Kažem danas u diskusiji da nije dopustivo meni govoriti što je dopustivo. Govorili smo o panoramskom fotografiranju i nekim mađarskim zabranama, zanimljivo da tko god bio negdje na vlasti, znatno primitivnije vlasti od naše i srpske trenutno imaju Turska i Mađarska naprimjer, i taj na vlasti donese neki maloumni zakon, naći će se kod nas takozvanih intelektualaca to braniti, uvijek se sjetim doktora znanosti koji su svojevremeno ugrozili egzistenciju mog pokojnog starog i njegove obitelji, jer se nije slagao s njihovim stručnim mišljenjem, da visoki dimnjaci rješavaju problem onečišćenja zraka.
Marcuse je lijepo obrazložio pravo pojedinca na obranu od sljepila i ludila društva, a periodično nastupaju te faze, kod nas doduše češće nego na nekim drugim prostorima. Uglavnom, skratit ću, nije dopustivo, odnosno glupo je i trošenje vremena, diskutirati o tome što si ja dopuštam na svom blogu.
Koliko teksta zbog par modnih detalja koje sam danas zapazio...

Stara pjesmica, potpisujem je i danas, u stvari tek sad nakon desetljeća aktualnu, odnosno danas mi se živo fućka hoće li letiti molotovljevi kokteli kao nekad u demokratskom svijetu. Hegel je kao najvažniju kod čovjeka označio želju za priznanjem, ha,ha, to me uvijek zbunjivalo, što nekoga briga što ja mislim da je npr., iako moćan, teška sirovina.

Nikog ne zanima tvoj dom perignon

Svi nešto o fer pleju i bon tonu
furaju sad neko kulturno sranje
odjebite u nadmoćnom fazonu
pobjednici bi i naše priznanje.

Produži dalje stari s tom ekipom
nikoga ne zanima tvoj beemve
imaš ti klubove sa svojom klikom
mrak pada, uskoro će goriti sve.

Pojačaj ogradu, razapni žice
nama ne smeta ni opsadno stanje
kakav dijalog, hijene i ptice
lopovčine bi i naše priznanje.

p.s.
Teletina nabavljena uoči praznika je bila odlična, ima i poštenih mesara.

Dobio sam usmene kritike za blog fotografije s fešte, prihvaćam, ne vidi se raskoš hrane, a i inače radije fotkam žive od mrtvih priroda, a ne da mi se fotkati na feštama kad živi, ozbiljno ili ne, zaziru od mogućih fotki na blogu. Kritiziran sam i da previše kritično opisujem zadnje vrijeme svakodnevicu, pa svi u našem društvu znaju u kakvim smo govnima i dodatnog opisa tih govana ne treba, sjebat će nas banda, počev od zdravstva nadalje, realne alternative nema, treba tražiti što se pozitivno može izvući i spašavati sebe i svoju obitelj, društvo je uspješno lobotomizirano.
Lijep je dan bio danas, nakon škole sam se spustio na Korzo napraviti par modnih fotki, na kraju opće sivilo i tu, samo jedan djelomično zanimljiv motiv, pa eto. Po preporuci blogera Bromberga digao "Sisavce" u gradskoj knjižnici. Jinu izvadio prvog krpelja.

I nađosmo se tako jučer na uskrsnom druženju mi što smo uglavnom odnedavno postali najstariji u svojim obiteljima, a neki se na razne načine vrtili na rubu ovog života, šire baš i nepoznati, no na neki način i ponajbolji na svojim područjima djelovanja, tu naravno izuzimam sebe jer je moje shvaćanje obrazovanja i odgoja, za to sam se školovao, nemilosrdno poraženo od strane lutkica vladajućeg sustava, te sam se u nuždi opstanka, potpuno utopio i uklopio u funkciji štancanja mjerljivo prilagođenih idiota.
U skladu s tim pokazao sam se iako nikako formalno najstariji, i kao najslabiji za druženje cijelog popodneva, nakon jela mi se drijemalo, prije toga sam aperitiva popio poput pičkice za jedno, dva nazdravljanja, poslije se nisam priključio ni dobrom vinu, spašavao me samo izlazak s Jinom na po par minuta van, za povratak nužno potrebne svježine. Vani isto lagani stres, u ulici Duella, mi smo valjda bili u desnoj zgradi s prve slike, puno pasa, no niti jedan na povodcu, puno filozofa od vlasnika, kad je Jin režeći otprašio jednog svoje veličine, koji ga je dojurio njuškati s leđa, gazda je superiorno komentirao da se nervoza vlasnika uvijek prenosi na psa, a kad su u susret dojurila tri velika psa iste vlasnice i ja zbilja bio spreman na svakako reagiranje, Jin je skočio na najvećeg koji ga je pratio dok se odmicao, mlada vlasnica je bila oduševljena te svom zbunjenom miljeniku dobacila: "Eto, jesil se prepao, konačno si dobio lekciju od jednog malenog."
Diskusije su mi bile zbilja zanimljive, ja sam za promjenu uskakao uglavnom oko književnih tema, saznao sam nepoznatih stvari o likovima koji vode projekt Rijeke kao europske prestonice kulture, čijem uspjehu se svi nadamo, te upoznao se s planiranim zanimljivim događanjima koja planiraju realizirati sugovornice i sugovornici, jedna uskoro par dana ide studijski u Berlin pa smo usput prisutnima ponudili pridruživanje našem stalnom projektu dokjošide trotjednog ljetnog Berlina.
Meni je bolji bio kolač s voćnim dodacima od čokoladnog, kolegi antikvaru baš suprotno. Eh ti praznici i slobodni dani, kako brzo cure, ništa se ne stigne, sutra opet radni tjedan, pa ćemo odraditi stvari koji sve ove dane baš i nismo stigli, zadovoljiti rutinu svakodnevice koja nas proždire, da bi prosječnici bili zadovoljeni, žurim na ručak, meso je servirano.

