Odvoze putnike u neizvjesnost jer neizvjesno postaje sve. Odlaze, gledam ih, doći će vrijeme kad si ni njih neću moći priuštiti, osim onog besplatnog koji nas vozi u novu dimenziju.

p.s.


Sve je spremno, što bi Mekon rekao, za ispoštovati tradiciju. Moj pas i ja smo se išetali brdom, najeli i zapili usput, dobro izmorili, obavili sve potrebe, i sad možemo drijemajući čekati da se hrpe frustriranih jadnika izdivlja pirotehnikom za koju ni ove godine nisu štedili.

p.p.s.

Posjetiteljkama i posjetiteljima ovog bloga, naročito onoj dvadesetorki koja je dnevno uvijek tu, i kad nema posta, i kad ga ima al nema na naslovnici, svako dobro u novoj godini želim!

Jin i ja smo šetali prije nego što su oblaci pocrvenili i postali "prekrasni". Naime inače pouzdani susjedi u zgradi preko puta, koji ustaju u petnaest do šest i pale svjetla spremajući se za odlazak na posao upalili su svjetla u pet, a ništa, protegnuo sam se, skinuo i odjenuo te otišao u kupaonu, Jin je malo zatresao glavom, oklijevao ali me ipak slijedio, tamo sam na svjetlu vidio da je tek pet prošlo, al se nije imalo smisla vraćati, jedan je već bio za šetnju spreman.
Bilo je jako svježe, no mi to volimo, tu iluziju udisanja čistog zraka. Jinu je rep non stop zadovoljno radio, obavio je i sve potrebe, šetnja za deset. Kad smo se vratili, popio sam limunadu, malo opet zadrijemao, pojeo mješavinu mandarina i kiwija i sjeo za kompjutor. Fejs i instagram su već bili puni slika predivnih šarenih oblaka, najbolju je napravio naš bloger Miško, ja sam svejedno bio zadovoljan što sam ih ulovio dok su još bili zdravoobijeli.
p.s.
Povrtni pire nam je zbilja ukusno ovogodišnje otkriće.

Sve u svemu nakon i predugo vremena mogu napisati da je prošla jedna uglavnom dobra godina. Na poslu prvi put u karijeri nisam u oporbi, koliko će trajati istina ne znam, uvijek sam oprezan, u svakom slučaju ugodnije je tako obavljati ono što moraš, čak i po mjeri birokrata i onih koje sam uvijek prezirao kao i samu državnu maturu na način kako se sprovodi kod nas, moji učenici su ove godine s prosjekom 4,3 itekako uspješni (ostaje moja primjedba da su te ocjene bezvrijedne bez eventualnog testiranja govornog snalaženja, ako se već testirati mora). Inače generacija nije ništa bolja od ranijih, samo smo naučili fore rješavanja.
Berlin je ljetos bio s nikad boljim smještajem, moje mlado političko društvo tamo je ili u parlamentima ili predsjedništvima stranaka, što mi da se razumijemo, ne znači previše, jer se izbjegavam družiti s uspješnim mladim ljudima, ne želim ih ugrožavati svojim idejama koje nemaju prođu. Uglavnom pogled tamo s terase s visine je bio doživljaj koji je nedostajao u našim boravcima tamo. Svi navode da je 2016. godina umiranja slavnih, Bowie i Cohen su mi bili važni u vremenu sazrijevanja, tek prije par dana sam slučajno saznao da je nešto prije našeg dolaska u Berlin umro i čovjek koji mi je svojevremeno kratko vrijeme bio jedan od uzora, anarhist Bommi Baumann. Upoznao sam uživo neke iz njegovog okruženja, njega ne, a i razočarao me, kao što me razočaraju svi koji se odriču nekih grijehova mladosti, ako je netko poražen ne znači da nije bio u pravu.
Sve što se poduzimalo s drugaricom i Jinom imalo je smisla. Negativna u prošloj godini su iskustva sa sudstvom koje podržava bandu i lešinare, materijalno gubim sve protiv organiziranog kriminala ali tu se ne može ništa napraviti, treba izbjegavati uopće razmišljanje o kriminalnom okruženju u kojem se korupcija favorizira.
Što se godišnje gastro strane tiče, imamo ženu od koje kupujemo koku i piliće, nije ni čudo da je to postalo i Jinovo omiljeno jelo. Od "kuhanih" jela najbolje su nam išli gulaši. Definitivno najbolja birtija ne samo zbog jedinstvenog pogleda, al samo ako su u smjeni dva izuzetna konobara, je "Trsatika", ražnjići su nešto skuplji (55 s prilogom) al bez konkurencije u gradu.
Na internet sceni godina je donijela zanimljiva druženja na fejsu i instagramu, twitter propadanjem piratskog pokreta gubi kod mene na zanimljivosti, iako mi je tamo objektivno daleko najuticajnije društvo, blogerska scena i dalje slabi, no ostao je uži krug blogera koji se drži, Trillian se vratila, Annaboni nakon što se jedno vrijeme samo svađala, ponovo piše itekako dobro, GP je neprikosnoven sa svojim dnevnim fotografijama, Euro uspješno nakon svih godina fura svoj humor, Zub piše priče, Lasta putopise, Sijedi prigodno pjeva, Sewen se napokon opet zaljubljuje, Modrina i Oda šire pozitivu, Dinaja enciklopedijsko znanje, Andrea dnevno ljuduje, Dražen je valjda prvi sve ove godine uspio između ostalog i inteligentnim konceptom ugroziti Eura po popularnosti, usput ostavljao poticajne komentare, Propheta se nažalost prorijedio postovima, Regina me na divan način podsjećala što je ljubav, Stara Teta me kupila podsjećanjem na nekdašnju bosansku umjetničku scenu, a i širinom pogleda, nisam znao za njen blog sve ove godine, kao što mi je promicao vrhunski kroničar Mekon, sad se pitam jel on onaj Mek s pokojnog x portala, mislim na blogu je znatno jači, godinu ću pamtiti i po tome što dizajnerica mog bloga postiže međunarodne uspjehe i osvaja nagrade, zadnju u Barceloni, tu je Windica koja doduše rijetko piše, a za kraj, nisam zaboravio Ani ram, žena je svojim stilom pisanja jednostavno van svih kategorija. Kad sam započeo pisati o blogu, palo mi je na pamet, tih par preostalih mogu i poimence spomenuti, al eto, nakraju će ispasti da sam nekog i zaboravio, unaprijed se ispričavam, imam osjećaj da mi par važnih fali, s Leeloo i dosta drugih blogera više se družim na drugim platformama.
Doček Nove sa željama da ne bude lošija od stare bio je planiran u Rimu, dobar izgovor za kupovinu alpina čizmica, kak su teroristi najavili napade, s radošću sam se sjetio one, vidi Rim i umri, prvi put mi 1999. to nije uspjelo, al eto, jutros su nam javili da ipak nema mjesta. Šteta, i drugarica je obnovila parfem i nabavila cipelice, a Jin je uvijek za putovanja itekako spremam, no gdje god bili, nas dvojica se prilogađavamo, previše je u društvo sve krenulo ukrivo da bi si dopustili neskromnost.

