Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram



nachtfresser@gmail.com

Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser



IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
20171632080000

Rođendan na Praputnjaku
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Punjene paprike (Jin je stigao)
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

postimage
















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
andrea
windica
Annaboni
Regina i ine
Dinaja
zub
euro
sewen
dražen
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije

Od 1.travnja 2017.:
homepage zähler
















.


06/17 (27)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)
07/15 (26)
06/15 (25)
05/15 (29)
04/15 (31)
03/15 (31)
02/15 (29)
01/15 (34)
12/14 (31)
11/14 (29)
10/14 (30)
09/14 (28)
08/14 (30)
07/14 (34)
06/14 (28)
05/14 (34)
04/14 (26)
03/14 (27)
02/14 (26)
01/14 (28)
12/13 (31)
11/13 (30)
10/13 (28)
09/13 (23)
08/13 (25)
07/13 (30)














.
































Neka nama sunca

Jučer me u Opatiji napala faza besmislenosti vođenja bloga i uopće trošenja vremena uz kompjutor. Naravno odmah se javila i unutrašnja kontra, a što bih drugo u ovim godinama, gledanje televizije kojeg sam se riješio je još pasivnije egzistiranje. Jutros me fejs u sjećanjima obavijestio da je prije pet godina objavljena vijest da nas je napustila jedna mlada blogerica koja se potpisivala s "humor a ne tumor." Uz vijest je link koji vodi na meni potpuno nepoznatu stranicu, naime autorica se par mjeseci prije smrti preselila na svoju vlastitu domenu, a ja eto, kakvo god mišljenje imao o blog.hr-u, ne pratim autore nakon što odu, nisam to čak ni s riba fishom radio. Uglavnom palo mi je na pamet, koliko je sve ovo glupo, ja sam nju dosta vremena pratio al nisam komentirao, jer nije baš uzvraćale komentare po drugim blogovima, zanemarivao sam činjenicu, da je, iako bolesna, odgovarala svim komentatorima na svom blogu, pa i onima bolesnim u glavu. Nitko nema previše vremena i svi eto stvaramo svoje kodekse ponašanja ma koliko besmisleni oni bili.
U Opatiji mi se baš nije dalo fotkati, eto ta bezdušnost me opet dohvatila, jučer je ipak najveći krivac bila ta gnjavaža i dekomodacija oko tog sistematskog. Bila je i neka veća učenička ekskurzija, nije mi baš legla. Dužan sam objašnjenje što me naljutilo, točnije iziritiralo oko one izložbe fotografija, ne objasnim pa ostaje visiti u zraku. Naime od mene je kao reprezentativna izabrana fotka koju ja sam nisam eto ni prepoznao da je moja, dečko koji trijumfira, potpuno bezvezna fotka koju sam poslao na natječaj jer je neobično oštra, čistih boja. Vidio sam da dominiraju fore, mladi i stari, svjetlo i mrak, osobe s invaliditetom i njihovi pratioci, da sam poslao fotku Miška kako ga prestiže predškolski klinac to bi bila dobitna kombinacija. Glupo očekujemo kao i u pisanju da i u fotkama ljudi primjete vrijednosti našim očima.
Vodim blog jer ne poznajem pametniji bijeg dok se svijet oko mene urušava.
p.s.
Nikad više kod "Roka" u Opatiji. Ćevapčići skočili na 55 kuna, a špageti bolonjeze, pazite sad, s 45 na 65 kuna, nadam se da se radi samo o jednom budalastom vlasniku restauranta, da to nije nagovještaj nekog novog trenda.



Komentari [13]

Sistematsko samozatiranje



Predstavio se jučer tip u trgovačkom centru da sam mu bio razrednik, nekako godine i to pale, davno je to bilo, evo sad tek kad sam počeo pisati post i sjetio sam se, je stvarno. Bio u Njemačkoj, nije uspio, eto nekima i to uspijeva. Nevjerojatnih stvari sam čuo, da sam znao doći u bermudama u nastavu, to nekako baš i ne vjerujem, nisam ja baš bio siguran u privlačnost svojih nogu poput Bukowskog, da se pušilo na satima usprkos zabrani, to je već moguće, pamtim da sam jednom drugom usmjerenju, mesarima, svojevremeno dopustio jer su svi do jednog pušili, da je cijela škola brujala, o mom odgovoru kad su mi priopćili da je stariji kolega pitao jel taj, misleći na mene, u trapericama nešto predaje, da sam ja odgovorio, znaš što mi može taj prof, te da sam počeo pjevušiti, a oni svi u ritmu prihvatili "Poljubi me, ravno u...", rekao je taj učenik i da sam imao dugu kosu bez brade, e ja se te faze ne sjećam, bradu pamtim, da sam radio zabranjene stihove iz "Deutschland über alles", a nisam se usuđivao Lili Marleen iako sam rekao da je dobra stvar, te da sam radio scene, čupao kosu, kreveljio se, kad sam čuo da je ženska koja me jedan tjedan zamjenjivala obradila Lili Marleen, i rekla, pa nije Vam taj baš neka faca ko što svi vi pričate, ak se ovo nije usudio obraditi,i tako dalje i tako dalje, većina stvari mi se kao kroz maglu čini moguća, al svejedno nevjerojatna. Zaboravio sam tu svoju drskost.
S druge strane žao mi je što danas baš i nema tih bezobraznih mladih ljudi, da pometu sve te moje vršnjake koji su zagadili javni prostor. Svi cvikaju i valjda s pravom se boje za svoja jadna radna mjesta. Danas sam bio na sistematskom, morao sam do 11 biti na tašte i onda pišanje dopušteno tek nakon svih pregleda, e tu mi javio skockani tip u odijelu, bio je jedan od najvećih riječkih freakova i preživio je, sad radi tamo, kad sam rekao za košulju, nasmijao se, dress code, i onda smo se u stankama između mojih pregleda prisjećali i smijali, bez ikakvih pomoćnih sredstava, i drugim sestrama je bilo zabavno, djelovali smo čisto i iskreno.