Izašao je roman nadasve maštovitog naslova "Rupa" i odmah izazvao medijsku pozornost. Ljudi su prirodno radoznali i tkz. romani s ključem intigriraju barem žitelje mjesta u kojem se odvija radnja.
Sjedio sam prije nekoliko godina u Zagrebu u restoranu Purger i nakon dobrih tripica, ostali su ručali pečenja, s osmijehom slušao priču o ravnateljici škole iz tog mjesta. Svi su ponavljali frazu, ne mogu vjerovati, ja sam jedini ponavljao, znam ja i gorih primjera, zna vjerojatno i netko od vas, al smo, dok traje ludilo, svi navikli zatvarati oči, a ludilo predugo traje.
I mada je tada diskusija završila faktom, da je praktično nemoguće smijeniti bilo kakvu ravnateljicu škole, ako ima političku zaleđinu i da se sve mogu bez posljedica iživljavati na svojim podpostavljenima, ova je pretjerala i postala jedna jedina smijenjena, što naravno nije imalo uticaja na političko napredovanje, sad je valjda u Saboru.
Sumještanke su uzbuđene jer su u romanu otkrile, da je ona ta koja se prostituirala i da postoje snimke odnosa s psom.
Čak i da je ona ta i da je to istinito, nebitno je za njen životopis. Jedan kolega bloger već je, također u knjiškom uradku, spominjao općepoznate eks kurve i ubojice u najvišem zakonodavnom tijelu zemlje i drugim organima.
Ja se sjećam nekih koji nisu preživili teror nadređenih, mobbinga u školstvu ima čini mi se više nego u prosjeku društva, nigdje elita nije toliko osigurala svoju nedodirljivost. no narod ionako zanima na prvom mjestu tko s kim i ima li tko uspješniji od mene u krevetu, ako je pas u pitanju tim gore.
p.s.
Možda neprimjeren post za objaviti na najveći kršćanski blagdan, al eto, onima koji vjeruju, želim u prvom redu realno uskrsnuće nade u bolje uređeno društvo, valja ipak zaposlenima prekosutra na posao. Ja sam pak ovo napisao, izbacio beskorisno iz glave i idem se za otprilike sat vremena družiti s prijateljima na uskrsnom doručku, živili blagdani, imam na twitteru smiješnu njemačku frendicu turskih korijena, ona bi radila na današnji dan, pokušavam joj objasniti da se principi istjeruju na važnijim stvarima od rada, recimo druga frendica je prosvjedovala protiv zabrane plesa na veliki petak, koja postoji u Njemačkoj. Više plesa svima treba, pa i nama netalentiranima.
p.p.s.
Rijeka, europska prestonica kulture, pozdravljam i nadam se da to neće biti samo formalno, jedna rečenica umjesto posta za važan događaj, čekamo djela.

Ovaj put smo dakle u Trst putovali opušteno popodne. To nekad nije dolazilo u obzir, kao ni dočekati večer, i dućani su kraće radili, sad kad nema zainteresiranih rade kao i kod nas, do osam. Zanimljiva logika.
Bromberg spominje u komentaru prethodnog posta zanimljiv kafić, zanimljivo je da smo i mi razgovarali o jednom kafiću, nažalost nismo znali gdje se nalazi. Naime u Trstu književnost na germanistici predaje poznati pisac Claudio Magris, bivši studenti, posebno studentice ga jako hvale pa i ja znam preporučiti budućim studentima tršćansko sveučilište. U Puli na sajmu knjiga je spomenuo da ga se svaki dan može naći u Stammcafeu iliti omiljenom kafiću no nismo memorirali gdje se nalazi.Ne bih ovo ni spominjao al eto, kad smo se vratili u Rijeku, na internet forumu Varoufakosovog pokreta DiEM 25 me dočekala poruka jednog drugog tršćanskog profesora, kako bi bilo zgodno da se neformalno nađe par riječkih i tršćanskih simpatizera ovog pokreta, svejedno tu ili tamo, nismo daleko. Ovaj put ništa, a ni ja se ovaj put previše ne ufuravam, tehnički pomažem kao npr. pri širenju prve peticije, ni više, ni manje, te bacim pogled što se diskutira.
Zato smo ovaj put doživili predvečerje u Trstu, bilo je predivno, uživali smo punim plućima, ovaj put potpuno iskoristivši dan tamo.

Primjećujem da se pripadnici moje generacije rado sjećaju odlazaka u Trst i kupovine tamo. Ja ipak pamtim i svoju ljutnju i živčanost zbog strke, jurilo se okolo gdje najpovoljnije nabaviti traperice, spumante, tenisice, drugu robu, kavu, gorgonzolu i druge namirnice, naravno kozmetiku...Usput bi eventualno zamijetili da grad uopće nije ni arhitektonski ružan.
Više nema potrebe ići tamo nešto posebno kupovati, zbog onog što je jeftinije nije se nužno spuštati u grad, u kojem su ionako strateške pozicije zauzeli umjesto nekadašnjih švercera legalni Kinezi. Drugarica i ja se opraštamo s lijepim dijelom mladosti odlazeći neobavezno, što bi rekli, na kavu.
U centru na obali i bez najezde socijalističkih turista nije jednostavno naći parkiranje, na najvećem parkiralištu košta euro po satu, al eto, uspjelo je. Jin odmah ulazi u okršaj s lokalnim psom, shvatamo da je i on živčan, treba negdje nešto prigristi. Smanjio se broj restorana u centru, a i pice, ništa ispod deset eura, e to principjelno ne ide. Nalazimo lazanje i meso s fotke povoljno na divnoj lokaciji, no o okusu ne bih. Jinu, koji je obično oštar kritičar, se začudo svidilo.
Onda smo mirno prošetali, po ulicama je kao i kod nas preduskrsni sajam, mene to ne oduševljava, namjera mi je samo snimiti natpise Upim i Coin, rijetke robne kuće iz onog vremena koje su se održale i čak su na istim atraktivnim lokacijama. Usput prolazimo pored Paprike s rasprodajom, drugarica odmah pronalazi super seriju cipela u raznim bojama, no njoj su se na prvu daleko najviše svidile plave, a uz plave nema baš što odjenuti, na kraju, iako Jin i ja navijamo, ništa. Uzgred pse smo vidili u izlasku čak i iz dućana sa živežnim namirnicama poput Spara. Cijeli pazar što smo napravili je litra maslinovog i jedan poklon.
U stvari glavni izgovor za put je bio kupovina baralgina, kad je prvi put nestao u Hrvatskoj, kupili smo u Trstu. Nema ga više ni tamo, obišao sam pet šest apoteka, kapitalizam je potpuno siguran u svoj trijumf, nije ga ni najmanje više briga koga što boli.
p.s.
Večer je bila lijepa pa smo se zadržali duže od planiranog, par fotki je čak uspjelo, no to već zaslužuje poseban post

Sve stariji ali ne i umirovljen ne uživam više na putu kao nekada. Štoviše vozimo uvijek najkraćim putem s ciljem što prije stići do cilja. Tako za Pulu, za koju se uzgred početkom travnja spremam, šah u igri, tamo putujem uvijek pljačkaškim putem kroz tunel Učku i čuveni ne iks nego ipsilon.
Ipak odlazak u neradni dan, u dobrom društvu, na umjetnički domijenak, iziskuje drukčiji pristup. Krivudava besplatna cesta uz more idiličnom obalom. Dogovorili smo se čekati na nekakvoj panorami, iako vožnja do Labina ni u kom slučaju nije preduga, treba putovati opušteno, i čemu uostalom forsirati. Pauza je uostalom dobro došla i Jinu kojeg su zbunili mnogobrojni zavoji pa praktično nije ni uobičajeno drijemao te curama koje su izdašno konzumirale vodu.
Pojavu lijepog hotelčića na super mjestu meni su odmah neutralizirali natpisi vlasnika, koji mlađe ni ne zanimaju niti iritiraju, doduše njima je fora i raditi selfie na izložbi dodirujući lagano eksponat uz koji stoji natpis "ne dodirivati" no to su ipak dvije različite stvari, jednu uvijek poštujem.
Na povratku smo imali prekrasan vidikovac u samom Labinu s zalaskom sunca, tu se već vidi razlika u kvaliteti fotografija u korist mojih suputnica, mom fotiću kad padne mrak uglavnom padne mrak.
Ručak ovaj put ne objavljujem, kao što bloger Miško na fejsu komentira, mesina s pomfrijem, marenda za 30 kuna, bili smo ekonomični no svejedno dugo čekali, nakon ispunjenog dana dio društva, bez Jina i mene, imao je after party u Rijeci.

