Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram



nachtfresser@gmail.com

Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser



IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
2017
Iskustvo i stil
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Punjene paprike (Jin je stigao)
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

postimage
















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
andrea
windica
Annaboni
Regina i ine
Dinaja
zub
euro
sewen
dražen
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije

Od 1.travnja 2017.:
homepage zähler
















.


08/17 (18)
07/17 (34)
06/17 (29)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)
07/15 (26)
06/15 (25)
05/15 (29)
04/15 (31)
03/15 (31)
02/15 (29)
01/15 (34)
12/14 (31)
11/14 (29)
10/14 (30)
09/14 (28)
08/14 (30)
07/14 (34)
06/14 (28)
05/14 (34)
04/14 (26)
03/14 (27)
02/14 (26)
01/14 (28)
12/13 (31)
11/13 (30)
10/13 (28)
09/13 (23)














.
































Na ulici



Znam da pratiteljice i pratitelji mog bloga uglavnom s pravom ne podnose politiku, ali eto, u Berlinu smo stekli preko nekadašnje piratske stranke mladih prijatelja između ostalog aktivnog parlamentarca Olivera i buduću izglednu parlamentarku (izborna kampanja sinoć počela) Anne Helm, doduše na listi stranke "Linke", jer su se pirati pomuškarčili i izgubili na važnosti. Nismo se dugo ovaj put zadržali među demonstrantima protiv nacista koji opet dižu glavu, imali smo prozaičnijih prioriteta od popravljanja svijeta, ali o tome u nekom drugom postu. Jin je dobro, noćas je drugarica imala "stilske vježbe", valjda izbuijaju na površinu ostaci cjelogodišnje hrvatske poslovne torture.



Komentari [10]

Gradilište, vožnje, pizze



Berlin je kroz povijest poznat kao veliko gradilište, grad koji je stalno mijenjao svoju fizionomiju. I kad sam svojevremeno uživao u najizdašnijoj stipendiji Goethe instituta i bio luksuzno smješten u novoizgrađenom objektu na Mariannenplatzu nisam po danu mogao odmarati od buke s obližnjih gradilišta. Osobno me pogodilo nakon ujedinjenja rušenje cijelog Potsdamerplatza i izgradnja novog luksuznog s zgradama Mercedesa, Sony i drugih vodećih firmi po nacrtim a najskupljih svjetskih arhitekata jer je tad nestala kao kolatelarna žrtva i pivnica kakvih više neće biti i u kojoj sam "zaradio" zaključavanje osobne krigle piva koja bi se otključala i punila kad bih opet došao. No vremena se neumitno troše, ni ja više ne pijem pivo.
Pokaznu kartu koristim do maksimuma od ranih jutarnjih sati. Jutros sam s malo bubanim Jinom, cijeli dan nije ništa jeo, šetnju obavio već u pet ujutro i ne vraćam se u krevet. Koristim sva prevozna sredstva, tramvaj, S-Bahn (gradska željeznica, brzi vlakovi), U-Bahn (podzemna željeznica) i autobuse, posebno one na kat, sjedam ak je moguće na prednja sjedišta. Dok meditidram promatram face suputnika, eventualno ufotkam, svatko prevozno sredstvo ima svoja događanja, popodne i navečer putnici u velikom broju piju iz staklenih boca, koje imaju najmanju kauciju pa se prazne i ostavljaju, tako da u gradskoj željeznici, posebno na manje frekventnim linijama, usprkos nadzornim kamerama možeš doživiti sve, od masturbacije do mokrenja, tu ni pristojniji spol nije izuzet, ja eto mokrenje ove godine nisam doživio, al kolegica s kojom smo se našli je prvo taj doživljaj podijelila s nama.
Hranu sam malo zanemario u postovima, jede se dobro, osim Jina zadnje dva dana, nešto je valjda hapio s ulice, to se u sekundi desi pa se oporavlja od posljedica. Kad imamo ispunjen program i malo vremena, recimo u nedjelju ćemo u Mauerpark scjelodnevnim događanjima, ponedjeljak berlinsku galeriju jer je prvi ponedjeljak u mjesecu znatno jeftinije, jedan dan ćemo do outleta do kojeg se putuje skoro sat i pol, osuđeni smo na brzu hranu, a to se uglavnom svodi na hamburgere, kebab i pizzu. Pizzu smo dvaput jeli, jučer u poznatom Vapianu, bila je bez veze, s tim da sam ja uzeo dječju koja je daleko najjeftinija, 3,50 eura u tom skupom restaurantu, a ispala je i bolja i izdašnije od ove najjeftinije, duplo skuplje, normalne. Opet sam prekrdašio, post je trebao biti završen do osam, vidim i neke sam pogrešne fotke skinuo, redoslijed je kao uvijek kad koristim copy paste metodu zbrčkan, no nema veze, pozdrav svima!