Komentari [9]

Industrija



Ja sam odrastao kad je industrija bila u punom zamahu. Gimnaziju sam završio u rudarskom Varešu, sve je radilo, ljudi su se doseljavali, birtije otvarale jedna za drugom. Kao maturant sam još i ostao sam u stanu, otac rudarski inžinjer je u međuvremenu doktorirao i moji su opet odselili, ovaj put bliže mjestima rođenja, u Rijeku u kojoj je prvo što je na mene ostavilo dojam, bile su prostitutke koje su šetkale obalom. Lokali su isto tako bili puni, nakon radnog vremena radnička klasa nije štedjela na provodu, nas studente s malo love imao je tko častiti, ja sam upoznao sve noćne klubove u okolici na račun varioca u Viktor Lencu, inače porijeklom iz tog Vareša, imali su para kao blata.
Sad je vani, našao me na fejsu, oženio se i smirio, razgovarali smo preko chata, nisam proturječio o boljim prošlim vremenima, mada je meni taj kult novca oduvijek bio stran, valjda sam ga imao dovoljno, tek sad pod stare dane moguće je da će ga faliti, izvjesna je samo neizvjesna budućnost.
Ipak puna zaposlenost koju je spomenuo, nikad mi ne može biti ideal, nikakav rad ne može biti smisao života, osim onog zbilja stvaralačkog, a za taj uvijek tražim prikladnije termine, ja čak razumijem ove primitivne idiote bliske vlasti koji su se obogatili špekulacijama uz pomoć političara i kroje nam sudbinu igrajući se ljudskim životima, oni su barem shvatili da rad nije toliko važan.
No priznao sam svom prijatelju variocu, nikad više ta prosječna ekipa si neće moći priuštiti najbolji duhan, piće ni kvalitetnu drogu ni automobile kakvim smo se mi vozili. Ipak dvojim je li samo to život, mada za mlade danas druge ideale baš i ne vidim.



Komentari [7]

Zanatlije i zapišani tereni

Evo prespavao sam, s pravom jučer odmah nisam htio nabaciti dojmove jednog preispunjenog dana. Poanta je bila da sam hodajući čudnim dijelom grada s barom zanimljiva imena pomislio, zbilja je to bila greška, tri godine prije mene moja mama je imala spontani, da se to nije dogodilo mene ne bi bilo i svemir bi nekako bio savršeniji u svom ravnovisju. Naime meni je zbilja strašan napor socijalizirati se, prihvatiti gluposti koje se na dnevnoj bazi događaju i nailaze na odobravanje onih ljudi koje sam baš počeo smatrati donekle prihvatljivima.
Nikakvih iluzija nemam o mogućnosti promjene školskog sustava, no jučer sam ponovo osjetio taj jedan paradoks, ekipa koja s uvjerenjem fura te promjene ipak je simpatičnija od ove ekipe koja je protiv, ako se ovim drugima da šansa, iskustvo ovih prostora govori, može biti i znatno gore. Inače sustav je zacementiran Bloomovom taksonomijom u koju se svi kunu, i talentirani mladi profesori i oni očito zalutali u struku kojima ta taksonomija dapače i mnogo više odgovara, tako da je jedna od glavnih polemika bila tko je bolje razumio tog lika koji u ovim krajevima sad uživa i veći ugled od dugo godina jedinog boga Krleže. Ja sam samo shvatio da će nam teže biti raditi planove i programe za zadovoljiti nedodirljive inspekcije, no svi su vodili idejne ratove, koga briga za prizemna pitanja kad se događaju velike stvari. Eh da se umiroviti, zbilja smetam vjetru promjena, a nikad neću dopustiti da me se svrsta uz konzervativce, nek ide, pa makar nagore.
Otišao sam nešto prije kraja ne bih li stigao na otvaranje izložbe na koju sam i ja poslao par uradaka. Čim sam prišao s užasom sam, već s ulaza, vidio kakvu sam grešku napravio, pa ja tu uopće ne spadam. Koja čistoća boja, oštrina fotografija skoro kod svih, kao kod jednog našeg neprikosnovenog blogera, a ni Bugenvilija sa zanatske strane ne bi imala pretjeranih primjedbi. Svi ili barem velika većina vjerojatno imaju diplome foto tečajeva i više nego pristojne foto aparate, neke sam u prolazu i primjetio. Nisam izdržao do otvorenja izložbe i proglašenja nagrađenih, morao sam žuriti doma, znao sam da me Jin nestrpljivo čeka, trebalo je i nešto smisleno jučer napraviti za zaokružiti dan.



