Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram



nachtfresser@gmail.com

Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser



IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
2017
Pijača bez leda
Iskustvo i stil
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Punjene paprike (Jin je stigao)
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

postimage
















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
andrea
windica
Annaboni
Regina i ine
Dinaja
zub
euro
sewen
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije
Contra

Od 1.travnja 2017.:
homepage zähler
















.


10/17 (24)
09/17 (29)
08/17 (28)
07/17 (34)
06/17 (29)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)
07/15 (26)
06/15 (25)
05/15 (29)
04/15 (31)
03/15 (31)
02/15 (29)
01/15 (34)
12/14 (31)
11/14 (29)
10/14 (30)
09/14 (28)
08/14 (30)
07/14 (34)
06/14 (28)
05/14 (34)
04/14 (26)
03/14 (27)
02/14 (26)
01/14 (28)
12/13 (31)
11/13 (30)














.
































Dobro jutro



Počela je kišica, vani je nezdravo i mokro, u tom duhu Jin se pomokrio i vukao nazad u stan na spavanje. Ja po novom rasporedu radim danas od rane zore do popodneva s dvije "rupe", odmah sam pokušao razmišljati pozitivno, pauze za šetnju i fotkanje, no šipak, kiša pojačava.
Pojačava i davež nadrkanih i ispranih mozgova iz okolice. Svaki put iznova ispadnem blesav i naivan, pokušam dokučiti argumente svojih oponenata, preispitujem svoje principe, na kraju se ispostavi da se iza velikih priča kriju bijedni, mali privatni interesi.
Iz zgrade u kojoj sam prije radio bio je lijep pogled, iz ove nove divan. Sinoć sam dočekao zalazak sunca, jutros ću valjda, mada je i to nekako upitno, povlačenje mraka. Inače u susjedstvu radnog mjesta su barem strašila simpatična, razvesele i pokoje hrabre noge u dućanu, treba se izložiti u nevrijeme.



Komentari [9]

Juha iz kocke



Konstatirali smo u prošlom postu da je prirodno da se mladima fućka za probleme nastale sjedenjem na hladnom betonu, naravno da nemaju vremena ni za hranu, i nama je to bila zadnja rupa na svirali, a čemu se zamarati kad postoji industrija gotovih jela. Problem je jedino ako ti uz izgled paše veganska filozofija, onda pak jednostavno imaš izgovor za jesti manje i nekako se nagovoriš na više voća. Tako sad imamo izgledom nikad alternativniju mladež, a od alternative ni korova, zatucani moćnici šire zabrane i nikog briga nije jer se to kao njemu ne dešava. Važno da i na netu imamo pop art program, kom se da, eto može se igrati Rauschenberga i Warhola.
Zašto ovo pišem, pa održavam privid neokupiranog mozga, u društvu onih koji žive da bi radili. Valjda i to spada u neke potrebe, ne sjećam se više, davno sam čitao Agnesz Heller koja se više ne čita.



Komentari [11]

Cure po podu



Hladno je, najtoplije sam obučen, u jutrošnjoj šetnji s Jinom zakopčao sam i kapuljaču na glavi, što inače rijetko radim, ne volim nemati pregled, u tome sam ponekad i gori od svog psa. Ipak čim se sunce promolilo ljudi su optimistično pohitili puniti baterije, ispunjavat se optimizmom nužno potrebnim u ovo i politički zaleđeno ružno doba. I onda vrhunac, pored svih tih klupa cure zasjele na pod, zavarane kak to mladež zna biti, varljivom toplinom sunca nemoćnog, bubrezi urlaju, a nitko ne čuje jer komunikacija nije primjerena, ja sam ionako u drugom filmu, jutros sam u dahu pročitao otprilike polovicu razbludne "Polovnjače u Parizu" Zdenka Jelčića, usput muža naše blogerice Dinaje, izuzetno vješto napisano kao da se samo time bavi, ali svejedno, promatram cure po podu, razmišljam kako je seks zbilja toliko precijenjen i kak ipak glede toga, radije čitam nekad neke pričice naše Regine, koje isto tako pršte od seksa, a u tekstu ga nigdje nema.
Knjigu još ne mogu procijeniti, kod ovakvih djela važno je kako se svrši.



Komentari [9]

Rvatska rima

Ne ljuti mene više nitko
niti me kletva ičija vređa
zarezao me taj jezik britko
oštro u dupe, pogano s leđa.

Jalova govna i plodne babe
kopuliraju složno i bratski
čereče nas sponze i barabe
kulturu sad traži smrad horvatski.

Ja svojim putem dalje se krećem
paralelno spremno s društvom ljudim
nad kloakom bistrom vodom tečem
nad domajom bjelosvjetski bludim.



Komentari [9]

Sunce i sjećanja



Lijep dan danas, još kad mi ga ne bi kvarili pravosudni problemi, opet sam dobio poziv na sud, sve bi bilo oke. Obavljen je i administrativni dio prijave učenika na županijsko natjecanje, koliko uspješno, vidjet ćemo, administracija je puna zamki koje služe otežavanju ljudskih života.
Danas je dan oslobođenja Auschwitza, imao sam post par dana nakon što sam s maturantima posjetio logor, link je lijevo, četvrti post ispod 2012., 26 komentara, poneki, recimo tako, čudni. Danas je "Zeit" pisao o obljetnici, s tezom da je ipak većina Nijemaca onda znala što se događa, umjesto fotki iz logora preuzimam od njih jednu drugu meni isto tako zastrašujuću sliku, koja izvrsno ilustrira kakva euforija nastaje nakon masovnog ispiranja mozgova, koje nipošto nije karakteristika samo onog vremena u Njemačkoj.



fotografija uzeta sa stranice zeit.de 21.1.2017



Komentari [9]

