Jučer sam diskutirao o trivijalizaciji života pa mi se logično nametnula tema i trivijalizacija bloga, naravno s mojim blogom kao predvodnikom na tom području. U kič društvu s sustavom favoriziranja kič vrijednosti je, skužio sam prekjučer, i stvarni bijes kad se pojavi, kičast. Nemamo pravo biti bijesni kad nam se dogode izuzetno glupe nepravde, jer se i sami trudimo prilagoditi poretku stvari koje su tako postavljene, odnosno eventualno tom poretku čak pomažemo pokušavajući zakrpati najočitije apsurde. Logično je da poredak bez stvarnih vrijednosti neće po nosu opaliti svoje nositelje, nego one za koje je očito da ga baš i ne cijene, i sustavu je, kao i ljudima, doduše na malo drukčiji način, potrebno priznanje. E tu priznajem, svi smo mi krivi, ali samo u jednom smislu, zbog konformizma osobnog izbora, ja sam npr. nekoliko puta odgledao Severinin uredak do kraja, i to zaustavljajući ga, a nijednom građanina Kanea. Imam doduše opravdanje, masovna kultura je bila područje mog istraživanja, ne vidim baš najbolje, niti je filmić premium kvalitete, a tad smo na blogu raspravljali o intimnim frizurama, pa sam htio dati aktualni primjer, koji iz prve nisam mogao razaznati.

p.s.
Na jednoj fotki su posljednji ražnjići u "Marunu", stavili su znak za zabranu uvođenja pasa, iako bi vjerojatno kao jučer tolerirali mog prijatelja, sam znak me iritira, baš svakoj gluposti ne moramo davati legitimitet.

Što ćemo sa svima onima koji nemaju opravdanje?

Cijeli dan sam vani i više nemam pojma koje sam fotke stavio, bilo je to oko podne, izašao sam s psom u šetnju prema gradu na marendu i maloprije se vratio kući, nije baš tako isplaniran dan. Sad mi se spava, a razmišljam o psihologiji svakodnevnog fašizma, jačanju zlobe i ljudske gluposti kao prihvatljivih načina ponašanja kojima se riskantno suprotstavljati, razmišljam o stvarima koje nije uputno konkretizirati, zato za danas samo, laku vam noć, ak se dobro sjećam, može oznaka moda.

A ništa
kad sam bijesan
da ne bih nekog ubio
napišem pjesmu.

To ne znači
da na kraju neću
nekog likvidirati
ali dobivam na vremenu.

Mislim i pas je terepaut
vidi da sam dekoncentriran
i otrijezni me
napadom na većeg od sebe.

Kao da veli
odgovoran si i za mene
smeće čisti
kad mene ne bude.

I stvarno je tako
dok još imaš nekog
trebaš pajace kontrolore
pustiti nek drkaju.

p.s.
Fotke apsolutno nemaju veze s odvratnim pajacobabama koje misle da upravljaju tuđim životima.

Kestenje živi
jesen se zahuktava
Oda životu.

Nije greška u velikom O, sretoh se jučer s blogericom Pozitive u gradu, ja sam pio običnu vodu, ona mineralnu.
Napričasmo se, izanalizirasmo stilove blog komentatora, ne možemo ponekad s njima, ne vrijedi bez njih. Neki nam fale poput Mayday zadnje vrijeme, neki ne, pa ih nećemo ovdje ni spominjati.
Život praćen zlobom punog mjeseca ruši brzo ugođaje idiličnih susreta, ružno se najavilo za sutra, ostavit ću ga danas sa strane, ako se ne nametne.

p.s.
Uvod nema veze s aktualnim(?) natječajem, samo vježbam disciplinu.