Komentari [10]

Zabranjena područja



Danas popodne imamo seminar, odnosno raspravu oko planirane kurikularne reforme za područje njemačkog jezika. Dok sam bio mlađi znao sam se za takve prigode pripremati, pa čak i aktivno sudjelovati. Danas se idem samo informirati koja će pravila igre važiti do tako daleke mirovine, svaki početak školske godine donosi neizvjesnost oko radnog mjesta, meni više nije prioritet bolji život za sve.
Dio nas je znao kakvo školstvo želimo, mislili smo da su očite prednosti tog modela i pogriješili smo u procjeni da će nam se pružiti šansa za dokazivanje. Sve je bilo pogrešno, jer ako si u represivnom zatupljujućem sustavu, a pokušaš raditi humano i drukčije, većina će ti se podsmjehivati, a učenici će to shvatiti kao tvoju slabost, isto govorim o većini, o brojkama.
Trebalo je težište staviti na borbi za otvaranje što više slobodnih škola poput Summerhilla, jedne u Leipzigu kojoj ne znam više ni ime, škole u Hamburgu kojoj je vlasnik poznata pjevačica Nena, te prihvatiti zahtjeve koje društvo tvrdoglavo traži, minimalan obvezatan plan i program, ne trošiti se u borbi za principe koliko god logični bili. Cinizmom protiv cinizma sustava.
Uostalom ukoliko si greškom prošao selekciju kod Nene, i tvrdoglavo inzistiraš na redu i radu kao u normalnim školama, i ne razumiješ kritiku, možeš dobiti otkaz, zašto ne, taj jedan posto oaza mora ostati nekontiminiran.
U stvari fejs je dobro definirao princip, biraš tko ti tvojom voljom može ulaziti u socijalno okruženje.
p.s.
Za privatne škole vrijedi generalna primjedba da su skupe, zaboravlja se, da barem u svijetu, u ovoj vrsti škola koje sam spomenuo, postoji i kvota besplatnog upisa.



Komentari [12]

Odgoda



sutra kad odem
likovat će kreteni
to me pak koči.




Komentari [10]

Utjehe nema u budnosti

Prošao vikend, nismo nikamo danas išli, drugarica bolesna, mene muči kiselina i razmišljam kako je čudno da relativno malo ljudi koji više nema praktično što izgubiti likvidira svoje tirane, veći dio uništi sam sebe. Idem što prije spavati, Srbi su na političkim izborima pokazali isto da su kao cjelina glup narod. Analitičari su zgroženi rezultatima predsjedničkih izbora u Austriji, u drugi krug idu umiveni fašist i predstavnik Zelenih, kandidati dviju vladajućih stranaka su katastrofalno poraženi, tamo se barem traži promjena, ma kakva ona bila. Potpuno kontaminiran post poput izgubljene nedjelje, ajd barem fotke donekle prolaze. Laku noć!



Komentari [10]

Odmara cirkus



Dobro, točnije rečeno nema više cirkusa kakve poznajemo iz naše mladosti. Tko je vidio divlje životinje u predstavi vidio je. Ipak razni lunaparkovi još uvijek kruže.
Mi smo današnji kišan dan iskoristili po trgovačkim centrima za nabavu nekih nužnih stvari koje inače ne stignemo, kad su lijepi dani imamo za vikende pametnija posla.
Dio centara je još uvijek neprijateljski teritorij za pse. Danas je baš kiša stala kad smo došli pred skupinu takvih. Krenuh s Jinom u šetnju s bočne strane za zadnjim namjerama. Tako naletismo na konvoj "velikog šoua". Mislim, zanimljivo gdje su ostavili vozila kad ne rade. I onda iznenađenje, Jin je prvi osjetio, a onda ja vidio, u kombijima se živi.
Hladno je bilo danas i izrazito neugodno vrijeme.



Komentari [6]

Sutrašnji snijeg



umor me ruši
revolucija pada
život uzmoren.

Jučer sam se dvoumio između dva posta, isto kao s curama u mlađim danima, predugo i onda je blog proškvikao, ostao bez i jednog. Haiku je bio vezan uz druge fotke, uz opatijske fotke sam imao neku uobičajeno sitnu, do ujutro zaboravljenu, životnu filozofiju. Drugaričin komp je out, što veže mnoga sranja sa sobom, što Mekon veli, bar je probava dobra, pokušao sam reaktivirati stari tablet, ima problem autentifikacije, imamo ga svi pa ipak funkcioniramo. Koliko se sjećam, kod tih androida prvo eliminiram lozinku pri ulasku, ovaj sad uporno traži, znači kako stvari stoje, nema šanse ikad ga aktivirati, Heiddeger se s pravom bojao, ne možeš ti tehniku iskontrolirati. Pročitah negdje "Moguć novi snijeg"...



