Jako je hladno i to je dobro. Dobro je jer ne pada kiša i ne ovisim od centralnog grijanja kao moj zagrebački poznanik, kojeg je, vidim na fejsu, noćas probudila hladnoća, dobro je jer još imam novca koji mogu trošiti za grijanje. Uzeo sam "Incest" od Anais Nin u biblioteci iako sam već nešto čitao od nje i bilo mi uglavnom dosadno, uzeo sam jer mi tema zanimljiva, ta borba oko meni u svakom pogledu prosječnog pisca Henryja i nadmudrivanje s njegovom ženom June, pa ljubav i strast između njih dvije koje svaka na svoj način uživaju u borbi, pokušavam se uživiti jer se nekako osjećam kriv zbog neposjedovanja dubokih osjećaja i prevelike prizemnosti. Knjiga me dokrajčava kad čitam da je on patio i želio da ga se ozbiljno doživljava poput Dostojevskog, a obje su ga potpuno podržavale i uvjeravale da je dobar u tom smjeru.
Uvijek je zanimljivije nešto čitati kad je seks u igri, pogotovo neki ženski pokušaji opisa, no onda mi je draža Erica, neusporedivo ,mi je draži mi od Henryja i Dostojevskog zajedno Bukowski, kod kojeg je seks u igri, al usputno, gdje mu je i mjesto. Volim jako Bölla jer mu junaci lutaju tražeći gdje će se zgrijati u jednom hladnom nesređenom svijetu, koji herojski igraju svoje uloge ali se ne zavaravaju da su pobjednici kao ova razmažena bagra, volim Camusa koji uviđa nemogućnost uspješne pobune al zna da se buniti mora, to su igrači, no ipak ću pročitati i ovu knjigu od lijepe Anais, sviđa mi se, ne glavna priča u životu i fikciji ove žene kojoj je jedina ambicija bila biti ozbiljna umjetnica, nego usputni ljubavnici koji se pojavljuju i njena racionalizacija potrebe veza i s njima, jadno, a opet zabavno i zanimljivo.
Potreban je ponekad odmor i od Hessea i ostalih koji su zbilja pisali ozbiljno i postavljali ozbiljna pitanja.

Prvo, jutros je bilo izuzetno hladno, i ovu priču sam ispričao na pauzi na radnom mjestu kolegici, koja je željela slušati, nakon što sam shvatio, da baš sve iritiraju ovi crnobijeli likovi po portalima koji pljuju po svježe pokojnom devedesetogodišnjaku, koji nikakva komunjara nije ni bio, samo Che iz njegove ekipe je bio komunist i revolucionar, ostalo je sve bila mlada nacionalistička bagra, bolja od režima, kojeg su rušili.
E ovako, ja pustim ujutro na nekim zelenim površinama svog psa u šetnju, lakše kaka, a priznajem da mi je to jedan od važnih socijalnih problema. Znam za karakter svog psa, da će svakoj dami biti kavalir, al da će zaskočit svakog muškog, po našim mjerilima, većeg od njega, i zato pazim pozorno, jer većina pasa pasmine mojeg je popušila već od jačih i poslije medicinski skrpana.
Međutim postoje psi lutalice iste kategorije, e jutros je došlo do tog sraza, ponavljam bilo je izuzetno hladno i nisam stigao reagirati niti se umiješati.Uglavnom logično, pas koji ima svoj krov nad glavom i blago povišenu kilažu svladao je i potjerao nakon već lagane ozljede, jer sam tu već stigao stati između,beskućnika.
Sve stoji ovo na fejsu, koliko Kubanci čekaju red za sladoled, turisti jednostavno zaobiđu i dobiju, istina. Naš neki budala piše na portalu, kak se maloljetnice na Kubi prodaju turistima u hotelima, to je već i najzadrtijoj budali na Zapadu jasno da je idiotska propaganda no postoje mladolike babe koje glume sponzoruše.
Ja ću o DDR-u jer znam, ja koji na osnovu svojih ocjena iz jebenog nepravednog socijalizma nikad stipendiju dobio ne bih, a eto, uspjelo mi, kao najvećem tad kritičaru, al anarhistu nespremnom za kompromise, zapadnu stipendiju slobodnog svijeta nisam mogao dobiti, al istočnu jesam i jebiga, vi doživotno možete pušiti priče o jadnoj neslobodnoj DDR, ja ću vam reći kao prvo, kalodonta, kave i benzina je uvijek bilo. Poput ovih snimki na fejsu oko kubanskog sladoleda, istina, bilo je u DDR-u mnogo gore, za južno voće bili su veći redovi.
Ajmo sad ozbiljno razgovarati iz perspektive mene neutralnog anarhista koji je sve upoznao iznutra, slušajte dobro, s 18 je većina dobrih učenika dobivala stanove, najbolje vojska i policija, i bili su najpopularniji za ženidbe, drugi su dobivali lošije, gdje je voda curila, al osamostaljivali su se i čekali vodoinstalatere po planu, o čemu pričamo, oni su se osamostaljivali. Zdrav odnos prema vlastitom tijelu u DDR-u je već povijest, turisti su tabelama upozoravani gdje mogu naći plaže s onima nezdravo odjevenima, to Zapad i vi koji glumite zapad nikad nećete razumijeti, pitanje koje je visilo u zraku kako nema pedofila, a djeca po vrtićima gola vani na javnim površinama, e to vam je ta moćna čelična policija koju ne respektiram, al ako idemo objektivno uspoređivati sustave, na Istoku je po legendi postojao jedan pedofil.
Hoću reći, podsmjehujte se, al tamo na kubanskim ulicama još siromasi plešu i pjevaju, nisam bio al sam čuo za jedan slučaj izvan Kube i čuo sam da imaju najbolje liječnike, zar bih trebao sumnjati na osnovi iste propagande, koja me uvjerava da živim u boljem sustavu nego prije, a krade mi se , što baš nisam siguran da su komunisti tako besramno krali, komuniste se stalno kritiziralo i kontroliralo...
Završimo, moj pas je jutros potjerao lutalicu jer nije gladan ni naučen na strah i spavao je u toplom i dobro sam procijenio, da taj drugi nema šansi.
p.s
da, bili smo nedjelju u tom muzeju starih stvari i popušili idiotsku kaznu za parkiranje, tamo gdje auto par minuta nije nikom smetao, naravno da ne osuđujem nasilje prema ovom sustavu, najgorem od svih još postojećih, pustimo Thomasa Manna i humaniste koji su imali dovoljno, da ih se cijeli život cjeloživotno pljačka xD
p.p.s.
Budući da komuniciram s komentatorima, nastavljam pisati nerazgovijetno :P