Krivo osvjetljena slika



Ma u stvari jasno mi je zašto ljudi vole izbore i privid dojma da nešto mogu promijeniti samo zaokruživanjem broja na papiru. To sam još u staljinističkom DDR-u shvatio gdje se ni prodavač mjeseca, a birao se i slika bi mu mjesec dana uz tu titulu visila iznad blagajne, nije mogao odabrati bez pozitivne ocjene komiteta. Oni su jako zavidili zapadnjacima koji su eto mogli mijenjati partije i automatski "moćnike" na vlasti. Nisu ih zadovoljavali stanovi, zdravstvo, školstvo, cjelodnevni vrtići i ostala boranija, svih je zanimalo bogatstvo necenzuriranih zapadnih teve programa, a ove u Berlinu su fascinirala šarena svjetla velegrada u kapitalističkom dijelu, koja su blještala cijelu noć dok se kod njih štedilo.
Ljudi više vole i gola tijela vidjeti na ekranu nego u reali, kao u DDR-u u kojem je cvala FK kultura. I to priznanje i prihvaćenost, čiju je važnost za pojedinca još Hegel odlično definirao, su u današnje zamjenjeno prividom priznanja, putem lajkanja i sličnog, što je u principu u redu, socijalizacija je precijenjena.
Mogu ja pohvaliti ražnjiće koliko god želim, ti ćeš svejedno sumnjati da ih precjenjujem.



Komentari [11]

Relativno uspješno



Dramatičan dan, a mene drame više ne zanimaju. Spriječio grešku koja je mogla biti pogubna, toliko o egzistencijalnim igrama.
S druge strane opet mi promakla nevjerojatna stvar, zaboravljam kako formalno živimo, učenik koji je osvojio drugo mjesto na školskom natjecanju i trebao bi na županijsko pisao sve tiskanim slovima, a obavezna su pisana, kaže njegov rukopis nitko ne može čitati. Dobro pa sam pročitao upute, pa barem formalno nije moja krivica što on nije slušao. Do petka moramo poslati papire, između ostalog potpise roditelji, a moji svi iz šire županije, da je do mene otkako su počele te birokratske gluposti poslao bih k vragu sva natjecanja, al eto, nekima od djece to napeto.
Pas mi povrh svega žestoko ljubavno pati. Umoran sam.
p.s.
Sad će sedam, dajem postu najviše dva sata ;)



Komentari [11]

Čaj iznad grada



Opako se nadigravaju oko mene. Tu se i moja sudbina rješava ali ne spadam više u glavne igrače. Opuštam se tamo gdje je zrak čišći i pogled bistriji. Ufuravati se u smog guši. Pobjeći kad se može, danas i sutra to neće ići, ajd, danas sam na školskom natjecanju iz jezika pa ne moram previše komunicirati. U nekim godinama je oštar zrak najpoželjniji sugovornik. Jin se slaže, i njemu je dobro pobjeći, njegove dvije ovdašnje simpatije se, što se kaže tjeraju, pa loše spava i muče ga ljubavni problemi ovdje dolje. Izgleda da je svjestan da ni kod drugih stvari nisu baš pod kontrolom.



Komentari [9]

Mikine stepenice



Za popeti se na neku naizgled nedostižnu visinu, uvijek postoji trik, tako sam naučio i često se sjetim Mike Antića i njegovog slabo spominjanog romana, izašlog među šund romanima na kioscima, tako mu se junak popne na stijenu iznad nekog dalmatinskog mjestašca, iako sve izgleda preravno, preglatko i nemoguće. Ostalo mi je u glavi da to divno djelo nije mogao objaviti u nekom kvalitetnijem izdanju i da je samim tim osuđeno na nebitnost u bibliografijama. Radi se o nekim stepenicama prema nebu, al to je bio naslov pjesme Led Zeppelina koje sam tad slušao, njegov naslov je drukčiji, on nije bio amater i prepisivač poput današnjih velikana.
Jednom davno legendarni sarajevski nasilnik nadimka Aga, podmetnuo je navečer mojoj prijateljici Zdenki pred Kaktusom u Skenderiji nož pod grlo i maltretirao je, bila je sama i bespomoćna. Drugi dan sam ga išao potražiti sa svojim društvom usprkos njezinom negodovanju i potrefilo nam se. Nas je bilo jedan više, al ovaj koji ga je poznavao i koji ga je pokazao, je nakon prvih udaraca zbrisao pa smo bili kvit. U toj gužvi, kao što to obično biva, ja sam dospio u bezizlaznu situaciju oči u oči s Agom, dok su njegovi dobivali batine. Jbga rekoh, opsovah pogledavši u točki prema nebu, paralelno s njegovom glavom. Upalila prastara fora, već je imao skakavac u rukama, al je skrenuo pogled i dobio nogom u jaja, kratko pokleknuo dovoljno da ponovo dospijem u ravan svoje nadmoćne grupe, već je dolazila milicija i svi smo se razbježali osim par njihovih koji su ostali ležati.
Uvijek se na visinama sjetim tog romana, više se ni visine toliko ne bojim, opet smo u ružnim situacijama, to već postaje dosadno i zamara kao i traženja rupa u četvrtastim mislima naših protivnika, fukare se baš osilile, a sad već i mogu...
p.s.
Ne tražite estetsku manu pršutu, to su zadnji ostaci, valja nabavljati novi.





Komentari [10]

Jelen i sumaglica



Jučer obavljeni najmrskiji poslovi, plaćeni računi i poslane još neke punomoći, puno je moći ovo društvo i na igrama moći se regenerira. Zanimljivo kako su se seljačići našli u tome, uživaju umišljajući da su netkovi, u najmanju ruku seljačine.
Jedan od najdražih ručaka, jelenji gulaš, podsjetio me nekad dopadljiv film "Lovac na jelene", nisam siguran dal bi mi se iz današnje perspektive svidio. Na fejsu Pero Kvesić i Denis Kuljiš polemiziraju o časopisu za kulturu "Oko", Kuljiš kliče demokraciji i slobodi kontra ondašnjeg jednoumlja, Kvesić mu isprsio naslovnicu s golim muškarcem i ženom, koji bi šok to izazvalo danas, neki se sjećaju koja su pjenjenja kod mene izazivale, doduše samo gole žene na blogu, ja kod sebe objavljujem samo ono što je meni lijepo. Neka djeca znaju da je postojalo vrijeme kad gola tijela nisu izazivala sablazan.
Sumaglica nad gradom, potpuna magla teško da više ponovo može prekriti gradsko na ovim prostorima.
p.s.
Imao sam zadnje vrijeme loše mišljenje o Mlinaru, ova im torta uopće nije loša njami