Komentari [8]

Prijateljice jutra



Tik uz stanicu podzemne željeznice u Kurfürstenstraße nalazi se dućan u kojem svake godine kupim barem po jedan ručni sat, već ih se dosta izmiješalo na mojoj ruci, jedan evo ima i čudne boje iznutra u sebi, puštao je vodu i svašta nešto, al radi skoro tri godine, već zbilja dosadio, ovaj žuti s crvenim kazaljkama mi se ove godine najviše svidio, a igrom slučaja bio je na sniženju po tri eura i sad je na mojoj ruci.
Berlin je kao i svaka svjetska metropola poznat i po prijateljicama noći, ima ih na više lokacija, al svakako je puku najzanimljivija i najdostupnija spomenuta ulica, jednom smo noću šetali, groteskna slika, automobili usporavaju, a one se naginju prema vozačima i izgledaju baš kao kurve iz holivudskih filmova.
Ujutro je slika potpuno drukčija, u stvari nisam ni imao pojma da biznis ide cijeli dan. Grad još uglavnom spava, ja sam jučerašnje jutro odredio za kupovinu sata i nacrtao se pred dućanom u osam, vidi vraga, dućan mi tek otvara u devet, pogledao sam ka obližnjim poznatim mjestima i vidi vraga, dame su već tu i šetuckaju, no nema onih karikaturalno dugonogih u visokim petama, njima valjda nije nužda rano ustajati. Šetaju neke "jače", očito Nenjemice i djeca vjerovatno profila sličnoj onom opisanom u kultnoj knjizi "Mi djeca s kolodvora Zoo". Ove punije dame sam zatekao na istim mjestima u devet sati kad sam se vratio po željeni sat.



Komentari [11]

Berlinska čišćenja



Nema života prije identiteta. Oni koji te pokušaju podsjetiti da si egzistirao prije onog što sad jesi dolaze iz kraja u kojem se obožava Smrt i bori za nju, te su se pogubili i treba im pomoći i vratiti ih u Smrt ili jednostavno prijaviti čuvarima života. Ne, ja sam Berlinac, nemam nikakve škole i jako mi se sviđa moje ime, jeftino sam ga kupio. Jezik se ponekad probudi u meni i onda ga znam i razumijem inače mi više nije potreban, a stvari koje smetaju treba odbaciti. Rad je za nas Nijemce jako važan, vi barbari koji bi se samo igrali ne razumijete da u igri pobjeđuju jači, a vi to niste. U pravu si, krivo sam te svrstao, ti možeš biti Berlinac, ali ne Nijemac, ja sam i Nijemac, ne, smrt nije majstor iz Njemačke, iako si bio u ratom zahvaćenoj zemlji i u tvojem kraju obožavaju Smrt, rijetki još znaju što su majstori smrti, a još rjeđi ih znaju prepoznati i otići.

p.s.

Hrana je iz vijetnamskog restauranta, Vijetnam nekako sve ove godine nije došao na red, ja sam prije dosta godina dok sam još ne samo podnosio nego volio pivo, vijetnamsko probao među zadnjima u mojoj svjetskoj kolekciji i to samo zato što mi je stala na put na svjetskom sajmu i ponudila me mlada vijetnamska hostesa, nekako se ta zemlja gubi u ovom šarenilu, uglavnom drugarica je oduševljenja, kaže da to jelo od piletine nema premca među onima što je probala, meni je junetina bila isto zanimljiva, posebno rezanci kao sastavni dio glavnog obroka, no ja imam problem, ja ne volim ni sol, a kamoli začine majstora kuhinje, pojest ću, bez brige, i reći, da je dobro ili zanimljivo, al nisam gurman, meni je sol korisna samo za uzgoj dobrog pršuta, prestajem s glupostima, da sam u 8 prestao kao što sam planirao bio bi to konzisestan, il kak se to veli, post.

p.p.s.

Što ću sad, nema kategorije "filozofija"?!



Komentari [12]

Potuđeni Brecht



Jedno od odredišta koje obavezno posjetimo u Berlinu je Brechtov spomenik uz kazalište koje je više godina uspješno vodio i koje sam posebno zavolio nakon vođenja kroz njega, isto tako prije par ljeta opisanog u postu, koje je vodio Brechtov suvremenik jedan vitalan valjda uskoro devedesetogodišnjak. To kazalište je bilo preslika Brechtovog života, u njemu se i pušilo i pilo i dramilo.
Brechta mi je približio profesor na faksu kojeg nisam previše cijenio, Kostić, predavao mi omiljenu književnost u trećoj i četvrtoj godini, nekako s distance mi izgleda da je on samo Brechta baš razumio. Oduševio me prevodom riječi Verfremdung iz čuvenog Brechtovog "V" (fau) efekta kao "potuđenje", prijevod koji nitko relevantan nije prihvatio, a po meni najpravilniji. Stvari se potuđuju, dovode u njima strani kontekst i dobivaju novo značenje, npr. riječ "mir" uvijek pozitivna to nije više kad je izgovara junakinja "Majke Hrabrosti", ona očajnički nariče :"Izbio je mir", što za nju znači katastrofu jer od rata živi. Ono što najviše kod profesora Kostića cijenim je njegova kći, upoznao sam je za vrijeme korištenja svooje stipendije u Istočnoj Njemačkoj, družili smo se, i, iako nije pušila, motala mi je duhan u cigarete, imala je spretne prste. Na oproštaju sam joj rekao da ne mogu vjerovati čija je kći, nešto nevjerojatnije mi bi mi bilo samo da na završnom ispitu iz književnosti dobijem Thomasa Manna, no te se anegdote možda stariji čitatelji bloga isto tako sjećaju.
Mlada dama na fotki je tamo bila uz oca, djeda ili ljubavnika, očito je da je tip volio, na koji način, nisam mogao procijeniti. Objasnio joj je zainteresiranoj kojeg razbojnika imam na svojoj majici i vjerujući u svoju lukavost namjestio je da je slika u neposrednoj mojoj blizini, ne znam tko je inzistirao od njih dvoje da im fotka majice ostane kao suvenir, Che se viđa svaki dan, Lenjin baš i ne.