Evo i kod mene se sinoć u ova mračna vremena gangalo. Jasno da uz mračna vremena idu i mutne fotografije, nažalost ipak nije registrirano svih pet gangova, kolači su bili totalni mrak i fotić ih nije vizualizirao. Uz naknadnu proslavu jednog rođendana imali smo i projekciju s autorom igranog filma, prije kratkog vremena poslanog na Berlinale, nažalost junaci govore na francuskom, titl je jako malim slovima na engleskom, a autor nas je odmah poslije početka morao napustiti i ići na put, leti valjda za Estoniju, brkam te baltičke države, tako da se mi gledatelji baš nismo složiti o nekim detaljima zanimljivog krimića koji očito nije krimić. Kopija je ostala pa će se film pogledati ponovo i pokušati iščitati taj engleski, ono što sam shvatio u razgovorima je odlično (ljudi sretne vanjštine kod kojih se iza fasade valjaju drame, al kažem, od važnijih europskih jezika, hrvatskog, engleskog, francuskog, u renomiranoj gimnaziji uči se i makedonski, siguran sam donekle samo u svoje razumijevanje njemačkog, pa mi ovdje nakon prvog površnog gledanja nije baš za povjerovati). Glumice i glumci su za pet, jedna je u filmu znatno spretnije otvorila bocu vina nego mi sinoć, bravo za druga redatelja koji već ima neka američka priznanja. Zanimljivo mi na odjavnoj špici, među suradnicima in jedan Hrvat, i to, ak me pamćenje ne vara, mora biti brat bivšeg blogera Spiderneta, sin isto tak bivše blogerice koju sam i osobno u Zg upoznao Just4me, al i to valja provjeriti, vjerujem da u to nema sumnje i da je svijet zbilja izuzetno mali. Kak se film i redatelj, koji inače živi i radi u Pragu, zovu, pohvalit ću se kad počne skupljati priznanja i ako, eventualno jednog dana, dođe i do hrvatskih kino dvorana.

Puno toga uspio jutros obaviti u gradu, pastrva i krumpir salata za ručak, izvrsno, oduševljen i Jin. Čuo u prolazu ženu kak priča da "bloga", tako veli, valjda za bilten firme, nisam najbolje skužio, slike hrane, znaš blogovi su ti bez veze, al možda nešto i zaradim kaže. Pročitao popodne knjigu "Cura na netu" koju sam zbilja zabunom uzeo u knjižnici, pročitao dva reda na zadnjoj stranici i pomislio da se radi o njemačkoj blogerici koju sam čitao, kad ovo knjiga prodavanija i od Harry Pottera, što srećom pročitah tek na kraju, nije uopće loša, pogotovo s obzirom na mladost autorice. Pred kraj me malo dekoncentriralo, drugarica prebacila teve na emisiju koju valjda sad vodi Boris Jokić, pričaju o selfićima, a neka plavuša lupeta o maniji amatera fotografa kojima eto nekad uspije slučajna umjetnost, prepričavam, iritiraju svi ti koji eto razumiju Bit i štite dignitet Umjetnosti. Ohrabruje da sam se uspio vrlo brzo isključiti, iako je teve bio glasan i završiti knjigu, čiji sam kraj naravno pogodio i nisam plakao. Inače od bitnih stvari ova dva dana Carlsen je prošlu noć pobijedio i sad je rezultat izjednačen u meču za titulu prvaka svijeta u šahu, sutra i prekosutra su zadnje dvije partije.