Naš uvaženi akademik se prije određenog vremena, ismijavajući površnost i ispraznost forme bloga, ispunjene samoljubljem i samoslicima, posebno osvrnuo na one koji na netu objavljuju fotografije hrane, koji pak kompleks oni imaju. Jučer sam vam pokušao dočarati ono po čemu hotel u blizini Novog Vinodolskog možda zaslužuje svojih pet zvjezdica, ali eto, mene je začudo baš i zanimalo, kakva me hrana tamo čeka i znao sam da ću i na tu temu nabacati par fotki. Zapravo mi je toga nedostajalo kad sam čitao dojmove njemačkih gostiju koji su hranu i uslugu svrstali u bolne točke svog boravka tamo.
Uz doručak nisam radio fotke, standardno je dobar i obiman, odmah ću napomenuti da je sve na principu švedskog stola, ma i kroasani su bili bolji nego u jednom hotelu kojeg sam se sjetio za usporedbu, al je ime tog drugog hotela zaboravljeno. Juice nije bio stopostotni, al to nisam ni imao iluzija, ujutro pijem čaj, bio je šarolik izbor, praktično valjda sve podravkine vrste, eto testirao sam crni i drugo jutro čini mi se jabuka i cimet kombinaciju, nisu me potakli da promijenim mišljenje o tim čajevima, ovaj voćni mi je čak i prijao. Svega što misliš da bi trebalo biti za doručak je bilo, naravno, nemam pojma npr. kakve su bile hrenovke, nisam probao.
E za ručak i večeru su internet kritičari većim dijelom u pravu, doduše mislim da postoji dovoljna raznolikost glavnih jela i da to nije problem. Meso za moj ukus, osim pohanaca, je uglavnom bilo ili preprženo ili čak blago zagorjelo, pljeskavice su bile čak katastrofalne kvalitete. Sad se pitate valjda, koja budala po hotelima jede hranu od mljevenog mesa, pa ovo je ipak pet zvjezdica, morao sam probati, obrok prije sam se razočarao umakom od gorgonzole. Juha može proći, kupus salata odlično pripremljena.
Moram ipak što nitko od kritičara nije napravio, izdvojiti slastičare. Kolači su izvrsni, bez zadrške odlična ocjena, naravno i tu postoji "ali", ako dođeš pola sata do sat nakon što je ručak počeo, ostane ti samo jedna vrsta, neka vrsta kao štrudle s ananasom, al ni to uopće nije loše.
Ipak meni najdojmljiviji desert je bilo jedno presvlačenje na plaži, nisam bio dolazeći na zgodnom mjestu za fotografiranje pa je u međuvremenu i tip izronio iz mora tako da sam samo jednom okinuo. Zanimljivo, kad smo se vraćali njihova kujica je izazvala paniku jer je izjurila pred Jina, no kavalir ju je otpratio nazad, razmijenili smo par fraza na engleskom, čini mi se da su međusobno zborili francuski, Jin je očito zaveo njihovu ljubimicu, gazdarica nije skidala osmijeh s lica.
Što se tiče neljubaznog osoblja, ja sam primjetio dva simpa konobara, Spa usluge ni bazene nismo koristili, sreo sam bivšeg učenika koji tamo radi, ove istočnjačke masaže, no po tom predivnom vremenu nisam ga stigao posjetiti na radnom mjestu.

Skupština održana ovaj vikend posebna je za mene jer je prvi put održana u Novi hotels spa&resorts, objektu s pet zvjezdica. Naravno da sam najprije pogledao preko interneta što nas tamo očekuje, pročitao sam reagiranja njemačkih gostiju, svi redom naglašavaju više nego precijenjenost takvog rangiranja hotela, iznenadilo bi me skeptičnog da je drukčije. Jedva sam našao neki mail za upit o mogućnosti da je pas s nama, na njemačkim stranicama sam shvatio da je to moguće. Dobio sam znakovit odgovor, moguće je budući da smo smješteni u apartmanima, a cijena je od 15-25 eura ovisno o težini psa, do 6 kilograma i teži, plaća se odmah po dolasku. Malo smo se dopisivali, naveo sam da je najskuplji smještaj za Jina po Europi, ako bi se naplaćivalo, bio 10 eura, na kraju su nas dvije noći došle 30 eura, Jin je za to dobio plahte preko sjedeće garniture i trosjeda.
Hotelski kafić ima terasu s prelijepim pogledom i bazenom, to smo prvo zapazili javljajući se na recepciji. Zatim nas je simpatični autić vozio s prtljagom do apartmana. Vratili smo se jer je drugarica poželjela popiti kapućino na već spomenutoj relaciji, cijena je bila 20 kuna. Jin je guštao na terasi, ipak je on plemićke krvi, ali mu nismo priuštili reprizu tog doživljaja.
Priroda je zbilja prekrasna, uz more vodi uređena pješačka staza, duga otprilike dva kilometra, do Novog Vinodolskog, fanatici zalazaka sunca i svitanja s boljim fotićima bi došli na svoje, imali smo prekrasno sunčano vrijeme, jedino je navečer bilo nešto svježije, za večernju šetnju do Novog se nisam prikladno odjenuo, što se vidi na priloženoj fotografiji. U apartmanu je grijanje funkcioniralo, hladnjak hladio, u Hrvatskoj smo, to treba naglasiti.
O hrani i eventualno još nečemu vjerojatno će uslijediti još jedan post, fotki ima na pretek.