Komentari [9]

Obojena predaja



Zanimljivo mi je veličanje filmova poput Abecede, kojeg priznajem nisam još odgledao, al čitam tumačenja, sad kad smo mi zagovaratelji nekog drukčijeg obrazovnog pristupa na ovim prostorima u borbi vođenoj barem desetljećima potpuno i definitivno poraženi. Poraz koji je tako sramotan se sad pokušava ublažiti lijepom reformskom retorikom no i to je nekim bandoglavim moćnicima izgleda previše. Vidim kod nas, drugaricu dokrajčavaju administratori sustava, ja radim po programu, ne zna se što je gore.
Dobro, mučne teme kao poniznost prema neugodnima, a ovo gore bi u krajnjoj liniji bilo to, ostavimo po strani, malo osvrtanje na voće na mojim novijim fotkama. Činjenica je da ga kod mene desetljećima nije bilo u hranidbenim kombinacijama, sad moramo čisto da se izdrži, nekadašnja otpornost je otišla vrit, a ako se mora, onda barem nek bude šareno, danas doduše bez jagoda, okus im je ionako bio skoro nikakav.



Komentari [10]

Okopnjavanje



Bolest ruši sve
pogledaj buldožere
kopaju svijest.



Komentari [12]

Vožnja do trgovačkog centra



Išli smo u stvari razgledati kompjutore, drugarici rikava ako nije riknuo, a osnovno joj je sredstvo za rad, treba skupljati administraciju, jer neke rukovodioce ništa drugo ne zanima, takvo došlo vrijeme. Ja uvijek navijam za kupovinu kao prvi korak, iako i sam znam da to nije više, kupiti komp pa raditi na njemu, uostalom ja sam površan i sve nezainteresiraniji za nijanse koje mogu značiti kvalitet. Nismo kupili, tek negdje nakon dosta gleduckanja prišao mi tek pristigao mladi trgovac, da im je politika da pas eventualno može biti u rukama. Ubrzao mi odluku, čekat ćemo Jin i ja ispred dućana, ionako je zabavnije promatrati prolaznice. Onda se dogodilo što se često događa, ja sam pazario. Poznato je da već pola godine fotkam s onim užasnim nikonom na slijepo jer ne vidim cilj, ekran je out, e sad su ta govna od aparata pala na 445 kuna, baterije su im izuzetno praktične, mogu se kupiti na svakom koraku, a već imam i zaliha, tako da sam odlučio, nakon kratkih konzultacija s drugaricom isprobati još jednog, koliko će trajati. Nijedan moj fotić ionako nije doživio prirodnu smrt pa mi se ne isplati bolje ni uzimati, a i s ovim imam sasvim oke fotografija. Prvi put se mislim dogodilo da se baš i nisam obradovao kupovini, čak sam, budući da sam zaključio, da mi je možda i taj crveni baš nesuđen, izabrao ružniji srebrni (manje je upadljiv), a to da je ružniji konstatirala je i blagajnica dok sam ga instalirao na licu mjesta. Prva fotografija s novim je ispred ZTC-a, malo mi je neobično bilo, jer sam čak malo na ekranu pogledao prema metama snimanja, ne mislim se navikavati, već sam imao udarac u torbu od prolaznika koji je žurio, još ekran nije puknuo.
p.s.
I moj se komp malo čudno ponaša, fejs ne dopušta stavljanje fotki zbog navodne zaraze, no instagram, twitter i blog se zasad ne bune...



Komentari [7]

Šetnja do marende



Oteklina malo splasnula, odmah sam pješačio u punoj mjeri. Moram hodati jer, primjetio sam, hodanje neutralizira barem donekle, otrov bagre koja se ohrabrila i razmahala. Uvijek sretneg nekog, tko o nečemu želi čuti moje mišljenje, ne znam što će mu, jedino je jedna cura bila sretna kad sam joj rekao da mislim, kakva god dijeta bila u pitanju, ne bi se u principu ničeg trebala odricati osim možda prezloglasnog kruha, dodao sam da je glupo meni vjerovati na tu temu, jer nikad nisam bio na dijeti, isto kao da Nietzschea pitaš o seksu, on bi valjda mucao o važnosti biča. No što je Dražen primjetio, ona je čula ono što je brzo mogla prevesti na svoj jezik, i bila zadovoljna to popodne nakon navodno mog odgovora.



Komentari [9]

Rijeka trči 2016.