U Labinu se odigravaju izvanredne stvari, prvi bijenale industrijske umjetnosti. U priču se uključila barunica, talijanska donatorica , kolekcionarka umjetnina i prijateljica već legendarnog umjetnika i mislioca Josepha Beuysa te je izložen i dio njegove zaostavštine. Jučer smo se u hodočašće uputili s dva automobila, put sam obalom je isto bio krajnje zanimljiv, o njemu, kao i samom Labinu možda poseban post, dobrih je fotki napravljeno. Imali smo i sreće, dočekala nas je Nataša iz Raše koja poznaje gradić, doogađanja su na više lokacija i sami se sigurno ne bismo snašli. Problem je i što je sve otvoreno najdalje do 18 sati, a nešto poput škole ni nije, tako da sam za selfie u rudniku zbrda zdola zgrabio neodgovarajuću kacigu, koja mi se začudo pokazala korisnom, jer nisam dobro procijenio visinu i uspio sam lupiti glavom o strop. Ambijenti su izvrsni, cijelo mjesto se uključilo, čak i u jednu od dvije banke su dopustili da mogu ući s psom razgledati tamo izloženo. Jin je inače bio pažljiv promatrač, naročito ga je zainteresirao video s radnicima Brodosplita. Bilo je tu još svježekritičnih angažiranih radova, portreti radnika koji su, ak sam dobro shvatio, rušili Miloševića upornim štrajkom, šahovske ploče na kojima su figure napola crne, napola bijele, slika s putovnicama koje plutaju morem, spominjem nasumce po sjećanju i neke stvari koje nisam odabrao među ilustracije posta.
Danas vole napisati da su Beuysove teze, počev od one da smo svi umjetnici, kontroverzne i da ih je pregazilo vrijeme, kapitalizam uz propratni antistvaralački idiotizam i štancanje administrativnih bezopasnih birokrata definitivno trijumfira, no ima nas još, iako nas se stalno podsjeća na ovisnost o njima i egzistencijalnu nesigurnost, ima nas dakle koji se nastavljamo truditi kvariti mladež. Istina ima i među nama čudnih suboraca koji smatraju da oni što pomažu umjetnike peru svoju savjest, da su psi proizvođači govana i neprirodan bijeg, neću dalje s oštroumnim pizdarijama, nego večeras na https://www.youtube.com/watch?v=_24AJjuPHEM&feature=youtu.be (mora ići copy-paste s adresom, nikad popraviti te linkove)od 19 možete uživo pratiti iz Rima Varoufakisa i još neke čudake koji misle da još nije sve izgubljeno. Borba traje, der Kampf geht weiter.

Tema jutra na twitteru u mojoj njemačkoj ekipi je osim terora u Belgiji, nastup jednog psycha na youtube kanalu, secira i to dugo i temeljito, da izgleda da nitko nije odgledao do kraja, na njemački patriotski način, antinjemicu Juliu Schramm. Brzo se otkrilo da je tip provokator masturbator koji je postao poznat videom nakon događaja u silvesterskoj noći u Kölnu ispunjenim seksualnim nasiljem imigranata prema prolaznicama, gdje mu je glavna teza otprilike bila, mi njemački muškarci im možemo pomoći, naravno samo ako one to zaista žele. Njegov youtube kanal je izuzetno posjećen, a očito mu ni ne nedostaje novčanih donacija za širenje domoljublja na njegov način.
Juliu očito zabavlja događaj kao realna reklama njenoj novoj knjizi koja je prije par dana izašla, no neki stariji upozoravaju na problem da je tip postao jako popularan među primitivcima koji ništa ne razumiju i spremni su za konačni obračun s antinijemcima koji ugrožavaju njihovu domovinu, uključujući i fizičko nasilje. Jednu ljetnu večer smo u razgovoru dotakli i blogove, Julia je otprilike konstatirala da je prirodno da su gro pratitelja i mog i njenog bloga oni koji nas uopće ne kuže, u suprotnom blogovi ne bi bili praćeni, složili smo se da dobar bloger mora biti provokator, a ona u provokacijama uživa, žao joj je samo kad je neki od zajedničkih poznanika ne razumije ili predoslovno shvati. Nasmijala se kad sam joj preveo komentar jedne naše cijenjene blogerice na svom blogu, s takvim fotografijama kakve objavljujem, koliko li puta dnevno moram masturbirati.
p.s.
Gornji video je samo ilustracija, znam da većina vas ne razumije, nije ni vrijedno prijevoda, problem je druge prirode.

Osvanula je predivna sunčana nedjelja, nismo morali misliti na babarogu ponedjeljka koji slijedi, slatka briga, kamo vani na ručak, jer šteta je ovakav dan protratiti doma. Nametnula su se dva restorana koje nismo upoznali, obadva s reklamiranim sunčanim terasama, panoramskim pogledom na Kvarner i more. Imaju i internet stranice, no odmah prvi me objašnjenjem kako doći do njega malo zbunio, al "Panorama Rustica" Volosko, pa nije Volosko neki grad, a bit će valjda i neki putokaz. Ulazimo u Volosko, table svih mogućih restorana, ali kao što mi se učinilo, nije unutra u gradiću, al gdje je. Pitam lika koji sjedi pred birtijom na ulazu, ljubazno mi objašnjava, uglavnom treba slijediti samo pravac prema Zagrebu. Nema šanse, nailazimo samo na neku zbilja rustikalnu neuglednu "Panoramu" bez obećane terase.
Nemaju pojma ni carinski policajci koji tu u zasjedi čekaju možebitne izbjeglice.
Ništa, okrećemo prema Rijeci, mene isto tako već duže vrijeme kopka restoran "Sorriso" kod bazena, isto imaju agresivne reklame po internetu. Tu već na Kantridi postoji i putokaz, parkiramo auto i slijedimo strelicu, doduše malo čudno naherenu. Ispada i tu nemoguća misija, zaobišli čitav bazen, ovdje nema ni pogodnih faca za pitati niti nam se da, mene jedino svuda živciraju ploče sa zabranama za pse, kažem, odvratno mjesto, i da nađemo terasu, vjerojatno bi bilo isto.
Idemo uskim uličicama prema gradu i oop, vidimo iz auta, konobica puna ljudi koji s guštom jedu, kočimo i parkiramo.
Problem, sve puno, jedino slobodan stol uz ulicu, ne smeta. Jin i ja jedemo izvrsne lignje, drugarica isti takav bakalar, cijene povoljne, svratit ćemo opet, nema potrebe za daljnjim traganjima na toj strani. Od gošće hotelijerke, bivše učenice, koja dolazi drugaricu pozdraviti, saznajemo da je to otvorio konobar što je prije radio na Sušaku i da je puno jer se prenosi usmenom predajom.
Inače baš sam jučer ujutro, čitajući nakon šetnje s Jinom, čitao o kapitalizmu koji nam vješto prodaje iluziju slobode i nemogućnost alternative.

