Razumijem da mladima odraslim u okolini zatucanih klerika i primitivnih drkadžija koji su protiv masturbacije nije jednostavno zamisliti da je još prije nepuna tri desetljeća postojala u Europi, i to ne u tkz. slobodnom svijetu, gdje je golo bilo prirodno i gdje su do tekstilnih plaža, jer brinulo se i za tu manjinu, vodili putokazi, da se, posebno stranci ne bi doveli u neugodnost susreta s golim oblinama. U toj državi su vladali nesloboda i staljinistički sustav i zato je propala.
Razumijem da na blogu postoje babetine koje se čak favoriziraju i koje nemaju pametnija posla od ometanja kreativnih projekata koje ne uređuju i usputnog spominjanja nemoralnih i nesposobnih blogera, za razliku od njih neshvaćenih veličina, koji objavljuju fotke sisa i hrane jer su jadni. Odjebite!

Evo malo prije se vratismo doma, ostavismo feštu uz logorsku vatru na Rječini, koja se tek počela zahuktavati.
Prvo rano ujutro naravno otkazivanja kompanjona za štand, no mi veterani smo navikli i sami sve kontrolirati i prikupljati potpise, kasnije mi se priključio volonter gospodin Edi koji će sutra tek iza deset ujutro moći doći, bit ću ovaj put negdje do podne uz glavnu tržnicu. Bilo je par zanimljivih faca i dvije konverzacije koje ispunjavaju nadom da nije sva mladost istrulila.
Nakon zatvaranja štanda žurba u prirodu na proslavu Matijinog rođendana, kao uvijek zanimljivo i okrepljujuće uz razmjenu mišljenja s novom mladom intelektualnom elitom, kad je jedan napomenuo da za razmjenu dobara nije nužan novac odgovoreno mu je, jasno, dođi dijete barbi, da ti ovaj nešto da, zaključeno je i da je malo problematičnoo Nietzschea pojednostavljivati u dimu, najveselije je ipak kad netko od mladih pokušava braniti konzervativizam, a to mu prirodno ne ide, a pogotovo u ovom društvu.
Imam još posla, nadam se da će fotke ovaj put biti prebačene od prve...
p.s.
Kamera nije zabilježila, al bilo je i lososa na žaru!

Zanimljivo, dosađujem se uglavnom na akcijskim dogovorima, u subotu eto počinje uzgred nova akcija skupljanja potpisa, preko vikenda odgovaram za štand kod glavne tržnice, odnosno kazališta, tko želi pomoći, dobrodošao je, dakle nema kod mene ni onog nekog nekadašnjeg uzbuđenja pred akcije, ali zato mi banalnosti svakodnevice uvijek pobuđuju pozornost. Npr. indiskretno se s distance nepozvan pridružiti očito zanimljivom ispijanju prve jutarnje kave, okušati mogućnosti zooma, tko to u daljini u potkrovlju uživa na zraku, nejasno kroz objektiv razaznajem samo da se radi o ženskoj osobi, već tradicionalno umjesto molitve fotkam jelo, zanimljivo, Jin jako voli papaline i gušt mi ih je naručiti iako meni ne spadaju u prvih deset jela, dakle otkako je revolucija očito odgođena prepuštam se ljepoti sitnica.
Jučer me još jedna sitnica razveselila, mi u Rijeci imamo dućan koji svi zovu ana partizana i tu ima onog čega drugdje nema. Meni se najdraža torbica raspada, a i nedavno se poplavljena sva isflekala, ušao sam s Jinom i pitao, imaju li slučajno zakrpe za odjeću, naravno imaju, samo ja nisam baš imao strpljenja tražiti, po 19 kuna. Na povratku pješice doma vidim u izlogu reklamu "pranje i glačanje muških košulja 10 kuna", ulazim, žena ne razumije kak mislim speglati zakrpu, ja velim, pa vlažna krpa i to, smije se, pa mi imamo monstrum parne pegle, ne treba vlažna krpa i evo. Ak bude kako tako držalo imam hrpu odličnih levisica sa sitnim poderotinama sa strane koje zbog toga ne nosim.
Snalaženja hrvatska svakodnevna...