Izuzetno mi je glup ovaj običaj kod nas, ako obavljaš neku kao funkciju trebaš pisati izvješća i smišljati što si sve društveno korisno napravio. Baš kažem neki dan, ja sam tih petnaestak godina osnivanja i bivanja na čelu županijskog sindikata jednostavno bez veze potrošio, sigurno bi bilo bolje da sam se bavio nečim korisnijim. Osim borbi za materijalno i sudjelovanjama u svim akcijama zloupotrebljavao sam funkciju i u borbi za neke važne stvari kao što je uvođenje drugog stranog jezika, jedno kratko vrijeme je to bilo uspješno i uzelo maha, a onda se politička elita sjetila da nikom nije u interesu imati obrazovan i pokretljiv narod s viškom kompetencija. Uglavnom prije sindikalne skupštine ovaj vikend sam shvatio koliko sam vremena i tu bez veze potrošio za dobrobit nezahvalne zajednice, na uštrb sebe i iskreno se pokajao.
U Novom sam uživao, ispucao stotinjak fotki. Pisat ću valjda još u smještaju pod okriljem pet zvjezdica. Izbori su prolazili ne dodirujući me emotivno, slobodno vrijeme sam žurio prekrasnom stazom do 2 km udaljenog Novog Vinodolskog. Danas sam tako zakasnio na ceremoniju proglašenja rezultata i ušao na zadnja vrata. Nisam znao da je planirano, nije pisalo u programu, da ide i ceremonija oproštaja s renomiranom sindikalisticom Sonjom Mudrić. Profesorica matematike i pjesnikinja je prošla u svojoj uspješnoj i samim tim primjećenoj karijeri sve funkcije u sindikatu, bila je neko vrijeme, nakon neslavne ostavke povijesnog vođe Vinka Filipovića i predsjednica, uvijek smo bili, iako drukčiji,međusobno dobri. Mi smo ušli, baš u trenu kad je ona uzela riječ pred auditorijem od oko dvjestotinjak okupljenih. Drugarica je našla slobodno mjesto, ja sam ostao stajati kod izlaznih vrata.
Napravila je nešto neuobičajeno, nešto što uglavnom nije pametno i obično se ne radi. Odlučila je ipak izdvojiti desetak osoba i posebno ih spomenuti. U tom uskom krugu poimence je izdvojila i drugaricu i mene, veliko iznenađenje, čini mi se ne samo za nas, jer kad se spominju imena svi pažljivije slušaju. Kako smo blesavi, i ja sam prvi sentimentalno pomislio, možda nije sve bilo uzalud, i dirnulo me. Eh ti nepredvidivi pojedinci...
Sad je dobro, prošlo me, i već sam sve izracionalizirao, sigurno ništa nisam u pravu, al mora se, nisu vremena da se , samo tako, jednostavno iznosi svoje mišljenje, posebno u ritualnim ceremonijama koje se ipak nešto duže pamte.

I to olajavanje moje osobnosti pomalo postaje dosadno. Prije sam guštao, ono u stilu, nek se priča, pa makar i istinito. Kako bih onda s guštom znao dijeliti kontra udarce. Sad mi se i to uglavnom gadi.
Ujutro putujemo u Novi Vinodolski. Nadam se da ću dobiti sobu s dobrim pogledom, da će se moći guštati vani na suncu, a dobro bi bilo, čisto iz komocije, imati i običan dućan blizu s Gavrilovićevom paštetom ako Jin ogladni.
Skupštinski izbori i sav taj folklor, potpuno sporedno. Onako usput, ovaj fotić mi na neki čudan način prepoznaje mrak.

Umalo zaboravih blog post, kasno nastavničko vijeće, šetnja s Jinom, onda listanje izbornih listi, nisam našao one koje sam tražio, no par poznatih me iznenadilo, nekoliko frendica koje nemaju šansi i jedan ne baš prijatelj koji bi možda čak i mogao imati, zbilja ta politika kod nas s negativnim selekcijama...
Inače i dan je bio takav, ništa dobro, fotke eto da se dokumentira, hodovi i kose.

Vikend je skupština sindikata, jučer je kolega pokušao razgovarati, ma ne zanima me ni najmanje kako će se stvari odvijati, još najmanje da bih ono aktivno sudjelovao, jedino o čemu sam s tim u vezi razmišljao je bezobrazna najavljena cijena za Jina, 25 eura po danu u hotelu, to nema nigdje u Europi, o čemu ti naši poduzetnici razmišljaju. Ako to izuzmemo uvijek se radujem vikendu u hotelu, ovaj put i nezainteresiran van igri i spletki, nek vrijeme posluži i sve će biti super. Drugarica je pripremila frizuru, a ja eto nisam zasad uspio obrijati glavu.
Stranka nam još formalno postoji al ne idemo na izbore, i to je super, postalo mi izuzetno glupo bilo koga u bilo što uvjeravati, a kamoli agitirati. Inače ogromna većina mojih berlinskih znalaca je izašla iz piratske stranke i eksperiment koji je na početku puno obećavao može se privoditi kraju. Meni je jedini problem što ne znam za koga ću sad glasovati, na pretprošlim izborima sam zaokružio sebe, na prošlim ni to, nego drugaricu na istoj listi, sad nas nema.
Malo mi je žao što u nedjelju neću moći pomoći šahovskoj ekipi u vjerojatno odlučujućem meču za prelazak u viši rang natjecanja protiv Pule, al možda bih ionako izgubio, protivnik ima viši rejting i vjerojatno mu je više stalo.
Povlačim se lagano iz svega što mogu. Jin i ja pratimo zalaske.