Ljubav prema rodnom mjestu ubijana mi je postupno. Doseljenici koji su aktivirali vrata za izlazak preko terase na kojoj sam nekad guštao, u tradiciji je te narodne skupine, da na ulicu gleda dućan, koji se mora zaštiti od provala, a izlazi se na druga vrata kojih mora biti, ti novi komšije su bili samo zadnja kap. Uostalom cijeli stari grad je sad njihov.
Imali smo ogromnu šumicu u kojoj se plesalo, nisam plesao, al sam zalazio tamo, sva mladež je tu na zraku bila. Vraćeno je crkvi, sad je to ograđeni prostor koji nitko ne koristi. Tjeranje golaća s prostora iza Dražice najavio je svojevremeno u Novom listu neki Bugarin, balavi magistar, kak sam shvatio zadužen za strateški razvoj, uspješno odrađen dio misije s kampom Politinom, još šumica nije sva uređena i poravnata.
"Neptun" u koji sam neuređen zalazio, lokal na plaži, ruglo, nema ga više, uređeno je, lijep restaurant, ljeti smrdi, inače nema nikog. Umro je vlasnik i nestao minijaturni lokal s dušom "Ćuk", nitko se više ni ne sjeća da je nešto tako postajalo.
Dobro je, još nisam pokvario želudac, dobri su kolači uz more u luksuznoj slastičarnici, na mojoj fotki najjeftiniji od 17 kuna.
Zaboravio sam, kapije se zaključavaju u starom gradu, takva klima, treba se zaštititi od najgorih gostiju koje se ciljano agencijski privlači.
Skoro zaboravih, a uklapa se u jadikovku, bez brige, dobre sam volje, napisano može zavarati, dakle kažu, a ja i znam, u Kraljevici je nekad bila najbolja pizza u Hrvatskoj, više nije ni u regiji, može se izvuči zaključak recimo, da svi drugi napreduju.

Lijepo je vrijeme, nismo robovi ovog ponedjeljka, idemo na sunce, noćas je ekipa planirala i labinski bijenale za idući tjedan, uvijek mi padne na pamet, kako se relativizira to, uvijek je netko tlačio, al ja pamtim vrijeme kad nije bilo toliko moćnih diletanata, naravno, za šeficu u javnoj službi je dovoljno da se prilagođava promjenama vlasti, gdje bi stigli kad bi tražili poznavanje stranih jezika i osnova umjetnosti i kulture, tu su podanici, podanici koji zahvaljujući svevišnjem imaju jedan slobodan stvaralački tjedan koji će i vladajućim patuljcima poslužiti za smišljanje novih pakosti.

Ljudi se prave da ih se ništa ne tiče, ne vide što ,se događa bližnjima, gledaju svoja posla i boje se da izbjeglice ne bi došle i kod nas jer su muški skloni napastvovanju žena, takva kultura kažu. Mi pak kulturno sve podnosimo, jer treba biti socijaliziran. Društvo mi je stiglo, pratim raspravu krajičkom uha, a želim završiti post, što ćemo s onima koji žele da ih se prisili na promjenu perspektive. Piše Julia Schramm danas da nije dugo doživila da je se tako pohotno promatra kao danas kad je u vagon restoranu rukama jela pečenu kobasicu, što veli, vječna veza između Nijemaca i svinjetine. Ajmo pokušati dovesti post u red, ne ide, uskačem u diskusiju, Srećko Horvat mi izgleda oke, nakon kvarat stoljeća jedan europski ljevičar u Hrvatskoj, jedino koliko sam ga počeo čitati, sviđaju mu se čudni filmovi i polazi od pretpostavke da smo svi gledali serijal "Umri muški".

Roman prvijenac vukovarske braniteljice i dugogodišnje blogerice Tanje Belobrajdić (babe Ljutice) "Crni kaput" izazvao je prilično pozornosti pri izlasku i vjerojatno bi bio i čitaniji da ga je lakše nabaviti u nekim krajevima, evo ja sam sinoć do njega došao preko jake veze i danas odmah pročitao. Najviše reklame autorici su napravili neki, koji su roman očito samo preletili pogledom, tražeći rečenicu dvije, koje bi im pomogle u već iskonstruiranoj priči kontra autorice, vezane uz njen privatni život u ratno vrijeme.
Činjenica da sam roman pročitao u dahu, strpljivo presjedivši par sati, dovoljna je preporuka, koliko god mi odbojan bio žanr ratnog romana. Zanimljivo da autorica piše u prvom licu i to kao muškarac, i na tom tragu dolazim do jedne pomalo paradoksalne primjedbe, dok su muški likovi zanimljivo i uvjerljivo, u malo bitnih rečenica, karakterizirani, ženski su u tradiciji hrvatske književnosti karikaturalno bljedunjavi kao i negativci, što je pak donekle razumljivo.
Motiv naslovnog crnog kaputa i njegovih gumba je pak izvrsno izvezen do kraja.

Pizza kod pravog pravcatog gvardijana u istoimenom lokalu na Trsatu, unutra zgodno uređeno, fotke služe simpatičnom kultu ličnosti, svejedno mi se baš nije dalo fotkati.
Imao kratki dijalog danas s kolegama izuzetno lošeg pamćenja, ispadam jako asocijalan, to pomalo iritira.
S druge strane nekadašnji subkulturni suborci bi me aktivirali i definirali, prilično naporan dan.
Laku noć i bez ljutnje, post dnevno do daljnjeg treba ići!

Može izgledati čudno, ali ja sam kao mladac prezirao sve koji su se trudili oko odijevanja. Što netko ima na sebi bilo mi je apsolutno nezanimljivo, razmišljao sam samo o porocima i minimalnom osmišljavanju noćnih druženja. Nosio sam bradu i jedno vrijeme dugu, pretežno neurednu kosu, ionako nikakve kvalitete. Od mode su mi odbojniji bili samo sport i zdrav život, u plesu nije dolazilo u obzir izražavanje osjećaja, osim u užem društvu, kad bismo u krugu mlatarali glavama uz jednolične ritmove skupina kao birth control i can. Kod stiskavaca jedna ruka je bila jednim prstom zataknuta u džep.
Promjena ipak nije došla preko noći. Uvijek sam volio uopće umjetnost pa i likovnu dvadesetog stoljeća, a majstori boja poput Yvesa Kleina su me oduševljavali. Dugo sam živio u rockerskoj komuni u kojoj skoro nikog ništa izuzev psihodelije i hard rocka nije zanimalo, tako da su te neke moje zanimacije ostajale neprimjećene, kao i šah, u klub bih odlazio u rijetkim trenucima zatišja i dosade.
Živjelo se intenzivno, a već sam pisao, umiralo mlado i prije rata. Kad sam se odselio i time odvojio od društva nastavio sam samodestrukcijom, dok nisam došao do ruba. Prekinuo sam naprasno, kako sam uvijek sve radio i uz novi životni stil, bez jeans košulja i jakni, počeo birati i adidaske koje nisu bile crne ili bijele. Počeo sam primjećivati društvo i prirodu i uživati. Vratio sam se slatkom neumjereno kao u predpubertetu. Počeo sam fotkati ali ne mrtve prirode. Objavljujući sam počeo primjećivati. koliko je jadnika i budala na svijetu, sva ona desetljeća nisu me te budale ni najmanje uzbuđivale ni zanimale.
Istovremeno sam se vježbao toleranciji, naučio sam da je starije glupo u nešto uvjeravati ili ih pokušati mijenjati.
Svejedno, ako se zaoštri pobuna, uvijek ću razumijeti one koji su ostali iste budale kao ja nekad, iako me mnogo više zanima, kakve ću kombinacije boja zateći na ulici, od onoga, što će moji nekadašnji drugari ispregovarati u moje ime i za moje dobro.