Otok od zuba mi je ipak malo splasnuo pa sam odmah odlučio odšetati u grad gdje je danas praznik trčanja, maraton, polumaraton i pučke trke, najpoznatija "Homo si teć". Prolazeći pored autobusnih stanica, za nedjelju punih ljudi, čuo sam sažaljive komentare, neki ni ne znaju da je autobus danas besplatan. Ma znam ljudi, svaka čast gradskim vlastima, ali nekima je vani lijep i sunčan dan. Istina polumaratonci s kojima sam časkao nisu bili pretjerano sretni vremenom, nadam se da su svi sretno došli na cilj. Ovaj put na blog ne stavljam po svom mišljenju najbolje fotke, nego i po protekciji. Tako je na jednoj fotki student, česti pratitelj bloga, kojeg eto nisam uspio pozdraviti, i on je u obleki za trčanje. Uz čitatelja bloga naravno i bloger Miško ima protekciju, uz njega je i bivši ravnatelj tad još ugledne gimnazije, iz vremena kad sam i ja tamo jedno vrijeme radio, kakav god bio, u njegovo vrijeme je bilo puno manifestaciija učeničkog stvaralaštva i profesori nisu imali dojam da je nadređenima važna samo papirologija nego i učenički razvoj. Prije odlaska u grad sam pročitao da se očekuje oko šest tisuća trkača, sreo sam ženu koja je imala broj oko 6800. Najviše me zbog frendova interesirao polumaraton, već sam spremio fotić kad sam pješačio nazad i onda sam naletio na nešto što me razočaralo. Iako i na majicama za "Homo si teć" piše "Svi su pobjednici" jedna grupa od dvadesetak osmoškolaca je našla načina kako skratiti stazu i utrčati u kolonu već blizu cilja, četvero su zaustavili redari i zapisali im brojeve, ostali su u trku poskidali brojeve da bi ih opet stavili na sebe već odmakli od redara prema cilju.
Neće osvojiti nikakvu nagradu, samo će se hvaliti svojim plasmanom i pokazati da dobro razumiju današnje društvo i kriterije za uspjeh vidljive na svakom koraku. I mi smo varali, al to je po nas bilo opasno, uhvaćeni bismo se osramotili, ovima što nisu ovaj put uspjeli je svejedno, drugi put na nećem važnijem imat će više sreće.
p.s.
Poslao sam tri fotke na natječaj, jednu meni favoritkinju s bloga. Vjerujem da 9 od 10 čitatelja ne bi pogodilo koju belj



Komentari [18]

Ode vikend u otok



Eto, tako to ide, toliko o sigurnosti u životu, drugarica danas na putu i dva dana u Budimpešti s učenicima i iznenadnom temperaturom, meni isto tako samo buknuo zub, koliko se sjećam, prije par godina sam s tim privatnikom dogovorio da vadi sve potencijalno bolne korijene, al eto. U trenu ti život opet postane ono što objektivno je, dakle sranje. Iskoristio sam jučer drugaričin odlazak Koreancu u Opatiju za pitanje, jel on može što za to oteknuće napraviti, on me odmah posjeo i izbo iglama s tim da moram pustiti Jina i opustiti se. Jin je zalegao i sve je bilo u redu dok nije ustala upravo izmasirana žena u separeu i zastori se počeli micati. Jin je skočio, skočio sam i ja sa svim iglama da ga zaustavim tako da sad na oteklini imam i plavicu. Jutros sam ipak kod privatnika uzeo recept za antibiotik, ne može mi ni pogledati jer ovaj vikend valjda radi s zaraznim Talijanima, kaže ako bude baš frka, mogu doći, malo će potrajati dok mi raskuži ležalicu al jbga. Prekjučer dok sam još bio normalan sreo i našeg Miška i Foksi, sprema se za sutrašnji polumaraton, nada se da ću ga ufotkati kao lani, no sad više ništa nije sigurno, a noć je puna neizvjesnosti.



Komentari [7]

Uglavnom ugodno



Opet mi se jako spava, posta još nema, nisam baš imao vremena niti za fotkanje niti slične radosti. Imao jedno ugodno druženje, na našoj školi je državno natjecanje učenika zdravstvenih škola, bio usput kratko u gostima na tuđoj nastavi, uvjerio se da sam u pravu usprkos svim ovim novim mjerenjima ishoda nastave, najbolji profesori su opušteni i kod njih vlada ugodna radna atmosfera, dobri ljudi, većina unaprijeđenih i bolje plaćenih su uspješni birokrati i svađalice.
Kad sam rekao za jednu mladu kolegicu da je bezvezna lažljivica, koja samim tim ima sve preduvjete za uspjeti, društvo se počelo automatski osvrtati, uvijek se prekasno sjetim da zidovi imaju uši.
Drugarica je subotu i nedjelju na putu s razredom, kako ćemo nas dva hodača, vidjet će se. Ražnjići odlični, samo mi se nešto čudno događa s jednim zubom, neće valjda...