Kritika ni inače ne može biti ni približno dobra kao original, original je uvijek neka vrsta stvaranja, ovo ipak samo analiza stvorenog. Najpoznatiji njemački književni kritičar Reich Ranicki je cijenjen zbog svog britkog stila i bespoštednosti, tržište to zna cijeniti pa su mu se i knjige prodavale, no to ne znači da su njegove kritike Martina Walsera ili Heinricha Bölla za nas čitatelje koji ih volimo imalo relevantne, razveseljavaju prilagođene duhu današnjice kojima je pljuvanje stil života i to je to. Podsjeća me na ono Mandićevo da pornografija počinje erekcijom, sjetim se nekih Mapplethorpovih fotografija i to je to.
Još besmislenije je davati pretjeranu pozornost blog kritikama. Ponekad odem na jedan njemački blog, ak mi se servira link na twitteru kod djevojke koju pratim, blog koji je pun selfija mlade tete. E sad su se našle mudrice joj objašnjavati, da joj lice nije za selfije, da je glupo što ih objavljuje, te što je objavljeno na internetu da je podložno kritici. Svaki dan se objavljuje na tisućama blogova, sve moguće. Svi pratimo ograničen broj, svatko po svom izboru i raspoloženju, ja čak nekad otvorim i iritantni "u" blog ako mi dođe baš da mi se čitaju bedastoće, nekad me i to zabavi, al mi ne pada na pamet ostaviti komentar.
Iako je to "out" jer je ozbiljna kritika to popljuvala, volim gledati neke selfije pogotovo ipak nepbične, kao ovi što su povod posta. Volim kad mi se i jednom skrene pozornost na neki propust poput rezanja dijela tijela na fotki ili tanjura ili slično, al ako ti jako smetaju slične stvari produži dalje, nikog nećeš preodgojiti. I ako pljuješ curu koja se selfira na svom blogu to samo svjedoči, da si idiot nevrijedan pažnje, koji ne zna što bi sa sobom.

p.s.
Lignje su jučer bile izuzetno dobre u restaurantu s odličnim pogledom, čak i blitva, prvi put vani oke, nakon već dugo, dugo vremena.

Drugarica je jučer imala cjelodnevni razredni izlet u Istru pa smo se nas dvojica snalazili sami i osmišljavali vrijeme. Samce po sopstvenom izboru nikad nisam baš razumio, koliko god u mlađim danima poročio, bančio ili ružio, praktično, iako daleko od roditelja, izuzetno rijetko sam dane i noći provodio sam, pogotovo višednevne periode. Svaka čast onima koji disciplinirano brinu o samom sebi. Isključivi kriterij za hranu je bio, potrošiti najmanje moguće vremena. Za čitanje mi je Jin poremetio račun, ne možeš se baš ufurati u Sloterdijka na njemačkom dok sobom šeta netko i promatra te par odmornih očiju. Svi planovi su doživili reviziju, nakon što smo se išetali, i čitalo se, kad se ponovo odmorio meditirali smo u parku, a onda ga je jedna cura izmorila, pa se odigralo i šaha na schacharena.de. U parku sam isecirao sve što se izdogađalo od rujna, pa možda i nisam imao neki naročito širok manevarski prostor i nisam toliko griješio koliko sam imao osjećaj, samo sam po običaju potcijenjivao ljudsku zlobu i zloću, te zaboravio ono što sam davno apsolvirao kod Dostojevskog, nazoviprijatelj uživa da vidi svog prijatelja poniženog. Ima u svemu i moje krivice, mora se osjetiti da mi baš i nije stalo do priznanja nebliskih. Čitao i o Margheriti Cagol, svojevremenoj šefici talijanskih crvenih brigada, vrlo rano likvidiranoj, klasična priča o inteligentnoj djevojci iz pristojne obitelji, pojavljuje se klasično zločesti muškarac koji će je zavesti i pokvariti, odvratne shematizirane storije, jer se sve mora podnošljivo objasniti i upakirati nama konzumentima po zanimanju.

Oblaci su neusporedivo moćniji od spomenika. Spomenici padnu u nemilost i malo dinamita ih digne u zrak ili poput Bismarckovog negdje u Njemačkoj zaboravljeni služe za toalet pticama nebeskim, oblaci se rasprše, nestanu, da bi uvijek iznova uskrsnuli sve moćniji, često i mračniji. Pobjednici dječjih igara ponosno se ukočeni postrojavaju da bi ih lakše odnijela oluja promjena. Mačka se jednostavno popne na drvo i psi se mogu žaliti na nepravdu koja favorizira slabije koliko žele. Učimo ne lajati nego prigrliti opuštenost.