Da mi je netko rekao da ću provesti odmor u Opatiji i to u hotelu što je bio pojam pojmova za moje roditelje, rekla bi da je lud, veli. Nismo uzeli ni pun pansion jer si možemo priuštiti eksperimentiranje s navodnim specijalitetima, nastavlja. Ipak će se vratiti drugu godinu prije nego što mala krene u školu jer muž nikako nije uspio svladati njemački i nije se samoostvario, manje zarađuje, a oni ipak potiču iz Bosne ponosne.
Pričamo o žrtvama, jebiga bosanska tema za one koji odavno ne žive u njoj, čekaj ti si je poznavao, da jesam, ponavljam sad već hladno kao naučeno, taj dan je bila na popisu onih koji organizirano napuštaju opkoljeno Sarajevo.
p.s.
"Pa nećeš je valjda snimiti, lud si." "Pa neću je valjda propustiti, hrabra je, snimao sam je i preko zime, nećun se valjda upoznavati."

Sve povezano s imenom neglavnog američkog grada ima veliku prođu na tržištu, zaluđeni su uglavnom oni koji su vjerojatno shvatili da u svom jadnom kratkom životu nemaju šansu tamo primirisati. Nadoknađuje se to coca colom i hamburgerima, ajd da u nečem budemo blizu američkom snu. Na maturalcu kroz Poljsku sam primjetio da učenička elita u kasne sate konzumira Vodku i Jack D., iako je npr, Teachers skoro dvostruko jeftiniji. Puši se marlboro, to je još stvar prestiža.
Ja sam već s dvadeset shvatio ne samo da nikad neću biti prvak države u šahu, mada me Semka Sokolović Bertok proglasila najvećim talentom, nego neću dogurati ni do titule majstora, da i drugi pišu dobre pjesme, mada me je eto veliki Duško Radović pohvalio, da baš ni u čemu neću upasti u prvu ligu, te se urealio na ulici gradeći image u sumaglici poroka. Nisam ni pokušao se natjecati ni za jednu zapadnonjemačku stipendiju, završio u DDR-u koji je poslije mene prestao postojati kao i rodilište rodnog mi Krka.
Otpisao sam poršee i avionske letove na druge kontinente, te logično ne očekujte da ću sa svakim od vas pristati popiti piće, previše sam uložio u svoje gubitništvo.
p.s.
Drugarica uvijek iznova uspijeva bojom kose isprovocirati na reagiranje i nesklone sebi, ja kakav god bih potez napravio, reagiranje bi bilo, tipično za njega, i na koji god način skončan mislim da će biti ono, bilo je za očekivati. ne trudim se više i fotkam, kamera laže samo površinski.

"U ovoj najstrašnijoj od svih država imate samo izbor između crvenih i crnih svinja...Što kažete, hoće li crvene dobiti sljedeće izbore? Pa one uopće nemaju karakter, a crne su sve redom budaletine..."

Thomas Bernhard

Oni što fotografiraju po ulici znaju što su smetači. Kao i u životu jednostavno ti samouvjereni i važni nepozvani ulete u kadar.
Tako ti i dobre vijesti ako padaju u pogrešno vrijeme zagorčaju život. Nitko me ne treba razveseljavati u vrijeme koje sam sam osmislio.
Tako hodajući nešto razmišljam, to je problem socijalizma, za razliku od ovog divljaštva, sustav koji ti želi pomoći.

Proslavio razred što sam im bio ratni razrednik dvadeset godina mature, nakon toliko godina legao iza tri nakon veličanstvenog dočeka uvijek zabrinutog Jina, jedna ipak od situiranih i zbrinutih generacija, raspad države je slijedio tek nakon što se formirala. Imali smo i relativno urbanu glazbu uživo što je rijetkost na ovakvim feštama, bilo je svega, od Idola, do Brkova i Sarsa, Ekipa je čak imala zanimljive životne priče, svjetonazorski različite, od onih privrženih na koje sam još kao razrednik nažalost uticao, tad se još razgovaralo s učenicima, do ovih uspjelijih koji su se snašli u životu. Svejedno mi je zanimljivo da sam imao dojam kad smo razgovarali o uspjelim karijerama iz našeg razreda ipak nekako kod žena profesionalno na ljestvici više stajao kirurg od običnih liječnika, profesionalnih vatrogasnih šefova, američkih vojnih časnika te ekipe s platforme, mislim da su novije generacije jednostavnije i proračunatije "Money über alles"!

kreće akcija
idioti su uz nas
tisuće boja.