...nećemo primjetiti
jer uvijek površno krivudamo životom
gledajući slike
koje nam se nameću
upadajući u zamke primjećivanja najbližeg

razmišljajući o svemirskim ograničenjima
fotkam plavušu na biciklu
možda fatalnu nekom neznancu
koji sanja da mu jedna popuši
faza koju smo prevazišli

oni koji se ne ostvaruju
ne primjećuju ni jadnu ženu
koja umišlja da svi još nju snimaju
i vjeruje u svoju važnost
demokracija dominacije nebitnih

mislim da neću prihvatiti poziv na čašicu
tipa koji je poznavao pradavnog mene
i sad lamentira o lošoj poeziji današnjice
i velikom nobelovcu Dylanu
zanimljivije mi dupe kod bankomata

zanimljivije mi horde izgubljenih
koje tumaraju dobrano ispražnjenim gradom
djeca su već na skijanjima ili prvim seksanjima
poneka čekaju mrak i novogodišnju noć
kad budemo ostavljeni sami s svemirom.

Evo pročitah, ja uvijek posljednji saznam, odnosno pročitao sam i kod Dražena al mi nije djelovalo uvjerljivo, a na drugim blogovima iskreno žale, pa je to valjda to, da Dražen odlazi, odnosno privremeno zatvara blog o hrani, imao je on, što se mene tiče, znatno zanimljiviji blog, al ovaj je valjda jedini, naravno uz nenadmašan Eurov, s par stotina vjernih fanova.
Uživam u slobodnim danima, danas sam i rješavao neke stvari koje obično ne stignem, u našem kapitalizmu je dobro što djelatnici vrlo često nisu motivirani i nisu lojalni svom poslodavcu, tako da sam dobio koristan savjet oko statusa love koji sam trebao riješiti, inače bih bio prevaren kao i obično. Bio je divan sunčan dan, imam hrpu fotki, al eto, evo samo tri, iz i ispred birtije. Razgovor koji sam čuo zavređuje posebnu priču, da sam ga kao što znam doslovno prepričao, bilo bi opet, vidi mašte starog pokvarenjaka, od par baba za koje kod takvih postova saznam da uporno čitaju štivo koje nije za njih.
Ove cure na fotki su itekako dovoljne za post ovdje, ja neću otići, čekam Eura da odustane, njegov blog je nešto stariji.
Sutra napišem možda i ranije post, imam puno fotki pa ne ostanu neiskorištene, a danas mi je poštom iz Zagreba stigao lijep dar, najnovija knjiga prijatelja pjesnika, ovaj put bez posvete, valjda da barem razmislim zašto. Nisam mogao doći na riječko predstavljanje knjige, a što Dražen veli, taština je opaka stvar, svejedno divno, budem pisao o knjizi, zasad je samo opipavam.

Eto, doživilo se i to, da nemamo više nikog starijeg u obitelji, ni frendica ni mi. Održavala su se ta obiteljska druženja za badnjak i dan kasnije i u vrijeme, za nove generacije ozloglašenog socijalizma, za nas koji smo i onda bili oporba, u neka ipak ipak normalnija vremena. Dogovor je pao i našli smo se kod Dolores. Gastronomski praznik, izvrstan odojak i pečena teletina, uz uobičajene božićne kolače bilo je tu iznenađenje u obliku tufahija koje sam ipak preskočio, a izvrsnu eszterhazy tortu ipak nisam. Odlično društvo, zanimljivi razgovori s ljudima koji još razmišljaju svojom glavom i fešta uz pjesmu, neprocjenjivo. Sin od Dolores nas je u večernjim satima napustio, junačina od Jina zadrijemao, al sve u svemu izvrsno, ni susjedi nisu lupali na vrata ni na zid.