Ipak ću se i ovdje osvrnuti na polemiku koju sam jučer vodio na vrlo čitanom fejs zidu, a tiče se naturizma ili nudizma (ne od glagola nuditi kako kod nas misle, nego od riječi "nudus" što znači gol) u nacizmu i socijalizmu. Prva teza mog suparnika je bila da je u Hitlerovo vrijeme naturizam doživio procvat po uzoru na antičke uzore, a da su se kasnije u socijalističkom dijelu podijeljene Njemačke samo nadovezali na to naslijeđe. Jedna od teza, koju je naravno teško provjeriti,mu je bila da je rat spriječio izgradnju hotela za 35000 gostiju na sjeveru Njemačke.
Bio sam stipendist socijalističke DDR, a golotinja me uvijek zanimala, tako da sam potvrdio da je od 1942. Hitler počeo zakonski tolerirati FKK pokret, prvi je regulirao pravila igre, a zanimljivo je da se mjesta gdje se ta vrsta kupanja prakticirala nisu smjela viditi s uobičajenih šetnica zbog moguće estetske sablazni, nisam vjerovao dok nisam vidio taj članak. U DDR-u je kulturu slobodnog tijela podržavala sama vlast, posebno od sedamdesetih godina, ideolog je bila Margot Honecker supruga socijalističkog vladara, zahvaljujući čijim dopisima golotinja ni u vrtićima, školama i domovima nije bila bauk, to nas je sve zateklo, a do rijetkih tekstilnih plaža normalnih za goste iz drugih dijelova svijeta vodili su putokazi.
Sljedeća teza drugog supolemičara je širom raširena na ovim prostorima, a glasi da je najviše nudističkih plaža bilo u Jugoslaviji. Istina je da se naturizam tolerirao znatno više nego danas, te da je Koversada svojevremeno bila najveća i jedna od najpoznatijih takvih plaža u Europi. Nikad se nisam kupao po uređenim plažama, uvijek na divlje, ali sam 1992. ljetovao u Koversadi, rat je bio i znatno su snižene bile cijene za domaće goste, bilo je jako puno gostiju iz istočnog dijela tad već ujedinjenje Njemačke, konačno su dobili priliku doći na toliko reklamirano područje.
Bitna razlika između naturizma u DDR-u i onog na Jarunu i Jadranu za vrijeme Jugoslavije je ta što je u DDR-u imao podršku zvanične politike, a ovdje se tolerirao da bi se došlo do deviza od turista i u Jugoslaviji je u postocima sigurno bilo znatno manje golaća.
Danas je situacija puno čednija i gora i na ovim i na onim prostorima, s tim, moji čitatelji to pamte, u Berlinu imamo livadu i kupalište u samom centru grada.
I s fotkama ću probati ići kontra nekih predrasuda, meni se često znatno više toga priviđa kad vidim nekog u nezdravom mokrom kostimu ili samo gaćama:

Na stijenama je naravno znatno ljepše nego u gužvama plaža:



Koliko sam primjetio svih ovih godina najviše fotkaju mlade strankinje i stranci, jednu mladu Talijanku, čuo sam jezik, sam slijedio 2009. uslikati jer me fotkala skrivena dok sam izlazio iz mora, primjetio sam iz mora da snima i druge, a nije mogla umaći jer su ispred nje laganim hodom šetali roditelji, baš me zanimalo kako izgleda netko tko nema kriterija pri izboru modela

Oznake: FKK, DDR, jugoslavija

Drugarica je s obljetnice mature došla nešto iza tri ujutro, čuo sam Jina kako se zaletio prema vratima i onda skoknuo do vecea te vidio koliko je sati. Ujutro nakon šetnje i dućana ljenčario sam na fejsu, upao u polemiku s tipom koji sve zna o svemu, dio o kulturi slobodnog tijela u DDR-u i Jugoslaviji, te fašističkoj Njemačkoj ću možda iskoristiti u postu, već sam danas pripremio fotke no u međuvremenu je drugarica ustala, pričali smo o tom što se događalo, taj njen razred i ja smatram povijesno najboljim uopće.
Kavu smo pili na brodu hotelu Marini, odličan ambijent, imaju akciju kava plus cedevita 12 kuna, a budući da otkad ne pijem kavu nemam ideju za pijaču prije ručka, pripala mi je cedevita iz kompleta, iznenadilo me pitanje od čega, meni nebitno, tu sam radi ambijenta, par put se brod od udara bure lagano zatresao, super osjećaj. Malo sam bio sjetan zbog relativno praznog prostora, sjetio sam se kak smo mi znali u mladosti sjediti npr. u Sarajevu u hotelu Evropi, za drugim stolom žive legende poput npr. Zuke Džumhura, sav život je bio pred nama i pod našim nogama, a sad to "no future" doba.
Ručali smo u izvanrednom ambijentu pizzerije Bracera po prvi put, volimo majstora šarenila Voju Radojičića, a sve je ispunjeno njegovim radovima, osoblje uopće nije bilo neljubazno kako se po gradu priča, dapače, s oduševljenjem su pozdravili Jina tako da nismo ni morali postavljati ono mučno pitanje može li gospodin s nama unutra, a pizze su bile jako dobre. Na povratku kući sam pokušao skicirati jednu priču koja mi je već neko vrijeme u glavi, onda sam s razočarenjem na twitteru pratio prve rezultate njemačkih izbora u tri pokrajine, evo vidim da je i frendica Julia shvatila jednu zabludu, uvijek se kuka da malo ljudi izlazi na izbore, evo sad ih je izašlo puno i rezultati ispunjavaju nelagodom, fašizam kao odgovor na teror razuzdanog kapitalizma.