Slatko spašava stvari, dokle, ne znam. Idemo u još jednu akciju, sad kad su nas mediji uvjerili da ne valja, krećemo spašavati izravnu demokraciju. Neki misle da ljudska glupost nije zadana i da se stvari mogu mijenjati promjenom okolnosti, gledam original golotinju Woodstocka po prvi put, dokumentarac, necenzuriran, neiskasapljen, divno je kako su pokvareni ljudi svih ovih godina brinuli da se djeca ne pokvare.

Barem pedesetak zanimljivijih faca smo taj dan sreli i atraktivnijih i zračećih i dominantnih i ekstravagantnijih i samopouzdanijih i rođenih umjetnika i svjetskih putnika i...
Aparat i ruke su me izdale kod jedne, naizgled ni po čemu posebne, kosooke cure. Žena osjeća prostor i nisam je mogao ni približno normalno fotkati osim zadnje fotke iz daljine. U desetak minuta promatranja sam na njenom licu vidio sve emocije, prepoznao sebe prije tridesetak godina, osjećaj bespoštednog prezira, razrogačene oči pune oduševljenja, kisela faca, čemu to, a cijelo vrijeme je bila potpuno u izložbi, s vremena na vrijeme darovavši malo pozornosti frendici koja je očito oduševljena s njom. Lice kao zid, tijelo poput zidnih novina, no teško će je skoro tko pročitati, pa ni ja s najbistrijim fotićem do sad nisam uspio.
p.s.
Eto, gotov s Venecijom, ovo danas je bilo malo viška, al jbga, blog je moj :P

"Venecija je mala, možeš si dopustiti da se izgubiš, a da nikad ne izađeš iz nje. U najgorem slučaju ćeš uvijek završiti na nekom rubu, na nekoj obali uz vodu, pred lagunom...
...zalutati je jedino mjesto kamo vrijediti otići..."
Nakon biennala smo se prepustili lutanju do cilja, sve po napucima iz knjige Tiziana Scarpe "Venecija je riba". Nakon što sam upio knjigu, hodajući mi je mnogo toga postajalo jasnije. Npr. umijeće maskiranja, zbilja su susjedi tako blizu da je nabacivanje maske jedini način za održavanje odmaka, prvi put sam primjetio da je Venecija puna rublja koje se suši na konopima iznad uličica, ovdje se baš turisti i ne zgražavaju ko u gradskoj jezgri Trogira, doduše nema kao tamo poluopranog.
Prisustvovao sam jednom cjenjkanju s gondolijerom, čini mi se da su turisti naletili na foru, na koju Scarpa upozorava, gondolijer misli na cijenu po osobi, turist logično po gondoli. Par učenica je naletilo na poznatu foru ljubaznih fotografa koji te stave pred gotov čin plaćanja. S druge strane ja sam naletio na akcijsku prodaju parma pršuta, peciva su pak izuzetno loša. Jina je napao na malom trgu veliki nevezani pas, vrisnuo sam prijeteći, no tek kad sam zamahnuo fintirajući udarac nogom ustuknuo je pas, preplašeni Jin počeo režati, a gazdarica, koja je bezbrižno sjedila s društvom po podu, dojurila i vezala svog psa usput galameći na mene, da će zvati karabinjere, da u Veneciji nema nasilja prema životinjama.
Za to vrijeme drugarica je odnosila drhtavog Jina u naručju, a ja sam glumački razrogačivši oči poput luđaka napravio polukorak prema vlasnici drugog psa, okrenula se, sad i ona drhteći, nešto blebečući i odšetala. Ogromni turistički brodovi su se predvečer u pravilnom ritmu udaljavali iz luke, no to je izgleda samo još mene fasciniralo.
Venecija, grad suočen sa stalnom realnom mogućnošću nestajanja, ovaj put nisam doživio poplavljivanje i smrad.