Komentari [13]

Trijumf pristojne stoke



Sjećam se kako su pobunjenici prošlog stoljeća na čelu s naivnim i brzo likvidiranim Dutschkeom fantazirali o maršu kroz institucije i laganoj promjeni svijesti tihe konzervativne većine u društvu. Naravno nikom tko je išta posjedovao iznad prosjeka tada prosječno bogatog društva, a pogotovo onima na funkcijama koje su sa sobom nosile neku moć, nisu bile u interesu nikakve promjene odnosa snaga i tome su prilagodili obrazovni sustav, normiranjem i uprosjećivanjem, takozvanom mjerljivošću uposlenika, što se u praksi masovnog zatupljivanja pokazalo izuzetno uspješno, te je preneseno i u zdravstvo i ostale društvene djelatnosti, usput je shvaćeno da unošenje egzistencijalne nesigurnosti širih slojeva društva najbolji lijek protiv pobune vlastitog stanovništva i izlaska na ulice. Da bi kapitalizam uspješno funkcionirao mora uvijek postojati višak djelatnika, važno je razviti međusobno podozrivost i ta se lobotomija uspješno provela.
Još jedan kolega bivši bloger s ovog portala je postao kolumnist i to s najvećom specifičnom težinom do sad, kad počne djelovati, tu težinu ćete itekako osjetiti. Ne radi se tu o šetačima i zgubidanima u slobodno vrijeme poput mene, radi se o onima koji su uvjereni u misiju nužnog širenja morala u cilju mira cijelog društva, jačanju duhovnih vrednota i nacionalne i tradicionalne homogenosti, a protiv nakaradnosti, neprirodnosti i radikalnosti svake vrste.
Dolaze zanimljiva vremena, diferencijacije, jer oni su shvatili da definitivno pobjeđuju i vrijeme je da se to vidi. Lako se nekad bilo smijati kolegi blogeru Kaćunku.
p.s.
Kad napišem nešto ovako ne očekujem pretjerano razumijevanje niti se trudim biti dovoljno razumljiv, taman posla. Dok mogu primarno mi je uživati u raznim delicijama i komunikaciji sa svojim psom, ovo pišem samo ne bih li olakšao sebi podnošenje svakodnevnih duhovnih pljuski, bez ikakve želje doprinošenju nekoj nemogućoj promjeni na bolje, društvo je itekako dobro uređeno. Uostalom i naša draga blogerica Valcerica pleše i putuje, prvenstveno radi sebe, naravno da usput obraduje i dio nas čitača, al to je druga priča.



Komentari [6]

7 godina cool



Prije točno sedam godina je došlo do malog koraka za mene, velikog za blog haer zajednicu, promaknut sam nakon pet i pol godina bloganja u tad elitnu zajednicu, sad su to topovi. Kako znam, pa frendica tada još blogerica, s kojom sam se par dana prije družio u Zagrebu je to objavila na svojem fejs profilu, a fejs nas svaki dan podsjeća što se događalo na njemu, prije toliko i toliko godina. A baš je lijepo bilo tad na druženju s njom ogovarati coolere i kriterije za dolazak na tu listu, tad je blog naslovnicom dominirala mlada blogerica koja je pisala kako se voli depilirati i izbrijavati, pogotovo pred izlaske koji obećavaju, naravno pričalo se da je očito izašla s nekim iz ekipe mlađahnih admina. Ja sam iako već iskusni bloger prvi put saznao s tom davno nestalom blogericom što znači biti blokiran, autorica vam je zabranila komentiranje, nakon nje me zakucala ugledna Lucky il koji je već nick bio, koja je valjda od prvog dana bila cool. Iz današnje perspektive ne možete pojmiti kakvo je iznenađenje izazvalo moje unaprijeđenje, eto zaslužilo je i elitne fejs statuse.
Jutro proveo u gradu na tržnici, odvjetnik mi i dalje nedostupan, sad mu se ne koristi ni fiksni broj, bivša učenica mi probrala limune za 12 kunića po kili, naljutio velikog psa naizgled dobricu svojim snimanjem, eh, s psima sam previše neoprezan, za razliku od ljudi zbilja im vjerujem.



Komentari [6]

Ajmo na poso



Ništa se ne može učiniti. Ništa se ni nema, ali treba paziti, i to bi se moglo izgubiti. Idem delati.



Komentari [9]

Red bataka, red ropstva



Naravno da je snimanje lijepog prekršaj, protivi se duhu vremena. Treba se mučiti, ropski boriti za običnu egzistenciju, treba svima propisima zagorčati posao koliko god je to moguće, jer ako ljudima pustimo imalo samoinicijativnosti i slobodne volje, dobro znamo kako su u biti oni perverzni, što im svašta može pasti na pamet u slijeđenju pokvarenih misli. Ljude treba ograničavati, tuči i trpati u zatvore ako ne poštuju zakone, jer bi inače lako bilo razgolititi njihovu dvoličnost i tamnu stranu koju tako uspješno kontroliraju.
Ma ništa, našao sam u arhivi jedan esej o Baudelairu, buntovniku koji uvijek kršio pravila i zakone, žrtvovao se za svoju umjetnost, koja mu je bila ispred svega. E to mi jako bode oči, djeluje mi kao da je bio zadovoljan što postoje zakoni zbog kojih se može žrtvovati osporavajući ih, ne, ja ne želim biti žrtva, prirodno ispadam zbog načina na koji se odnosim prema nametnutim pravilimaa, ali to me samo čini ogorčenijim i nikako ne smatram ovakvo promišljavanje slobode najmanjim mogućim zlom. Granice treba rušiti i ne samo njih, postoji samo jedna granica koja bi trebala biti nedodirljiva, što reče sjajni Camus" u "Pobunjenom čovjeku", a to je ljudski život.



