hrvatskih zbirki radovi posuđeni, neko mi je čini mi se rekao da je jedan rad što sam spomenuo u razgovoru iz Kurjakove zbirke.
Prema Vlahi Bukovcu sam imao neki zazor kao prema dvorskom autoru, no sad mogu reći da mi je na ovoj izložbi definitivno najzanimljiviji, slika koju prilažem je njegova, malo je mutna jer nisam mogao otvoreno fotkati pored budnih čuvarica, ta slika me kupila odmah čim sam je iz daljine primjetio.
Usprkos Bukovcu, rekao bih, ne vrijedi 40 kuna, koliko navodno košta pojedinačna karta, mi smo koristili više raznih popusta. Dalje malo su mi nategnute usporedbe Zagreba i Beča, Beč je uvijek bio mnogo provokantniji, recimo Wedekindovo "Buđenje proljeća" iz razdoblja koje se ovdje navodi, bilo bi i danas zabranjeno u zagrebačkim kazalištama, da ne govorim npr. o Schieleovom slikarstvu. Strauss možda da, al to je nešto drugo, poznamo je da Straussu starijem ni nacisti nisu bili mrski.



Komentari [14]

Dame na Jezuitskom trgu

Kao što je posjetiteljkama i posjetiocima bloga poznato u subotu smo bili u metropoli u posjetu izložbi u Klovićevim dvorima o kojoj možda napišem nešto u drugom postu. Organizatorka je podijelila karte, grupa je bila vođena, no ja sam naravno jurnuo ciljano tražeći ono što me zanimalo, dok mi je drugarica u kafiću čuvala psa. Sebi je onda uzela nešto više vremena, Jin i ja smo se mislili muvati malo naokolo, no onda sam shvatio da daleko najzanimljivije osobe dolaze u muzej pa smo se smjestili na trgu i ja sam meditirao i fotografirao, moja dva omiljena hobija, promijenio sam se, nekad bi sve fotke izbacio na blog u jedan post, sad već kalkuliram. Prvo sam mozgao kao i uvijek o glupostima, zašto je trg, ak već mora biti povijesno posvećen jezuitski, a ne isusovački, dok se u Rijeci gimnazije bore koja je sljednica isusovačke gimnazije, nikog nisam čuo da govori o jezuitskoj, onda sam pokušao kao jezičar dosmisliti, možda postoji neka razlika između ta dva pojma, mislio sam pitati, al sam naravno zaboravio.
Zbilja mi se svidjela ženska moda to prijepodne na trgu, zanimljive kombinacije, poneka malo neobična, tim bolje. Poslije smo se motali Tkalčićevom, Dolcem, spustili se, čekali bus kod katedrale, sve baš neki prosjek, vjerovali ili ne, izvan jezuitskog sam napravio samo jednu fotku, i to Azijatkinju koja vuče kofere, poslije sam sličnu snimio i na jezuitskom, nemam vremena provjeriti jel se možda radi o istoj osobi. Iako je po hrvatskim standardima bilo zanimljivijih dama, osobu na prvoj fotografiji sam jedinu spontano, bez ikakvog suvišnog premišljanja, odmah ufotkao, nevjerojatno koliku vjeru imam u svoj instikt, na drugoj fotki sam već pokušao loviti geometriju zubo
p.s.
Trećom kvarim post, raduje me što sam pogodio kako će mi otprilike sunce pasti po licu belj
p.p.s.
Kategorija vijesti jer mi je jučer post u toj kategoriji po prvi put preživio gdina Buga.



Komentari [8]

Riječki karneval 2017.



Evo tradicionalno par fotografija na ovom blogu s margina riječkog karnevala, ove godine dominiraju Kolinda i Trump no to mi nije nimalo smiješno. Lijep je sunčan dan, pije se znatno više nego prethodnih godina, vino je hit u demižonkama od 6 litara, bit će veselo, nadam sde da su roditelji za promjenu razgovarali sa svojom djecom, ne nadam se, naravno da mi je svejedno.

Oznake: #RiječkiKarneval



Komentari [16]

Edukacijski izlet Rijeka-Zagreb



Jin i ja smo jučer bili na jednodnevnom izletu gosti kolektiva nekad jedne povijesno poznate gimnazije bogate tradicije. Putovanje je od početka išlo neobično i vrijedno mu je posvetiti poseban post, a i da nije, glupo je na ovom servisu vikendom stavljati na ovaj blog autoru zanimljivije zagrebačke fotografije, naime jučer je blog dosegao povijesno dno s 50 posjeta, to su cifre iz dobrih davnih 2004. i 2005. godina. Osim toga danas ću možda izuzetno staviti i fotografije s jednog od dva aktualna riječka međunarodna događanja, karnevala ili izložbe pasa, zagrebačke ljepotice mogu čekati.
Vrlo brzo su nas maknuli s auto ceste, razlog ne znamo ali naslućujemo, bura je noću divljala, vidili smo tipa kako puši u kabini skliznulog kamiona uz staru cestu i čeka, tko zna od kad, valjda pomoć vučne službe, znači puhalo je. Nas je uz put cestom uz koju se pokazivalo, kako mali bus ima loše amortizere, pratio snijeg, vjetra, koji je slovio kao razlog zatvaranja magistrale, osjetili nismo, no službe su kod nas uvijek spore i oprezne. Ta vožnja za dobro jutro nije baš legla na želudac, kao ni javljanje u Klovićeve dvore da ćemo dosta kasniti. Na pauzi koju smo jedva dočekali Jin je guštao na snijegu, ja baš ne.
Na povratku iz Zagreba smo isto brzo skrenuli, ovaj put namjerno, s autoceste. Naime išli smo prema Ozlju, gdje je navodno rezerviran ručak, ispostavilo se naime da smo drugarica i ja u slobodnih zagrebačkih pola sata napravili odličan potez, proveli smo ih na tržnici Dolac i jako povoljno kupili odličan dimljeni sir, koji sam ja odmah zamezio, pokazalo se to dalekovidno i mudro. Do Ozlja, uz koji sam ja povezivao samo Zrinske i Frankovane, možda čak nijednom nismo fulali put. Išlo se prvo u obilazak muzeja, vani je bilo divno sunčano vrijeme, i Jin i ja smo usprkos nagovaranju, odbili se micati iz parka okupanog suncem. Tome je doprinijelo i to što sam odlično procijenio da je mladi kustos koji je i vodio obilazak, izuzetno nabrijan na svoje područje.
Obilazak je potrajao, pitao sam mladog profesora koji se prije vremena pojavio neuko, o kojoj se rijeci radi, pa Kupa, pogledao je začuđeno i odmah uzvratio kontrapitanjem, što mislim da idem uz Kupu, do kamo bih stigao. Tu sam slučajno pogodio, sjetio sam se Severina na Kupi, gdje se nekad dobro jelo.
Već smo bili svi dobro gladni, kad smo se okupili oko busa, raspolagao sam dezinformacijom da je mjesto za ručak udaljeno osam kilometara od dvorca. Nije bilo točno, em je bilo duže, em smo se nalutali, višekratno griješili i navozali po izuzetno lošim cestama. Pozitivno je što smo stalno vozili uz slovensku granicu i izbliza vidili kako izgleda idiotska ideja bolesnih mozgova, slovenska žilet žica, neću s njom ružiti ovaj blog. Kad čitaš o tome il vidiš fotografiju ne osjetiš smrad te besmislene ljudske gluposti, u izgradnju koje je dosta ljudi ipak uložilo vremena i truda.
Pozitivno je i što sam vidio jednu divnu verandu ili balkon s širokim pogledom, usljed te divljine, na jednoj fotki je, podsjetilo me na jedno mjesto koje pamtim iz davnih vremena, mislim da se zove Lividraga il tako nešto, dok su kolege raftingovale po istoj Kupi, nas dvojica, pokojni profesor Hadžić, legenda, i ja, smo gore na uzvisini imali rekreaciju uz kašetu piva i diskusiju o ljepoti i smislu života.
Već se počeo spuštati mrak kad smo našli to famozno obiteljsko gospodarstvo Frlan i njihovu gostionicu "Vivodina".
Za razliku od ostalih i tu ću biti kvaritelj igre, čuvene krvavice su prezačinjene preko svake mjere, kobasice doduše odlične, al kupus i sve skupa domaćinski preslano, do Rijeke nas je pratila žeđ, a problem je bio i zadržavati podrigivanje. Moram ipak navesti da se većini jako svidila domaća hrana.
Odličan izlet, puno se naučilo.
p.s.
Iz osobnih razloga do daljnjeg izbjegavam, ako nije nužno, kategoriju "fotografija" i kategorije navodim, samo zato što se drukčije ne može objaviti post.