Stigoh noćas s puta iza ponoći, eto, okolnosti mi razbile ritam svakodnevnog objavljivanja. Šezdesetak je fotki, podijelit ću ih na tri posta, o bienallu, o Veneciji tragom Tiziana Scarpe i možda jednoj teti koju sam često sretao i isfotkao.
Venecijanski biennale mi je uz kasselsku Documentu najzanimljiviji sajam suvremene umjetnosti. Ove godine sam obišao sve države u kompleksu Giardina, tu je i bila i neloša Srbija, Hrvatska je na drugoj lokaciji. Opet je bilo jako dobro, nigerijski selektor je izabrao za svakog ponešto, jedino smisao eventualno nečeg izloženog u austrijskom paviljonu uopće nisam razumio, mora da je tip koji se potpisao imao genijalnu ideju. Atmosfera je izvrsna, ima dosta posjetiteljki prije svega, a i posjetitelja, koji zrače posebnošću, uživaš naprosto što se tu nalaziš. Od "najjačih" država koje ne štede novac i uvijek se trude dokazati u Veneciji, mene je "moja" Njemačka ipak razočarala, pohvalna je vidljiva pozitivna angažiranost, no spoj umjetnosti i angažiranosti je uvijek riskantna i često strada umjetnost. Spektakularnošću i efektima su ovaj put Francuzi i Rusi najjači, poslije prospavane noći mogu ipak napisati da Francuzima ovaj put, od "velikih", dajem prednost, ali naravno, pobjednik je Biennale samo po sebi.
Morali smo napraviti grupu od deset pojedinaca za dobiti popust na ulaznice, dobili smo sedam sušačkih gimnazijalaca i svi su jako zadovoljni. Ohrabrujuće.

Ne vrijedi se previše nadmudrivati s cvijećem, zadnja će biti njegova, pa i ako iz čista mira odluči uvenuti, ovo nije moja izmišljotina, čuh u prolazu na sajmu cvijeća. Rijeka je potpuno sajmovita, na Korzu su Talijani s sirevima koji izuzetno mirišu, mortadelama i pršutima astronomskih cijena, nisam ni fotkao. Sutra putujem u Veneciju, pa sam radije žurio doma psihički se pripremiti preletivši kultnu Scarpinu knjigu "Venecija je riba". Ne puštaju me baš na miru, iskrsli su presica i sastanak u ponedjeljak, ja nenadano opet isturen, obavještenja ljudi o promjenama termina, umjesto da se mirno prepuštam Reisefieberu za sutra u zoru.
Jedna kolegica mi je bila u prvim redovima jučerašnjeg prosvjeda, vidjeh je u novinama, druga kolegica je proslavila polustoljetni rođendan, drži se mnogo bolje od ovih mladih koji grčevito traže smjernice za prečice prema uspjehu, s kim treba biti dobar, ja više u te ne spadam. Slavljenica je donijela odličan pršut i sir, generacija koja još zna, upitah je gdje je nabavila pršut, da je dalmatinski, kakve sam nekad poznavao, sam pogodio, kaže ima još par rijetkih privatnih kanala.
U autobusu cura na podu, neka je, i meni je u njenim godinama bilo teško držati samog sebe uspravnim.