Nevjerojatno kako sam nenadano dobio lijep božićni dar, to valjda što sam jutros bio dobar i strpljiv i Jin i ja smo dugo tumarali praznim gradom kojim su vozili uglavnom taksiji, oporavljali se od jučerašnjih, a posebno polnoćnih detonacija i na kraju je moj pas, potpuno opušten, obavio kako spada sve fiziološke potrebe. Kad smo došli doma on je išao spavati, a ja eto, malo na internet, vidjeti što su novo u svijetu digli u zrak. Onda iznenađenje, kad sam čitao opis stranice nisam mogao vjerovati, pa sam probao naći moju prvu virtualnu, odavno pokojnu internetsku stranicu red7.de, šok, postoji, otvaraju se drage neprežaljene boje, ali eto, ne mogu ući u svoj račun, nije savršeno. Idem ipak malkice razočaran potražiti svoj blog, ne mogu vjerovati, postovi u svom originalnom dizajnu, evo snimio sam samo par i nasumce na kraju komentare od više od deset godina ranije, izgleda da su se onda ipak nešto pažljivije čitali postovi. Ekipa je napravila nešto zbilja genijalno, sigurno jednu od najznačajnijih stranica do sad, skoro zaboravih ponajvažnije: https://archive.org

Kažem frendu iz mladosti, sad fejs frendu, bem ti, što je od Bosne ostalo, ono tražim programe preko praznika po europskim prestonicama, ovaj tjedan koji će nam sigurno biti slobodan, naravno noćenja s psom, nigdje bez prijatelja ne idem, još u Sarajevu među nalošijima s izborom, velim nudi mi se i Strica kao u okolici, a to već blizu njegovog i nekad našeg Vareša. Kaže on, ja danas kroz Podlugove (sjeća li se itko onog hita Zdravka Čolića ;)), s jedne strane hotel "Leyla", s druge tabla "Lejla", Claptonova Layla fali, ovdje sve naopačke, te me odmah upozori, kaže ovdje sve puno avlijanera, ja ih sam trenutno četvero hranim dok im netko ne dođe glave, vidim, teško da je to više sredina i za Jina i za mene, zabranu točenja alkohola u novogodišnjoj noći na sarajevskim trgovima bih još nekako podnio, mi anarhisti ionako nikad ne pijemo po birtijama i kioscima tih noći.
U Rijeci danas epidemija bacanja igračaka u smeće, ja jučer otvorio sezonu s dugogodišnjom loptom sjedalicom. Čudna neka sjeta me lovi, znam za običaje u nekim zemljama Europe bacanja starih stvari zadnji dan stare godine, ali ovo nije to, osim ako neki nisu odbacili i Silvestrovo kao komunjarski praznik, neke (ko)munjare, kojih je ovdje sigurno više, nego tamo avlijanera, napuštenih pasa koji lutaju naokolo i uglavnom stradaju na kraju priče.

Počeli mini blagdani, malo je zagrijalo i naravno odmah se puca, Jin je preplašeniji nego ranijih godina, dan bez velike nužde. Gade mi se ti idioti što ne znaju što bi s lovom pa kupuju klincima petarde, danas sam jednom klincu lagano zavrnuo ruku, al slaba utjeha, pas je jurio doma. Na Korzu me dvoje poznatih pitalo kako je stanje na ribarnici, čudi ih da nisam bio, ne podnosim više ni te gužve, ni predblagdansko buđenje kršćanstva. Zanimljivo, frendica na twitteru mi predvidila jučer da će terorist danas biti likvidiran, doduše mislila je da će Nijemci to obaviti, nije očekivala da će biti prepušteno Talijanima. Uzeo Džumhurova "Hodoljublja", veli bibliotekarka, kompjutor kaže da ste već čitali, a što ja nisam čitao, ona se uznemirila, misli da se ljutim, ma naravno da je vaša zadnja, samo kažem. Najbolje da se zbog bedastoća ljutim, sutra se ne radi, može se osmišljavati dan.

Zanimljivo, kako malo ljudi na Korzu nešto prije osam ujutro, a radni dan bi se trebao početi zagrijavati. Jutros sam primjetio i da se masovno na vjerojatnom ili bar osjećanom minusu peru izlozi dućana i kafića, a i Ecco, dućan jedinih cipela koje podnosim, cijeli život sam u varijacijama tenisica, je propao, i ja sam tome pomogao, u Berlinu su na sniženjima višestruko niže cijene. Propadaju i meni drage stvari, danas sam zamijenio dugogodišnju loptu, naživila se ona, al eto, životni ritam. Prilažem dokaz da ponekad pojedem, što ono kažu, i nešto jušno, mahune su bile izvrsne.
Već sam pisao da na fejsu imam još znatno šarolikije društvo nego na blogu, na zgražavanje mojih ozbiljnijih frendova koji se smatraju mojim ideološkim istomišljenicima, tu su pristaše ustaša, partizana, omražena buržoazija, a imam i četničkog vojvodu s kojim sam polemizirao samo povodom smrti Mome Kapora, ništa se nismo složili, kao što smo se baš rijetko politički išta slagali, no začudo, nije me blokirao, vjerojatno se i on čudio da ja njega nisam. Inače izabere dobru poeziju, ako nije angažirana, a sad sam primjetio, već neko vrijeme ima izuzetno simpatičnog psa, mada pije s trećerazrednim slikarima ikona, to ne mogu razumijeti, ljude ufurane u svoje uigrane zaokružene uloge.