Komentari [5]

Razmagljivanja



Nakon jučerašnjeg maglokišastog užasa ugodna šetnja s najboljim frendom nešto iza četiri ujutro. Može se disati, kiše neva, frend maše repom i uživa, kod benzinske pumpe se urla, odnosno pjeva, nitko ne smeta na putu, zgrade neosvjetljenih prozora s možda dva uljeza u cijelom naselju, normalno subotnje jutro, onako kako treba biti. Čitam na portalu, za autobuse zbog vjetra zatvorena auto cesta, super, s drugaricim kolektivom bi trebali gdin i ja na izložbu u metropolu, naravno busom. Možda se do polaska u osam što poboljša. Ništa nam se neda, možda je zato i bolje da se nas previše ni ne pita. Dobro jutro vama koji se razbuđujete od nas spavača bez dnevnog reda.



Komentari [9]

Baština i baštinice



Većina vas zna koliko držim do tradicije i tradicionalnih vrijednosti, skoro pa ništa. Izuzeo bih neka jela i pića spremljena na tradicionalni način, al to nije ta priča.
Jučer sam do Prometne škole i seminara, imao sam vremena, pješačio donjom cestom koja vodi uz INA-u, stare kolodvore i uopće industrijsku zonu. Područje je očito spomenički zaštićeno, uljezima se mogu eventualno smatrati partizanski spomenik i neki kiosci.
Eto spadam u te, koji pamte zlatna riječka industrijska vremena, poznavao sam izloženije riječke kurve, vrijeme opijanja po birtijama i kasnije uključenog ponekog kafića, te odlazaka u okolicu na pjevaljke, razlika prema današnjim takvim mjestima je što je tamo onda masovno lumpala i punila dekoltee pjevačica novčanicama radnička klasa, ja kao student uglavnom bi bio konstantno čašćen, a danas su to kultna mjesta najbogatije klase, zlatne mladeži. I onda i sada je to bilo sranje, al eto, bitno je bilo ništa ne propustiti.
Meni ta Rijeka ne nedostaje, ljepša mi je bez sve te raskoši, sa šetnicom po lukobranu. Ipak moram priznati da me raduju ti očuvani dijelovi puni patine, čak su mi estetski prihvatljivi, počeo sam ih cijeniti zaobilaznim putem, nakon proučavanja Boysove umjetnosti.
Ni u školstvu, barem kod kod nas umirućeg njemačkog jezika, nije sve crno, županijska šefica je već duže vrijeme moja bivša učenica i sastanci su smisleni koliko mogu biti. Al što vrijedi kad su na ra(u)kovodnim mjestima, čast izuzecima poput moje škole, uglavnom negativnom političkom selekcijom odabrane ravnateljice, kojima se patuljci iz ministarstava ne žele miješati u autonomiju izbora stranog jezika, većina naravno oštroumno forsira samo engleski, a često, isti ti rukovodioci, ne znaju osnove ni tog jezika, a kamoli nekog drugog.
Nema veze, ja nisam plemenit poput Nietzschea ("ljubav prema najdaljima", onima koji dolaze), baš me briga što odrastaju sve bedastije i indoktriniranije generacije, što političar jučer reče, oni koji će znati slušati.



Komentari [10]

Kad ništa ne možeš



Uh, danas je užasan tmuran dan koji ne može proizvesti ništa drugo sem nervoze, popodne sam na seminaru, jutros se Jinu baš nije šetalo, nije obavio najvažnije, sad će me se načekati dok se vratim. Nekad zlatnih osamdesetih seminare su nam vodili Nijemci, Austrijanci i Švicarci i dalo se svašta naučiti, npr. i kako Švicarci bezveze rade, nivo koji smo mi sad dostigli, sad predavanja drže oni koji koji skupljaju bodove za napredak koji iznosi par stotina kuna po plaći, treba biti majstor prikupljanja dokumentacije svega što se boduje. Je, na državnom seminaru prošle godine je bilo jedno zanimljivo predavanje mlade profesorice s čudnim pristupom, poslije sam saznao da je na svojoj školi dobila pismenu opomenu pred otkaz.
Iskoristili smo zadnje lijepe dane za Sveti Križ, brdo iznad Rijeke, malo je čudan bio osjećaj da se tih dana gore samoubio taj jedan kojeg je policija tražila blokiravši cijeli kraj, zbog navodnog ubojstva supruge, naravno birtijska čaršija je imala drugu verziju priče, droga i to, naravno jadna djeca koja ostaju. Prisjetio sam se svih samoubojstava u svom okružju, a bilo ih je, ne normalno, mozak ne pita u kom će smjeru kad se zalaufa, filozofski odlutao, na Camusovom tragu, o tom pitanju, visina potiče osjećaj malenosti. I kao da je droga krivac, vežu je uz većinu priča, sjetio sam se jedne uz koju su je isto glupo spominjali, bila je to besmrtna ljubav, hipersenzibilni prijatelj je morao na odsluženje jebenog vojnog roka, poslije nekog vremena pobjegao je na "odsustvo", nešto je krenulo u krivo i objesio se. Mjesni hodža je zaključao groblje, nas nekolicina s lijesom, a zatim cijela tužna kolona, smo preskakali ogradu.
Eto, nisam znao kamo će me odvesti post, nisam od onih koji znaju planirati život i napredovati u istom. Nadam se da će moja mala herojčina sa što manje problema izdržati do navečer, više se tu ništa ne da napraviti.