Dani koji raduju kad se privode kraju. Neke prehlade i neke bolesti treba jednostavno odraditi. Prisilna fotkanja jer neku naviku se uvijek mora njegovati. Teška vremena, i Nijemci su počeli varati, kupio sam jučer bocu jegera s pljoskicom kao darom, pljoskica lijepa al nekvalitetna i nefunkcionalna, ne da se normalno zatvoriti. Ne vrijedi njurgati, idemo dalje razgrađivati iluzije, jedino je bitna izvjesnost, da će se valjda jednog dana opet sunce pojaviti i iznad Rijeke.

Par zadnjih dana sam praktično odbolovao radno na nogama, nešto sam i čitao al mi se nije dalo piskarati ovdje. Ovo sa stalnim riječkim kišama je užas, ja bih se privikao, na svakakve idiotarije se ja priviknem, ali valja i odšetati svoje s psom, kiša mu ne smeta za šetnju, al za nužda već trebaju preduvjeti.
Uz ostalo pratim meč za prvaka svijeta u šahu između Carlsena i Karjakina, psihološki izuzetno zanimljiv. Meni uopće nije sporno tko je bolji igrač, Carlsen za kojeg i navijam, ali ni u jednom trenutku nisam bio siguran tko će meč dobiti. Rusi su se dokazali kao nadmoćni u pripremama za ovakve mečeve, uvijek se sjetim kako su svojevremeno uspješno dekoncentrirali Fischera s tipom, koji je nepomično u dubokoj koncentraciji sjedio u prvim redovima publike, uz još par daljih stvari koje su mu smetale, na kraju je izgubio i meč,
Karjakin pak svaku partiju igra striktno na remi i to uspješno. Nije uopće jednostavno igrati protiv nekog s takvim pristupom čak i kad je dosta, a ne samo malo slabiji igrač. Ja sam davno na jednom turniru tako pobijedio tad znatno jačeg velemajstora Kurajicu, bezobrazno kao bijeli mijenjajući sve figure i ništa ne riskirajući, na kraju je on žrtvovao figuru ne bi li zakomplicirao situaciju i izgubio je.
Pratim ovaj meč na stranicama Susan Polgar i uglavnom se slažem s njenim komentarima, odmah komentira uživo tipkajući, stvari odlično razumije. Upitala se u jednoj partiji prije do koje mjere je Carlsen spreman riskirati za izazivanje neravnoteže, ja sam komentirao da nisam siguran koliko će njegov ego trpiti nemogućnost pobjede. Jučer mi se partija od početka nije sviđala, obojica su igrali sporo i radili čudne greškice, Susan se počela i šaliti na taj račun, a onda je odjednom odigrao Carlsen potez koji nitko od nas nije razumio i dospio u slabiju poziciju, no Karjakin je opet pogriješio i trebalo je doći do remija ponavljanjem poteza, no Carlsen je i to izbjegao, iako je još bio u objektivno lošijoj poziciji, Susan je komentirala tko zna što će na kraju ispasti, ja sam jednostavno ugasio kompjutor i otišao spavati. To tek od nedavno donekle umijem, ne živcirati se zbog stvari na koje se ne može uticati.
Jutros nam je pljusak opet naprasno skratio šetnju, ljutit sam došao doma i upalio kompjutor, išao sam na rusku stranicu, vidim intervju s Karjakinom, idem na stranicu od Susan, zadnja riječ "šokantno" i sve mi jasno, Karjakin vodi, još je nekoliko partija do kraja, sutra je sljedeća.
Još jednom, kako god završio meč, nitko normalan, možda par fanatika u Rusiji i satelitskim joj državama, neće pomisliti da je Karjakin sazreo u jačeg igrača od Carlsena, ali eto, timovi dokazuju da je uz ozbiljne pripreme i dobar skupni rad sve moguće, a sad, te i takve pobjede imaju smisla, kao povjerovati da je netko postao na blogu pismen preko noći samo zato što ga se stalno reklamira. Ova pomalo nespretna upadica mi je uslijedila u trenu, kad sam primjetio da je ovo u stvari 4301. post i stvarno, jedino mi je zbilja žao svih tih mutnih slika uz postove, koje su netragom nestale, iz razdoblja od par godina, ostalo sve, rangiranja i slično, su iz ove perspektive smiješni.