Komentari [8]

Desert na fejsu

Danas sam definitivno shvatio prednost drugih društvenih mreža nad blogom isto kao što se u društvenoj zajednici u znatno većoj mjeri nego prije nameće nužnost separiranja od primitivaca u radnoj i inim sredinama. Već duže vrijeme guštam na fejsu u fotografijama blogerica i bivših blogerica, koje jednostavno na blogu ne bi mogle osvanuti, zato što je blog preslika društva i došlo bi do općeg zgražanja, jer propaganda preparira mozgove sukladno mišljenju vladajućih, mnogo brže nego ikad. No jebe se nas, mi se pratimo i lagano širimo područja borbe, održavamo ugrožena područja osobnih sloboda. To što ja ovdje svaki dan, za razliku od većine najboljih, svakodnevno nešto objavim, moj je problem, uostalom snimam svakodnevicu, a svakodnevica je siva,uglavnom vizualno prihvatljiva svakom moralnom obnovitelju.
p.s.
Otvorio sam profil na instagramu samo da bih pogledao neke fotografije, obradovalo me i iznenadilo da sam odmah dobio veliki broj pratilaca i s bloga, no ja nemam ni pametni telefon, ne očekujte puno od mene tamo.

Oznake: tijelo



Komentari [8]

Besmislenost arhiviranja



Naslov se naravno ne odnosi na važne osobe, a pogotovo povijesne ličnosti. Sve je dobro što će poslužiti rekonstrukciji njihovih velikih djela.
Fotkati nepoznate osobe na javnom mjestu je izuzetno beskorisno, pomalo da prostiš, ono kad gledaš s distance, i glupo. Čemu, da barem imaš nekakav kvalitetan fotoaparat kad ti je već hobi, i trebao bi ako ništa malo poštovanja barem prema kutovima snimanja, veli mi frend.
Ma imao sam i bolje fotiće, nije to bit, treba potrošiti vrijeme do neumitnog kraja, čim o nečem pokušam racionalno razmišljati, vuče me ka idealima koji su poraženi, šteta se trošiti u ozbiljnosti.
Ovo barem znaš da vjerojatno neće opstati, nemaš iluzija, otkako si jednu jaču njemačku virtualnu zajednicu početkom stoljeća otpratio u vječnu virtualnu prazninu.



Komentari [5]

Eh

Konačno sunce
još i da neprijatelj
složi haiku.



Komentari [9]

Ukalkulirani gubitnici

Opet je vrijeme u Puli bilo, usprkos vremenskoj prognozi, lijepo. Nakon dosta godina sam čak dobio i sobu s balkonom. Navečer sam se sjetio onog, zvijezda koja najjače sjaji, odavno je ugašena.
Rezultati su bili po rejtingu, izgubio sam od dva najjača lička i inače ponajbolja igrača u ligi, dobio najboljeg iz Novog Vinodolskog. Imao sam svoje šanse, pogotovo protiv najjačeg kojeg sam natjerao da se brani, ali nije se izdržalo. Bezvoljnost iz realnog života me svladala.
Bilo je i kupača, budući da igram brzo imao sam duge pauze. Pretjerivao sam s masnim jelom i kolačima, uspio sam nakon dugog vremena da mi bude loše i od hrane. Pred popodnevnu partiju danas ušetala se nepoznata djevojka i začas izazvala pozornost nas kojima šah nije na prvom mjestu, ispostavilo se kći majstora Pavlovića, u pratnji je bio i zanimljiv dečko, tako kažu.
Vratio sam se bezvoljan kako sam i otišao i onda iako očekivana, divna sreća, uh al smo se ispozdravljali. Sad se već može lagano na spavanje.



Komentari [11]

Čaj na određeno



Navike su štetne, kaže kapitalizam. Drugi te ugrožava, ak ne uništiš ti njega, on će ugroziti tvoju poziciju, nastavlja svoj monolog, za one koji žele dijalog izmišljena je takozvana demokracija koju ugrožavaju protivnici slobode, tako te se programira.
Dobra je bila ta čajdžinica u centru, taman sam naučio odlike rooibos čajeva, skup je valjda taj prostor, vjerojatno će biti još skuplji sad kad smo prestonica kulture. Rušenje je munjevito počelo, poljubivši vrata primjetio sam da kauč još nisu iznijeli.
Kad su život, poslovi i kulturno preživljavanje na određeno, što bi navikama bilo bolje.



Komentari [7]

Opatija pred sumrak

Događaji idu nepredvidivo, eto, čak se i mene iskusnog može iznenaditi potezima, urođena zloća i podlost su izgleda nadmoćne svakom iskustvu. S druge strane naš koreanski prijatelji i terapeut se, slično našem komentatoru Draženu u svijetlim trenucima, čudi kako nas neke stvari mogu izbaciti iz ravnoteže i kako ne kužimo cjelokupnu sliku situacije, jadniji, bez obzira na trenutnu moć, malo karikiram, uvijek gubi. Prihvatio sam filozofiju kako se uvijek liječi cijeli organizam, al te, opet ću karikirati, priče o sretnom smetlaru i nesretnom direktoru, teško prihvaćam.
Lijep je bio dan jučer, ja gurmanski gard kvarim ponavljanjem ćevapa u raznim okružjima, pojavili su se prvi kupači,
nova djeca proživljavaju uz nove kombinacije vina i sokova prva šlatanja uz ugodno i mirno more. Život ide dalje mada nas sve više ugrožavaju neke zlice koje izgleda nemaju pametnije hobije.