Večeras se ne puca ovdje kod nas, gospođa s psom mi kaže da je to zato što je pop rekao, ja pak kažem zato što je jako hladno vani, razmaženim mulcima nije do izlaženja i kažem, ako na badnju večer bude toplije, budale će sve nadoknaditi, fućka se njima što im kažu očevi il popovi, moš misliti, a kupljeno sve mora eksplodirati.
Naši mediji prenose lupetanja o Berlinu u panici, moja tamošnja ekipa na twitteru ponosna što panike ni u jednom momentu nije bilo, očekuje se kao nakon svake akcije hapšenje par tih islamističkih vođa, to bi već i napravili kažu, samo izgleda još nisu sigurni tko je kriv za mahnitanje kamiona, okači mačku o rep što krelci iz Isisa priznaju zločin, da se tip raznio možda bi im se i povjerovalo..
Imam ja u stvari itekako dobre ekipe u kolektivu, al kao i svugdje, oni drugi ne mogu podnijeti kad su u drugom planu, isti princip u stvari ko s ovim teroristima.

Malo sam zavidio danas tim valjda američkim mladim misionarkama koje su odlučno kročile gradom nudeći tečaj engleskog u zamjenu za malo religiozne propagande. Ja sam naime poslije posla tumarao bezidejan i bez cilja. Ljudi glupo ponavljaju floskule o najgoroj godini do sad, kao da desetljećima ne žive na ovim prostorima, toliko idiotskih godina nemoguće je nadmašiti jednom ovako prosječnom. Jedna berlinska frendica se nije oglasila fejs aplikacijom za izvanredne prilike, nije potvrdila da je dobro, ostale i ostali jesu. Zanimljivi politički govori, kao da ova primitivna sorta terorista to može razumiti, lijeva gerila je sedamdesetih prošlog stoljeća čak osluškivala javno mijenje. Što se mene tiče, iako sam prilično bezvoljan, ne treba mi ništa zanimljivija budućnost, dovoljno mi ovo fotkanje besmislenog filma, to se naravno ne odnosi na lignje, standardno odlične.

Da, to je bilo vidljivo i u šahu, gdje se osjetilo u objektivnim rezultatima, definitivno mi nedostaje poštovanja prema protivnicima i to košta. Sazrijevao sam praktično na ulici, od sedamnaeste sam, doduše nikako onda materijalno ugrožen, osim u trenucima kad bih ugrozio sam sebe kockom, upoznao sam na najteži način sve tipove ljudi te se zatim kretao među najboljima. Definitivno, dok su vršnjaci išli na sportska događanja, a vršnjakinje razmatrale efikasne dijete, mi smo eksperimentirali granicama spoznaje i igrali se psihodelijom umjesto petardama. Dio se izgubio, dio nije preživio, mi neki smo se uspjeli vratiti i prilagoditi, ali poštovati one po takozvanim objektivnim standardima uspješnije, nikad. Nitko skoro ništa ne kuži osim svoje specijalizacije, neki malo ubadaju u kuhanje, nogomet, čestit moral i bistru fotografiju uz to, te cijenimo, dovoljno je naporno i veliki uspjeh biti zaposlen, da bi se još nečim zamajavalo, razumijevanje nije na ovim levelima.

Ova crkva se nalazi tik uz riječki hram potrošnje, zato se pojavljuje i pojavljivat će se usput na blogu, mada mi je naša škurinjska crkva, čijih se ahitektonskih rješenja ovdašnji katolici od početka groze, mnogo ljepša.
I drugi pokušaj, nakon otprilike tri i pol desetljeća, čitanja kultnog Lenzovog "Sata njemačkog", urodio je neuspjehom.
Razumijem što je pisac htio reći, razumijem aktualnost romana u ovo bezmozgovno vrijeme, roman mi je svejedno neopisivo dosadan. U stvari ja sam znao da će to teško ići, htio sam svejedno dati šansu svojim fakultetskim profesorima, koji su Lenza svrstavali uz Bölla, mog najdražeg romansijera. Sjajna su ideja i poanta romana, junakov otac je za vrijeme nacizma kao policijski službenik zadužen za nadzor zabrane slikanja, koja je izrečena poznatom slikaru, nacizam kao sustav discipline, služenja i nadzora neuklopljenih, u Njemačkoj svojevremeno spretno vođen, u Turskoj, Poljskoj danas, neću dalje nabrajati, karikaturalan ali uspješan. Ne sumnjam da će uslijediti i na cijelom Balkanu, zašto ne, kad ide. Zašto je Böll neusporedivo zanimljiviji i bolji pisac, pa i njemu je jasno kakav je sustav, njegovi junaci žive i bore se usprkos okolnostima, ako su gubitnici to je jednostavno zato što drukčije ne ide, razlika između životnih junaka i junaka simbola, sad ja pojednostavljujem do kraja.
Književnost Lenza i sličnih mi je ipak, iako nikad cijela dočitana, pomogla u karakternom razvoju, nikad se psihički pokoriti diktatu nametnute dužnosti, ako moraš, a morao sam, stajati mirno u vojnom stroju, uz čitanje zakletve, imati prste spletene u obliku fige, a na polnoćke smo u vrijeme socijalizma, odlazili omamljeni i smještali se u zadnje redove, čekajući cure da odrade svoje duhovne potrebe.