Komentari [11]

Bez šešira po Korzu



Kad samo za sebe spremam jelo, naravno i prijatelja psa, gledam to obaviti što brže. Bez društva u slobodno vrijeme hrana nije prioritet.
Malo iritira ta spletkarska priroda ljudi kojoj sustav pogoduje, jer samo tako se možeš održati. Zato sam obično podozriv i prema zdravorazumskim objašnjenjima nekih pojava i kada možda drže vodu, ono, bez presudnog uticaja ljudskog faktora.
Baš sam rođaku pričao neki dan na Krku, i Bukowskom je sigurno jedna od većih briga zadnju godinu života bilo tko će otvarati njegovom mačku u šest ujutro vrata za izaći vani, kad njega više ne bude. Rođak naime ima mačka, a Buk je u prepisci prijateljima objašnjavajući kako da autom dođu do njegove rezidencije naglašavao da u dijelu u kojem je pametno voziti u rikverc paze da mu ne pregaze mačka jer on već slabo i vidi i čuje (mačak). Hoću reći, koga više briga za ljude kad znaš da su jadni prinuđeni boriti se za za opstanak i to u principu protiv drugog, odnosno tebe. U socijalizmu si brinuo tko te špijunira, ovdje moraš paziti sa svih strana tko će ti nauditi, demokracija je, svatko može.
Vrlo rijetko vidim žensku osobu da sama prolazi Korzom sa šeširom na glavi, osim jedne svima poznate beskućnice.
Opasno je valjda sa šeširom upadati u oči, nego standardno, u minicama, petama, zanimljiva vremena, no čudan sam valjda samo ja koji fotografiram nepoznate.
p.s.
Iskristizirale su se dvije zdravorazumske teorije zašto bug toliko voli moj blog, pa munjevito nestaje s liste, danas slijedim prvi savjet, ajd da vidimo, meni je naravno uvijek najsumnjiviji ljudski faktor.



Komentari [11]

Brzina i Tito



Većina nas je u određenom životnom razdoblju bila opsjednuta brzinama, kao da se u ovom životu nekamo stvarno može zakasniti. Ja baš nisam ali sam se kretao u tim krugovima i razumio sam vršnjake kojima su motori bili sve. Za razliku od automobila na motorima je bilo mnogo više individualnih obilježja. Meni je najdraži nonić stradao na motoru u svojim kasnim sedamdesetima. Jednostavno je završio u provaliji blizu kuće, jedne noći, nesreća bez svjedoka, prije je bio viđen kako nazdravlja kod susjeda. Moji su dali popraviti motor i odlučili ga prodati. Naravno da sam ga mlađahan išao bez pitanja isprobati, već uoči krivine sam shvatio da nešto nije u redu, da neću uspjeti smotati, al sam uspio iskočiti i završio s ogrebotinama, motor je žurno jeftino prodan.
Kad idemo u Trst zadnje vrijeme jedemo "Na burji", restoranu punom Titovih slika, kipova te grbova, karti i drugih raznih socijalističkih obilježja. Već tradicionalno se tamo zaustavlja puno motorista, i inače su face zanimljivije od prosjeka, al eto, tu više snimam motore. Tita nisam posebno volio, ja sam uvijek bio politički radikalniji i nerazumniji. Nedavno sam spomenut kao primjer u jednoj polemici o starim vremenima na fejsu, tadašnji prijatelj je spomenuo kako sam priveden na informativni razgovor i prilično zadržan, oni su me čekali, jer sam na jakni imao prišiven simbol njemačkih gerilaca RAF-a koji su tad još vodili svoj rat, spasilo me što sam ja kao anarhist principjelno skinuo zvijezdu, pa sam se branio da je to simbol istoimene britanske avijacije. Htio je reći da smo mi bili privođeni, a ovi što sad tvrde da su onda bili progonjeni, su bili mamini i tatini sinovi, pokorni i za karijere u svim uvjetima spremni.
Od realnog socijalizma mi je najprihvatljiviji bio FKK pokret u tadašnjem DDR-u čijem sam zamahu imao sreće kao stipendist prisustvovati (kultura slobodnog.golog tijela).
Sad sam usporen i furam neke budističke fore. Najvažniji događaj jučerašnjeg dana mi je bio Jinovo šišanje, a i ručak je odlično ispao, mada možda na fotki tako ne djeluje.





Komentari [10]

Ma dobro je!



Ajmo post s malo pozitive mada je ponedjeljak i mada sam jutros probuđen u četiri. O lijepim i dobrim stvarima i inače svi manje pišemo kao da se podrazumijevaju. Ja npr. zadnju godinu nisam previše napet na poslu jer nakon svih tih godina imam dobro vodstvo, ono što kritiziram je sustav sam, pa eto, može se steći relativno pogrešno mišljenje o mom profesionalnom nezadovoljstvu, većina grupa koje podučavam je sasvim dobra. Još si možemo priuštiti vožnje preko vikenda, eto jučer smo išli provjeriti kako stoje stvari na sunčanom Krku, sve uobičajeno, cijene iznad svih granica iako je sezona daleko, prođe pokoja grupa turista koju valja pošteno oderati. Puno hodam, dobar dio sa svojim psićem koji će danas na šišanje, ja sam svoju frizuru obavio u petak. Znamo uživati u tim malim stvarima, jučer smo stali pred krčkim mostom na povratku, čineći prekršaj, samo zbog ove jedne fotke za instagram. Za prekršaj zbog ljepote spremni!



Komentari [14]

Trst- ne znam, život-ne znam



U stvari nisam previše to naglašavao na blogu, Trst nam se zamjerio, valjda pretprošli put, kad smo užasno jeli na valjda najljepšem trgu sa stolovima vani, tek kad smo naručili, shvatili smo da su i taj restorančić-pizzeriju preuzeli Kinezi, no bilo je kasno. Nisam nacionalist, pogotovo ne šovinist, no kao što su mi Krk zagorčali ovi Hrvatine s Kosova, koji eto tradicionalno u stanovima moraju imati dva izlaza, bez obzira kuda taj drugi prolazio, a kupili su gotovo cijelu gradsku jezgru, tako da nema šanse da Kinezi naprave dobru pizzu, a pogotovo neperadarske klasične mesne specijalitete.
Davno sam se na blogu prisjetio razočarenja još prije toga, kad sam u trgovačkom centru, tad još relativno novom, vidio zabranu za pse. No to se nedugo nakon mog posta promijenilo, sigurno puka koincidencija, tako da me svaki put od tad razveseli znak dobrodošlice, vidljiv na prvoj fotki i eto, ponovo dolazimo. Jučer smo za kupovinu imali tri stvari na popisu i vidi slučajnosti, u "Pam"-u baš te tri stvari na akciji. Ipak sam bez obzira na dobrodošlicu morao s Jinom kružiti i po zraku oko centra, i to je bilo uspješno, zanimljivo, primjetio sam kao još prije dosta godina, na istom mjestu među okolnim zgradama, suši se rublje.
Zatim smo u centru Jin i ja zasjeli na naše tradicionalno mjesto kod izlaznih blagajni, kao i prošli put, bilo je zanimljivih gošći, a i situacijama među djelatnicima marketa. Najatraktivnije odjevena gospođa me iznenadila kad se okrenula, lice joj je, iako brižno našminkano, odavalo godine, pratilac je bio galantan i ipak nešto mlađi. Prisjetilo me događaja jučer ujutro pred kioskom, prodavačica daje kompliment gospođi da lijepo miriše, što mogu potvrditi, kvalitetan parfem, a ova odgovara da bi voljela da smrdi, a ima normalan posao.
Da, i meni je odnos prema životu promijenilo kad mi se, takoreći preko noći, pokušao uručiti otkaz po naputku tko zna koga, poslije su me opet pokušali nokautirati ljudi kojima sam vjerovao, sad se više ne radujem ni kad nekadašnje suborkinje postaju ravnateljice, u ovako koncipiranom društvu sumnjam da išta može ići normalnim putem, bez faustovskih prodavanja duša vragu.
Jeli smo dobro, o tome možda drugi put.