Komentari [10]

Popodne izlazim



Čak i život u zajednici dao bi se lijepo organizirati. Sjećam se beogradske frendice koja je ushićeno pričala kako ujutro ide uglavnom oraspoložena na posao, najprije uz kavu na lokalnom radiju dobije dnevnu dozu humora, ponekad i oporog, od Duška Radovića, odmah shvati da postoji i neki normalan svijet i na njeg misli odlazeći na posao. Naravno i Duška su ukinuli prije nego što je onemoćao, pronicljivost je subverzivna i opasna.
Što sam htio u stvari napisati, da mi se do sad nije dalo ni fotkati, a lijep je i sunčan dan...



Komentari [8]

Zagrebana idila



danas u starkama odlazim u grad
u nevolji smo i nikom ne mogu pomoći
u čizmama bih mogao nekog zgaziti
a i prevruće je za istjerivati
ptice iz suludih zagovnanih mozgova
možda ne napravim nikakvu glupost
uvijek postoji nada u sutra
luđaci jure svuda oko nas
možda jednom nekog ubiju i u našu korist.

uvijek nažalost postoji i mogućnost
da ni starke ne suzbiju moju naglost
teško, jer i mene su uglavnom pacifizirali
pričama kako smo sami krivi.

p.s.
Na fotkama su idilični trenuci priprema za grupno fotografiranje, te marenda vani jučer za pretrpanog dana, danas je za očekivati nevolju.





Komentari [10]

Ajmo norci, ide pet minuta



Jako dugačak dan, nemam pojma kakve sam fotke stavio jutros kad sam namjeravao objaviti post, znam samo da nisam baš bio zadovoljan jučer snimljenim, a i inače je bio, sad se sjetih, bezvezan dan s kaznom od 250 kuna za parkiranje na mjestu kojem nikom nije smetalo, išao sam vratiti jednog Jack Londona izmještenog u knjižnicu tamo i eto koliko te kultura košta.
Dan je inače bio izuzetno neugodan, zmije su se opako aktivirale, počelo je jučer, zacementirano protiv naše male zajednice danas, ipak moram reći da sam izmjenio i par izuzetno ugodnih riječi prije sjednice s kolegicom koju rijetko vidim, ima ljudi, itekako ima, al teško je s budalama, kad valjda s pravom osjećaju, da je napokon došlo njihovih pet minuta, u ratu si još morao taktizirati da ne ispadneš posljednji luđak i idiot umjesto narodnog junaka, sad slobodno lupetaj, na nešto najgluplje izrečeno tribunice, jedna druga kolegica se skoro zajurila s započinjanjem pljeska i da su počele ovacije, nikom ništa, navikavamo se.



Komentari [8]

Zraka amo, jer utjehe nema međ trudbenicima

Nešto sam krivo stisnuo pa mi je progutalo već napisani post, neću ga probati rekonstruirati, inače mogu samo konstatirati da vikend postove svakako treba, ako je moguće, složiti prije početka radnog tjedna, jer, kad se već uđe u žrvanj svakodnevne izopačenosti, koju nazivaju normalnim životom, već je izgubljen istinski doživljaj.
Nedjelju smo proveli u prirodi oko Rijeke, najveći dio dana oko fužinskih jezera, gdje, kao uobičajeno vikendom, nismo samo figurativno disali punim plućima.



Komentari [14]