Tip je zakonski bio u pravu, nije se morao skloniti metar nazad i propustiti drugaricu da se vrati na glavnu cestu, popela se u jednosmjernu za iskrcati mene i Jina sa stvarima, kad se popela na nespretni trotoar za propustiti nije bio zadovoljan, malo je čekao da bi onda izašao iz auta. Onda sam ja eksplodirao i ponovo pogriješio nazvavši ga majmunom, majmuni su inteligentna živa bića, on mladić širok poput trokrilnog ormara, se okrenuo i krenuo prema meni, u sekundi sam imao kamenčinu u ruci i uz psovku ga pozvao da priđe, susjeda je upravo izlazila s psom, vratio se u auto i produžio dalje, ovaj put neću završiti niti u zatvoru niti u bolnici, to su bili alternative. Pozdravio sam se sa susjedom kao da ništa nije bilo i Jin se pomazio s njenom kujicom.
Iako je Opatija uglavnom puna starijih turista, modno nije ni u kom slučaju dosadna. Oraspoložio me slovenski turistički vodič, improvizirao je nevjerojatno zanimljivu priču o djevojci s galebom, rekao istinu da je navečer prekrasno osvjetljena, no to nije bilo dovoljno nego je opisao kad je jak jugo da sve pršti i izgleda kao da sirena izranja iz morskih valova, vidio sam po očima da su neki upijali priču, uvijek postoje oni koji slijepo vjeruju turističkim pratiocima, sreća pa neće biti tu kad puše olujni jugo i u tome se razočarati. U svakom slučaju meni su takvi pratitelji draži od onih koji hronološki nabrajaju povijesne fakte.
Meni je lepinja još bolja onako topla nezamašćena, konobar me iznenadio pitanjem želim li ćevape u lepinji ili s lepinjom, ja sam cool istog trena odgovorio odlučno "odvojeno".
Berlinska frendica bivša piratica Anne Helm će biti na izglednom mjestu za parlament svoje nove stranke die Linke, pirati su sve slabiji, ali ova struja mladih koju sam u Berlinu podržavao i koji su unutar stranke izgubili od kompjutorskih štrebera, ti su nakon poraza otišli tamo gdje ih žele i kao što sam tipovao uspjet će, u Njemačkoj nada živi.

Jučer smo imali raspravu o depresiji, uglavnom sam šutio jer su mi samo padale na pamet ironične primjedbe i crni humor. Danas mi je greškom u prostoriji par minuta išao sabor na teve, drugarica je razgovarala na mobitel pa je kao prebacila na program koji "se manje dere". Ubilo me u pojam. Mi smo takve preseratore u mladosti odgojno pljuskali, imamo u školskoj generaciji jednog popa, doduše protestantskog, i to je postao u SAD-u nakon bijega od rata na ovim prostorima. Neki dan sam malo razmišljao, što bitno de facto mogu ovi iz nove vlasti pokvariti, padala su mi na pamet samo prava seksualnih manjina i imigranata, al može se, može. Prvo što sam jutros pročitao je o planu za penalizaciju prijevremenog umirovljenja, zabranili bi mladima masturbaciju, što će drugo raditi, kad je ovim perverznim vlastodršcima gušt držati bake i deke na poslu.
Umro mi jedan vršnjak, doduše u Srbiji, piše frendica na fejsu, nije se uspio izboriti da ponekad dobije barem slobodnu nedjelju.
p.s.
Drugarica sutra slavi s jednim svojim razredom 20 godina mature, izuzetan razred, sjećam se programa njihove završne zabave, ujedno mi se čini da je to bila zadnja godina kad se još radilo stvaralački, nesputano, sa zadovoljstvom, demokracija se još nije bila konsolidirala.

Dobro jutro! Nakon stresnog obavljanja prvih jutarnjih obveza i šetnje s najboljim prijateljem slijedi opuštanje prije nastavka u istom stilu, imam sjednicu oko prilično ozbiljne situacije u kojoj se nalazi djevojka iz mog razreda, a nakon sjednice ide nastava.
U stvari dobro je počelo, iako sam bio zdvojan oko odabrane fotke, Julia je zadovoljna mojim jučerašnjim postom, čak je na twitter stavila link na njega i odmah je znatno porastao broj posjetitelja, posebno onih koji hrvatski pojma nemaju poput nje .
Druga stvar me brine, što je s blogom od Annaboni, ona kaže da ne može na njega, da ne zna o čemu se radi. Ako je sama nešto sprčkala, čini mi se da se to već kod nje događalo, jel zbilja i kako moguće napraviti privremeno praznu stranicu pa onda vratiti blog, to bi već bila fora, ako su neke druge stvari u pitanju baš i nije

Za sutra je najavljen izlazak iz tiska druge knjige Julie Schramm, već s prvom naziva "Klikni me" pokazala je da zna izazvati medijsku pozornost, štoviše prouzročila je neviđeni shitstorm na twitteru. Naime, iako onda jako mlada, bila je u predsjedništvu piratske stranke, tada stranke u usponu, no pristala je na zakonsku zaštitu knjige od kopiranja. To je bio odličan izgovor članovima iste stranke da krenu u žestoku hajku protiv tada najradikalnije od njih. Na blogu sam predstavio stranku i njene njemačke protagoniste, izrazivši jasnu simpatiju prema mladoj pobunjenici i već tad formiranoj feministici.
Kasnije smo se i upoznali u Berlinu, pričali o Nietzscheu, anarhizmu, provokaciji kao stilu njenog života, slične osobe sa scene su nam bile simpatične, te smo nastavili kontakt preko društvenih mreža, twittera i fejsa. Na marihuana maršu sam imao kratku raspravu s jednim starijim aktivistom koji se čudio, kako je nestalnu mogu podržavati, te dodao da je politički mrtva. Potpuno krivo, konstatirao sam, mi smo politički mrtvi ili barem biološko-politički. Julia je napustila piratsku stranku koju su preuzeli dosadni de fakto apolitični tipovi te pokrenula blog projekt o kancelarki Merkel. Izazvala je dovoljan interes za novu knjigu koja eto izlazi.
Ušla je nedavno u stranku Linke, parlamentarnu stranku njemačke ljevice i na predstavljanju knjige će raspravljati ni manje ni više s dugogodišnjim vođom i čovjekom koji je s lijeve pozicije rušio Ericha Honeckera, Gregorom Gysijem.
Zanimljivo, kad sam na blogu pisao o susretu u tadašnjem berlinskom piratskom birou ova fotka mi djelovala totalno bez veze, nisam je objavio, sad mi eto neke objavljene djeluju bez veze.

Oznake: Julia Schramm, Merkel, Gregor Gysi

Baš me zanima hoće li kod nas biti mekši fašizam nego u Mađarskoj i djelomice Poljskoj, što će se sve zabranjivati, protiv kojih manjina će se usmjeriti bijes, gdje će sve ugrađivati kamere i eventualno chipovi, u kom smjeru će se dalje ispirati mozgovi, u stvari i ne zanima me, zanima me koliko će nas eto, koji se danas u razgovoru šprdamo, kakve nam stručne kreature trpaju u prvi plan, dočekati mirovinu.
Za društvo nema nade, evo ovi ismijaše ideju treće opcije, što ćemo sad tražiti četvrtu.
p.s.
Konačno nakon predugog vremena opet sjedim na lopti pred kompom, možda ponovo bude dobrih postova, u Decathlonu sam našao povoljno pumpu za Pilates, inače taj dućan sam par godina bojkotirao jer je valjda jedina jača firma u Berlinu koja ne dopušta ulaz pasa, naravno osim ozloglašene robne kuće Alexe.
p.p.s.
Fotografije su bile odabrane za post s radnim naslovom "Moralisti i manijaci", napisao sam još popodne, otišao u šetnju s Jinom i vrativši se pametniji, obrisao ga, dobar je bio, ali nije dobro vrijeme, sad mi se ne da tražiti druge fotke u arhivi, aktualno ne fotkam ništa osim slatkog.