Komentari [8]

Nanteck



Na vjerojatno najpoznatijoj i reprezentativnoj istočnonjemačkoj ulici "Unter den Linden" nalazi se stari berlinski restaurant "Nanteck" koji me od prve očarao i o kojem sam već pisao ranijih godina. On ruši mnoge općepoznate i okoštale samorazumljivosti.
I sam sam se prije par godina bojao samo i pogledati u unutrašnjost restauranta, to je sad već i jedna od najskupljih berlinskih ulica i logično je očekivati cijene od kojih boji glava. Onda sam jednom vidio natpis "Koljenica s prilogom ponedjeljkom 6,99". Imate negdje fotke u arhivi bloga, dovoljna jedna porcija da se svi troje i te kako najedemo i ljubazno osoblje ne pravi nikakve probleme, dapače. Prošle godine smo unaprijeđeni, dano nam je na znanje da se za Stammgäste kuha posebno svaki dan, nešto kao kod nas marenda, kompletan ručak po povoljnoj cijeni, evo prilažem ovomjesečni jelovnik za eventualno neke s ugostiteljskih škola ili fakulteta, ili gurmane koji znaju njemački. Desert su jučer bile jagode u vrhnju.
Zanimljivo je da u unutrašnjosti restauranta, meni je, ne samo radi psa, uvijek ugodnije na ulici, uglavnom dakle tamo, sjede gosti većih platežnih sposobnosti. Jedan stariji gospodin plemićkog izgleda je jeo nevjerojatno lijepo serviran ogroman ražnjić s okolnim krumpirom i drugim prilogom u sezonskim bojama na posebnom tanjuru, žena je imala servirano nešto skromnije ali isto tako jelo lijepo kombiniranih boja, pili su crno vino iz neobične butelje. U podrumu restauranta ispred wc prostora je Goetheov natpis da se najprije jede očima il nešto tako, svake godine ga snimim i svaki put ispadne mutna fotka, nije uvijek lako nama koji principjelno ne koristimo blic.
Uglavnom odlično smo se najeli i i odšetali u obližnji, bivši Genheim muzej, sad ga s istim kustosima drži njemačka banka, tamo je izložba suvremene poljske umjetnosti, a pogađate, ponedjeljkom je ulaz besplatan. To bi pak ipak bilo previše za ovaj post.



Komentari [9]

Podne na Friedrichu

Sinoć sam nakon toliko godina najavio ovdje da ću u Berlinu prorijediti postove. Naime, već sam napisao, drugarica je za 25 eura kupila izvrstan polovni sony, čini mi se kvalitetniji, ali i teži od mog nikona pa se ne bih mijenjao, snima super filmiće i objavljuje na svom fejs profilu, koji uže društvo iz domaje redovito lajka i posjećuje, prenos traži vremena i ne da mi se stvarati nervozu oko jedinog kompa ono malo vremena što smo doma.
Sad sam iskoristio priliku dok je drugarica na klaviru (imamo u stanu klavir, imamo svašta još al se neću hvaliti, zaslužili smo nakon svih tih godina), evo dodati par fotki i par riječi, nenamjeravano, al kad već vidim iz komentara da sam bloger tjedna bujrum.
Nevezano s fotkama opisat ću brzinski u par riječi oko četrdeset minuta današnjeg dana. Drugarica je dakle ušla najveću berlinsku knjižaru u Friedrichstr., Jin i ja smo našli pola klupe u hladovini. Nastavio sam jutrošnju meditaciju iz S-Bahna (gradski vlak) o smislu života, par koraka od mene stajalo je jedno društvo koje me živim razgovorom dekoncentriralo, naročito me iritirala žena koja je gramatički odlično govorila njemački, ali je naglasak bio tragično istočnoeuropski, a ja nisam mogao povezati iz koje zemlje bi ona i još jedna mogle poticati i čime se cijelo pristojno odjeveno društvo bavi.
Onda smo se svi okrenuli, vidili smo da se nešto neobično događa iza naših leđa, specijalci su lagano izlazili iz kombija koji je stigao pred banku, a samo dva normalna policajca su davali znak prolaznicima da ne prilaze banci. Sve je išlo tak ležerno, da su žene iz meni obližnjeg društva nastavile priču, ova moja je jučer imala šihtu, kako kaže, na Alexanderplatzu, šef valjda, mladić s kravatom s besprijekornim njemačkim, je umirivao dvije koje još nisu imale šihtu da ne paničare zbog lošeg njemačkom, bit će uz iskusnije, jedna je pitala što bi bio uspjeh, dvoje dnevno recimo, rekao je tip je uobičajeno.
Pred banku je došao taksi, iz njega je izjurio tip obrijane glave, smijao se i davao pet svim specijalcima koji su ga propuštali da prođe, s jednim je i razmijenio par riječi. Autoritet poput recimo prljavog Harryja, davao je moto da nije ništa strašno.
Ovom mom društvu su se priključivale nove žene koje su kasnile, već su dvije trojke s koterima na kotače otišle u svoje kvartove za obradu, baš me intrigiralo koja vrsta trgovačkih putnika.
Iz banke su počeli izlaziti ljudi, izašao je nasmijano onaj opaki tip, razmijenio par riječi sa specijalcima i otišao dalje taksijem, kombi je manevrirao k valjda drugom izlazu, dvojica u civilu su gurali trećeg s lisicama na leđima, čuo sam da tako govore.
Zatim se i moje društvo potpuno rasporedilo i počelo odlaziti, Jehovini svjedoci.
Dobio sam poruku na mobitel da dođemo do knjižare.
p.s.
Fotke su mi opet naopako, al pretjerao sam, mora se ići, nemam vremena ni pogledati ovaj vjerojatno polurazumljivi post, a kamoli što sređivati.