Danas se malo primirilo, jučer je bilo neizdrživo, sjeli smo u auto i jest ćemo tamo gdje kiša bar tren stane. Dogodilo se u Podgradu, u Sloveniji, pizza je bila prosječna uz prosječnu cijenu, stigli smo i malo prošetati, mjesto sve ima, crkvu, banku, market i ljekarnu, ima i fine prirode koja se nastavlja na rubne zgrade, u kojima, vidio sam, se živi. No primirje nije dugo trajalo, opet je pljusnulo i vratili smo se u okupanu domovinu.

Zbilja odvratan dan jučer. Nekoliko puta p(r)okisnuo, nije prestajalo padati, a šetati se mora. Bacio dva tri puta pogled na teve bez zvuka, čak i u Vukovaru je izgleda bilo koliko toliko ugodno vrijeme. Čim sam pomislio kako barem alpina tenisice ne propuštaju vodu, ugazio sam u lokvu koja je sve pokvarila. Predvečer me počelo grlo loviti pa sam pojačao vitamine, noćas se utoplio, možda se ovaj put izvučem. Jutros oko šest otvaram oči, Jin stoji spreman, ne pada kiša, moramo žuriti, nadoknaditi jučerašnju veliku nuždu, ni psi ne mogu kad je pasje vrijeme. Tete na tržnici mi jučer nije bilo, po izvještaju susjede bolesna, nasjeo na marketing, kupio "domaći neprskani kivi"kod druge, domaće cijene. Grozno, moraš poznavati onog kod kojeg kupuješ inače bacaš novac, ovo je užas, ni u supermarketima nisam nikad dobio nešto tako loše. Sjetio sam se jednog odgovora, kad sam svojoj teti (inače dosta mladoj, nek vas ne zbunjuje riječ "teta", riječi su varljive) postavio neumjesno pitanje, odgovorila je protupitanjem, želim li sočni limun ili domaći, ima oboje. Opet počinje, kak ono reče pjesnik, dobošati.

Pitanje smisla objavljivanja ovdje nije me nikad pretjerano zamaralo, jednom davno sam napisao da previše imam postova ovdje i još uvijek dovoljno dragih blogera, da bih razmišljao o promjeni servisa. U tom smislu sam mislio i izignorirati jedan nedavni komentar isto tako "blogerice sa stažom" Demetre u smislu naslova posta.
Ipak jučer eto ništa nisam objavio, ono što kažu baš sam nešto bio u bedu. Nije sigurno bio glavni razlog što se na internetu ništa nije moglo naći osim zaklinjanja herojima Vukovara, to su ti dani u godini, a ove godine je i jubilarna tužna godišnjica, pratio sam partiju Carlsena i Karjakina i to mi je odvraćalo pozornost. Par dana me nešto drugo muči, naime 23-godišnja dizajnerica mog bloga se vratila s SF festivala u Barceloni nagrađena kao najbolja umjetnica, krenuo sam da ću ovdje pisati o tome, a onda sam pomislio, ovo mjesto je ne zaslužuje. Kiku sam otkrio ovdje dok je još išla u osnovnu školu, bio sam u traganju za dizajnom i nisam mogao vjerovati vidjevši stranicu s njenim, što je pisalo dizajnovima, koliko godina ima. Imala je nick "the dark knight kik" i blog joj je bio dobro posjećen i onda jako dobar, naravno nije imala nikakve podrške ovdje, osim što smo joj nas nekoliko uzeli dizajne i konstruktivno komentirali. Meni se to nevjerojatno isplatilo jer mi je počela raditi dizajne samo za moj blog, a s tako dobrim, jednostavno najboljim dizajnima ovdje, odagnao sam misli o napuštanju bloganja.
Sjetio sam se jutros i Sandre s prvim blogom Halter ego koji je bio jedan od najboljih blogova ikad, nezamijećen, poslije su njeni ponikin i heroine bili almost cool, a bili smo zajedno i u Berlinu i dočekali jednu novu godinu, lijepa strana bloganja, sjetio sam se i alternativne rock glazbenice koja je isto pisala redovito i bila ignorirana, neurotic, i još nekih, i jednostavno jučer nisam mogao ništa napisati, čitao sam lagano Kikine postove bez komentara s još aktualnog bloga dok sam čekao nove poteze šahovske partije u kojoj se Carlsen nevjerojatno kockao.
Inače iako je u javnosti prošlo nezapaženo, ja ne znam da je itko u Hrvatskoj osvojio značajnije priznanje od naše blogerice, al to neprimjećivanje uspjeha je već standardni hrvatski problem, ne radi se o neznanju kao što je na blogu slučaj, vidim na Kikinom fejs profilu među pratiocima i novinare i pisce...
p.s.
U Rijeci je izuzetnu pozornost izazvao napad blogera koji piše sad na domeni com na aktualnog političara, dok je pisao ovdje znatno se manje čitao, jako zanimljivo, kakvi ratnici, logistika sine, logistika rješava sve, rekao bi jedan moj poznanik.