Komentari [13]

Popunjavanje pauze



U pauzama kojih ima na poslu skoknem do obližnje Brajde, tu je najbolja pekara, tu je moja frizerka koja mi svako malo izbrijava pretplaćenu glavu, tu je mini tržnica, tu je uostalom i studentska menza. Zanimljivo, vrlo često sretnem nekog poznatog ili mi se trubi iz automobila, mnogo češće nego na mnogo dužoj relaciji koju pješačim uglavnom u neradne dane ili kad sam ujutro slobodan, od svog naselja do glavne gradske tržnice. Jučer mi se eto na cesti javio mladić koji se predstavio kao bloger Toma Juda, odmah mogu reći, simpatičan poput svojih crteža. Vrlo kratko smo razgovarali jer sam bio u velikoj žurbi, tolikoj da mi se nije dalo vaditi fotić ni za tradicionalni blogerski selfie. Ipak smo uspjeli pretresti sve bitno, od trenutnih blogerskih svađa, do toga tko kome od blogera nedostaje i tko je kome paf, tu smo suprotnih mišljenja, al kao što sam još prije primjetio, naslovnica nažalost ima uticaja na razmišljanja blogera i čitatelja, nema veze to s Judom i samnom, mi se međusobno cijenimo.
Kod menze sam ipak odlučio izvući fotić, prvi put sam krajičkom oka vidio grafit na zidu i curu koja pali cigaretu, nit sam joj vidio lice nit sam do jutros znao kako je ispala fotka, moje omiljeno snimanje na slijepo i na osjećaj. Druga fotka je trebala uhvatiti brzo veselo društvo na isti način, ovaj fotić uvijek kasni, al dobro, meni svejedno bliže fotke od učestalo prelijepih nebesa.



Komentari [13]

Na ledu



Počinje. Ulazimo u svakodnevni žrvanj. Danas popodne radim, iako ima puno toga za obaviti, jutrom to ne ide, ljudi baš ne funkcioniraju. Pomirio sam se s usudom, što bu bu. Snijega i leda ima još samo kod nas u novom naselju, vidio sam jedan relativno sretan pad na trotoaru, išao sam naravno odmah testirati svoju Alpinu, prošao al sam i ja svejedno malo kliznuo. Pozdrav ostavljam, sad brzinski valja ručati, i tu malo kasnimo, al eto, stiglo se napisati post naš svagdašnji.



Komentari [11]

Visinska rapsodija



Već vam je poznato koliko ja držim do ovakvih fotografija, skoro pa ništa, jednostavno sjedim, upijam prizor i uživam. Jučer mi eto u jednom trenutku bilo pomalo žao što tu gore nije bio poznati riječki fotograf koji na jednoj fejs grupi za slične fotografije ubire preko tisuću lajkova, no valjda su svi takvi sinoć krivo procijenili da će gore biti previše hladno. Mene je osobno obradovalo nešto vidljivo na zadnje dvije fotke, ako pustim Jina, zadržim dah kao pri nišanjenju oružjem i opalim bestrzajno starim fotićem od 400 kuna, može solidno ispasti i večernja fotka sa svjetlima brodogradilišta i grada uopće. No svejedno, što je još Yves Klein primjetio, a on je zbilja sve primjećivao i zato se valjda tako rano ubio, za tu ljepotu su odgovorne sile koje nemaju veze s ljudskim stvaralaštvom, on se i tu eto odlučio natjecati sa Svevišnjim, pa stvorio plavu boju ljepšu od bilo koje koja postoji u prirodi. Ne vidim utjehu ni u tome.



Komentari [11]

Snijeg u Rijeci



Jutros me Jin probudio u relativnom mraku, nije mi bilo jasno što se događa, no znam da on ne zloupotrebljava situaciju, ili me budi kad sam pretjerao sa spavanjem ili ima probavnih problema. U kupaonici sam vidio da je deset do sedam, znači ono prvo, mi uglavnom ustajemo oko šest, a shvatio sam i zašto je stan u polumraku, kose prozore potkrovlja prekrio je snijeg.
Obukao sam se i izašli smo. Prvo sam zadovoljno konstatirao da se nove čizmice odlično drže po bijeloj napasti, čak i poluledu sam normalno hodao. Nedavno kad sam radio inventuru fotki shvatio sam da snijeg ovdje nije tako neuobičajena pojava, brzo zaboravljanje jest. Naime 2013. ga je dosta napadalo, Jin je mlad mnogo više uživao nego danas, propratio sam to i na blogu.
Kad smo kod bloga jučer mi je zbilja pukao film, nakon svega par minuta je post opet nestao s naslovnice, te sam koristeći jednu od zadnjih večeri prije ponovnog početka radne svakodnevnice, išao raditi dizajn za blog na wordpressu, većina ovdašnjih blogera tamo seli, a i imaju super foru preplate na blogove, tako me ujutro za lagano razbuđivanje obično čeka na mailu blog drage blogerice.
Bijesan sam bio i ovaj put spreman za brzi odlazak, na ovom servisu već trinaestak godina stalno neka sranja, ipak sam navečer prije spavanja pogledao statistiku, nevjerojatno, bio blog na naslovnici ili ne, standardnih devedesetak posjeta je uvijek tu. Prelazak na nachtfresser.wordpress.com će ipak ići postupno, kad već skoro desetljeće i pol nismo žurili.



Komentari [11]

Neka Leaković bude u naslovu posta

Istina da mi se jebe za kritike mojih dnevnih fotografija, oke, obratim pozornost što naš najfotograf GP pedagoški napiše, ali ni tu nisam poslušan, zasad mi je kvaliteta fotki u drugom planu, na instagram se ipak ne trudim svašta stavljati. Danas naprimjer ni sam nisam zadovoljan niti jednom fotkom, a to mi sliči na ono što mi je jedna frendica pisala o plesu, bitno mi je da se ja dobro osjećam, a onda sam se i dobro osjećala, to što su drugi protumačili taj ples kao zavođenje tebe, moguće, davno je to bilo, al i tu si bio kolateralna žrtva, i ja sam eto na tom tragu uglavnom zadovoljan svojom vizualnom pratnjom mojih svaštarija, al eto danas, nikako ne.
p.s.
Naša Ani ram me opet oduševila zadnjim postom na wordpressu jutros, piše o stvarima koje su svima nama poznate, a ne opisujemo ih, što kad te organizam počinje izdavati u dalekom izozemstvu i praktično si prisiljen odbolovati barem jedan dan u hotelskoj sobi. Mi u Berlinu nikad ne poduzimamo zadnjih godina ništa prije ranog popodneva zajedno, Jin i ja se doduše znamo ranom zorom izvozati dok drugarica spava i crpi snagu za naredni dan, naoko se gubi vrijeme, al nikakva forsiranja nisu sreće donijela, osim ponekad, kod revolucija.
p.p.s.
Jeste li čuli da su smjenili Karolinu Leaković s mjesta međunarodne tajnice SDP-a, za socijaldemokraciju me nije odavno briga, i u Njemačkoj mi je Merkel simpatičnija od njih, al ta naša mlada mama se jedina od njih na funkcijama još barem verbalno deklarirala kao ljevičarka, koje prepotentne budale, znaju da će u najgorem slučaju ostati najjača oporbena stranka.