Stiglo domaće, kulenova seka i špek, seka ljuta poput virovitičkih krvavica koje sam upamtio prije par godina, špek još nenačet, miriše. Frend popušio sinoć kaznu, napuhao alkohola, slijedi globa, pitali ga jel vozi suputnica, naravno da vozi, kaže meni, možeš misliti. Nakon požurivanja i fingiranja promjene mjesta odvezao auto dalje, svi kaže pažljivo rade svoj posao, barem su tri prekršaja napravili prije nego što su me zapisali, a na kraju i odvezao auto.
I dalje rješavam uglavnom neobjavljene fotke iz fotića, naravno pretežno Berlin, gdje bi se žensko ovdje usudilo tako nehigijenski sjediti. Neki se sjećaju možda kako sam pohvalio prvo berlinsko brijanje glave, nisam objavio samoslik u podzemnoj jer nije najbolje uspio, ajd ipak se vidi, ovako glatko kod nas ne ide. Tri mlada Turčina imaju stalno pun salon, s brijačim aparatom rez po želji pet eura, tamo najjeftinije, ja ovdje imam znatno povoljniju ženu, al nema one mašinice.
Ne stignu mušterije prelistati novine niti koga briga...

Danas sam dobio partiju, a onda uvjerljivo i ekipa, pet pobjeda i jedan remi protiv inače ne tako lošeg Pazina. Eskivirao sam poziv na ručak, iako besplatan s ekipom, teška su vremena, treba biti doma, tko zna što nas sljedeći radni tjedan čeka. Doma se jela izvrsna jetrica s pireom i paprikom na salatu, ma to je meni jedan od specijaliteta.
Inače glede nekih komentara u prethodnom postu, stvarno je bilo u jednom momentu u igri da baš ja krenem prvi s projektom šaha u škole, neke predradnje su napravljene, predsjednik županijskog saveza se složio, al jasno da sve što traži puno papirologije ja ne mogu izgurati, ma krenuli bi mi i nezvanično, al ne biste vjerovali, pa neću ni napisati, koliko košta pokazna šahovska ploča naprimjer.
Čuo danas da mladi sve manje podnose starije, razumijem ih, pogledaj koji likovi, onaj moćnik u saboru tvrdi da nikad nije ni masturbirao, a meni baš sliči na one tipove iza drveta.

Danas prvo ćevapi, a onda šahovska liga, početak i odmah derbi meč, trebao sam igrati protiv, upamtio sam jedan davni komentar, miljenika naše blogerica lavlje kraljice majstora Mažurana, no kapetan moje ekipe je napravio rasporedom igrača čudnu taktičku varku, pa sam si igrao protiv osobno mnogo nezgodnijeg igrača. Partija je za promatrače izgledala jako čudno, naime najveći dio vremena ploča je bila bez ijednog igrača, samo se pozicija mijenjala. Ja inače nikad nisam razvio taj svoj, što je pokojna veličanstvena Semka Sokolović Bertok jednom izrekla, najveći talent u bivšoj državi, upravo zato što nemam discipline za sjediti, a ovaj je još gori od mene.
Posebno s tim igračima, koji imaju kao danas znatno veći rejting, izbjegavam utabane staze, što ja znam što se u međuvremenu u teoriji otkrilo, al večeras je došlo do pozicije kakvu pamtim prije četrdeset godina, kad sam radio na šahu i kao klinac pionir ravnopravno igrao protiv Predraga Nikolića, danas elitnog velemajstora i trebalo je odigrati potez lovac be sedam, nisam odigrao ni onda ni sad, i oba puta sam izgubio, sad mi je makar čini mi se konačno jasno da je potez nužan iako mi još uvijek izgleda da bi tu moralo biti nešto bolje.
Na kraju sam zbunio publiku s par blef žrtava, protivnika nisam, mada je zastao malo iznenađen, kaže nevjerojatno, znao sam da mora biti zajebancija, al zadržao si tako ozbiljnu facu, nasmijao sam se, jasno da je bila zajebancija, al jesil vidio, nasjelo bi ih, tih ljudi koji ti proučavaju lice umjesto da gledaju svoja posla.

Evo ipak ću se nadovezati na jučerašnji post i pokušati objasniti zašto imam čistokrvnog psa iako to naizgled proturječi mom cjelokupnom životnom stilu.
Kao mlad sam često selio, rođen na Krku, Ušće u Srbiji, Vareš i Sarajevo u Bosni s roditeljima istovremeno u hrvatskoj Rijeci.
Nisam odrastao s primjerenim curama i dečkima, onima koje bi npr. roditelji zaželjeli svojim princezama za društvo, ne pamtim nikog iz užeg kruga koji se npr. baš bavio nekim sportom.
Imam rana iskustva samoubojstava u ekipi, jednom smo se s lijesom verali preko zaključane ograde groblja, hođa je pokušao spriječiti pokop.
U ratu su mi masakrirali ponajboljeg frenda kojem sam par dana prije uspio dostaviti u Bosnu šteku Opatije, zatim recimo frendicu, jer ne znam kak bi Barbaru definirao, pisao sam o njoj, ubio je geler od granate na dan evakuacije iz opkoljenog Sarajeva.
Par smrti čisto kao ilustracija okružja, živjelo se recimo intenzivno, imam iskustva i par komuna, ne onih za odvikavanje.
Pušiti sam prestao kad sam već dobrano iskašljavao pluća, pivo sam ostavio kad su me neki već lagano otpisivali, nećeš moći još dugo tako govorila mi je sad već pokojna znatno mlađa blogerica s kojom sam se najčešće sretao u Zagrebu.
Idemo na temu, kao mali sam imao psa koji me jednom od radosti što dolazim oborio, nisam ga razumio niti više volio. Pse treba imati kad si spreman. Ja sam bio spreman kad sam se odlučio dati si šansu još jednom promjenom životnog stila, krenuo kod svog Koreanca na akupunkturu i masažu, brzo me i doslovno uspravio.
Glede psa išao sam logikom da ljudi koji su prošli dosta trauma ne trebaju istraumatizirane pse. Susjed mi ima divnu kujicu iz azila, Jinovu možda ponajbolju frendicu koja žestoko laje na sve odrasle muškarca koji joj se približe npr.. Drugoj frendici je pas bio boležljiv, doživio godinu i pol. Nisu argumenti, ali...U trenutku kad sam nabavljao psa ne bih se kladio na svoju budućnost, niti tko će duže živiti, razmišljao sam o svemu, jazavčari su mi izgledali najprivlačnije, al nije ih kod nas bilo jednostavno nabaviti, zanimljivo, Trstom čini mi se dominiraju, a vestiji su jednostavno preslatki, zanimljivih karakternih osobina, pravi izazov, a onako usput ni ne puštaju dlaku, to je to. Nisam znao da su odlični prijatelji i liječnici.
Naravno da nemam ništa protiv pasa iz azila, time dodatno činiš i dobro djelo, a vrlo često ispadnu i zahvalni i superiorni ovima drugima. Od rodovnice nisam imao nikakve praktične koristi, a putovnicu dobiju svi. Ipak nemojte nam popovati, većina nas zna zašto smo uzeli baš određenu vrstu pasa, većini nije bio motiv mir u svijetu, pripremali smo se. Uskoro će ionako velika većina ljubitelja pasa uzimati one iz azila jer si druge neće ni moći priuštiti.