Danas sam najprije uživao na fejsu u starim pronađenim fotografijama frendice s kraja sedamdesetih oko Kaktusa i Doma mladih na Skenderiji u Sarajevu, razmišljao kako je slobodnija ali i uvijek na granici raskalašenosti bila naša mladež, mislim naravno na krugove u kojima sam se kretao, zatim krećem obilaziti portale i imam što viditi, u Sarajevu zabrana alkohola na javnim površinama u novogodišnjoj večeri. Predvidio sam serije zabrana u Poljskoj i Mađarskoj, sklon sam teoriji da se iz moćnih europskih država prećutno odobravaju ne bi li njihovi građani shvatili kako su sretni, pod kakvim okolnostima žive, ali ovo prebrzo ide. Inače i mi u socijaldemokratskoj Rijeci imamo sulude zabrane, ali većina ni ne zna za njih jer se izuzetno rijetko provode.
Naravno ne sekiram se ni ja previše, druge mene brinu brige vezane uz budućnost, još najbolje da vodim i borbe koje se tiču današnje mladeži, uzgred, na portalu se spominje kao primjer zatucanosti Dubai, pratim isto na fejsu, bivša učenica živi i radi tamo, i provodi se u slobodno vrijeme itekako.

Vareš, mjesto srednje Bosne, s predratnom hrvatskom većinom, u ratu masovno raseljen, ja ga napustio godinu dvije nakon završene gimnazije 1977..
Imao je jak šahovski klub Vareš, pamtim sljedeće igrače :Brđanović, Kojić, Lukić, Šokić, Ščepanović, Prajo, Marković, Operta, Prošić, Kauzlarić, Gorak, Romić, Perović, Kalfić, Ganić, Antičević, tri Jelića, Trogrlić, Grgić i tako dalje, sigurno sam nekog zaboravio, al nisam sebe i još nekoliko zbilja dobrih koji su na jednom internet popisu zaboravljeni, nešto sam googlao na tom tragu i šokirao se rezultatom.
Isto tako mi je krivo kad se gugla frendica iz tog vremena Barbara, s kojom sam feštao na jednom od zadnih boravaka u Varešu, a koja je poginula u zadnjem ratu, dobije se osim mog spominjanja u jednom postu ružna fotka, što je objavila njena bivša škola, a bila je baš lijepa svojih zadnjih godina.
Povijest je višekratno na ovim prostorima pokazala svoju beskorisnost, pokušajmo se barem Googleom boriti protiv lažiranja
p.s.
Za piletinu imam u Rijeci zbilja besprijekornu i pouzdanu tetu, uostalom i boja krumpira koji se peče uz nju zna biti izdajnik.

Oznake: šahovski klub Vareš

Sve manje energije se ima za trošiti za bedastoće. Treba čuvati snagu za sebe sad kad je definitivno jasno da je u svijetu pobijedio ološ i više nema smisla ikom išta probati dokazivati. U suštini sam imao više sreće nego pameti i s tim DDR stipendijama, s komunama istomišljenika koji su bili sve samo daleko od prosječnih budala, na Krku je ljeti bilo golotinje koliko si htio, u godinama za partijanje sam imao u Rijeci Lujzu, u Sarajevu Kaktus, u tad rudarskom Varešu cijelo mjesto, eksperimentirao sam sa svim što sam želio i doživio eto i dosta desetljeća. Ak se pojave slučajne neki novi mladi idealisti tu sam za podle savjete, ali ništa nije nužno niti se meni ikamo žuri. Sad već i s radnog mjesta imam dobar pogled, a doma me čeka igrač za nova nadmudrivanja, što se zloće tiče, daleko od onih ljudskih.

Ništa od povećanja plaća u obrazovanju, glavno da su mediji objavili i da svi susjedi šetači pasa pitaju hoće li se proslaviti. Folovi ko volovi i polako, komentirao sam još prije nekoliko dana, ak se što duga sudski istjera, imamo nepredvidive sudove, a vlade su sve predvidive, još od one socijalističke, stezanje kaiša onima kojima padaju hlače.
Nisam mislio o tome pisati, u stvari krenuo sam raditi e-administraciju, naravno najprije sam ubacio sve i uključio perilicu, pa mi palo na pamet prebaciti fotke, usput preko messengera koordinirao primopredaju humanitarnih učeničkih darova, nije administracija zec, neće pobjeći, u stvari ja kompliciram, nemam word na kompu, a sustav je na tome, pa pokušavam inovativno kreirati identične tablice, radi mi se eto doma, uz svog psa, ne da mi se na radnom mjestu boraviti dulje od nužnog, no ipak ću, osjećam, na kraju gluplji popustiti, uostalom ima još vremena do učeničkih praznika kad su i sjednice.
Inače blagdani su uvelike počeli, juri se, toliko toga treba kupiti. Meni se sve češće sam od sebe gasi komp, u dubokoj je starosti, drugarici se gubi internet, njen je komp relativno nov, to onako usput, da nam ni u jednom trenu ne bude dosadno.