Komentari [7]

Ajd, ionako će za samo par minuta nestati s naslovnice



Dobro, ovo ludilo mi je poznato na servisu, jutros sam pitao preko fejsa što se događa, mene jbga nakon svih tih godina nitko ne upućuje kamo trebam komentirati, nakon posla me čekalo, Annaboni je muško. Ja znam da je ovaj portal jedinstven, čini mi se da sam negdje pročitao da je Dario otišao, ali u svakom slučaju njegov duh živi. Annaboni, koja se sa svim svojim nickovima najviše zamjerila meni od autora s bloga.hr, sad sam tek s distance došao do nekih dijaloga s pokojnog x-portala, njoj se mora priznati barem tri stvari, po kvalitetu pisanja spada među deset na ovom servisu, uvijek na netu koristi dosljedno i pomalo glupo istih pet šest nickova, prati najbolje na servisu koji obično imaju tri četiri komentara poput ani ram, dok sam bio na godišnjem i listao vidio sam da mi je isti post na x portalu s jednim nickom lajkala, dok me je s glavnog nicka žestoko napala, uvjeren sam kad bi odlučila pisati kao muško, da bi bila znatno uspješnija od npr. Anais Nin koja je samo imitirala svog tadašnjeg ljubavnika pisca. Za nju totalnu punokrvnu ženu napisati da je neki tamo bloger kojeg ne pratim, vidio sam danas par postova, još bezvezniji blog od mog, je malo blentavo.
Od samog početka je karakteristično za ovaj portal da forsira totalne bezveznjake, neki su i objavili knjige i nestali, neću vas podsjećati kako su se zvali i da favorizira fight, ma kako bezvezan bio. Jebote koja su to bila vremena kad je Daniela polemizirala oštro s Bugenvilijom, danas su koliko znam frendice, barem fejs. I stvaraju, za razliku od novih ovdašnjih favorita.
Oke, odradio i ja svakodnevni post, nisam ja veliki umjetnik koji svršava dva ili tri puta mjesečno kopirajući velike umjetnike.



Komentari [11]

Društvo aseksualnih manijaka



danas sam zbilja poludio
ne možeš se uzdati
ni u svog odvjetnika
nije to najbolji prijatelj
ili slična lakokvarljiva roba
koju je još dostojevski razotkrio
ej stari, odvjetnik ne učitelj!

onda sam morao donijeti odluku
hitno, to mi je nekad dobro išlo
danas sam htio vrištati
ubo sam dva broja na mobitelu
koji se ne javljaju kad je žurno
pljunuo sam i skrenuo u kavanu.

barmenka me pitala kako mi je pas
dok sam ja režao pogledom naokolo
onda mi rekla da sam jednom objavio njenu frendicu
imala je baš poseban šal i kapicu
jebe se meni za šal i kapicu rekoh.

jel ti još prete mejlovima pita dalje
ma jok, kritiziraju me pičkice
koje nemaju iza sebe doživljaj smrti,
a kamoli razbojstva ili silovanja.

koje bi bile velike umjetnice
ono crnobijele kako je sad trend
ne ide to bez izbičevane guze.

jebote ti stvarno nisi normalan,
ne brini zlato, pas je odlično.

onda sam donio odluku.



Komentari [11]

Hladna meditacija



Uh al ga je jutros hladno puhalo, dosta planiranog sam odgodio, tek sad mi je palo na pamet da ću sve to sutra morati obaviti, kakvo god vrijeme bilo, naime nažalost već je utorak, a ja u četvrtak i petak itekako radim, maratonske polugodišnje sjednice. Kako je brzo prošlo ovo vrijeme smislenog življenja.
Jučer smo dosta vremena potrošili tražeći lijek okolo za drugaricin mladi komp, nije niti godinu dana star, ne možemo naći garanciju, sad smo ga ostavili u servisu, bilo je jeftino to Lenovo. Moj pak starac, stariji od njena dva zadnja pokojnika zajedno, sve češće se sam od sebe gasi, čekamo prirodni neminovni kraj, to će nam eto izgleda biti početak tih izvanrednih troškova u ovoj godini.
Od svih tih stvari koje čitam daleko mi je najzanimljiviji ipak dalekoistočni blog naše Ani ram koja trenutno obilazi hramove i konstatira "Mnogo kamenja, mnogo turista. Previše turista." Puno suvišnih koji putuju nadajući se, poput današnjih učenika, da će ih negdje čekati servirani Smisao.
p.s.
Na želju Semper contre evo onih čizmica koje sam utržio, tople su.