Društvo se izuzetno razvija u zacrtanom smjeru. Forsira se u skladu s mentalnim sklopom pobjedničke političke klase mutavost. Shvatili su da je u predpolitičkim društvima jedino važno platiti PR ekipu, mutavce staviti na strateške pozicije, odgajati nove, ukloniti odgojitelje koji se ne mogu prilagoditi novog razvoja, sve ostalo su suvišni troškovi, i to su napravili.
Vanessa Beecroft je odlično svojim perfomansom, koji sam ja, kad je bio aktualan prije desetak godina već imao na blogu, al nitko nije kužio, a ja mutav ne objašnjavam, dokazala nešto nevjerojatno, i posjetitelji, koji su za razliku od živih eksponata bili odjeveni, su osjećali određenu nelagodu.
Pojednostavit ću povod posta, uskoro će državna matura, favorizirani mutavi štreberi će trijumfirati iz testova iz stranih jezika, oni koji imaju savršeni sluh i solidno komuniciraju će čekati neka bolja vremena, kad će netko pametniji od mene znati objasniti vlastodršcima, okruženim stručnjacima doktoriranim na teoriji mjerljivosti, u čemu je problem.

Istina i meni ponekad nedostaje nježnosti i suptilnosti u pisanju, no nesporazumi kao ovaj jučer me ipak zbunjuju. Pokušat ću napraviti paralelu, nakon što eto nacrtam da mi je Hrgović u prvoj ligi suvremene hrvatske književnosti, ja naime i jedan veći dio romana Heinricha Bölla "Brižljiva opsada" smatram strašno dosadnim i čak sam par stranica samo preletio pogledom, iako mi je vjerojatno H.B. najjači prozaik uopće, pa nije on supermen da stalno stvara besprijekorna djela poput "Gledišta jednog klauna".
Opatija kao stara dama stoički trpi i već je oguglala na maltretiranja bogatih nasilnika kojima služi kao poligon za demonstraciju moći, i mi laici primjećujemo arhitektonska iživljavanja, srećom i "Kvarner" npr. većina turista poput mene promatra u prolazu samo u visini glave, tu se eventualno malo zamislimo oko skulptura Ive Robića ali ništa katastrofalno. Srećom, iako bogatuni svako malo dokazuju svemoć novca još nije dopušteno rušiti i devastirati sve staro. Jin i ja imamo svoju klupicu uz more i to nam je dovoljno.
Postoje vremena kad ne treba inzistirati na ljepoti i napretku, dovoljno je postignuće ako se baš sve potpuno ne uruši. Možda se ipak onda još jednom stvori prilika za neki normalan život i razmišljanje o podizanju ljestvica umijeća življenja.
Do tada smo sretni što si možemo, dok možemo, priuštiti i ove ćevape, najbolje što Opatija trenutno nudi, bez luka.

Razmišljam jutros o ljudima, o krivo potegnutim argumentima, o nadmudrivanjima koja su nama s ponešto iskustva providna i dosadna te napokon uzimam knjigu naše bivše blogerice Manistre iliti Maje Hrgović, izvrsnog i izvanserijskog naslova "Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo". S Majom imam problem kao i s drugim piscima koje sam omirisao u živo i nisu me ostavili ravnodušnim, kako ne povezivati lik s glavnom junakinjom. Bilo je to neko elitno blogersko druženje u Rijeci, neki blogeri su nedugo nakon tog susreta objavili i knjige, smrdilo je i na marketinšku promišljenost, meni je sve bilo nekako odbojno, i odbio sam prijedlog blogerice j-zlo da i ja nešto čitam s bloga. Prilijepio sam se uz jedinu osobu koja mi je tad izgledala ne samo podnošljivo nego super blogericu heroine iliti poni iliti echoe iliti...,pjesnikinju Sandru Obradović. Rekla mi je da će sudjelovati i Manistra, da je baš dobra, ja sam nešto uzvratio u stilu da joj je dosadan blog. Ipak kad smo se upoznali očarala me prirodnošću i osmijehom, ni riječi kritike više da bih rekao.
E sad, što reći o pročitanom. Uzmite čitati, najzanimljiviji je prvi dio, poslije možete i prestati. Super priča o jednoj frizerci, za deset, bez greške ju je vodila. Zatim malo manje zanimljivo ali vrijedno čitanja o spašavanju pasa. Onda polako postaje dosadna simbolikom kidanja nogu insekata i sličnim forama, no svejedno sam došao skoro do kraja, odnosno preskočio sam desetak stranica da bih pročitao kraj očekujući poantu, opet jedna rečenica što mi je izmamila osmijeh o "vođenju ljubavi ili što je to već bilo" i to je to. Sve u svemu izvrsno, očekujem znatno manje od suvremene hrvatske literature, nećemo valjda loviti standarde Bukowskog, a i Majetić je već daleko od zanimljivosti svog Čangija.
A naslov posta, ak se dobro sjećam iz teksta u pitanju su bile čimpanze, sve teže u današnje vrijeme razlikujem majmune, navodno jedine životinje koje se prepoznaju u ogledalu.