Dug dana, još malo pa predug. Jin je forsirao rano ustajanje, da bi nakon povratka iz šetnje gospodin zauzeo mjesto uz nespremljenu pidžamu. Ipak danas nije bio naporan dan, praktično odrađivanje dežurstava u učionici dok učenici pišu takozvane vođene slobodne sastave na zadane teme. Ipak bio sam svjež pa sam dok su oni pisali ispravljao već napisane. To sad više nije problem jer je trend pedagoške teorije zadnjih par desetljeća težnja za objektivnošću i mjerljivosti, tako da imamo fragmentirano sve što treba vrednovati, da bi se došlo do objektivne ocjene, pa zahvaljujući tome konačno možemo, ako želimo, biti subjektivni, prije se vrednovala cjelina pa objektivno nije bilo šanse za to, a sastavke sam koncentrirano pregledavao doma uz ritual odabrane glazbe.
Neka kuja u kvartu se tjera tako da imamo šetnje višeg stupnja rizika, zasad je od prekjučer odlutao i traži se samo jedna pas iz one ekipe koji svoje pse uvijek drže odvezane, jer oni znaju, sve je u pravilnom odgoju pasa dok su još mali.

Ispada u stvari, uglavnom zbog brzine kojom mi fotić okida, da zadnje vrijeme pretežno snimam građevine, odmah sam se sjetio bivšeg premijera, čim sam pomislio. Nema veze, smisao je u hodanju, ne pada mi na pamet previše vremena trošiti na značajne osobe koje se svako malo pojavljuju i okupiraju pozornost hrvatskih građana.
Pišem dok čekam sljedeći potez Rusa s Krima Karjakina u prilično dosadnom meču za titulu svjetskog prvaka u šahu. Mađarica s boravištem u SAD i vlasnica drugog po veličini šahovskog portala Susan Polgar svjesno krši prava organizatora meča, koji po prvi put ne dopuštaju besplatno praćenje meča nama običnim smrtnicima, na fejsu u jedan post dodaje poteze kako idu i usput komentira, ovako zanimljivije, nekad ja pogodim potez nenadmašnog Carlsena, a ona ne.
Uvijek me zabavljaju te iluzije sudjelovanja u događajima.

Luna je crni psić, točnije kuja, koja je Jina, dok je bio mali, naskakivala i izvodila na njemu pokrete, poznate iz eksplicitnih seks filmova. Na početku me to malo ljutilo jer sam mislio da ga stariji pas iskorištava, no ubrzo sam shvatio da ga ona uči, tako da je Jin već s oko pola godine počeo skupljati ljubavna iskustva, s Lunom je to išlo malo teže, jednom ju je, koliko se sjećam, uspio nakratko zaskočiti.
Nevjerojatni su mi svi ti ljudi ove dvije večeri vani. Svi gledaju u nebo, većina fotografira, kak samo dobre fotiće i mobitele imaju. Jedan postavio stativ, no nema pojma, misli da je bit u fokusiranju. Ma nije nevjerojatno, što očekivati od tih nesretnika, sve ludo, zaključno s lunom.

Dugo smo se dvoumili što bismo jučer napravili s danom. Jutro je bilo hladno, fejs pun fotki snijega i prijetećeg vremena u unutrašnjosti. U jednom momentu sam čak predložio samo ručak u gradu, kupovinu u Billi, i to bi bilo to za teško dočekanu subotu koja život znači. Mislim lako bi mi krenuli na put pa se vratili, ako ne ide, no nikad nisi siguran sa slovenskom policijom i njihovim kontrolama i propisima za zimske uvjete. Ipak taj minimalistički prijedlog nije usvojen pa smo krenuli u pravcu Slovenije s idejom, koliko ide da ide, i negdje ručati usput, u glavi nam je bio restorančić odmah iza granice s paštom i roštiljem koji još nismo isprobali. Još prije granice potpuno se razvedrilo i uskoro smo imali sunce, promašili smo planirano odredište, a usput vidili da u pravcu Trsta sve izgleda obećavajuće. Nakon još jučer opisanog titoističkog ručka, produžili smo prema Italiji i završili u Giuliji, ako ništa proslaviti, jer je i kod njih ukinuta zabrana ulaska s psima. Jin je odmah našao i curu dok smo čekali drugaricu koja je nabavljala paštu, maslinovo i ostale klasične potrebštine još uvijek jeftinije i kvalitetnije nego kod nas. S kavom je ovaj put napravila kombinaciju, kupila je jednu na akciji i drugu koju smatra najboljom, ja nemam pojma, jer je već petnaestak godina ne pijem. Dakle dok se Jin zabavljao ja promatrao sam trgovkinje i prolaznice. Prvo sam pomislio, njihov posao svugdje ista pašta, izrabljivane i vjerojatno potplaćene. No primjetio sam, jer je čekanje ipak neko vrijeme trajalo, nešto što nisam vidio kod nas u lancima tipa Plodine npr., one komuniciraju međusobno i smiju se međusobno razmjenjujući riječi. Tko zna, možda sam samo naletio u takvim trenucima.
Na povratku nevjerojatno, sve smo vozeći se na osjećaj pogodili pri izlaženju iz grada, što ne pamtim kad se dogodilo još od vremena Jugoslavije i u rekordnom vremenu došli do univerzitetskog kompleksa, gdje smo napravili pauzu ne bi li malo uživali u pogledu i čuvenim tršćanskim zalascima sunca, koje nažalost moj fotić ne može dočarati. Sve u svemu neočekivano ugodan izlet usprkos vremenskim prognozama.