Evo i sunce se izborilo za svojih pet minuta, nadam se da će potrajati, popodne u pet bi trebali biti u Opatiji. Vidim na fejsu jutros je zahvaljujući sumaglici napravljeno lijepih fotki po Rijeci. Bio sam i ja u gradu, jedva sam se prisilio par puta vaditi fotić, što je već i Yves Klein primjetio nije neko umijeće posvojiti servirano, završio je svojevoljno svoj život nakon što je stvorio boje ljepše od Stvoriteljevih. Zamukla je još jedna međunarodna organizacija koje sam član, mjesec dana se nitko ne java, nitko ni da postavi pitanje da li još postojimo.
Uzgred, idući vikend sam na događanju u Novom Vinodolskom, ako nekog put tamo nanese, u hotelu dopušten i boravak Jinu, s cijenom nekoliko puta većom od uobičajenih po Europi, al eto, i to je pomak za ove zemlje seljaka...

Najznačajniji događaj današnjeg dana je bio svakako Jinovo šišanje, bilo je doduše i napokon jedno pozitivno iznenađenje u školi, mora to po nekoj teoriji vjerojatnoće.
Stigao sam napokon i posjetiti jednu izložbu. Petru Mršu pamtim kao izuzetno talentiranu srednjoškolku, imala je vrlo uspjelu predstavu na tekst tada ne baš previše poznatog Baricca, ne sjećam se više tko mi je prvi skrenuo pozornost na curu iz prve riječke gimnazije, vjerojatno drugarica, ona je voljela svoj poziv i zato joj se događaju razne neugodnosti od nadređenih.
Poslije sam čitao o odlasku darovite umjetnice u inozemstvo, izabrala se usavršavati u fotografiji i rezultat je ova izložba čiji su junaci članovi njene vlastite obitelji. Zanimljiva je, nije ono paf da me srušila s nogu, ali oke. Još kad bi se dečko mojih godina mogao sjetiti odakle mu je umjetnicina mama tako poznata....

Ne sjećam se da sam tako prokisnuo, sad je čekati jutro, meni se ne pokazuju odmah posljedice. I zid u potkrovlju je promočio, neposredno uz klimu na koju se grijem otkako je termoakumulaciona izazvala kratki spoj nastavljajući polaganu predaju. Uz to najgore kišnjenje na putu do radnog mjesta kisnulo se još par puta, i prvi izlazak u zoru je bio po pljusku, mog psa to ne smeta, jedna dama je širom ustajući otvorila prozore računajući pogrešno da nitko vani nije lud šetati, a pogotovo stati i baciti pogled, znam dobro da nije dopušteno snimanje unutrašnjih prostora, al znam i da je moj fotić po vremenskim neprilikama, uz svjetlo nasuprot, sposoban u najboljem slučaju za umjetničku fotografiju, danas ni to, bitno je da se nikog ne prepozna. S druge strane sve bolje prepoznajem dugogodišnje kolege, al eto, ja nikad, za razliku od bližnjih, nisam gajio neke posebne iluzije. Škola profiliranih blisko mojim pedagoškim načelima nikad nije bilo na ovim prostorima, a posao mi nije bio prioritet u životu da bih zbog njega selio u inozemstvo, tako da sam se rano privikao na kompromise rada s onima s kojima ne bih potrošio sekundu slobodnog vremena, al eto, koliko god ja bez riječi podnosio njih, oni nikako ne mogu provariti mene. Mislim da mi neki nikad neće oprostiti redovite odlaske u Berlin, mada sami ne bi imali pojma kako provoditi vrijeme u velegradu.

Kiši cijeli dan. Svejedno, morali smo vani. Onda je pojačano pljusnulo kad smo se dovoljno udaljili od kuće. Nakon prijateljeve velike nužda po najvećem pljusku na brisanom prostoru, mislim da je u tome moj pas majstor kakvih nema, dokopali smo se jedne daščare. Najveći gušt je promatrati u prirodi divljanje iste, sklonjen pod sigurnim krovom, naravno ako nisi već potpuno mokar. Oni koji tako natkrovljavaju zelenilo nisu obično svjesni koliko su im namjernici ponekad zahvalni. Opušak podsjeća da je još netko skoro posvajao prostor.