Komentari [7]

Go, prijatelju, go!



Sunce se pojavilo, Trieste se smješi, pozdrav svima, vikendom smo slobodni, vikendom smo u žurbi, no svejedno valja obaviti higijenu blogojavljanja...



Komentari [5]

Reš ražnjići



Zanimljiva šetnja, prva dama koju sam ufotkao na autobusnoj stanici prema gradu kako čeka autobus, iznenada me pješice pretekla na prilazu centru tog istog grada, još mi se učinilo da sam dobio osmjeh. U gradu susret i čavrljanje s umirovljenikom, priča kako je pokušao biti pomirljiv zadnju godinu dana, te sudi da sam ja isti takav. Pogrešno, ja sam samo možda pragmatičan, no itekako pamtim tko mi je pokušao ugroziti radni odnos, naravno da se sa svima pozdravljam, tu je lekciju pristojni dio moje generacije naučio u djetinjstvu iz kaubojaca, i Earpovi su pozdravljali Clantonove prije nego što su ih likvidirali. Suprotstavljam se i tezi da su ovi što su bili u zatvoru samim tim dokazali da su loši političari, Vladu Gotovca sam oduvijek najviše cijenio od ideoloških neistomišljenika.
Konobar puca od smijeha i ne može vjerovati kad mu pričamo da nas je njegov mlađi kolega prošli put premjestio na terasi da mu budemo bliže, naravno usput se i ispričava. Ja se pak čudim što je tu nevjerojatno, uobičajena normalna hrvatska priča.
Konačno sam u biblioteci nabavio Ivankoviću "Rat i sjećanja", bio sam na predstavljanju knjige, poslije malo i polemizirao s autorem, posebno me zanima ta vareška priča, ne poznajem iseljenije mjesto, zahvaljujući tome, budući da sam gimnaziju završio tamo, sad imam fejs prijatelje iz skoro svih dijelova svijeta, jedan mi se javio i iz Emirata.
Loše mi ispala fotografija s nogama koje sam u zadnjem momentu primjetio, nije samo loš fotić, i refleksi slabe.



Komentari [8]

Crtica o bezglavom lunjanju



Danas se osjećam glupo kao da sam izašao iz američkog obrazovnog sustava, jurio sam u knjižnicu koja četvrtkom radi popodne, nisam uspio provjeriti neke stvari jer uz sebe nisam imao papire koje redovito bez svrhe nosim, ponašao sam se uopće tako da bi samnom bio zadovoljan idol hrvatske obrazobne vrhuške Bloom, jer u stvari najvažnije sam svejedno obavio, kupio sam limun i to dobar, kod svoje bivše učenice, kaže profesori kod mene dobivaju sve onoliko dobro koliko dobro sam ja dobivala, profesor iz X (podaci poznatu autoru bloga) ne samo da više ne dolazi, nego ni ne odgovara na pozdrav. To nije baš profesionalno kažem, al je ljudski kaže, a nekoliko vas nas je ljudski odgajalo.
Jurim dalje, dužnost zove, treba biti koncentriran na jednu stvar, nikako bluditi u širinu.
p.s.
Zbilja danas čak nikog kog bih poželio fotografirati nisam sreo, ovu damu sam skužio krajičkom oka. I jelo je fulano, zaboravio sam da samo ja to radim s maslinovim...



Komentari [14]

Prestrašeni odgojitelji



Jučer sam se na sastanku, naravno u sebi, pitao kad je to počelo, taj čudni strah koji je penetrirao u sve slojeve društva. Istina, mi pratitelji učenika na višednevnim putovanja uvijek smo strepili. Sjećam se one davne još Čehoslovačke kad sam bio nemiran samo radi toga jer sam ostavio grupu, a bio sam tek rezervni pratitelj, jer sam išao na crno promijeniti tadašnje marke koje smo jedino mi od istočnjaka imali u pristojnim količinama i nakon promjene, sve nam je bilo strašno jeftino. Ipak naravno ništa se nije događalo, osim što su učenici od švercera nakupovali jeftine vodke od koje su svi oko ponoći popadali. No mi smo bili sa svojim razredima, postojala je neka komunikacija i poduzimali smo sve potrebno ovisno o situacijama.
Situacija se počela mijenjati kad su se počele propisivati stvari, sve je moralo biti regulirano. Pojedinci su navodno mutili s agencijama, odličan izgovor da se sve regulira pravilima. Ako više razreda putuje zajedno mogao bi se kao u gospodarstvu dobiti popust na količinu. Nekome je pala na pamet filozofija, koja se bez otpora proširila da je tako više pratilaca na jednom mjestu pa tako i sigurnije.Ja sam se već tada prestao čuditi razmišljanjima ljudi i shvatio da pripadam nekom prošlom divljem vremenu. Nekad je jedan od ciljeva bio upoznavanje drugih naroda i kultura no onda je netko shvatio da je to opasno i uvećava rizik. Sad se za navečer u prestonicama drugih država iznajmljuju prostori samo za naše učenike, kako bi se mogli zabavljati sigurno u kontroliranim uvjetima.
Putovanja naravno nisu besmislena, dosta toga se vidi i sazna, mada se bolje pamte zoološki vrtovi od historijskih spomenika. S ovom generacijom ću propustiti maturalac, vodit će ih netko drugi, naime očito preporukom iz ministarstva škole putuju ove godine u iste vruće kolovoške dane, no drugarica i ja ne možemo istovremeno, ona u Amsterdam, ja u Prag, treba nitko biti s Jinom, ja odmah bez premišljanja odustajem od puta. A učenici, bit će ionako i više nego dovoljno onih koji će se brinuti za njih.
Učenica na odmoru pita smije li napraviti selfie samnom, ja nemam ništa protiv, al nemam pojma jel to dopušteno, u svakom slučaju inzistiram, bez ikakvog tjelesnog kontakta i provjeravam, punoljetna je.



Komentari [10]

Sutra će se tražiti smisao...



Jako loš dan, žalosti me što praktično u sustavu ne postoji mogućnost autonomnih odluka, upozoravao sam kamo nas vodi takozvana mjerljivost, neću filozofirati, umoran sam, no nisam se smisleno umorio.
Baš me zanima broj današnjih posjeta, nisam još gledao, i minutaža na naslovnici, kao sve, čisto iz zajebancije.
Inače svoje sam na skoro svim poljima odradio, to najbitnije, na ostalo zbilja nigdje ne mogu uticati.