Dobro primjećuju neke čitateljke bloga, sve češće su na fotkama palačinke, doduše na različite načine, često je i banana u igri, takav je sustav. nabrojimo par nebitnih stvari, zašto bi ona koja najbolje radi kolače radila kolače, zašto bi oni koji vole kolače dobili kolače ako su i palačinke bolje od kolača na susjednim mjestima. Nije bitno da itko bude zadovoljan, dovoljno je da je svjestan da mu može biti i gore.

Bio ipak na Otoku. Ne raduje me više, prevelika gustoća stanovanja u gradu, sve doseljenici sa svojim navikama, nisam baš previše socijaliziran, a i zima je ostavila traga, stan se raspada.
Vrijeme nas je poslužilo. Jučer otvorio sezonu kupanja, danas ponovio, hladno je još, al tko zna kad će biti sljedeći put.
Sutra gostuje Teresa Forcades u Rijeci, izuzetno zanimljiva katalonska časna sestra, neću otići na predavanje, interes je prevelik, iznad svih očekivanja, ja se nikad ne guram, a i predavanje je na engleskom.
Ne razumijem zašto toliki jure biti viđeni uz nju, tako da bi mi koji bi je poslušali, i da pokušamo teško došli do karte.

Nedavno sam na jednom sastanku iz zadnjih redova dobacio na vijest o odlasku lokalnog moćnika u mirovinu :"Ode i vječni R.!" Predsjedavajući mi je s nelagodom odgovorio:"Tako će jednom netko i za tebe dobaciti, odlazi i vječni NF!"
Ne, zabuna je u tome što je NF zbog takvih kojima obiluje sustav, proizvodi ih, već na putu, doduše pomalo usporenog, odlaska.
Jedne godine je dopušteno i meni kao predstavniku manjinskog sindikata sudjelovanje u radu komisije za tehnološke viškove nastavnika i te godine je posljedično sve bilo regularno jer smo se međusobno kontrolirali. Svidjele su mi se riječi šefa komisije, inače čovjeka za sve sustave koji je tad bio neposredno pred mirovinu:"Pazite, mi ćemo sutra na Korzu morati pogledati u oči te ljude o koje raspoređujemo, nema muljanja." Smiješno što sad s ovim iskustvom moram reći, i on je, nažalost, otišao.
Jutros sam se nakratko nasmijao otvorivši fejs stranicu moje struke. Konačno su maknuli jednu bezobraznu ciničnu ženu koja je isto tako odlučivala o sudbinama i čiji je vrhunski domet zadnjih godina bio tjerati nastavnike na ispunjavanje hrpe administrativnog smeća. Onda sam se uozbiljio, možda je bila samo jedna od mnogih u povijesti koji su samo radili svoj posao i slušali nadređene.
Netko može reći da se ovakvim postom spuštam na njihov nivo, priznajem, kad bi moje pisanje moglo nositi ikakve posljedice po ljude, za razliku od njih bio bih oprezniji, uostalom uvijek sam npr. zaokruživao ocjenu u korist učenika.

I dogodi se to, jednostavno se precijeniš i jbga. Istovremeno ti i crkne mobitel. Voda potrošena, cijeli dan ste u pokretu, otkriće je bio neki spomenik palim borcima s ljubaznim psima u okolici, negdje pola sata bi bilo potrebno do željenog kafića u ovakvom stanju, stan je daleko, nedostižan. Ošišani Jin se ispružio u prašini s bradom na rijetkoj travi. Snimam nebodere, što ću, svako malo se pali neko svjetlo. Svejedno smo bezbrižni, nije još vrijeme za nevrijeme. Svim tim zatvorenim ljudima nije lakše nego nama.