Uoči rata sam pisao uglavnom njemačkim jezikom, održavao međunarodne kontakte koliko sam mogao, ponešto i objavio, a vrhunac mi je bio kad sam se odvažio i tiražnom "Spiegelu" ponudio esej "Trening uspravnog hoda". Napisao sam u dahu, ratna propaganda se već zahuktavala, ljudi su se počeli mijenjati i postajali zreli za pucanje. U to vrijeme sam pomogao grupi mladih artikulirati apel protiv ratne propagande i prevesti na njemački, apel je imao neočekivani uspjeh kod intelektualaca s cijelog Balkana, javnost naravno ovdje nije imala pojma, potpisali su i predsjednik Drenovšek i ekonomist Horvat. Iznenadio me opširan odgovor koji je potpisao šef redakcije poznatog tjednika, svidio im se moj članak, imali su redakcijsku raspravu, no na kraju su ipak odlučili ne konfrontirati se tako ozbiljno s tom temom jer bi morali situaciju obraditi i s drugih aspekata.
Ostalo je povijest, za par mjeseci je započeo i rat, tad više nisu imale smisla nikakve misaone egzibicije. Danas sam u školi imao raspravu o knjigama i Gutenbergovoj galaksiji, na pauzi od sat vremena sam se fotkajući sjetio kako su nekad cure vježbale hod s knjigama na glavi, nema toga više, ljudi su ionako sve više pogrbljeni i buljeći u pod gledaju svoja posla.

Istočnjaci su rudari organizma. Zato sam ja prestao, izbjegavam ih dok ide. Ima vremena za saznati da su kola krenula nizastranu. I Jin i ja smo usavršili svoje opatijske rituale dok je drugarica na terapiji, njemu Opatija očito prija.
Jučer nas je, odnosno mirisi, naveo na glavnu šetačku stazu kroz park uz grafite, uglavnom je izbjegavam. Trkačica je prekinula trčanje kao da čeka vađenje mog fotića ne bih li joj snimio tetovaže. Napravljeno mada mi nije dala previše vremena.
Pauzu uvijek radimo na klupi naspram spomenika djevojke s galebom. Jučer mi je pozornost skrenuo veteran turističkih vodiča koji je vodio veću grupu njemačkih umirovljenika. Za razliku od drugih ima zanimljivu spiku, malo je doduše pod uticajem vjerojatno alkohola i u dijalogu fula član i radi slične gramatičke greške, no ne gubi na zanimljivosti i zbilja ga aktivno slušaju. Nakon pet minuta Jin skače na jednog starijeg turista, ustajem iznenađen i ispričavam se, on mi na njemačkom kaže da u redu to, ali je izgubio grupu. Pitam u kojem je hotelu smješten, on bespomoćno da su samo izašli iz autobusa u obilazak Opatije i putuju dalje, pitam jel ih vodio stariji vodič, kaže spasonosno je i poče ga opisivati. Pogledah stazu prema Slatini, nema ih, tko zna kamo je ovaj odveo grupu.
Ništa, objasnio sam mu samo kako doći do mjesta gdje obično parkiraju turistički autobusi, zahvaljuje, kaže da misli da je i njegov tamo.
p.s.
Glede selfija, tražeći neuspješno osigurač po centru Rijeke pronašao sam naočale za čitanje za 19 kuna, plus 1,5, prošle žute iz iste cjenovne kategorije su mi ukradene pa sam samo ufotkao za viditi kako izgledaju, oke, malo su male, al za torbicu za usput će dobro doći.
p.p.s.
Odlični ražnjići za 45 kuna u obnovljenom Zelengaju kod Aleksandra, ak sam dobro upamtio.

Ne možeš kontrolirano napuštati funkcije kao što ja pokušavam sa sindikatom, ljudi osjećaju to kao slabost, pjene se i ufuravaju u uloge s kojima će se hvaliti svojim šmokljanima doma, žele krv, a da ih tresneš po gubici urlali bi i žalili se do neba. Naporno je jer ne možeš baš birati kolege na radnom mjestu.
Dobri su bili ćevapi, oko limuna sam pregovarao sa svojom tetom, nije sigurna koje mi dati, zadnju turu oprobanih starih ili nove od danas koje nije isprobala, no sumnjivo joj intenzivno mirišu iako su očito svježi. Ipak ona odlučuje na kraju, uvijek joj prepuštam odluku, za stare. Kivi je sladak ako ga takvog voliš, ona baš i ne, znači ne, ne mogu se sjetiti da li drugarica voli slađi.
Umoran sam od budalaština ufuranih ljudi pa odlučujem busom doma, odlučujem za opuštanje snimati, tip što je sjeo iza mene u busu još od stanice bulji u fotić, čudno mu valjda kako objektiv ide unutra van, a ja gledam u drugom smjeru i kao ništa ne radim. Ide mi na živce i prekidam ne snimivši lice cure koje sam htio, lijepa je.