Komentari [11]

Najjači ostaju



Jučer sam iskoristio priliku, dugo me nije primjetio, i fotkao našeg blogera Miška prije utrke koju je opet herojski istrčao i izdržao u društvu dosta mlađih suparnica i suparnika. Stavio sam album na fejs i nije izazvao pretjeranu pozornost. Koga briga za nas treće životne dobi ma kako se neki od nas dobro držali. Bravo Miško, al na blog idu druge lošije fotografije.
Često se sjetim kako su studentice krijumčarile starom Sartreu piće. Simone koja se brinula za njega ispadala je baba roga. Simone mi se inače jako sviđa ali čini mi se da je i ona bila pod uticajem znanstvene kampanje, što je zdravo, a što ne. Sjetim se često onog iz Allenove komedije kako se u budućnosti smiju, u 20. stoljeću su mislili da su masti štetne. Zbilja, znam ljude koji danas opet peku na masti, doduše domaćoj.
Već sam napisao na blogu da sam gledao jedan dobar film o Gudrun Ensslin, u originalu je "Wer, wenn nicht wir" ak se nekom googla. Za redatelja čitam da je perfekcionist koji je na filmu radio više godina, od pripreme do uradka, istraživanje i to. Meni se osobno svidilo što je rekonstruirao i kako je stvarno Gudrun kompletno izgledala, koliko se to dalo. S neta sam skinuo ovu fotku, sliči jednoj izbledjeloj koju imam u arhivi.



p.s.
Opet sam u žurbi, sindikalni regionalni sastanak, možda budem u informativnim emisijama mada sam sadf nitko i ništa.



Komentari [15]

Nikom nije baš do anonimnosti



Zanimljiva platforma se pojavila na mreži, omogućava ti da se potpuno anonimno obratiš osobama koje se registriraju na nju. Autori su bili sigurni da im je potrebno za početak par slavnih osoba i da će to biti novi hit. Kao kod sveg novog skupilo se na prvu dosta korisnika, svi žure isprobati nešto novo, žure biti "in". Dvoje mladih njemačkih političara koje poznajem su se odvažile za taj eksperiment, oglasili svoju "tell" adresu na društvenim mrežama i zanimljivo, ona je preplavljena porukama, uglavnom seksističke, političke i osobne uvrede, njemu iako je isto poznat skoro nitko ne piše. Na muškarcima se nije zanimljivo anonimno iživljavati, a baš ni kod žena, mnogo je više hejterskih poruka kad anonimac zna da će njegovu poruku pročitati, ma koliko glupa bila, širi auditorij, a ne samo osoba kojoj se obraća.

Žurim van, ak netko želi isprobati, link na moju tell adresu je lijevo dolje uz broj trenutnih posjetitelja bloga, napišeš potpuno anonimno što želiš i stisneš "senden", dobivam samo ja belj, možda se da čak i na fotki iščitati.



Komentari [11]

Normalno i skandalozno



cjelodnevno si dostupna šefu
il šefici svejedno
na poslu obavezno u suknji ili haljini
diskretno našminkana reprezentiraš firmu
na nogama obavezno peta
ajd hulahopke su dopuštene
pazi zaboravila si osmijeh
kamere te svugdje snimaju.

ej curo čemu histerija
pukla si i vrištiš
netko te snimao na korzu?!
nedopustivo!

p.s.
Bez brige, Vaš bloger je još uvijek nevidljiv, kako u stvarnom životu, tako nakon kratkog vremena na naslovnici blog servisa, al se dogodilo jučer jednom nesretniku kad sam kretao u šetnju nakon suda...



Komentari [13]

Tko, ako ne mi



Danas sam bio na sudu, sinoć sam u planirano vrijeme za pripreme naletio na 3sat programu na odličan film o gerilki koja me svojevremeno očarala Gudrun Ensslin i gledao, sve s odlukom čim počnu propagandna sranja prekinuti gledanje. Šokiralo me, odgledao do kraja, objektivno prikazane olovne godine u Njemačkoj i obiteljske drame koje, kak to i kod nas zvuči poznato, korijene vuku iz drugog svjetskog rata.Gudrun u jednom momentu optužuje oca koji je bio svjestan što se događalo, a nije se aktivno suprotstavio, da je odgovorniji od oca njenog zaručnika koji je bio poznati nacistički pjesnik i ako sam dobro shvatio, zvuk mi je prilično loš na satelitskim programima, idejni začetnik paljenja kniga. Tak sam razmišljao o junacima filma, kako Nijemci znaju praviti objektivne povijesne filmove, bok te, kod nas ne moraš gledati film, samo pogledaš tko je redatelj i sve znaš, kako Gudrun u svakom slučaju i dalje ostaje pozitivka i nisam se bavio suđenjem, koje mi je objektivno bilo važno, al kad sam ja bio realist.
Prvo sam danas naučio na ulazu u sud da je pljoska u torbici ipak od neke vrste metala. Sutkiinja je na mene ostavila jak dojam, dobro prati stvari, kak će se to i hoće li odraziti na moje slučajeve, nemam pojma. Povisio sam u jednom momentu glas na odvjetnika druge strane, u smislu, koji ti je vrag, mene pokušavaš praviti budalom, sudkinja je samo mirno konstatirala obraćajući se njemu, da stvarno, što ste stvarno željeli pitati.
Pouka filma koja je na kraju, ne filma, nego života, jer film se prekida kad postaje zanimljivo u Njemačkoj, života naše Gudrun, je, zbilja, tko će nešto napraviti ako ne mi?



Komentari [5]

Može i bez dinamike, molim!



Samo da nije dosadno. Ljudi stvaraju događaje niizčega ne bi li proizveli dinamiku zbog koje će se živcirati. Danas imam sanitarni pregled, sutra sam na sudu, u ponedjeljak međužupanijski sastanak, u utorak van nastave jedan sastanak ujutro, jedan popodne, to samo službeno, ništa od tog baš smisleno, sve držanje forme jer se tako mora, al opterećuje, najopasnije na sudu naravno, oni te imaju ovlasti itekako kazniti ako pogriješiš, što se vrlo lako dogodi meni koji se ne može natjerati na koncenraciju kad se radi o bedastoćama, fintama i sličnim glupostima, kad te npr. pitaju što se prije dogodilo od dva događaja prije pet godina i o tom ti sve ovisi, naravno nećeš dobiti pitanja unaprijed, to je pravna država.
Jedna stvar mi jučer nije bila jasna, fotografije su ispadale nenormalno bistro, ništa se nisam posebno trudio niti gledao kroz objektiv. Danas je sve ponovo uobičajeno mutno poput života.