Pita kolega komentator kako stignem, sve te društvene mreže uz posao, pa ne stignem. Cijeli dan slijedim eto neki tempo, uz dvije šetnje s Jinom otšetao i do grada, lijep je sunčan dan, treba iskoristiti, ispraznio perilicu suđa i svašta tak nešto, danas radim popodne. Inače otkako radimo po propisima i pravilnicima, a prisiljeni smo, puno je jednostavnije, kreativnost kao drugi oduvijek ispoljavamo van posla.
Jučer sam imao bliski susret s domskom odgojiteljicom poznate face u svojoj školi, nisam se mogao sjetiti, nabrajala mi je nekdašnju najbirtiju Lujzu, Kont, jebate, sve mjesta gdje sam najviše ružio, kad sam konstatirao da ne ide, iako su joj bile ili jesu najbolje frendice cure koju su igrale neku ulogu u mojem životu, nisam se mogao sjetiti, tek kad sam to konstatirao, dodala je da je i ona igrala sličnu ulogu u tom životu i točno, sjetio sam se. Nedavno je iz dugogodišnje veze dobila klinca i koliko sam shvatio, ona ne živi više, al ja sam ionako sklon pojednostavljivanju.
Konstatirala je površna kao nekad, da imam super liniju i zaprepastila se da ne pušim, iz koje si ti prapovijesti, sad sam se našalio, pa prestao sam u Amsterdamu prije negdje trinaestak godina, uspostavilo se da možda i ona mlada ima godina.
Sad mi valja na delo, nisam stigao od šest predahnuti, čini mi se da je i Jin razumio da ovo tuširanje nažalost nije značilo još jedan izlazak s njim.

Nije da ne razumijem lamentacije štovanih intelektualaca ovog vremena o diktaturi prosječnosti koja je nastupila. Meni se čak čini, u politici i sindikalizmu npr. kod nas da imamo i ispodprosječnost koje se treba bojati. No ima jedna kvaka, tko nam o tome priča npr. kad pljuje po blogovima. Naravno da kad netko postane akademik da ga njegovo selo obožava, to je psihološki tako normalno, problem je samo kad se netko ozbiljno ufura u tu ulogu u zemlji u kojoj su svi kriteriji porušeni. Hrvatsku književnost ne čine akademici (mada je Tribuson, mislim da i on u te spada, napisao jedan zbilja dobar roman), nego Majetić i Pametni zub, žensko pismo nakon posustale šetačice Satie brane Ani ram i Annaboni kad joj se da pisati, i međ pjesnicima imamo dostojnu konkurenciju ovima koji se spremaju za čitanke, u gradskim crticama je super, sad kad više Džumhura nema, npr. Mekon s kojim se politički samo slažem da živimo u državi punoj indoktriniranih naivaca, zato sve pet, al se gospodo profesionalci spustite na zemlju i pišite, možda nešto i stvorite, vi barem imate izdavače.

p.s.
Danas je kod mene na redu hrana koju ja baš volim, većina ne, glede fotki ponavljam, za instagram uglavnom biram, ovdje objavljujem što dnevno snimim bez neke selekcije.

Evo danas cijeli dan ljenčarim pa neće ostati neiskorištene kao obično fotke jučerašnje podnevne šetnje, danas ništa nisam snimao osim ručka. Ne volim objavljivati prirodu, tu i tamo na instagram, za koji već biram fotografije, stavim poneku, čisto da se vidi da i to znam napraviti, al tu je veći dio posla uradila priroda ili onaj netko ili pak filteri i photo shop, čega kod mene još nećete naći. Danas sam najprije čitao jednog Španjolca o masovnoj ljudskoj gluposti, usput sam pratio twitter i fejs oko unutarstranačkih izbora u Njemačkoj, bivši pirati i moji poznanici, odnosno uglavnom -ce napreduju u hijerarhiji svojih novih stranaka, Julia Schramm, koja mi je obećala svoju knjigu, ak joj posvetim dobar post na blogu, ušla je s 54 posto osvojenih glasova u predsjedništvo berlinske Ljevice, tridesetjedna joj je godina tek, al post će čekati, nisam zadovoljan fotkama iz svoje arhive. Učinilo mi se da Španjolac u svom pisanju pretjeruje, no Julijin twitter račun je dokaz koliko budala ima, jedan piše koliko su eto šupljoglavi u toj stranci, nešto ko onaj naš idiot s boravištem u Njemačkoj, ko te bre zove. Riba je bila mačka, i Jin je obožava, ja uživam, al se ipak uglavnom najedem krumpir salatom. Sutra jutarnja smjena, al eto, bliže se učenički praznici, koji su kod nas, protiv moje volje, produženi za sedam dana u siječnju, da bi klinci, ovo malo buržoazije, mogli na skijanje, izdržat će se, svašta se izdrži.