Komentari [8]

Kongres PPI (svjetske piratske organizacije) u Berlinu



Na poziv Jelene Jovanović komunikacijske menadžerice i jedne od osnivačica pokreta svratili smo na kongres barem pozdraviti poznanike jer se, barem ja, organizaciji u ovakvom obliku ne osjećam više blizak. Odmah nas je primjetio i srdačno dočekao Belgijanac Koen, bivši dopredsjednik i zaljubljenik u Hrvatsku, zatim se javio aktualni potpredsjednik Schiffer, odmah je nastupio simpatično direktno pitanjem jesmo li gladni, Jelena se nije mogla javiti jer je izuzetno pozorno pratila izlaganje na video zidu, Berlinac Hensler nas je odmah pozvao na akciju lijepljenja plakata jer su kod njih uskoro parlamentarni izbori, pozdravila nas je još nekolicina čija imena baš ne pamtim ili jednostavno ne znam ni izgovoriti, a kamoli napisati, a javljali su se i Jinu meni nepoznati.
Prvo što sam primjetio ušavši je bila gomila muškaraca nabijenih u prve redove i šest žena međusobno odvojenih u prorijeđenim zadnjim. Čehinja je imala zanimljiv kompletić ali je jurila pa je nisam uspio snimiti, Jelena se zanimljivo ofarbala i to bi bilo to od zanimljivosti.
Pirati su postali stranka ozbiljnih ljudi, najbolji su ih uglavnom napustili. Tamo gdje žene sjede u zadnjim redovima nema mjesta za mene.
p.s.
Zadnja fotka preuzeta s drugaricinog fejs profila, i na njoj se vidi kaskanje za vremenom.



Komentari [16]

Berlinski univerzitet umjetnosti

"Postoji pravi studij nakon pogrešnog".
Skupina "društvenih" fakulteta uključujući akademiju umjetnosti je pod tim motom pokrenula kampanju privlačenja studenata. Univerzitet umjetnosti koji zauzima ogromne gradske prostore ima ima kampanju otvorenih vrata 0-24 od petka do nedjelje, naravno ulaz je besplatan i za ljude i za pse. Tako se Jin zbunjen zagledao u instalaciju ptice koja leti po prostoru, jedan posjetitelj mi se obratio pitanjem :"Jel pas pravi?". Posjećenost je bila izuzetna usprkos terorističkoj opasnosti koja visi u zraku i čini rizičnim sva masovna okupljanja. Ako ništa siguran sam da nema boljih od njemačkih snaga sigurnosti, jučer je netko valjda nešto prijavio, odmah ih se stvorilo desetak.
Već sam negdje konstatirao da se ljudi dijele na one koji žive i one koji život provode u radu. Jučer sam po odjelima vidio nekoliko predavača, svjetski poznatih umjetnika, jednog Australijanca i jednog Nijemca znam po čuvenju, pili su u svojim izložbenim prostorima sa studentima, koji su inače dežurali po cijeloj zgradi. Nevjerojatno opuštena atmosfera, valjda neusporediva s drugim univerzitetima, vidi se da se tu živi punim plućima. Nigdje nisam vidio toliko studentica ili obrijane glave ili šareno ofarbanih kosa, zanimljivo, nisu mi nikako uspjele baš tri fotke s frizurama, to se ne odnosi na muške studente, postotak prepotentnih je ravan valjda onom kod nas na filozofskom.
Najbolji studenti su imali i svoje izložbe, zadržala me jedna slika u prostoriji s dvoje mladaca, fotkao sam, muško mi je prišlo i pitalo, sviđa Vam se, potvrdio sam, rekao izvrsno, on je dodao, to je ona naslikala i pokazao na nazočnu, i onu drugu što ste se zagledali, inače uglavnom su moji radovi ovdje. Dobri su, rekao sam, iznadprosječni, njeni meni izvrsni, mada, nisam mogao izdržati, u svijetu ima milijarde dobrih, stotine tisuća izvrsnih...Dama nije djelovala ekskluzivno poput slika, iako simpa i bezveze skromna, pogriješio sam jer je nisam fotkao, al sam si ufotkao njenu posjetnicu, ima i web stranicu. Zbilja mi je njena slika bila naj, jedna od ovih objavljenih na blogu, kako žurim s postovima jer nisam na svom kompu, nažalost greškom sam obrisao još par zanimljivih radova, praktičan kako jesam, i s fotića.