Komentari [11]

Smisao obroka



Eh koliko vremena umjesto meditacije o smislu života ili barem ljubavi i prijateljstva, pravde i pravednosti mozgamo o sljedećem obroku. Kad sam zbog glupih radnih obveza primoran jest sam, odnosno s najboljim prijateljem, nemam volje baš smišljati, uvijek ide nešto brzo i jednostavno. Danas mi se žena učinila alternativka s idejama, pa reko da vidim, moš misliti, najnezdravije police su uvijek posjećene.
Inače na stranici škole imam trenutno tretman kao na naslovnici ovog bloga, nemame me, bugovi svugdje haraju samo što joj ovdje znam ime, zovimo je bugica, par učenica i jedan učenik su mi pozvani na županijsko prvenstvo, no vijest bi bila da to nije tako.
Toliko za danas, kobasice ni nisu loše, vani ne pada kiša, sve je za pet.



Komentari [8]

Vječno vraćanje higijeničara



Što sam stariji sve me više iritira što zajednica baš od mene traži neka priznanja, Razumijem da ljudi trebaju države, religiju, zakon, policiju, čak i budalaštine u vojsci kao inicijaciji u muški svijet razumijem, razumijem da je ljudima potrebna neka sigurnost potpomognuta mnoštvom u suštini besmislenih pravila, čovjek je bačen na ovaj svijet bez sigurnih oslonaca, krhak i ranjiv, svijet sebičnih i okrutnih, svijet u kojem je na kraju ugrožen i tehnikom koju je sam stvorio.
Ne razumijem zašto baš mene toliko ljudi pokušava uvjeriti u svoju posebnost i izuzetnost, tolike grupe, udruženja, stranke, sindikati, još su mladi svećenici koji su mi bili pratnja na jednom putu, najbrže odustali od pokušaja moje preobrazbe. Ja sam živio u više sustava i neke stvari sam posvojio iz svakog, te znam, što je primitivno, a što progresivno, vidim da su primitivci, hulje i barabe došli na svoje i prilagođavam se tome, jebiga, demokracija je, a živim u državi koja nema stvorenu kulturu prosvjeda, pametniji su uljudni i suzdržani.
Odrastao čovjek ima pravo na sve što može dogovoriti s drugim dok socijalno funkcionira. Sve zabrane su proizvod ideologije i treba ih stalno preispitivati. Opet dođoh do filozofiranja, a eto, teoretski bih smio reći, osobe X i Y na pozicijama rade gluposti i nitko ne reagira, ljudi, uozbiljite se, sutra će ponovo u ranim jutarnjim satima između ostalih zakucati i na vaša vrata.



Komentari [9]

Reprezentant nezainteresiranosti



Sindikat kojem sam dugo vremena bio u užem vodstvu i koji sam u svojoj županiji i osnovao postao je službeno reprezentativan, znači sudjelovat će u pregovorima za sve javne službe, a posebno za osnovne i srednje škole. Ja sam znatno prije reprezentativan, reprezentirao sam na putevima u Zagreb riječke blogere u srazu, svaki put s nekom zagrebačkom blogericom. Kad je došlo do zadnje smjene blogera, odnosno odlaska jako dobre ekipe s bloga, znatno se smanjio broj nerealiziranih susreta, a i ja sam počeo pripremati teren za svoje sindikalno povlačenje.
Zanimljiv je taj pojam reprezentativnosti, Thomasa Manna su za vrijeme Hitlera smatrali reprezentantom građanske uljuđene Njemačke, a i on je sam u jednom momentu rekao da je Njemačka tamo gdje je on. Ipak reprezentanti su uvijek prinuđeni na kompromise, nikad, nitiučemu, nisam želio reprezentirati nitijednu školu u kojoj sam radio, Krk reprezentiram u šahu i dobar sam u tome, al danas sam shvatio na Korzu, to je zato što me prestižno nije baš briga. Dok sam fotkao prestrašio me stavivši mi s leđa ruku na rame jedan šahovski majstor, ispričao mi se kad sam se trznuo, on nije ni primjetio da snimam. Požalio mi se da iako su bili pobjednici druge lige nisu imali novca za kvalifikacije za prvu, usput me pitao za moj tim i čudom se čudio kako mogu pustiti nekog s nižim rejtingom da igra na višoj ploči i kako se to smije raditi. Dopušteno je, velim, a njima je više stalo. Svima je svugdje dopuštena osjetljivost jer im je više stalo.
U stvari slavi se, a meni svejedno. Jedino me danas zabrinulo to što nisam primjetio da netko ide prema meni, mogla je biti neprijateljska ruka, inače mi se to ne događa.



Komentari [6]

Pred nedjeljni ručak



Evo nastavljamo u revijalnom tonu. Hvala na komplimentima za post od jutros, ostao je na fejsu, tamo ima više eventualno zainteresirane publike glede toga gdje je radnja smještena. Ustali smo u pet, vidio sam sinoć da Jin pretjeruje s hranom i s vodom, osjetio sam kroz san da šeta po sobi, a budući da sam shvatio da ne kiši ustao sam. Naravno nikog u to doba po naselju, po neboderima sam vidio tri četiri goruća svjetla. Mislio sam da ću se vratiti u krevet, al sam eto na kraju odustao, tako sam, sljedeći čudne tokove misli, napisao prethodni post. Doručkovao sam jer pripreme za izlazak na ručak usporava "Nebo nad Berlinom" na 3SAT-u. Tamo je danas tematski dan na temu "Berlin", izvrsno, mada ja samo slušam.

Nemamo sreće, počinje kiša.



Komentari [10]

Vareš, imenovanje prošlosti

Napomena: Ovaj post je jutros nastao s namjerom da popuni prazninu, dosta osoba iz njega nisam jutros mogao naći na tražilicama. Post nije nužno komentirati niti čitati, nije naravno ni zabranjeno, redovni post će uslijediti popodne ili navečer ako stignem, sad već moram po kruh i ostalo nužno za svakodnevno življenje.