U Berlinu danas završava najveća europska konferencija o internetu i društvu trodnevna "re:publika". Pratim jer mi se tamošnja ekipa muva oko tih događanja, mlada frendica bivša piratica Julia Schramm je prvog dana imala i predavanje, izdržala je usprkos išijasu koji ju je napao, uživo sam preko društvenih mreža pratio reviju njenih bolova. Kod nas u Rijeci je neslavno prošao pokušaj festivala istog imena bez dvotočke, naravno puklo je zbog enormnih troškova, na Balkanu posrednici moraju zaraditi više nego obično. Ja sam Juliu i ekipu mogao dovesti jeftinije nego što su dovedeni drugi gosti, no nije u tome smisao ovakvih događanja kod nas.
Zanimljivo da je pored svih fenomenalnih stvari koje se tamo događaju veliku medijsku pozornost i raspravu izazvalo predavanje o današnjoj pornografskoj industriji i njenoj etici. Neću se zadržavati na povijesti i teorijama svima poznatim da masturbacija ugrožava razvoj mlade osobe, crkvenom odnosu prema pornografiji, političkom i sličnim stvarima, bilo je tu i ozbiljnog razgovora. Raspravljalo se o tri vrste etike u pornografskoj industriji, produkcijskoj etici, tu se uglavnom radi kak sam ja shvatio o tome da rad ne šteti akterima jer ugrožava njihovo zdravlje ili da se ne iskorištavaju maloljetnici, reprezentacijskoj etici, da se odstupa od etički branjivih radnji, te da je jasno sudjelovanje glumaca slobodnom voljom, i recepcijskoj etici, koja se bavila pitanjem jesu li konzumenti u stanju nositi se sa sadržajima onog što se prikazuje.
Što se prvog tiče u SAD-u gdje je industrija najjača su i glumci zahvaljujući pravilima igre i najzaštičeniji, problem je što se industrija sve više seli u zemlje gdje to tržište oupće nije regulirano.
Moram završiti post, kasnim u grad, danas je i dan testova, komentiram vas popodne, fotke su jučerašnjeg opatijskog popodneva, nemaju veze s zadanom temom.

Preumoran, dan se odužio, materijala ima barem za tri posta. Ipak objavljujem samo jutrošnje fotke šetnje od tržnice do trga iz naslova, jer post treba imati naslov, na kojem sam čekao bus.
U Njemačkoj štrajk vlakovođa, vidim na twitteru žestoka kampanja u medijima protiv štrajkaša, ogromne štete, a i ugrožena državna matura, ipak javnost baš i ne nasjeda antištrajkačkoj histeriji, barem ne kao u zemljama Trećeg svijeta, Hrvatskoj, Srbiji, kolonijama...
Istovremeno racija protiv neonacista, pohapšeni vođe i simpatizeri "Društva stare škole". Ima jedna stvar što mi se ne sviđa, mozak mi više ne radi za definirati je, naime već dva dana i ja ponukan nekim komentarima na twitteru iz čiste radoznalosti obilazim nacističku fejs stranicu.
Navodno su iskazi na toj stranici pomogli državnoj sigurnosti za identificirati ekstremne članove te, sad se govori, terorističke organizacije. Mene je jutros baš čudilo kako se javno pod pravim imenima iznosi netrpeljivost protiv azilanata, posebno muslimana, ali što je zanimljivo, i Amera, dok se veliča Putin. Išao sam na stranice tih osoba, objave su im uglavnom otvorene za javnost, ne samo za prijatelje kao što je npr. uobičajeno kod mene.
Sad mi tu nešto ne štima, a čitam na twitteru, i stranica je zatvorena. Provjerit ću ujutro.