Uočavam u komentaru prethodnog posta zabludu koja me prati cijelo vrijeme bloganja, a to je da fotkam samo ono što me uzbuđuje. Razumljiv je taj stav kod neškolovanih emigranata, klerofašista i puritanaca svake vrste, no kod školovanih ljudi malo začuđuje, mada istovremeno dokazuje moju tezu o urušavanju ionako jadnog školskog sustava zadnjih nekoliko desetljeća.
Fotkam ono što je meni u datom trenutku zanimljivo, a ujedno i dokumentiram vrijeme za većinu koja kroči svijetom zatvorenih očiju i kratkog pamćenja. Sudjelujem u svim antifašističkim demonstracijama ne zato što mislim da se tako što može postići, niti što me impresioniraju organizatori, već uglavnom što ne poštujem sustav koji ne poštuje mene i ugrožava mi egzistenciju. Na meti objektiva su mi uglavnom žene jer su mi jednostavno privlačnije, ali eto ponekad honoriram i mušku drskost.
U promjenu sustava dakle ne vjerujem niti me osobno previše zanimaju, proživio sam ja kvotu uzbudljivih godina, al nastavljam simpatizirati pobunu kao takvu, te svjedočiti, što mi je npr. osporeno u diskusiji prije par tjedana, da su se Korzom nedavno vijorile crvenocrne zastave koje simboliziraju znatno dublje nezadovoljstvo od novootkrivenog pokazivanja balonskih muda novih mladih stranačkih nada.
Kad bi se zbilja razgolitili poput npr. ljubiteljica životinja na Zapadu, svakako bih ih fotografirao, a možda i razmislio o ideji njihove pobune, a možda i ne, ovisi koji me prioriteti peru taj dan.
Blogam uvjeravajući samog sebe da oko mene postoji život, ne tvrdim!

"On je već 25 godina mrtav, on je naširoko zaboravljen, danas su sasvim druge teme aktualne, tako da će odmak od njegovih knjiga biti sve veći", Marcel Reich Ranicki 2010.

Guglao sam danas nešto o književnim nobelovcima pa sam naletio i na kritiku "pape njemačke književne kritike" upućenu meni daleko najdražem od njih Heinrichu Böllu. Sad je već i meni irelevantni i precijenjeni Ranicki mrtav, a Böll mi djeluje aktualniji nego ikad, upravo čitam njegove putopise koji su mi promakli dok sam na faksu, a i dobrano poslije, gutao njegova djela. Fascinantni su ti pokušaji omalovažavanja i blaćenja onih koje u suštini ne razumiješ.

Danas sam, osim šetnje s Jinom do benzinske pumpe po drugaricine cigarete, cijeli dan čitao, tako da imam problem s konceptom posta, krenuo sam najprije prepričati jednu anegdotu iz okupiranog Praga 1968. gdje se igrom slučaja pisac zatekao no ne ide mi to u par rečenica, pa sam obrisao i sad imamo ovo što imamo. Osim ne baš uspjelih fotki današnjeg ručka opet sam nasumce zagrabio u 2011., travanj, mjesec neobjavljenih golih muškaraca, ili ova sa zamračenim očima možda je, bila je pripremljena.

Post treba ići, pa neka ide, kasno mi je za daljnje traženje.

Nezdravo maglovito vlagovito vrijeme potiče trulež. Neki konačno iz malograđanske vukojebine shvataju da nisam njihov. Zbunjivalo ih je što mi sve ove godine nije padalo na pamet gaziti govna, njuh se brzo adaptira i ne samo da mi zadah ne smeta nego me ni ne zanima. Glavno da su mi cipele vodootporne.
p.s.
Glede jednog komentara, smisao mojeg postanja i je, kak ja to razumijem, da se svaka budala u njima nađe, prošla su vremena kad sam misaonim egzibicijama pokušavao objasniti zašto je Bölla i Camusa važnije čitati od Grassa i Sartrea, oboje koji su to pročitali u tjedniku zavidne tiraže su mi priznali da su mi zanimljivi argumenti.

Ako od večeri do jutra toliko dugo traje koliko će tek trajati dan. Tko to mjeri vrijeme na način davno promašen ali po pravilima. Na mom putu odavno se zamaglilo i vi jasnih vizija nemate što tražiti. Prljate mi vrijeme od jednog do drugog vašeg eksperimenta popravljanja. Kako ignorirati nagomilano suvišno?

gadulja nas sjebala
prco dotuko
pa ti čestitaj rulji.

p.s.
Eh koliko vrsta palačinki ima...