Zanimljivo mi vidjeti kako moja nekadašnja ekipa, sad uglavnom zagazila barem u pedesete, s nostalgijom spominje bolju prošlost. Istina je, mi smo živili znatno zanimljivije i burnije, uostalom imamo dosta žrtava, ne samo ratnih, nego ova hipsterska mladež, no ja još uvijek živim i zbilja me prošlost zanima samo kao finaliziranje točke na i. Čitajući Sarajlićevu “Koga će sutra voziti taksisti” dobio sam ideju, nabrojati imenujući one s kojima sam najburnije lomio, nekad urbani u svakom smislu, u ratu najupostušeniji bosanski gradić Vareš. Nek barem posluži da netko usamljen guglajući nekog pronađe u ovom postu, kao što sam ja bezuspješno pojedince tražio, upisujući žalosno u tražilicu jednog sumornog beznadnog kišnog popodneva.
Bez sumnje najviše sam obilazio birtije i pijuckao u društvu Semira Prošića i Mirka Lijovića. Semir Prošić je ubijen u ratu, masakrirali ga ovi iz HVO, kod njega bih boravio kad bih navratio, nakon što sam odselio doma u Hrvatsku i on je najviše znao o meni i s kim sam bio, te bi se sigurno sjetio onih koje sam zaboravio, u šahu smo isto bili na putovanjima cimeri i igrači podjednake snage. Mirko Lijović sada valjda živi u Drvaru, za rata je jedan period boravio kod mene u Rijeci, s njim sam se nešto bolje muzički slagao, mada on nikad nije prihvatio punk ni novi val. Što se prijateljstva tiče, a to je nekad u Varešu bilo na cijeni, u školi sam drugovao s Bertijom Andrićem. Berti valjda živi u Torontu, Kanadi, s njim sam pod plaštem foto sekcije osnovao u podrumu gimnazije "Ivan Goran Kovačić"tajni klub fuckera, koji je imao stroga pravila prijema, koja ni danas neću otkriti, Berti je ostao najuspješniji član, izvještavao me mailom i iz progonstva u inozemstvu o postignućima, te doživotni predsjednik. Treće linije vareškog ljudovanja je najznačajniji predstavnik bio moj komšija Boris Krajinović Čombe, s njim sam odrastao i sve dijelio, danas živi i radi u Puli. Četvrti krug čini mlađa ekipa koju sam upoznao "po čuvenju", i oni su slušali dobru muziku, tu su istaknuti predstavnici bili Mladen Divković, s kojim sam pokušao i teoretski osmisliti komunu po uzoru na berlinsku i druge tad u svijetu aktualne, te moj najdraži "šura", mislim da se to tako tamo govorilo, Mario Parić. Mladen živi i Djeluje u Varaždinu, Mario mislim još uvijek u Kninu.
Muzika i "disko" večeri u radničkom domu su bile sastavni dio hedonizacije ondašnjeg života, vrijedni pomena su bili disk džokeji Bata, nemam pojma kak se zvao ni prezivao, Kaja koji je prvi zaista i počeo puštati nešto stvarne disko muzike, zato to gore kod mene stoji pod navodnicima, groznicu subotnje večeri, Boney M i te gluposti, te iako najkraće, najbolji od svih Mirkov brat, Zoran Lijović Co. Poznata je anegdota, kad je na moju sugestiju postio za šahisticu Božanu Dugonjić "Lady in black", a netko u sali počeo fućkati, vrištati i negodovati, Co je prekinuo muziku , upalio svjetla i rekao, kom se ne sviđa nek slobodno napusti prostor, ne trebaju nam seljačine u sali, nitko se nije javio. Poginuo je u nesreći vlaka kod Divače u Sloveniji.
Kad već spominjemo Božanu, cure su naravno igrale značajnu ulogu tadašnjim životima. Uz mene je najviše bila s pravom povezivana Marina Parić, sestra već spomenutog Marija, iako mlađa četiri ili pet godina najduže je bila moja zvanična cura. Najbolja frendica, a jedno vrijeme je pretilo i nešto više, mi je bila sestra isto tako već spomenutog Mladena, Violeta Divković, ona se poslije sretno udala za još jednog didžeja kojeg sam zaboravio spomenuti Kokora, on je slušao odličnu muziku, za razliku od nas ozbiljno je pratio i jazz, al je na svojim večerima puštao samo sranja, a drugi mu je krimen bio da je pio male šminkerske "dječje" tuborge. Ela Grabovac treba biti spomenuta, zanimljiva je bila njena maturalna zabava između ostalog, e cura iz Jajca, Danica Papić, za koju ne znam više kod koga je dolazila u Vareš i zašto i koja je jedno vrijeme samnom imala ozbiljne planove, treba isto biti spomenuta, kao i šahistica koja se nije voljela ljubiti Svetlana Lakić. Prije svih njih su bile dvije cure u koje sam bio opako platonski zaljubljen, al nisam baš nešto pokušao, Slobodanka Malčević i Snežana Leka, a prva cura s kojom sam se poljubio u životu, bila je u petom osnovne Sonja Mikoš. U gimnaziji su mi simpatije bile Zdenka Franjković, Ranka Gorančić i Kornelija Delić, kad se zadnje sjetim u pamćenje mi dolazi i drugar Satko Imamagić koji sad živi u Beču. Zadnji boravak u Varešu mi je uljepšala divna Barbara Bitenc koja je poginula za bombardiranja Sarajeva, neposredno pred evakuaciju. Preko nje asocijacije vode do jedne od najdražih učenica moje mame Sonje Stjepanović, a naravno tu su i moj prijatelj Darko Zloušić i njegova Kristina, s čijim bratom, koji mi je radio krov na stanu, sam dugo zasjeo ovdje u Rijeci, od pušačkog poklona koji je donio iz Vareša, mi je danima mirisao stan. Asocijacija koja se nastavlja na njega vodi do imena Jasmin Smailhodžić Kepa, drugar koji je u ratu bio u rovu suprotstavljen njemu, koji me inače u Varešu kao mladac uvjeravao, da Wilhelm Reich nije bio u pravu, da nije fašizam, nego alkoholizam posljedica potiskivanja nagona, onda je Kepa bio čvrsto na zemlji.
U šahovskom klubu su značajni igrači još bili Melkior Brđanović, Novica Kojić, Tomislav Prajo, Milivoj Lukić, Zvonko Šokić, Milovan Šćepanović, Meho Rahmanović, Gojko Marković, Zaim Operta te Romić. Kalfić, Perović, Lecaj, Ganić,Oruč te drugi omladinci u sjeni Prošića i mene, čak je i poznati pisac Željko Ivanković igrao šah, kao organizatori su bili tu Anto Jelić i Marko Antičević, poslije je kao jak igrač izrastao Bruno Jelić.
U gimnaziji su daleko najbolje profesorice bile Mahira Zečević i Alvina Grgić, profesori baš i nisu kod mene ostavili traga, Alvinin sin Davor Grgić je valjda bio najbolji učenik u povijesti škole, i s njim bih ponekad znao mozgovat. Družio sam se i s Pubom Ramićem, više nego s pokojnim Dadom i Fikretom, asocija od njega me vuče na ime Vesna Mijatović, tu je još i moj kasniji sarajevski gazda Rusmir Berberović, o kojem sam čuo anegdote, da se u proteklom ratu ni jednoj vojsci nije baš dopadao, što, ako je istina, može biti samo pozitivno. Sad su mi pali na pamet dugokosi drugari Zrino Mirčić, kojem sam poslije rata bio gost u Zadru, tad je tamo bila i Marinina frendica Gracija, te neizbježni "peace brother" Puška. Ovo ću objaviti na fejsu za dopunjavanje, jer sam vjerojatno dosta vas zaboravio, te na blogu jer sam primjetio da ga tražilice uglavnom vole.