Nešto prije smo se vratili iz Trsta, odradio sam šetnju s Jinom, on je jeo i zasluženo spava, a to i mene uskoro čeka. O lijepom sunčanom danu provedenom u Italiji vjerojatno ću nešto sutra napisati, ima fotki. Trst nije naš, al eto Tito je ponovo na slovensko talijanskoj granici i u goste mu dolaze, ako današnji dojam ne vara, uglavnom Talijani. Restoran "Na burji", koji je na jednoj njemačkoj gastro stranici pohvaljen kao mjesto najboljeg roštilja na Balkanu, što svakako ne može biti istina, al su zbilja dobri, je prilično promijenio interijer, u retro stilu, kao hram slavljenja bivše države.
Znam kad budem pričao prijatelju inače dragovoljcu bivšeg rata, da će me pitati, zar ti nije bilo neugodno jesti uz slike i skulpture tog, kako ga on naziva, drumskog razbojnika. Naravno da ću sad već lako odmahnuti rukom, sad živim u državi u kojoj su me već zakonitim putem toliko pokrali, da me je sram koliko već godina neprekidno banditi raznog predznaka vladaju, prema kojima su ti socijalisti bili mačji kašalj.
Muzika od Zvonka Bogdana nadalje, u svakom slučaju bolje od sadašnjih preovlađujućih cajki...

Sinoć sam si priuštio solo večernji izlazak nakon zbilja, rekao bih, dugo godina. U Rijeci je gostovao uz Jergovića najcjenjeniji bosansko-hrvatski književnik Željko Ivanković, rodom iz Vareša, gradića iz središnje Bosne,koji je u prošlom ratu doživio Kalvariju, skoro dvije trećine stanovništva je iseljeno. Željko je cijeli rat proveo u Sarajevu, vodio je izuzetno vrijedne ratne dnevnike koje je još za rata nedotjerane objavio, a dragocjen je svjedok i kao ratni šef BH pressa, braća su mu bila u suprotnim vojskama, sestra udana na "neprijateljskoj strani", a u Varešu mu je preminula i mama, kojoj zbog ratnih bizarnosti nije mogao na zadnji ispračaj. To je sve bila podloga za predstavljeni roman "Rat i sjećanja", koji oni što su ga pročitali uglavnom različito tumače. Ja nisam pa neću o tome.
Ja sam u Varešu završio gimnaziju nazvanu po pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću po kojem sam i ime dobio, nisam tamo rođen, otac je došao poslom kao rudarski inženjer u grad željeza. Tamo sam proveo, što kažu formativne godine i stekao neku reputaciju, iako tamo nisam bio oko tri i pol desetljeća, na fejsu imam stotinjak prijatelja Varešana, sad iz cijelog svijeta, i velike većine se sjećam. Vareš ima bogatu povijest s kraljevskim gradom Bobovcem, Ivanković se naravno i na to osvrnuo jučer, u publikom ispunjenom antikvarijatu bilo je puno "odbjeglih" Varešana kojima je godilo sve ono što je Ivanković pričao o najdražem im mjestu, sa svojim novinama, vlastitom web stranicom kad drugi nisu ni znali što je to, vrijednim glazbenim festivalima i likovnim umjetničkim kolonijama, uglavnom kulturom i tradicijom znatno iznad bosanskog prosjeka.
Osobno Vareš pamtim kao urbano rock središte, u kojem smo pokušali živiti i iskustvo komune poput onih u Europi, imali smo i gošće iz skandinavskih zemalja i Njemačke. Zbilja me nije previše zanimalo tko je koje nacionalnosti. Studirao sam u Sarajevu i nakon studija vratio se u Rijeku u kojoj su mi bili roditelji, napustili su Vareš kad sam ja bio pri kraju gimnazije, prekinuo sam fizički kontakt s tim krajevima znatno prije rata.
U ratu je postalo bitno da je to grad s hrvatskom većinom, tragikomični lik kojeg sam pamtio po nadimku Pičkara je postao šef HDZ-a, formirani su i četnici, uz muslimansku državnu većinu su ratne igre mogle početi. Jučer nam je Ivanković potvrdio scenarij bitke za Vareš, što reći, čuo sam još onda, al mi izbjegli Varešani, koji su jedno vrijeme proveli kao gosti kod mene u stanu, nisu vjerovali. Doduše nitko nije negirao da njihovo napuštanje domova nije bilo relativno dobro organizirano.
p.s.
Iako je jučer bilo u publici Varešana mojih godina nikog nisam poznao. Iako sam igrao šah za tadašnji klub, naletjevši nedavno na internetu slučajno na stranicu o ondašnjem šahu, nisam našao svoje ime, tu su bili znatno slabiji od mene mlađašnog juniora, povijest pišu gubitnici. Iako je sve točno ovo pozitivno o Varešu, o čemu je Ivanković govorio i valjda piše, to je stvar rada iznimnih pojedinaca, iako sam i ja nahvalio okružje, ipak sam se kretao u zbilja uskom krugu, što sam i jučer osjetio. Iako sam prvi napustio druženje, bila je ugodna večer, ali Jin me čekao za završnu šetnju, a sad se već prioriteti znaju.