Lijep dan, odmah je lakše, i limun na tržnici, veći izbor i niže cijene. Ispred Alpine neznanac mi govori da ne nasjedam na ove kao popuste od 40 posto, da na Školjiću kod željezarije mogu naći savršene skandinavske radne čizme za 200 kuna, zanimljivo, sličim na radnika, a za igre s popustima čovjek mojih godina predobro zna. Ponovo sam izgubio griff za fotić, nekoliko snimaka je otišlo u prazno, to mi se prije nije događalo. Karton ispred riječke banke svejedno ne mogu promašiti. Ne znam zašto, al uvijek se sjetim razgovora za susjednim stolom u jednom budimpeštanskom jazz klubu za vrijeme sviračke pauze, godinu,dvije poslije rata, naočiti Srbin je objašnjavao vjerojatno Amerikanki, da su u tom ratu na svim stranama sudjelovali samo dragovoljci i ona mu je vjerovala, u meni je kiptilo ali se nisam umiješao. Nema svrha jer svugdje će ljudi vjerovati indoktriniranima i medijima s većim slovima i više fotografija. Sjetim se Barbare Bitenc i Semira Prošića, koji nisu imali sreće u tom svejedno prilično amaterski izrežiranom ratu i produžim dalje i opet ispunjen sjetom ostavljam ufurane jadnike iza leđa. Neke nove lijepe djevojke prolaze kroz grad.

Sretoh danas u gradu bivšu riječku blogericu, kaže mi za onu splitsku književnicu da gostuje u našem gradu, pitam gdje, na Trsatu, knjižnica u dvorani mladosti u 18, pita hoću li doći, kažem vjerojatno ne, filozofiraju za pse, a nije Boba Željko Ivanković da bih radio iznimku, uostalom i za njega sam požalio. Al Boba je bila blogerica, naša Marchelina, mogao bi joj malo reklame dati, kad već pišeš, nastavlja, što je Ivanković bolji, samo što je Gjalskog osvojio, osvojit će ga i ona, a njega si preporučio. Da, al on je poznatiji, stariji i fejs mi je frend, ona me skinula s liste, a uostalom nije ni pozvala, nek joj idu oni, sad spomenuh jedno prezime u množini koje ne bih reklamirao. Eh, eh, eh, ak se predomisliš možda se vidimo, a možda neću ni ja, ja jadna ni nemam fejs.
Inače danas sam opet za promjenu bio u bedu, meditirao o besmislu života ovakvih poput mene, kojima ništa nije sveto, niti ih je išta posebna briga, naravno, ja ipak štujem svog psa i njegove fore i još uvijek se s njim volim nadmudrivati, završio sam onu knjigu, a što ak vrijeme ne postoji, nemam pojma što bih uzeo čitati, ništa me ono baš ne intrigira, dobro, danas su me na Korzu spasile donekle Riječanke, bilo ih je par koje odjećom nisu bile utopljene u sivilo, a i to nešto znači, zanimljivo, takve detalje nije nijedan filozof smatrao vrijednim pomena, a profesora Adorna sam prestao čitati, kad ga je posve smeo protest studentica golih sisa...

Zemlja smo koja ima institucije. Institucija mi ukrade u sekundi 100 tisuća kuna. Treba poštovati institucije jer smo pravna država. Sva sreća da smo u demokraciji pa mogu i simpatizirati razmišljanja nekih koje nazivaju teroristima :"Ili čovjek ili svinja, borba traje.

p.s.
Post koliko god je bez veze ponavljam jer ga kao i puno drugih mojih postova po iksti put nema nigdje na naslovnici, kad god mi se skrene pozornost, to ću od sad raditi, zasad samo dva puta da je primjećeno, da uopće nije bio.

Kod medicinskog faksa uz nogu me počela pratit kujica, mlada, bez ogrlice, bez ičega. Dug put je samnom prošla, prometne ulice prešla. Kod bivše firme auto Hrvatska, sam sjeo na trotoar i počeo racionalno razmišljati, shvatila je, osjetio sam u momentu i produžila dalje, već na uzbrdici kod Bille sam čuo prvu škripu kočnica, nema pretjeranih šansi za preživljavanje.
Bio sam doma na ručku, izmazio se i prošetao sa svojim psom, poslije pogledao izložbu na Korzu, zbilja se te spodobe opako zezaju s nama koji bismo samo da nas se pusti na miru.

Nemam ideja za pisanje, čudna nemoć i neka depra. Knjiga koju sam čitao "A što ako vrijeme ne postoji" se rasplinula prema svom kraju, razočarenje nakon zanimljive igre pretpostavki. Godišnjica mi je fotića, rijetki kod mene toliko izdrže, pogotovo ovi najjeftiniji. Pojavilo se i sunce, imao sam ideju kako slavljenika uklopiti u selfić, na kraju baš i nije ispalo onako kako sam očekivao. Varoufakis me u Zagrebu pomalo razočarao, svi su mi ti kao politički radikali nekako preblagi. Primjećujem skupljanje krupnog otpada na više dijelova grada, neki novi trendovi. Tip mi kožom prekrio staru torbu za 30 kunića, druge stvari rješavao, pa mi usput napomenuo da to radi. Nevjerojatno da neki nešto još i popravljaju.