Komentari [4]

Nema više obećanih krajeva



Jučer smo imali ugodan i koristan susret s mlađom profesoricom njemačkog i francuskog koja je radila u riječkoj gimnaziji s antinjemačkom ravnateljicom, napustila je i sad radi u Berlinu s imigrantima. Što se tiče same nastave tamo je naravno znatno bolje jer se priprema za nastavu, a ne za administraciju i eventualne birokratske kontrole kao kod nas, poštuju je i nitko joj ne sjedi za vratom. Ipak, saznali smo, baš kad je ona već stigla u Berlin Nijemci su se dosjetili jadu i donijeli novi zakon.Priznaju nam diplome i to, no zakomplicirali su nečim kao valjda certifikatom, nisam se baš ufurao, taj trik koriste za strance i u drugim zanimanjima, traže indekse, popis odslušanih predmeta, prosjek ocjena ne manji od 3, ako ćeš kao ona raditi i s odraslima, potvrda da si već radio, sve naravno ovjereno i plaćeno, i još tih stvari i potvrda, dok to ne riješiš, a to traje li traje, ona je pri kraju sa skupljanjem, u nižem si platnom razredu, a radiš normalno puno radno vrijeme, tako da ona npr. još dobiva ispod dvije milje evrića. Dobra mi je fora da se oni koji imaju primanja niža od 1500 eura mogu natjecati za gradske stanove, zna neke koji su i dobili. Ipak mene koji sam alergičan na bilo kakvo traženje papira i šaltere je sve skupa malo razočaralo.
Jutros sam skoknuo i do svoje omiljene berlinske livade uz Halensee, već oko 9 bilo ih je dosta koji su se sunčali, u jednom trenutku je došla i skupina mladih recimo muslimana, sjeli su baš tamo negdje gdje rijetke kupačice i kupaći ulaze u vodu i buljili u tjelesa. Tako je to počelo i u Krku, naime Krk je nekad u produžetku na gradske plaže bio krcat golaća, onda su počeli balavci čamcima dolaziti uz obalu i dobacivati, pamtim jednu ekipu s križinama, valjda na zabavi iza nedjeljne mise. Razlika je jedino bila što su kod nas bili domaći zatucani klinci jedne male zatucane sredine, ovo ovdje ipak nameće pitanja o granicama tolerancije i dobrog domaćinstva.



Komentari [6]

Zašto Berlin? (npr. događanja jutros do 10)



Pitaju zašto Berlin? Pa zato, stalno se nešto događa, ja sam s pokazom, to je najveći trošak, stalno u pokretu. Jutros sam npr. idući u "Alexu" u Edeku, tamo je najbolja voda, skoknuo i do Hauptbahnhofa (glavni kolodvor, novi), fenomenalna prozračna zgrada, bila je diskusija i bilo je negodovanja oko arhitektonskih rješenja pri gradnji, no super za fotkanje žive prirode, onda sam malo produžio do alternative na varšavsku ulicu, bilo je narkosa, nisam fotkao, na povratku sam vidio tablu s objašnjenjem za ime moje ulice, po bravaru, komunistu, ubijenom 1933., vratio sam se doma baš kad je drugarica ustajala, naravno usput je kupljen kruh i mlijeko i obavljena šetnja s Jinom po šumi u centru svjetske metropole.

p.s.
Drugom fotkom s Alexa samo dokumentiram da kičeraj u centru nije samo Bandićev specijalitet, šatori i čerge su europski trend.



Komentari [9]

Berlin 2016.-prvo javljanje



Kako god drugarica vozila, a vozi naravno izvrsno, kako god radili pauze, kolike god bile gužve na cesti, mi iz Rijeke u Berlin stižemo za 14 sati, tako da smo jučer točno u 22 bili pred odredištem, domaćinu nije bilo jasno da smo mjesto susrela našli tak brzo bez navigacije, al već sam jednom napisao, nama se valjda lakše izgubiti u Rijeci. Fotke su kronološki poredane ali od zadnje ka prvoj, ne snalazim se baš na drugaričinom kompu, nisu odabrane, nijednu od snimljenih nisam izbacio. Dvije fotke s počivališta, jedna iz kolone, tri fotke u tri pravca s naše ovogodišnje berlinske terase, prvi put imamo i takav pogled k Alexanderplatzu, do nas je supermarket, možete viditi radno vrijeme, stan je zbilja možda naj od stanova svih ovih godina, na balkonu imamo hladovinu popodne i tak to.
Tko se ne sjeća mojih Berlina ranijih godina, režim posjeta vašim blogovima je drukčiji, kad stignem, obično kad ekipa spava. Drugarica si je kupila rabljeni sony cybershot za 25 eura s karicom i baterijama, ne paše moj UB stick za prenošenje fotki, idem do Alexa (4 tramvajske stanice udaljen) kupiti odgovarajući kabel.