nema veze što su ameri prolupali
nema veze što fašosi slave
nema veze što babe smišljaju zabrane
nema veze što si u okružju ispranih mozgova
nema veze što ti uzimaju tvoje
uz blagoslov nadrkane sudkinje
koja valjda još nema jahtu
nema veze što su ti zatrovali posao

uskoro će kraj radnog vremena
i ti ćeš odjebati vijesti za nenormalne
mozgovne pilule koje usmrćuju
a da ni ne primjetiš
razgovore tipa jel zdravo jesti govna
krenut ćeš onome što još imaš
žuriti doma.

prošetati psa
osmisliti preostalo vrijeme
bilo bi malo previše cijeli dan
baviti se frustriranim križarima
baviti se ljudima koji ništa ne razumiju
jer moramo se socijalizirati...

i najveći problem smislenog dijela dana
će biti kako odvratiti svog psa
od juriša na one koji prijeteći reže.

Može i bez sadržajnog posta, spava mi se nakon prilično bezveznog dana, jedino što sam kratko čitao "Samo djeca" od Patti Smith, draga mi je oduvijek bila, baš sam jučer pročitao da je susjeda s isto tako posebnom Marinom Abramović, eh što bi mogle njih dvije razmijeniti misli uz jutarnju kavu. Jeli na brzinu u restaurantu dječje ražnjiće i dječji bečki, nisam baš primjetio neke razlike od uobičajenih porcija za odrasle, super bilo, konobarica inače oduševljena s Jinom, na dosta mjesta je omiljen gost.

više ni pjesmu ne umijem napisati
prije bih jednostavno nalio piće
promislio ili ne
pa telefonirao i pričao
popilo bi se obično
al bih na kraju razgovora bio zadovoljan
kao da je sve u redu
i riječi bi tekle.
poslije bi mi cure komentirale
one s kojima nisam razgovarao
fenomenalno, kak si samo to dobro složio.

danas ako nazovem noću
i ne sakrijem broj
čak i da zvoni
nitko se neće javiti.

Jučer se nije baš izlazilo pa smo jutros nešto iza pet Jin i ja iskoristili kišni predah za šetnju i njegove potrebe, naselje je baš spavalo, dva ne baš jaka svjetla s impresivno jakom javnom rasvjetom. Iskušao sam neke fore iz teksta o digitalnoj fotografiji, nije uspjelo, ista lanterna nije problem kad se vani pomalo razdani npr., po tekstu ne bi trebalo tako biti.
Nakon povratka ponovo je počela kiša i uradio sam logično, nazad u krevet. Izuzetno me iritira sve što se radnim danima događa zadnjih dana, toliko da ne mogu ni izbaciti par suvislih tezi, jednostavno mi je nevjerojatno glupo, a najgluplje što znam na koji način bi relativizatori današnjeg društvenog zla branili isto. Zamislite situaciju da je netko npr. prije desetak godina izbacio tezu da se društvena imovina uništava jer toleriramo šarene boje kose, ili tko prvi uknjiži nešto njegovo je. Kakva god, kod nas je uvijek nedjelja bolja od ponedjeljka.
p.s.
Dok se odleđivalo prilično dugo nas je mučilo pitanje iz naslova, inače možda ja još nisam potpuno lud, kad sam prepričavao replike sa zadnjeg sastanka u mom društvu su svi pomislili da je patka. Držim se bajadera, one nikad nisu sumnjive.