p.s.
Kategorija moda, ova hrabrost danas me srušila s nogu i natjerala da ipak vadim fotić iz torbe

U pse se svi razumiju kao i što većina misli da drži u uzdama svoje živote. Jutros sam nakon rutinskog pozdravljanja dobio pitanje od vlasnika psa koji je fakat pitom i nikad vezan, pitanje koje u prvi mah uopće nisam razumio, težak jezik taj hrvatski :" Jel Vaš pas ikad šeta sam?". Mislim još nisam siguran jesam li shvatio, al sam automatski odgovorio, budući da se nalazio na cesti u mom društvu :"Na cesti ne.", na tome je i završilo, jer se na meni vidi, često sam kritiziran zbog toga, kad smatram dalju priču besmislenom, kao, trebao bi biti finiji prema ljudima. Jednom sam istog tog, rijetko nam se ukrštavaju putevi, čuo kako govori da se nekima psi, kad bi ih samo jednom odvezali, nikad ne bi vratili.
Ipak me pitanje, intonirano kao kritika, toliko razumijem ako ne kužim sadržaj, malo dotaklo, pogotovo što se Jin tvrdoglavo ukopao, očita mu je želja bila da skrene na tu livadu, uobičajeno je zaobilazimo, s koje je došao "slobodan" pas i pronjuška ono što je ovaj prošao. Neuobičajeno, iako baš i nisam imao vremena, niti popuštam "ucjenama", otkopčao sam ga i on je odjurio. Ja sam ostao na cesti. U momentu kad sam pogledao i Jin se automatski zaustavio, već je bio daleko i onda, vidivši da gledam, nastavio udaljavati. Slegnuo sam ramenima, okrenuo se i nastavio ulicom u suprotnom pravcu. Nisam se osvrtao, za minutu je Jin dojurio iza mene, vezao sam ga. Jedan auto ga je lagano zaobišao. Bio sam ljut na sebe, kome se ja to dokazujem.
Mislim da sam već spomenuo na blogu situaciju kad je lik iz vjerojatno najpopularnijeg riječkog benda stajao s društvom na trotoaru u centru grada i očito se glasno i dobro zabavljao. Tu je bio i jedan odvezani pas mješanac avlijaner, koji Jinu, kojeg sam ja kočio, jednostavno nije dopuštao prolaz. U trenu kad je Jin prigušeno počeo upozoravajuće režati, naša punk zvijezda je šeretski pitala, koja je to pasmina, odgovorio sam zapadnoškotski bijeli terijer, prvo je veliki glazbenik, a za njim cijelo društvo, svi su prasnuli u smijeh i onda se dogodilo. Dosadni avlijaner je pokušao zaskočiti Jina, ja sam opustio lajnu, Jin ga je gricnuo i režeći oslobodio prolaz, ovaj je uzmakao. Ekipi su se iskrivile face i čuo sam odlazeći, nekim ljudima bi trebalo zabraniti pse.
U Berlinu sam diskutirao s jednim piratom koji je koautor, tamo u nekim dijelovima grada prihvaćenog zakona, o pravu psa koji položi ispit, da se kreće gradom bez povodca. Njegov veliki pas navodno nikad nije bio vezan, iako je muškarac, Jin se nije svađao s njim, složio sam se da su u principu na pravom putu s tim zakonom, no njemu je svejedno, osjećao sam, smetalo što je Jin vezan. Da se na drugoj strani prometnice pojavi zgodna kujica, njegov pas, iako slobodan, ne bi došao u iskušenje pojuriti preko, za Jina pogađate što bi se dogodilo.
Postoje i razlozi zašto ipak nisam odabrao mješanca iz azila, no to je već druga tema, nisam siguran ni da me ovo puno čitatelj/ki/a moglo pratiti.
p.s.
Nastavljam čistiti fotke koje sam iz nekih razloga ostavio u fotiću.

Veteran i vjerojatno najpoznatije lice sadašnjih njemačkih Zelenih zaustavljen je s minimalnom količinom kemijske supstance okarakterizirane kao droga. Odmah je dao ostavku na sve funkcije, zasad ne i na mjesto u parlamentu. Dosta zakona, od istospolnog partnerstva, sam se vodi kao udovac, partner mu je preminuo, do npr. obeštećenja preživjelih stranih radnika u nacističkoj Njemačkoj, progurana su zahvaljujući njegovoj upornosti. Baš čitam koje je zakone progurao, mislim da nijedan zasad ne bi imao nikakve šanse u Hrvatskoj.
Priznati borac za ljudska prava još iz vremena borbe za ujedinjenje Njemačke. Taj zakon, zbog kojeg danas strada, je glup, promijenit će se u njemačkom parlamentu, ali još nije. U Njemačkoj se ipak solidariziraju ljudi s čovjekom, nikakve koristii od toga, ali ipak, vidim svi moji poznanici se oglasili na twitteru.
On ipak neće financijski propasti. Razmišljam mada mi nije ni posebno važno, koja od mojih slabosti će me bespovratno dokrajčiti, mada nije ni nužno, kod nas su dovoljne i sitne promjene tumačenja zakona.
Bivši učenik, sad vlasnik hotela u Njemačkoj, svratio na par dana, danas mu u šetnji izgrizen pas bez posljedica po neodgovornog vlasnika, to je ovdje normalno.
Strepe ljudi od terorista.

Jučer sam izgleda pomogao uspješno riješiti jedan međuljudski problem vjerojatno zato što nisam bio siguran kako ću postupati kad se suočim s akterima. Sličan slučaj sam par godina ranije rješavao na sasvim drugi način, isto relativno uspješno. Ta promišljanja posebnosti situacija dovode sve češće do problema u praksi, svi nadzornici podrazumijevaju ciljani rad do jasno definiranog željenog cilja. Godine zatupljivanja i masakriranja progresivnih ideja dovele su uspješno do željenog cilja, da prilagođeni poslušnici mogu materijalno napredovati i trovati djecu zadovoljstvom sretnih robova.
p.s.
Zanimljivo da se čim stavim fotografiju nekog jela sjetim označiti post kao "gastro", a modu, vrlo često dominantnu na fotkama, najčešće zaboravim, nešto slično se događa i čestim nezarezivanjem zareza.