Komentari [14]

Balkanski zalasci



Uh, prečitah se ovih dana, ali zbilja valja iskoristiti vrijeme kad se taj hobi može upražnjavati, čim krene radna svakodnevica praktično postane znatno teže razmišljati, a kamoli promišljati. Zadovoljan sam koje sam knjige imao u rukama, zaokružio sam neka životna poglavlja, što naravno ne mora biti pozitivno, često mi je padala na pamet prerana Camusova pogibija, da ga nisu uklela tolika epohalna djela, do tad napisana, tako da se stvaralački put praktično mogao zaokružiti.
Kao što sam tek prošle godine kupio za čitati prvu zbirku Sidranove poezije, bila mi nepoznata ta poezija, iako sam više puta s njim pio davnih sarajevskih dana, tako su me sad iznenadile Džamonjine priče, s njim sam samo jednom zasjeo u širem društvu, iako sam ga u prolazu viđao. Imao sam potpuno pogrešnu predodžbu o njegovom privatnom životu, nikad uz njega ne bih povezivao ženu, a kamoli dvije kćerke, a u pričama se gotovo stalno zaljubljuje. Priče su mi s distance prilično dosadne, osim američkih, to mi je sad prva da je odletio na par godina u SAD, a američke su mi fora, kao ona kad kao pije sa starim Bukom i ovaj se hvali koliko je povalio žena, moš mislit, ja sam ga čitao, nije to Miller.
Mene je Džamonja uvijek asocirao na klasičnog alkoboemčinu, nešto uspješnijeg od velikog pjesnika, koji je tragično boemski skončao u ratu, Drage Kuđića, no Drago nam je često pričao o svojoj kćerci, ni on doduše nikad o ženi i sve što sam poslije čuo o njemu je izgledalo nažalost tragično logično.
Džamonjina knjiga me privukla debljinom u biblioteci i šarenim koricama, naprosto se nametala u trenu kad nisam imao ideja što čitati, išao sam viditi koja je to knjiga, to je polica s južnoslavenskim književnostima koju prije nisam zapažao, danas sam uzeo knjigu profesora Bogdana Bogdanovića, koji se morao svojevremeno spašavati bijegom iz Srbije u Austriji, profesor kojeg su, čuo sam, voljeli i cijenili bivši studenti, iako uopće nije bio strog i davao je na fakultetu uglavnom odlične ocjene, to ne ide na Balkanu, gdje se uglavnom cijene ozbiljni i strogi oci nacija.
Na instagramu već inflacija slika s šarenilom boja riječkih zalazaka sunca, pa evo, i moj jeftin fotić nešto razaznaje.



Komentari [11]

Iluzija akcija



Ma nema zime, mi redovito šetamo, jučer smo se išetali po šoping centrima, još uvijek naivni, imali smo vremena i pokušali riješiti neke probleme. Zašto naivni, pa sustav nije programiran da bi se problemi rješavali, sustav je napravljen da bi se kupovalo, ali tako da budeš zadovoljan, ono što ti neće riješiti problem ali je slično pravoj stvari, ponudit će ti se jeftinije na akciji. Okoliš je ugodno grijan, glazba zbilja još ugodnije neutralna, jučer sam baš malo slušao, pa Jura Stublić se svojevremeno smatrao buntovnikom, a pjesme mu, kao i Rundekove, idealno pašu u ambijent ogromnog umjetnog božićnog bora, smještenog u središte ZTC-a. Da se razumijemo, meni boravak u tom ambijentu odlično odgovara otkako su psi dopušteni, meni je najbitnije da je Jin samnom i da smo središtu muvinga, zadovoljan sam kad vidim da njemu radi rep. Istina najprije smo malo šetali okolicom, ima tu i lijepog zelenila, između ostalog pored susjedne crkve, svi su tereni obilježeni, nama dvojici ne treba puno.
Svugdje su popusti, takozvane akcije, i ja sam zadovoljan svojim novim Alpina čizmama iako ne idem ni na snijeg, a kamoli na skijanje, kombinacija boja i čvrstina, odnosno toplina, mi se baš sviđaju, mada mogu okačiti mačku o rep da su prije koštale tisuću kuna. Baš jučer kad sam na klupi potegao iz pljoskice, dok je Jin ležeći meditirao promatrajući prolaznike, veselo mi se smiješeći prišao poznanik želeći mi sve najbolje i usput šeretski dodao, jel znam što o Novoj levici u Rijeci. "Molim?", pogledao sam ga s nerazumijevanjem i odmahnuo glavom.



Komentari [10]

Zbirka poezije Radovana Tadeja "Astralije"



Točno kad treba, u vrijeme blagdana koje krstijan poput Tadeja najviše štuje, dočekao me u sandučiću jedan najlješih ovozemaljskih darova, zbirka poezije nekadašnjeg kolege i prijatelja. Obradovalo me i prijatno iznenadilo, to je nešto sasvim drukčije od onog što je Radovan do sad objavljivao, sve koliko znam na čakavskom narječju, etablirao se u tom krugu, izašao i u Stojevićevoj antologiji, ali to ga nije zadovoljilo. Istina još uvijek ga ne napušta žal za vremenima kad su "žene lijegale s muževima/za prvog mraka a budili ih/pijetlovi zagrljene zorom", no ove su mu pjesme, pisane uglavnom štokavštinom, ipak usmjerene ka dalekoj budućnosti "za neke zvjezdoplovne naraštaje".
Pjesnik se kreće graničnim stazama života, jezika i razumijevanja, ne slučajno jednu pjesmu posvećuje i poznatoj astrofizičarki i poetesi R.J.Š..Rubovi su to između života i smrti, arkama koje vječno voze nepreglednim prostranstvima, ljude putnike sa svim njihovim slabostima, baštinjenih od predaka. U najboljim dijelovima knjige Tadej se ipak spretno izvlači iz okova tradicije koji ga tako nemilosrdno drže, da čak i u pjesničkoj oporuci ne želi biti pokopan bitno drukčije od svojih predaka. Tu mi je ipak bliži jedan drugi pjesnik, naš bloger Babl-Pero Kvesić, koji si je za oproštaj poželio mažoretkinje, koliko god osobno, ja autor ovog osvrta, bio protiv svake uniforme.
Preporuka: svakako čitati ako uspijete doći do nje, knjiga izuzetno prikladna za dar bliskim osobama. Poslao sam upit pjesniku preko poruke na fejsu, kako se knjiga može naručiti, no on očito, nepraktičan kao sva "čuđenja u svijetu", svoj profil obilazi jednom u par mjeseci, a broj njegovog mobitela je meni pak jednostavno nestao iz memorije.