Očekivao se ovako ružan dan, svejedno ipak iznenadi, fotke brodova su od jučer, mrak mi danas nikako nije ispadao.
Odrađivali smo preskočeni ponedjeljak, tražeći pozitivu sam likovao, došao sam pješice u školu, to je bio jedini dio dana s minimumom padavina, jedino su u birtiji usput, već malo iza osam ujutro padali neki koji su se šiljili za utakmicu popodne. U stvari pomalo zavidim pripadnicima tih navijačkih skupina, nema tu suvišne filozofije. Čim sam stigao na radnoo mjesto pljusnulo je i pljušti cijeli dan, nije psima lako po ovakvom vremenu, a moj nema ni kabanice, jedini dosljedni nudist u ulici.
U mlađim danima često bi se jednostavno prebacili na neku barku i cugali na njoj. Nema toga više, jučer mi je zanimljiva bila cura, spor je jako fotić pa je nisam stigao zumirati, dotjeranih noktiju, s maskom na licu, ulazi čistiti unutrašnjost broda. Inače koliko sam primjetio, sva generalna čišćenja po brodovima obavljaju jako mlade osobe, nebitno, al eto.
Na njemačkim ulicama i danas su se tukli, pratio malo na twitteru, zabavno je promatrati tu drukčiju mladež.



p.s.
Dvanaest kuna minus šest kuna nije šest kuna, svašta se ovdje nauči.

lijep dan, izašao sam van, banda divlja, novine lažu, netko je pucao, nije u pitanju neuzvraćena ljubav, u pitanju je kod dečka koji se ubio, valjda, tako šapću, o samoubojstvima se ne piše, mafija nas pelješi, u ime zakona, više neki ni ne znaju, tko im je skinuo lovu s računa, dobro je, ova vlast je umjerena, vidi onog u turskoj kak je podivljao, može gore, vama je još dobro, još kad zabranite pobačaje i uvedete istospolne škole, biti će raj.

Pamtim vremena kad sam rođendane slavio kao nacionalne praznike, odnosno praznike kako ih slave oni koji imaju koristi od nacije, tako se kaže, državnom zbilja nikad ničemu nisam nazdravljao. Što sam bivao stariji proslave su se prorjeđivale i eventualno svodile na ručak ili večeru u užem krugu, obično vani i obično uz neko "raskošnije" jelo. Jučer smo drugaricin rođendan obilježili na Viškovu prekrivenom odvratnom maglom, na terasi smo sjedili nas dvoje i jedan je uglavnom ležao. Naručio sam punjenu vješalicu i prejeo se, bilo je odlično, zbilja znaju napraviti, drugarica pljukance s tartufima i špekom, na kraju čokoladna torta, fotke jednostavno nisu uspjele, moj mali fotić izuzetno mrzi vlažnu maglu.
Bilo je lijepo, što vele, ponovilo se i ja ću tako završiti usprkos generalnom pesimizmu. Život je nekako sve kraći.

Doputovali smo nazad u Rijeku, sad valja na posao. Kad god krenemo uvijek se smrči kad stižemo. Ništa, valja nam delati, poslije proslaviti drugaricin rođendan, treba slaviti svaki dan, sutra je neizvjesnije nego ikad, više ni odvjetnici nisu dostupni kad su potrebni, dok ga dobiješ izgubiš ono što ćeš godinama pokušavati vratiti.

Najbitnije jučer, jeo sam krvavice ili ćurke kako ih ovdje nazivaju. Upozoren sam da će mi možda biti preljute, no meni su na iznenađenje drugih bile samo preslane, ne mogu si pomoći, sol mi je definitivno precijenjena među začinima.
Inače i ovdje je proslavljen stari uvezeni običaj "noć vještica". Jutros dok sam šetao s Jinom zveckale su boce u velikim vrećama koje su žene iznosile iz lokala. Inače mrak uoči te noći prigodno sam, prvi put, doživio uz groblje. Naime domaćini su kasnili s izradom aranžamana pa su ih odvezli kad je već dobro pao mrak. Jin i ja smo sjeli u auto očekujući da ćemo šetati na svjetlu kraj ulaza. Međutim vozačica je odlučila da vozi s druge strane i parkira mnogo bliže, u neposrednoj blizini grobova, nije bila jedina, Jin i ja smo ostali čekati u mraku auta. U pomrčini groblja osvjetljenog samo svijećama imali smo i gubljenje i traženje vozačice, koja nešto slabije vidi, zanimljiv doživljaj koji ne bih ponavljao.
Čitajući Barthesa razmišljao sam ne samo o fotografiji nego i spomenicima kao mnogo starijem i skupljem ljudskom pokušaju ostavljanja tragova i besmislenosti istih skupljališta ptičjih govana. Svrha noći vještica je kako je meni jednom u Njemačkoj objašnjeno napraviti što strašniji kostim ne bi li se prestrašilo druge, u krajnjoj liniji duhove i samu Smrt. U svakom slučaju dobar povod za zanimljiva šminkanja, a spomenici za dosadna svađanja.