Djevojka sa sajma u Opicini

Ma jučer nam je jedina ambicija bila uživati ovo malo što još možemo i testirati taj neki, po ocjeni par poznanika, i evo vidili smo, i interneta, najbolji roštilj na svijetu, "Na burji" il tak nekak, gostilna kod Kozina. Na prvi pogled jako obećavajuće, unutra sve puno, muving, pas dobrodošao, nikakav problem, ljubazni zaposleni trčeći konobari. Mene zavara naziv ražnjića sa slaninom, to se traži, drugarica uzima ćevape, slijedi razočarenje, slanine jedva, ražnjići suhi, ćevapi pak prezačinjeni, drugarica navečer komentirala, možda je bilo i sode bikarbone,meni najlošiji od navikanih, mislim, pojeo bih ih da sam naručio.
Budući da smo planirali uzeti eventualno samo nešto malo talijanske pašte, predlažem umjesto Trsta Opicinu, valjda će se naći kakav dućan. Nije to baš tako, prošla su vremena procvata trgovine, u Opicini gužva, sve puno policije, pučki sajam. I eto ti vraga, maše nam policajac da stanemo, pokazuje na Jina u mom krilu na suvozačkom mjestu, ja hladno iz torbice vadim njegovu putovnicu, on govori, ne, pas mora biti otraga, odmah mirno izlazim i nosim zbunjenog psa na stražnja sjedala. Policajac i nije baš zadovoljan, još bi nešto rekao, no drugarica produžuje u sporednu ulicu i tu nalazimo mjesto za parkiranje uz lokalno groblje. Drugarica je prijatno iznenađena, ja koji zadnje vrijeme namah eksplodiram i svađam se za svaku pizdariju, tako fino s policajcem, u stvari bio sam pretrnuo, postojao je veći problem, nisam bio ni vezan.
Sajam nije nešto, gluposti kao kod nas na seoskim feštama, jedino oldtajmeri su mi privukli malo pozornosti, dućan nismo našli, za paštu smo se ipak spustili u Trst, doduše samo do Giulie. Ah da, zanimljiv je bio štand, doduše ne bih ga ni primjetio da nije bilo cure ugodnog glasa, s mineralima i rudama. Naime kao što znate, mog starog su pred smrt okružile lešinarke, iz stana kojeg je okupirala zadnja je pobacala većinu stvari u smeće, neke slike i stvari mi je spasio jedan od susjeda, šahovski majstor, ovo me podsjetilo, vjerojatno je tako završila i vrijedna zbirka kamenja, stari je između ostalog bio rudarski inžinjer. Slušajući razgovor simpatične djevojke s jednim dugokosim neuglednim mojim vršnjakom, no očito znalcem, sjetio sam se nedavne priče s jednim antikvarom, prednost onog što prodaje je što predlaže cijenu, jedina prednost onog što kupuje je ako više zna i ovdje je bila ta igra, a cura je ipak bila premlada.
Inače podsjetila me na jednu curu iz moje mladosti, zanimljivo, prošlo je nekoliko dečkića njenih godina, nijedan joj nije posvetio nimalo pozornosti, štand za starije seronje. Djevojka koja ako već nije iz Trsta, vjerojatna joj jedina perspektiva preseljenje u Trst. No svaki seoski sajam je šansa za možda nešto više, recimo veliku ljubav, tko zna kakav mladi egzotični milijuner može ovdje zalutati, ima ih oko tih jebenih starih auta, i sudbinski se zaljubiti.
Ostavimo cinizam po strani, stvarno sam upoznao bajkera iz Šapca, Srbije, počelo je s pričom na engleskom, o Jinu i terijerima, i on ima doma jednog, dok meni nije zafalila riječ i nisam rekao ono klasično jebiga po hrvatski. Završilo je filozofijom na hrvatskosrpskom o povodcima i kacigama, sve u svemu, zanimljiv lik, nije bilo dosadno.



Komentari [9]

Neki još i žive



Jučer zanimljiv dan i popodne, srećemo bivše učenike i umjetnike, prvo trubača kultnog "Very expensive porno movies", zatim Jina u Opatiji zaustavlja i igra se na jedan ludi način po izgledu totalni freak, tek kad ga zbog nametljivosti upitno pogledam, nasmije se i kad me oslovi, prepoznajem ga, samo nije Ozren, nego Ognjen, ipak je prošlo godina, a i ja sam ih nakupio ne štedeći baš centar sjećanja, on se još, uspostavlja se, bavi i živi od onog što voli. Marendali smo na semaforu, nije loše za 25 kunića, onda se ponovo razilazimo, drugarica na terapiju, mi na šetnju do naše klupe uz more.
Što je zajedničko frendovima koje sam sreo, daruvarske auto registracije, primjetio sam taj novi riječki trend, vjerojatno nije samo riječki, toliko o patriotizmu i lokalpatriotizmu kod neopterećenih ljudi. Park je dobio boje, to je valjda najava dolaska proljeća.



Komentari [10]

Gost na tiskovnoj

Eto nakon toliko godina, jedno i pol desetljeće, među novinarima na tiskovnoj još uvijek mog sindikata. Bez obveza domaćinstva, dugo sam predstavljao svoju županiju, sve je opuštenije i zanimljivije, u osnovnoj školi Turnić smo, tu je dobar dio zaposlenika prešao u naš sindikat. Neopterećen ičim, najprije sam pješice upoznao Turnić. Prvo iznenađenje, Google tvrdi 42 minute pješice od mog stana, ja sam eto stigao, kako sam poslije čuo i vidio na netu dužim putem, za 27 minuta i to normalnim koracima. Zanimljivo, u Berlinu mi se ti podaci obično između dvije točke skoro poklapaju. Nije mi jasno, jedino što ja nisam imao nijednu uzbrdicu, a svi ih spominju. Neboderi na Turniću djeluju zastrašujuće, napravio sam samo jednu fotku i eto, jedina koju ne objavljujem, malo previše sam nakrivio zgrade ciljajući usput i jednu prolaznicu koju sam promašio.
Prvi dojam eto užasan, škola pak, odnosno učionica likovnog, u kojoj smo bili, pak životna, suprotnost naselju. Svima se svidilo, no eto, ja sam morao pokvariti dojam malo lutajući unutrašnošću. Učenički radovi i trud onoga koji uređivao prostor su za svaku pohvalu, ali osjetio sam, škola je kao većina ostalih, kako i ne bi bila, kad sve te škole toliko birokrata iz ministarstva svakodnevno trudi unificirati i učiniti mjerljivima, naravno mjerilima ispodprosječnih.
A tiskovna, profesionalno odrađena, sve pravno bitno jasno izrečeno i poslano još jedno upozorenje, koliko su za društvo skupi sudski sporovi oko dogovorenog i potpisanog.

p.s.
Prepoznaje li tko blogericu uz mene thumbup?



Komentari [7]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se