Komentari [11]

Moj najopasniji bloghaer post ikad

Napokon sam imao vremena pozabaviti se s arhivom, malo promisliti o svemu, naći se, uz uobičajena druženja prazničnih dana. Iako je naš blog servis u odnosu na etablirane portale prilično neuticajan, objavljivanje na njemu, ako nisi podržavan divljak, može ti itekako zagorčati život.
Za shvatiti što mi se događalo te već davne 2007. godine potrebno je poznavati pozadinu svih tih kaotičnih događanja.
Ja sam bio relativno poznat profesor u tom gradu, najviše po tome što sam furao svoj film i prkosio zatucanim filmovima sredine u kojoj sam djelovao. Onda je to bilo moguće i ja sam redovito provodio, moji satovi su bili javni i na njih su dolazili neorganizirano, uglavnom iz radoznalosti, učenici iz drugih škola. Učionica je bila stalni izložbeni prostor u kojoj sam učenicima dopuštao i rubne izloške, poput velike lutke razapete na križu s malom lutkicom zalijepljenom za trbuh, zbog kojih sam išao na sastanke i bio pod stalnim pritiskom. Inače stipendist sam bio one nazadne socijalističke DDR, gdje sam se na svakom koraku nagledao toliko golotinje, da sam stekao dojam, povezujući to s Woodstockom, da je golotinja nešto prirodno.
Ipak godinu prije ovog famoznog posta sam prvi put bio stvarno u nezgodnoj situaciji, nekoliko roditelja je zvalo školu, nakon što smo u sklopu nastave pogledali i komentirali film kontroverznog fotografa Hamiltona. Ravnatelj je tu ipak jasno stao na moju stranu i problem je riješen, pomogla je naravno i ogorčenost učenica zbog miješanja u nastavu. O tome sam šutio na blogu. No već tad me šokirala argumentacija jedne mame, tad je to komentirano da se radi o "primitivnoj seljančuri", danas većina ljudi tako razmišlja.
Dakle nisam dopuštao da seljačija okolice djeluje na moj izgrađeni urbani sklop i tad je došlo do tog nesretnog dvodnevnog razrednog izleta u vodeni centar Atlantis u Ljubljani. Ne bih želio ispasti nevješt ni glup oko objavljivanja problematičnog posta, moj razred i ja smo bili svjesni u kakvoj okolici živimo, dugo smo diskutirali kako razmijeniti fotke s izleta, naravno, najpametnija je mail opcija al za to nitko nije imao živce, fejs smo odbacili jer nije bilo dragovoljca za otvaranje tajne grupe, pa smo se individualno dogovarali, za moje fotke su se složili, da je najbolje da objavim na blogu, dok oni skinu pa eventualno poništim post. Šipak.
Čudim se da sam kad je post objavljen sve pravilno radio. Ignorirao sam mailove bolesnih budala, po prvi put brisao komentare i blokirao komentatore, odmah sazvao izvanredni sat razredne zajednice i roditeljski sastanak prije nego što mi je tadašnji ravnatelj na razgovoru na koji sam pozvan to sugerirao, taj dan su već roditelji trebali doći, i jednostavno sam obrisao tu najopasniju fotku ikad, obrisao je sa svih medija, ali drugi to nisu učinili pa sad imamo ovo svjedočenje. Apsolutno nitko nije niti je mogao prepoznati curu s fotke, pogađali su u razredu i nitko nije pogodio, apsolutno svi su vidili da je cura gola, što nije ni bilo moguće jer je u tom centru svlačenje u sauni tad bilo kažnjivo, od roditelja sam dobio podršku i radno mjesto mi nije bilo ugroženo. Izvukao sam pouku i više nisam snimao učenike ni u kakvoj prigodi. Na blog su mi se tad prvi put priljepili stalkeri, onda još s cool liste uredništva, barem godinu dana su trajale stalne provokacije tipa koliko tko na mojim fotografijama ima godina, makar se radilo i o postovima s vidno starijim ženama.
Tek kad sam vidio komentare nekih komentatorica koje sam dotad cijenio i koje evo nisam brisao, shvatio sam da Hrvatska definitivno već živi u vremenu o kojem sam mislio da postoji samo u literaturi i da s opasnim budalama ispranog mozga imamo posla. Svejedno, iako sam imao nevjerojatnih problema zbog ovog posta, sad s distance svejedno mislim, koliko god sam pogriješio (mada tad još nisu postojali zakoni koji danas postoje i nitijedan ondašnji nisam prekršio), da su moji kritičari imali itekako više problema sa sobom nego ja.
Arhiva je poharana, fotke nestale, kako su nestale izvlačen je njihov opis poslije u polemikama, pa evo, nek se zna, o čemu šokantnom se radilo i što je obilježilo kao kletva moje buduće blogovanje.
p.s.
Nakon ovako dugačkog posta morao sam se zasladiti onim što je donijela jedna jučerašnja gošća thumbup





Komentari [15]

Stolice i ljudovanje



Danas je društvo pozvano kod nas na sarmu, ujutro sam se spustio u grad po najbolji kruh, usput skoknuo (prva fotka) do skladišta Gracijanija ne bih li saznao jel mi pajdo u redu, pročitao sam na portalu da je u skladištu noćas jedan beskućnik izgorio, al naravno, tamo sad nema nikog i sve je zapriječeno.
Na povratku idem u Konzum centar kupiti vodu i usput u Jysk škicnuti jel počela akcija za stolice i ima li ih još, sinoć su nam rekli da danas kreće, inače sinoć me obradovala i trgovkinja iz Konzuma salutirajući, da je zadnji dan akcije za Jägermeister, pa je litar za sto kuna pao, danas mi lijepo bilo opet viditi cijenu stotridesetinešto, tak sam kupio vodu, zaboravio na stolice i krenuo vani, kad netko viče li viče moje ime i izlazi iz kafića.
Naravno ne prepoznajem, sin najbližeg suradnika mog pokojnog oca iz sretnih vremena kad je ovaj bio faca i stručnjak, najveći za okoliš, u bivšoj državi, te neupitni pozitivac. Nešto je mlađi od mene i pamti vremena kad sam ja s komunom u Bosni bio pojam i prkosio onim vremenima. Pričamo tako o svemu, prisjećali se i Hamburga u kojem je i on radio, na kraju raspravljamo oko računa, kaže on, ne dolazi u obzir, ja sam zvao, tu nema suprotstavljanja.
Odlazim i kupim stvari, možda ne bih ustao, zaugodnilo, al imam sladoled koji prijeti otopljavanjem i eto...
Drugarica ustaje kad sam ja već odavno na chatu, kaže, što si kupio dva velika kruha, shvaćam u sekundi, ej drugar, ostade ti bez glavnog ak je i kod tebe sarma.
p.s.
Poslije smo išli po stolice, plaćene, dvije će stići naknadno, ponijeli drugarica jednu, Jin i ja drugu, pištalo na izlazu, ja samo odmahnuo, sad vidim doma, ostao taj vrag od alarma i to uopće nije jednostavno za skinuti.
p.p.s.
Naprasno završavam post, društvo s dobošicom čeka :D