Komentari [10]

Selfie prije puta



Jin upravo završava oproštaj s voljenom zemljom, mi kao uvijek, kasnimo...



Komentari [11]

Eh, mutno...



nema baš šanse
nikad nije ni bilo
ipak probamo.







Komentari [6]

Ne diraj

Mislili smo sutra lagano krenuti na put, prespavati negdje opušteno u nekom hostelu i onda svježi put Berlina, gdje bi trebali biti preksutra navečer. Jučer smo zaboravili ugasiti sva četiri svjetla, otišli na ručak i akumulator crko. Upalili smo gurajući na foru starih auta. Danas nije upalio na nizbrdici i stao bez znakova života na autobusnoj traci. Usput je i kočnica zezala, nedjelja, sve pet. Nije pod garancijom, uspjeli smo ga ipak tržišno odšlepati do servisa. Fantastično, cijelu jebenu godinu čekam taj Berlin. Ni Jin nema ništa pametno za reći, osim ne diraj, shvatio je to jedan simpatičan mladi veliki pas koji se želio upoznati i komunicirati.



Komentari [14]

Bilježim odmaranje



Nakupilo se umora, po cijeli dan dremuckamo. Početkom idućeg tjedna bi trebalo na put u Berlin, odgađamo početak pakiranja, punimo energiju. Prije smo više strepili jer drugi strepe za nas, sad bismo najradiji preskočili put, daleko je ono veselje, put je cilj. Dosadna mi postaje i Dašina berlinska knjiga, sad već počinje o ratu, ratovi su uglavnom zbilja dosadni s distance, u literaturi mi je samo "Rat i mir" bio donekle čitljiv.
Događanja u Turskoj sam pratio malo preko twittera, imam par i turskih prijatelja, izuzetno veliko razočarenje kod njih, bit će još veće jer su počela nagađanja da je sve to despot izrežirao, ne bi li likvidirao svoje razumne protivnike. Kaže mi frendica, da nije njena dva psa, preležala bi subotu u krevetu, gadi joj se ustati.
Lagano se dopisujem s jednom od organizatorica jubilarne desete svjetske piratske skupštine, pozvan sam i bit ću ako sve bude u redu s berlinskim stanom gost tamo, zanimljivo mi da postoje ljudi koji nisu izgubili entuzijazam, nadam se barem ugodnim susretima.
U Rijeci su ti studentski sportski susreti, ne vidim mladež baš po Korzu, al eto, jučer u pizzeriji "Pampas" na Trsatu čuje se uglavnom engleski.



Komentari [12]

Hura, opet cenzura

Trebao bih biti zadovoljan, opet me se primjećuje, opet me se zabranjuje, znači provociram, tako bi to išlo po nekadašnjim mjerilima. Na instagram uglavnom stavljam fotke koje nisu bile na blogu, imaju admine i jednostavno se rješavaju provokatora, ono što je na blogu veliki problem. Ali eto, danas te ta efikasnost dokačila. Nakon otprilike petstotinjak lajkova dobio sam obavijest na ekranu da mi je skinuta fotka. Nema čak ni kod fejsa mogućnosti pokušaja obrazloženja, možeš samo kliknuti u redu, ne postoji drukčiji način za vraćanje zajednici.
Problematično je malo golotinje, ni tu mi nije jasan kriterij, jer se nije reagiralo na fotke potpuno golih osoba. Osoba ima naočale i teško ju je identificirati. Nelijeni i pronicljivi posjetitelji mog bloga primjećuju da golotinja nije sama po sebi cilj, uvijek postoji i neka priča, neki detalj, ovdje skrećem pozornost drkadžijama i konzervativnim babama na pticu.
Nevjerojatno mi je kako se stalno priča i vjeruje u priče o socijalizmu koji je cenzurirao golotinju, dok smo ovdje eto imali Playboye i sličnu slobodu. Sve se više sa sjetom osvrćem na vrijeme kad sam uživao u DDR stipendiji, kako zdrav i normalan odnos prema tijelu, nema toga više.
p.s.
Jučer se uopće nije pojavilo da sam objavio post, taj Bug ovdje je zbilja počeo pretjerivati...



Komentari [8]

Par nabačaja o velikanima



Čitam, ne da mi se pisati. Završio sam s autorima sarajevskih ratnih dnevnika, zanimljivo mi bilo primanje kod tadašnjih gospodara života i smrti, prvo Šuška, zatim Tuđmana, Šušku viri pljoska rakije iz džepa, sjećam se sjećanja generala Clarka, Milošević je pio whiskey, Tuđman nikog ne sluša, ništa novo.
Sad čitam Dašu Drndić, pljuje po blogopisanju, netko ju je kritizirao na blogu, palo mi na pamet, bio sam na nekom događanju u Rijeci na kojem je i ona rekla par riječi, bila mi dosadna, ali eto, nisam to napisao na blogu, sad ću napisati da mi ju je zanimljivo čitati, dosta dragocjenih informacija, recimo prije ovogodišnjeg odlaska u Berlin.
Dotiče se preko Bernharda i Thomasa Manna, zanimljivo, svi koje čitam zadnje vrijeme pljuju po pisanju Thomasa Manna, naravno, ni najmanje nisam promijenio svoje mišljenje, samo me podsjetilo da imam doma knjigu njegovu knjigu o psima, nisam je još ni prelistao.
Danas je i drugarica imala zadnje nastavničko prije pauze, sutra podjelu, valjda ćemo se idući tjedan početi opuštati.