Sustav mjerljivosti u javnim službama idealan je za diktaturu prosječnih i uništavanje kreativaca. Medicinske sestre, liječnici i profesori ispunjavaju radno vrijeme brinući se za zadovoljenje podataka koji su potrebni kontrolorima sustava za analize kojima će opravdati svoje postojanje. Zanimljivo, neke od tih zaposlenih u famoznih agencijama sam poznavao u mladosti, nisu uopće djelovali bezlični i opasno zatupljeni, dapače.
p.s.
Jin mi je danas ponovo spasio dan pokazujući kako se uživa na svježe pokošenoj livadi, takve trenutke upijam, ne snimam.

I ja sam poznat kao kritičar riječkih vlasti, prije mi nije bilo jasno jel to namjerno rade negativnu selekciju među mlađim kadrovima, kad su i moji poznanici počeli upadati u te nepromjenjive strukture shvatio sam da itekako i tu ima sistema.
Ipak dvije stvari su odlično odrađene, zasluga vjerojatno rijetkih zalutalih kadrova s vizijom. Lukobran je dan na korištenje stanovništvu, Rijeka je postala grad na moru. Noćni život je postao pristupačan i mladima za razliku od vremena "Barba Rude", starmala Opatija nije više atraktivna za mladež . Istina gradonačelnik pokušava to sad pokvariti glupom zabranom ispijanja alkohola na javnim mjestima, al to će već sad teže ići.
Ipak najsimpatičnija je politika otvaranja hostela. Mladost i oznojena natovarena ljepota koračaju gradom. Nekako se i domaća raja više cool drži bez obzira na sve.

Ne da mi se pisati, a nije mi se baš dalo ni fotkati iako se to ne vidi iz priloženog. Vidim da nitko ne reagira na definitivno neprijateljsko preuzimanje INE u Urinju. Što otprilike napisa moja berlinska frendica, revolucija je neuredna, kasni i potpuno konfuzna čak u jednoj Njemačkoj. Vozaju nas na svakom koraku, al dok god si možemo priuštiti vlastita vikend vozanja dobro je. Izgleda da političke elite ne misle prestati huškati šovinističke svinje, strahota kako su bijedni i dosadni hrvatski portali, evo izgleda da skače i jedno rukovodeće govno s druge strane granice, prepucavalo bi se, lako mi je za njih, bljak navijači. Zijev, laku noć!

Zanimljiva su subotnja jutra iza praznika, nema baš ljudi, kiši, Jin i ja, magla se spušta, ipak još uvijek ne prijeti da će nas progutati. Pas u susjedstvu oslijepio u devetoj godini, gazdarica mi priča, ne da joj ga se uspavati, još ima živahnosti u njemu, gledam je tupo, ne govorim ništa ali mislim, zašto bi ga uspavala, no ne pada mi na pamet ikog išta uvjeravati, jadnici me ionako dolaze glave.
Iako znam da neću ništa novo naučiti, čitam komentare članka o požaru u elekrotehničkoj školi u kojem je izgorila zbornica i dnevnici, od početka se zahvaljujući i novinarima proturaju dvije laži, da škola ima kamere, a za razliku od moje nema, da djelomice imaju e-dnevnike, a nemaju, sad nova kao ekskluzivna vijest, da su sačuvane ocjene, moš misliti, al naravno da se školska godina mora regularno privesti kraju.
Došli su u diskusiji do Srba i Hrvata, sad postaje napeto, te bi li bilo bolje, budući da se radi o uglavnom muškoj školi, da su se ti dečki naučili disciplini u vojsci. Jedan komentator je otkrio da je bivši ravnatelj bio nesposoban i član jedne od ove naše dvije stranke, tu sam se eto ipak malo nasmijao, ima još onih koji misle da su za direktore državnih i javnih službi, te poduzeća, važne stručnost i sposobnost.
I prognoza vremena se mijenjala svaki dan, na kraju je ispalo jako loše, zašto kiša, pa kod nas nitko ionako nije imao namjeru izlaziti na ulicu...

Eto jučer sam konačno našao vremena pogledati izložbu u čast obljetnice oslobođenja Rijeke, danas ću pratiti preko twittera kako moja ekipa radno prosvjeduje u Berlinu, a mi ćemo vjerojatno donositi odluke kako sunce sija, spremnik goriva (prvo sam napisao govora) je pun, cigarete i piće spremno.