Komentari [7]

Žižek, Lacan, Blogoprco



Uh, cijeli dan praktično vani, samo ručao doma, u par minuta prebacio jutrašnjih par fotki bez nekog pregledavanja za dnevni post, jurili odmah dalje, da, lažem, kupio jutros voće na tržnici, u knjižnici vratio Jong uzeo Žižeka, nakon tamne čokolade za marendu malo čitao Žižeka o vjerovanju i smijao se, koliko god ga potcjenjivali tip je jednostavno genij, sad sam vidio i diskusiju o anketi na naslovnici, asociralo me na Žižekovog Lacana, "latentni homoseksualizam" kod našeg Prcana je vidljiv iz avijona ali to ne smije biti objašnjenje niti se čitati kao uvreda, jadnik ima ozbiljnijih problema.



Komentari [13]

Ispočetka ponovo

To je to, dani kad ništa ne moraš. Vjerojatno bi se tako nešto moglo nazvati životom. Inače nismo ekipa od ponavljanja, ali ako se vrijeme ipak malo pokvarilo, i odlučili smo ostati u Rijeci, jer nije za planirani odlazak u slovensku Istru, jednostavno se kao izbor nameće ponovo brdo iznad Rijeke. Zašto, pa zato što se po gradu praznoglavci još nisu ispucali, sad kucam od drvo, danas izgleda da se ipak malo primirilo, a gore se i pas distanciran od ljudske gužve osjeća relativno siguran. Druga fotka pokazuje zašto pišem relativno, i tu na visinama smo imali požar, i u ne tako udaljenim zgradama žive primitivci, uklopljeni u općeprihvaćene društvene vrijednosti.
Brodopopravilište, gledano s visine, dobro posluje, tko zna imaju li ikakve koristi od tog djelatnici, nameće mi se prizemno pitanje...



Komentari [9]

Neke još plešu



Radni je dan, no više od polovice teta na tržnici je produžilo odmor, umjesto ostalih moje, tako da sam eksperimentirao s kivijem, uzeo samo dva, ovaj put su bili okej, prošli put kad sam iznevjerio "utabane" tete sam dobro požalio. Nevjerojatno, još ima slavljenika, bauljaju gradom, znam, ja sam bio još gori, al eto, što bi se reklo, i vremena su bila nadnija.
Na vidikovcu jedna dama s psom se njiše u ritmu muzike iz slušalica, boca žestice ima još malo sadržaja pri dnu, cole za lakše klizanje su uglavnom ispijene. To je ohrabrujuće, vidjeti tako nešto na patrijahalnom Balkanu, gdje vidimo, batinjaju i izbjeglice, koje su se morale vratiti s obećanog Zapada. Nadam se da pomalo ponestaje municije bacačima petardi koji su i juče divljali, odustao sam do daljneg od mijenjanja svijeta, al psu pokušavam pomoći, jao nekom od eksplozivnih dječaka ako mi se nađe na putu, sad je zbilja dosta, malo je nevinih među njima, svi bi kad ojačaju tukli strance.



Komentari [7]

Sveti Križ i paganski blog



Sveti Križ čine divan park, šetnica i srednjovjekovna, dobro, visokim ogradama, zaštićena srednjovjekovna crkva. Odozgor je najbolji pogled na Rijeku i okolicu, mi obično vodimo goste, a u sklopu astronomskog centra je i terasa s kafićem s pogledom. Jin isto voli biti gore, jer, iako se čuju detonacije iz grada, osjeća se prilično sigurno. Jučer je pak, pričao nam šetač s psom, i to bilo ugroženo, gorilo je, mladi su zapalili, on je zvao vatrogasce koji su brzo došli i ugasili, ali su mu usput i rekli da to i nisu intervencije za njih.
Inače otkako imam psa doček nove godine mi je najomraženija noć u godini. Samo čekam da prođe ponoć i malo se smire eksplozivne orgije, glavna zabava je smirivati psa, ne može se čitati pa se zabavljam na kompu. Tak sam sinoć radio kalendare, Mišku se svidio onaj za drugaricu pa sam i njemu izradio jedan, objavio na blogu post i na twitteru se javio nakon više od pol godine, pratio pripreme za doček frendica na fejsu i instagramu, a i na fejs stavio najnoviji selfić. Zanimljivo da je na twitteru na kojem ništa ne objavljujem zabilježeno više nego dvostruko posjeta nego na blogu, isti broj (dva) reagiranja, ovdje su komentirale Lastavica i Annaboni i nakon dvadesetak minuta post je nestao s naslovnice, zadnjih par mjeseci pratim to, nije mi jasno zašto, pa nakon 12 godina bloganja sam oguglao na politiku servisa i ne šprdam se više s favoritima uredništva, na fejsu je broj reagiranja i posjeta znatno veći, ali to je već normalno.
Napravio sam još neke korisne sitnice na kompu, pročitao par postova blogerica s drugih servisa (inače s vremena na vrijeme objave nešto i ovdje gdje im je bio matični blog) na koje sam preplaćen, bio na dva chata i napokon, nakon više nego obično maženja s Jinom, legao u krevet. Oko šest smo izašli i guštali u jutarnjoj šetnji, u jednom stanu, srećom dvije ulice iznad nas, se još vrištalo uz odvrnutu muziku.
Nasmijao sam se, nije mi falila ta zabava, život je lijep.



Komentari [11]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se