Komentari [7]

Park i pozadine



U popodnevnoj šetnji Jin i ja napravimo obavezno pauzu u parku, imamo dvije klupe, odaberemo ovisno vremenskim okolnostima. U radne dane mi je služila za opuštanje i ispuštanje dnevnih frustracija iz glave, sad pak meditiram dok Jin ili budno stražari ili šetka okolo, a ponekad zasjedne kao jučer i na klupu uz mene. Jučer sam razmišljao o odličnom intervjuu Ivana Supeka, o njegovom osjećaju promašenosti vlastitog života, jer je doživio poraz svih humanističkih ideala za koje se cijeli život borio. Ja se baš nisam pretrgao od borbe, al potpisujem doktorovu dijagnozu. Pala mi je ideja za jednu žestoku pjesmu, čisto za svoju dušu, al u blizini niti kompa, niti papira u torbici koju uvijek nosim sa sobom, često se na radnom mjestu svejedno zateknem bez kemijske, jučer su me provocirale čak dvije. Pjesmi nije bilo suđeno biti napisano jučer, vjerojatno ću je naknadno silovati neki drugi dan, morao sam se zadovoljiti gutljajem jegera iz opet nedopunjene pljoskice. I rezervne očale su bile van futrole, ništa nije bilo u redu.



Komentari [15]

Širok kut



U stvari jedino ponekad zavidim ljudima na fotoaparatima, odnosno na nonšalanciji kupovanja skupih, koji im, po načinu fotografiranja sudim, uopće ne trebaju. Tek tad stvarno primjetim, iako društvo tone, i ljudi iz mog kruga životare, postoji krug tih egzistencijalno i te kako zbrinutih.
Obavili smo nužne riječke poslove rješive radnim danom, drugarica bi opet iz Rijeke dva dana, meni se baš i ne da iz klimatiziranog prostora, sjebani su mi gušti otoka. Nismo još ni riješili pitanje berlinskog stana, dva naidealnim lokacijama se iznajmljuju ili za prekratko ili za predugo vrijeme.
Uzeo sam nakon Ivankovićevih i Lovrenovićeve sarajevske ratne dnevnike, nije mi baš zanimljivo, sve više uviđam da ovo sranje od ratova na balkanskim prostorima zbilja nije imalo smisla, imali smo narodnjake, imamo narodnjake, poginulo par ljudi vrijednijih od svih ovih bagrom vođenih navodno slobodnih država.



Komentari [11]

Zaradi se valjda i od tog turizma



Krk je postao visoko kategorizirano turističko odredište s nikad više seljačina među gostima. Meni je već par godina potpuno dosadan, jedino je društvo na toj psećoj plaži malo podnošljivije, ali je uvijek gužva i predaleko je od grada.
Golaće i ostale prirodne ljepote su uspješno protjerali istočnoeuropski stratezi razvoja mjesta, a i klerikalni duh domaćih mačoa u pumparicama. Golaće možemo viditi na jahtama koje zalutaju i kratko zastanu u nekoj od zbilja lijepih uvala, prirodu visokoumni planeri ipak ne mogu tako lako nepovratno uništiti.
Jutros prije šest sam međusobno vezane pedalina na jednoj plaži gurnuo u more, nije se moglo proći, čak je Jin zbunjeno stao, jedna njemačka joggerica mi čestitala i spomenula sramotu, na psećoj plaži sam iz pličaka izbacio dva ježa, nikad ih tamo nije bilo, par desetljeća prolazim, igraju se valjda domaći balavci. Cijene su naravno na nivou, no eto, moram napomenuti, u "Boru" sam u sklopu kompletnog ručka s otužnim kompotom na kraju, nakon svih tih godina pojeo dobru juhu na otoku.
p.s.
Pogriješio sam spol osobe koja se iz mora penjala na barku, al eto, to je samo do mene, navodim bez ikakvih aluzija, čisto usput.



Komentari [6]

A sad...



Evo, kao nema više obaveze dolaska na posao, velika većina će danas otputovati na godišnji. S nekima sam se čak lijepo oprostio, nisam potpuno asocijalan, a ima i simpa ekipe kojom se pak tijekom godine ni ne bavim, vrijeme u radnoj ustanovi izvan razreda ti uglavnom uzurpiraju oni s kojima ni rakijicu ne bismo popili. Idem s Jinom u naš parkić, možemo početi osmišljavati kvalitetno trošenje svakodnevice.



Komentari [11]

Sretno maturanti, moglo je i gore!