Najgluplji povod nedavnog štrajka je bio da su se zdravstvenim djelatnicima digle plaće. Kao prvo ne smije se biti zavidan sposobnijim sindikalistima, kao drugo sestre i liječnici masovno nakon uklanjanja birokratskih prepreka odlaze u Njemačku, a sad već i Englesku, treba barem one komotnije i nesklone takvim rizicima pokušati zadržati. Post o ostalim štrajkaškim glupostima ipak neću napisati jer više niti sam županijski povjerenik niti me zanimaju te manipulativne igre, a ne pada mi više na pamet na skoroj sindikalnoj skupštini aktivno se angažirati, a kamoli kandidirati. Predugo traje vrijeme Andrićevih fukara.
Dovoljno zanimljive su skitnje vikendom okolo dok se još mogu priuštiti i promatranje situiranih junaka našeg doba, dok Jin za odmor ispred trgovačkih centara skoro isključivo bira hladovinu mercedesa ili dok je bilo još jače sunce džipeva.
Jučer sam za ručak poručio, potpuno neovisno o mladom francuskom paru za susjednim stolom, hobotnicu na salatu, želio sam lignje, no u konobi. u kojoj služe skoro isključivo svježe ulovljeno, nije ih bilo. Zanimljivo, Francuzi nisu bili zadovoljni, ja jesam. Nisam najbolje, nije ni konobarica, razumio njihove primjedbe, da li su im bile pretvrde ili prekiselo začinjene, meni su bile taman, no u jednom trenutku mi je palo na pamet da sam prije dosta godina, kad se po dućanima još mogao nabaviti dobar pršut i pristupačan biftek, bio znatno, znatno kritičniji. Hobotnicu iz tih vremena doduše baš i ne pamtim osim jedne nezaboravne ispod peke koja je i vizualno imponirala.

Štrajk je završen i trebalo bi dok me stvaralački bijes ne prođe napisati osvrt na izuzetno glupu procjenu i pripremu metuzalemskih ovnova prethodnika za njega, al eto, jučer sam ulovio zadnje sunce pred pljuskovit dan u Opatiji i to je svakako mom čitalačkom krugu zanimljivije i estetski neusporedivo nadmoćna tema.
U stvari Opatija se nije promijenila od vremena u kojem je nisam volio, ona je i dalje strašno dosadna prepotentna stara dama koja baš putniku prolazniku i nema što posebno ponuditi osim Kraševog Choco bara koji drži kvalitetu. I Rijeka i okolica su bolji izbor za ručati, a i za večernje izlaske.
Ipak nekad dosadu trebamo, dosada u kombinaciji sa suncem i mješavinom starog i novog uzmornog graditeljstva zna biti naprosto neodoljiva i oživljava i tijela svojih posjetiteljki za kojima se u neko drugo vrijeme i na drugom mjestu ne bi ni osvrnuli. Ovakvih dana bez prevelike gužve primjetimo i majstorstvo ne baš poznatih neimara koji su kombinirali sadnice u parku pa je u detaljima izrastao u nešto zaista posebno.
U Opatiji ordiniraju i majstori medicine, između ostalog naš nezamjenjivi Koreanac Shin, no sve je teže složiti ono što ljudska bijeda pomognuta sustavom nagriza, tu su ovakva lječilišta sve nemoćnija.

Izgleda super, lijep sunčan dan, a sad oko dva se spremamo za Opatiju. Jutros odšetao u grad na tržnicu po limune i papričice, dok i ako moje u tegli porastu proć će vremena. Prošao ne baš zanimljiv tjedan, imam još jednu besmislenu dužnost manje, povlačim se lagano iz još jednog područja djelovanja, bez potresa i sličnog. Ako išta znam gubiti, stekne se to umijeće iskustvom. Jin je kod vrata, miriši mu izlazak.

Annabony mi nešto u komentaru aludirala na štrajk, ovo je prvi uopće u kojem nisam dugo bio, u ponedjeljak sam počeo raditi, imam svoje mišljenje, jučer sam ga iznio na sastanku, od jučer konačno i zvanično nisam više županijski povjerenik, ne pišem jer ne želim ometati one koji su još u štrajku, ozbiljno poput ovih iz prve zagrebačke gimnazije čije ideje pratim na internoj prepisci.
Najbolji dio radnog dana mi je predvečernja meditacija u parku s Jinom, možda je zbilja i bolje što ga, taj park, nisu baš sredili nakon što su ga totalno raskopali, pa zaista malo ljudi zaluta u njega, a to nama dvojici u svakom slučaju odgovara. Iako se svaki dan uvjeravam kako su ljudi odvratni, svejedno veći dio krivice svaljujem na sustav koji podstiče od kolege žestokog neprijatelja na radnom mjestu, ne znam kak više to nazivaju, socijalnim darvinizmom ili drukčije.
Inače park ispunjavaju prometna buka, prašina i miris dimnih plinova, guštaš jer znaš da živiš u gradu. Cipele poznate marke sam kupio u Berlinu, neću napisati koliko puta jeftinije od istih u novootvorenom dućanu na Korzu, svaki put me razveseli sjećanje na dijalog onda: Prodavačica:" Ali gospodine, to su..." "Zašto mislite da bi mi to trebalo biti važno."

Što to meni uopće nije važno, dapače, nisam ni primjetio?