Oznake: Vareš, gimnazija Ivan Goran Kovačić Vareš, vareška raja, šahovski klub Vareš



Komentari [6]

Ručak kod Bosanca



Ma nije to više nekad poznati Bosanac na Trsatu, mislim da je njegovo stisnuto dolje ispod terase na kojoj smo nekad u zlatna vremena jeli odojke i janjetinu. Sad je isto roštilj poznat, čini mi se da mi je blogerica u jednom komentaru baš ovo mjesto preporučila, al ne znam kak se to zove, kod nas ostao stari pojam. Eto, naručali se za 65 kuna i namirisali tartufa, obimno i dobro, istina nešto je bolje ali i znatno skuplje u našoj obližnjoj neprofesionalnoj Trsatici u kojoj terasa ne radi, niti jedan stol za hrabre kakvih uvijek ima.
Odmaramo se od teškog tjedna, smrt Predraga Matvejevića pokazala je u kakvom okružju živimo, opisaše ga budaletine maltene kao ortodoksnog komunjaru, njega koji je zbilja, sad s distance vidim pravio velike greške, pokretao peticije za Tuđmana i Šešelja i alarmirao uspješno na njihovu stranu europsko intelektualno mijenje, kad je to bilo opasno, ja vječiti pobunjenik sam ta sranja potpisao i smatram to svojim velikim greškama, nikad više za slobodu mišljenja bez obzira na svjetonazor onoga koji kao misli, doživili smo sve blagodati liberalne demokracije.
Veliki manipulator i još uvijek sindikalni vođa mi je drskim populističkim forama i manipulacijama lakovjernima zapaprio socijalnu poziciju, ma nosite se vi i vaše slobode.



Komentari [15]

Popravljač

Ne volim popravljati stvari, razmišljati o mehanizmima i načinu djelovanja onoga što nit me zanima niti razumijem. Ipak sve češće sam prisiljen, majstorima se jednostavno ne da baviti sitnicama i takozvanim manjim kvarovima. Najveći uspjeh, još ni danas mi nije jasno kako sam uspio i štoviše, još funkcionira su mi bile vodovodne cijevi u kuhinji i svi ti dodaci, rastavio sam, počistio i ponovo sastavio. Jednostavno nisam imao živce ponovo tražiti majstora i žrtvovao sam, uz Jinovo nadgledanje i lizanje dok sam bio na podu, slobodno prijepodne. To neću fotkati, loše je svjetlo ispod lavaboa.



I ja kao i jedan od bivših premijera imam zbirku satova, samo što ja svako ljeto kupujem po jedan u Berlinu po cijeni od tri do pet eura, o tom sam pisao i to nije ništa novo. Novo je da imam sat ljubimca, koji uopće nije najljepši od svih, bilo ih je mnogo ljepših. Stajao je par godina u ladici, par urara su se nasmijali i odmahnuli rukom kad sam tražio promjenu baterije, taj je skroz zahrđao i otišao. Jedno nedjeljno prijepodne sam guglajući nešto drugo naletio na snimak, kako promijeniti bateriju na satu, otvorio sam sat, počistio, te zamijenio bateriju, ima ih za kupiti samo po tri komada pa sam imao, i pogađate, već više od pola godine besprijekorno radi.



Ova torba je bila jako kvalitetna kad sam je kupio, istina, bila je na velikoj akciji, pokazala se kao odlična, ovi moji jeftini fotići su stradavali, odnosno ekran, od osrednjeg udara, ovaj zadnji srebrni, zahvaljujući njoj, koja odlično amortizira sva guranja, rekordno vrijeme. No počela se guliti i habati, kupio sam u Berlinu nove, al nije to to za svakodnevne gužve. Prvo sam dao da se prišije koža sa stare jakne, jedna rupa se ne da, sad mijenjam Lidlove naljepnice, koje su se prodavale u velikim kompletima povoljno, preko nje.



Pljoskica sam imao više, sve uglavnom prevelike, premale ili potpuno neprivlačne i što bi rekli, odustao sam od tog biznisa. Čak kad sam ugledao ovu srebrnu, koja mi se estetski svidila, mislio sam je darovati nekom. Prodavač me uostalom upozorio da su nekvalitetne. Darovao bih ja to, ali jednostavno i taj mehanizam zatvaranja pokazao se kompliciranim i nepouzdanim. Jedno popodne sam jednostavno sve oko zatvarača razvalio i bacio u smeće, ostavio najjednostavniji način zatvaranja. Tragovi nasilja se na pljosci vide al sad je originalna. Kad mi je cura u kineskom naspram studentske menze nabavila lijevak za točenje za desetak kuna, jer grlo je minijaturno, znao sam da to nikom neće ići dalje.





Loptu sam dugo spašavao, no na kraju sam se morao predati i kupiti novu. Nešto je mekša od prethodne i već malo to osjećam u leđima, mogao bih si nabaviti pravu sjedalicu, al mi ne pada na pamet, uostalom i moj pomoćnik se navikao raspravljati s njom.



Ne vežem se za predmete, jer "svega će bit, nas biti neće...", al eto, u ovaj mutan dan zaslužili su post.



Komentari [5]

Pjesnik Sarajlić i prijateljovanje



Jučer sam u biblioteci sasvim nenadano naletio na Sarajlićevu knjigu "Koga će sutra voziti taksisti". Na tog pjesnika sam uglavnom zaboravio, štoviše, mislio sam da je kao i svi klasici odavno mrtav. Prijatelji iz Sarajeva s kojima sam poslije rata komunicirao, iako iz umjetničko-filozofskog miljea, nisu ga spominjali. Ovaj put sam što inače ne radim, prvo išao čitati onu bilješku o piscu, u trenutku kad mu je Feral Tribune izdao ovu knjigu on je bio živ, cijeli rat je proveo u Sarajevu. Guglao sam čim sam stigao doma, umro je, al u dvadesetprvom stoljeću. S njim nisam kao s nekim tamošnjim velikanima riječi imao sreće piti za kavanskim stolom, ali dva čitanja poezije pamtim, jedno njegovo još kao pravi mladac, te jedno Kiševićevo u Crikvenici, govorim o autorima na ovdašnjim jezicima.
U knjizi su Sarajlićeva sjećanja, poimence, na prijatelje i bivše prijatelje, zanimljivo za nas koji smo dosta njih znali, stil pisanja mu je jednostavan, čitljiv, prepoznatljiv. Ono što mi je prvo upalo u oči je koliko ljudi on titulira prijateljima. Zamislio sam se, tu sam jako siromašan, većina onih koje sam smatrao takvima se preselila ili na daleke kontinente ili u vječnost. Doduše i danas se povremeno družim s ljudima.
p.s.
Kiši, po polumraku moj fotić štrajka.



Komentari [12]

Izložba "Shvatiti sebe" u Malom salonu



Sve rjeđe odlazim na izložbe. Jedan od razloga je onaj praktični, puno šetam s psom, a on je, tim i ja, nepoželjan na tim prostorima. I inače nemam baš vremena, s osmišljavanjem neradnih sati, nemam ni najmanje problema, štoviše, ne stignem obaviti što bih želio. Dva su razloga što sam ipak odlučio skrenuti na ovu izložbu u jednoj rupi u radnom vremenu, samo utorkom imam dvije po novom rasporedu, po 45 minuta. Prvi je što je među autorima Lovro Artuković, moj vršnjak koji živi i radi u Berlinu, gradu mog izbora, drugi je intrigantan i odlično izabran naziv za skup portreta i autoportreta. Izložba je izvrsno osmišljena, na prvu je ipak na mene najjači dojam ostavio Artukovićev rad, mada naravno nisam znao o kojem se autoru radi, Kraljevića sam pak prepoznao, ostalo mi bilo novo i zanimljivo. Preporučujem i neću napisati koja je slika berlinskog autora.



Komentari [13]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se