Ispunjen dan. Ujutro najprije svečani oproštaj s maturantima u dvorištu škole, dobra ideja i lijepo je sve to izgledalo. Prvi rezultati upisa, izgleda da će biti i neki minimum učenika za njemački jezik. Po gradu lepršaju haljinice, prva asocijacijacija mi je bila napisati post, iritira me zadnjih dana, sve neki mudraci na blogu, podsmjehuju se "voajerima" i proglašavaju bolesnicima one što objavljuju selfije, pa ima nas kojima nije vrhunac ljepote viditi fotografiranu ili narisanu jabuku u lijepoj zdjelici, no o tome drugi put, stalno zaboravljam da se aktivno radi na daljnjem zatupljivanju javnog mijenja, evo recezentica protumasturbatorskog pokreta će voditi reformu školstva ako drkadžije ponovo osvoje vlast, a zašto me ne bi začudilo da i ovima drugima bude svejedno i ostave stvari nek stoje kako stoje.
Od važnijih životnih stvari, pas se nešto jako ljuti na mene, moram domisliti zašto, nije jednostavno logično razmišljati kad ste stalno vježbaju drukčije.



Komentari [12]

Nezačinjeni nabačaji



Polako se rješavaju stvari, korak po korak na mojoj strani, no s druge strane kod supatnice stalni horor, u socijalizmu biš imao nade, nađeš partijsku vezu i problem se riješi, ovdje gazda ako je zločest i pokvaren, nitko ne zadire u njegovu autonomiju, oni su si izborili demokraciju. No eto s vremena na vrijeme sustav pokaže i mogućnost iznenađenja, eto pao je i policajčina svih sistema, uz to i Rvatina, samo što mu se kao žena malo previše zaigrala, možda ima šanse da se osklizne niz stepenice i lokalna šerifica.
Razgovarao sam valjda jučer il prekjučer, tko bi ga znao, o principima tog nekog novog europskog pokreta, tu ih zbunjujem, ne, ja se nikad ne bih odrekao nasilja u situaciji kad su toliki pojedinci tlačeni od sustava, mada naravno ni ne propagiram nasilje. E sad, sa stavom oko nošenja tih prekrivala preko glave malo zbunjujem svoje feministice, nisam ni bezuvjetnu zabranu nošenja na javnim prostorima, humanist sam, onda te žene uopće ne bi izlazile iz svojih stanova, takve stvari se zakonima ne rješavaju, barem u navodnim demokracijama.
Sutra i preksutra sam opet na radnom mjestu, danas sam preskočio, čekam vijesti je li drugarica izdržala na svom, u stanu smo Jin i ja, za nas dvojicu ne puštam klimu, vruće je, inače manje se usisava, više obojica složno kišemo.
Jučer sam izvrstan prilog imao uz ražnjiće, neki kuhari su već prepoznatljivi. Ti ni ne pretjeruju sa začinima, u zemlji gdje je to nacionalni sport, vegetarijance i kosooke razumijem, ali ostali...
Shvatili ste, napisano samo da potpuno ne izgubim ritam pisanja. Najvažnije još nije riješeno, stan u Berlinu, po prvi put sve ove godine, tip nas je pokušao prevariti i ucjenjivati, svijet se zbilja vrijednosno balkanizira, odlazi lagano k vragu.
Ipak ću upaliti klimu.



Komentari [10]

Na zadnjem sjedalu svog auta

Na nekoliko mjesta sam zadnje vrijeme pročitao kritike dnevnika Thomasa Manna kao praktično bezvrijednih, zadnji put se kritično na njih osvrnuo moj bosanski šah i fejs znanac, inače ugledni pjesnik i književnik, na početku svojih sarajevskih ratnih dnevnika "700 dana opsade", koje sam zadnji tjedan s zanimanjem pročitao.
Smiješno al to više osobno pogađa od mnogo prozaičnijih životnih nepravdi, naime te dnevnike sam imao za diplomski rad, još nisu bili prevedeni kod nas i uspješno sam diplomirao s zanimanjem pišući i istražujući o nečemu, o čemu, konstatirao je i moj pokojni otac doktor znanosti, nikad nikakve koristi u životu imati neću.
Trebam li napisati da su meni to iako književno vjerojatno bezvrijedni, što to uopće znači, daleko najzanimljiviji dnevnici dosad napisani. Baš me eto zanima kojeg datuma u koliko sati i gdje je Thomas Mann svojevremeno imao probu kod svojeg krojača za odijelo, iako sam npr. ja odijela nosio samo u krajnjoj nuždi, na sprovodima i maturalnim zabavama dok sam ih posjećivao.
Čitajući Ivankovića ponovo sam počeo razmišljati o besmislenosti ovog što ja ovdje bilježim, uostalom nakog intenzivnog čitanja za vrijeme faksa i par godina kasnije, osim njemačke filozofije s guštom sam čitao samo Bukowskog, i to zbog piva, žena i konja jednostavno zato što sam se i sam dugo družio s istim, znači pivom, ženama i malo drukčijim konjima koji me prate cijeli život. Al nema toga baš ni na ovom blogu.
Tako nekako razmišljah buljeći u prazno nakon pročitane knjige,dobro, nije baš tako, izuzetno rijetko se zagledam baš u prazno, eh ta vremena, kad su svi putevi izgledali otvoreni.





Komentari [9]

Omorina



odlazim opet
ostaju osjećaji
osama omče



Komentari [9]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se