Nedjeljom oko pet ujutro
ledeno zimsko jutro
moj pas i ja obilazimo
mračno naselje
negdje u toaletnim vertikalama
gore svjetla
i to bi bilo to.
Dva balavca uz benzinsku crpku
piju vino iz coca cola boca
ne mogu reći
koliko se loše trijezan osjećam
posebno kad dvije odsutne cure
izlaze iz taksija
jedna petlja po mobitelu
druga smrznuta u minici
traži valjda novčanik po torbici.
Ostavljam psa na spavanju
odšetavam u prazni grad
na Korzu me razveseljava
umjesto božićne dekoracije
koja još spava
izložba ratnih fotografija
volim grad u kojem je sve budalasto.
Teta na tržnici
iznenađena je i gleda me zabrinuto,
što tako rano tražim tu
nedjeljom ujutro,
smirujem je
samo voće za bolesnike,
kivi je dobar
odgovara s olakšanjem.
U praznoj pekari mlada cura
me pozdravlja s “Dobro jutro!”
malo ono euforično,
kako kome govorim,
ja sam odavno na nogama,
meni će uskoro pasti mrak.
Smije se pobjednički :
“A ja uopće nisam spavala!”
Razmišljam kako mi se svi obraćaju
kao da se dobro znamo
i da smo bliski,
ne izgledam nimalo opasno.

Ulazim u autobus za doma
i sjedam skroz otraga,
djevojka u predzadnjem redu
prestrašeno me pogledala
i zgrčila se od neugode,
konačno normalno ponašanje,
a i vidim kroz prljavo staklo
da se skroz razdanilo.

Iako smo sinoć imali kolektivnu feštu, iako su meniji izgledali raskošno, više domaćih rakijica, pršut sir il njoki s divljači, teleće il svinjsko pečenje s pečenim krumpirom i povrćem, za blog biram fotku s ručka doma. Izgleda da sam ipak ja čudan, nikom drugom ta pečenja nisu bila preslana. Restoran isto tako neću reklamirati, umjesto "dobra večer" informirani smo odmah da se kruh, ako želimo naplaćuje, cijene nisu bile baš niske da ne bi bilo nesporazuma, 90 ili 110 kuna, kao naravno i piće, ako želimo naručiti. Glazba je imala solidan repertoar, svirali su skoro sat vremena neprekidno, što je ispao na kraju problem, jer su imali prejaka pojačala za mali prostor, bježalo se na terasu za druženje onih koji nisu skakali, a na terasi je bilo prilično svježe. Ipak, kako bi se reklo, u svakom slučaju je bilo bolje od očekivanja.
Uvijek pozdravljam organiziranje takvih druženja. Osobno kao sindikalac to nisam baš radio, jer imam previše neprijatelja, koji bi analizirali svaku kunu uloženu u organizaciju, a članovi sindikata kojima nije do druženja bi prigovarali, kako se troši zajednički novac, no u organizaciji škole kao institucije je to druga priča.
Lijepo je bilo viditi dosta zanimljivo dotjeranih poznatih osoba.Ja sam imao jaknu s Hawkwinds amblemom (cura golih grudi), visoke starke na nogama te majicu s kukastim križem koji leti u koš za smeće, no od mene su ljudi na svašta navikli i nitko ništa nije primjetio, osim voditeljice nastave, kad sam se prvi opraštao s društvom.
Prije 11 navečer sam otišao s kolegom, koji uglavnom kao zubar radi u najvećoj hrvatskoj firmi tog tipa, nešto sitno kao zubar i informatičar kod nas, rano ujutro je morao na put u Istru, tamo ordiniraju vikendom, vozi dobru limuzinu, uskoro će i jaču, no kuži slabost veličanstvene kapitalističke priče, nije ga zaveo uspjeh, nek nam je obojici sretno.
p.s.
Jin je sinoć iskoristio priliku za dodatnu šetnju kad sam se vratio, jutros ga isto nije zanimalo što je neradna subota, jedino mu nije bilo jasno gdje su mu drugi kolege psi, pa se zbunjen vratio doma na spavanje, dok sam ja razmišljao, a što sad...

Sejvam postove al momentalno mi je stalo toliko ko hoće li Bernardić izjaviti da su esdepeovci lijevi ili pak možda progresivni centar ili ostaju desni ko što su bili, te ne objavljujem. Ipak budući da zbilja nikakvu konstantu u životu nemam osim jebenog bloga, ajd nek ide post mada žurim na večeru kolektiva. Dakle iako ne vjerujem ni u kakve teorije zavjere svjedočim da mi je tip rekao da će jučer navečer biti prekrasno nebo, i bilo je, masa Riječanina je to objavila na instagramu, a meni se okio tih fotki baš ne da truditi, vidio sam, no tip mi je rekao da će biti boja jer su ti kemići koji putuju prošarali nebo i bilo je, nemam pojma o fizici i biologiji niti me zanimaju prirodne znanosti, zašto. Ionako je većina Hrvata smatrala, sustav podučavanja dobro poznajem, da se Bog dobro zezao.