Serviran mi je u diskusiji Thomas Berndthard i njegov tekst o fotografiji, između ostalog da je fotografija najveća nesreća dvadesetog stoljeća, o fotografiji koja umiva ljudske živote i stvara u ljudima iluzije da su sretniji, zadovoljniji i manje propali u svom jednom i jedinom životu. Berndhardta sam čitao na preporuke prijatelja i profesora koje je uglavnom očarao. Meni je bio težak u originalu, a neupotrebljiv u hrvatskim prijevodima pa sam ga uglavnom zanemarivao, no ovo je pojačalo moj prvi dojam o njemu kao umjetniku pretjerivanja, to mi je uostalom tu i najsimpatičnije. Pretjerivanje je kad napiše da Austrijanci mogu birati samo između crvenih i crnih svinja, postoji tamo ljudi koji ne spadaju u te ladice, čak i kod nas, nas znam nekoliko, pa je svakako i pretjerano njegovo generalno pljuvanje po fotografima s kojim se ipak u nekim dijelovima i slažem. Ako neko misli da ja fotkam život kakav želim da je u debeloj je zabludi i ništa ne razumije, ako kod mene preovladavaju fotografije straga to je vjerojatno ipak zato što je tako jednostavnije snimiti prirodnu fotografiju, a fotke en face koje su mi super često ne smijem objaviti jer je osoba jasno prepoznatljiva, a stramota je što pokazuje na javnom mjestu super sise.
Danas sam već bio na tržnici i piću s doktorom bivšim učenikom, sad žurim s postom i nisam posve zadovoljan izborom krčkih fotografija koje objavljujem al što je tu je, ionako mi one koje su trebale biti najbolje i najmoćnije nisu uspjele. Najslađa fotka je ipak opet riječka.

U petak najprije sastanak u Zagrebu, a onda smo se odmah zaputili jedan dan na otok inclusive sastanak, pa eto najprije kratki izvještaj iz metropole, maloprije smo se vratili u Rijeku. Na istom mjestu gdje je začeta osvrnuli smo se najprije na jednu od barem zasad uspjelijih sindikalnih akcija, atmosfera je bila opuštenija nego inače, komentirala su se događanja s neizvjesnih početaka skupljanja potpisa za referendum. Kasnije sam ja razgovarao s pravnicom o za mene neveseloj temi, te smo se poslije nakon kraćeg vijećanja na Zrinjevcu drugarica, Jin i ja odlučili za hitri odlazak direktno na otok bez uobičajenih druženja i javljanja u metropoli.
S otoka će sutra biti teško selektirati fotke

Posjetitelj/ke/i ovog bloga su već shvatili da nisam očaran Opatijom, čak i u ona nekadašnja zlatna vremena "nezaboravne" trenutke vežem uz Lovran ili "Milde Sorte" Preluk. Ipak sad kad tamo ordinira terapeut mog povjerenja i drugarica ga posjećuje ne bojkotiram odlazak u to mondeno mjesto. Tražim na turistima znakove koji objašnjavaju njihovu uspješnost jer uvriježeno je mišljenje da se u njoj pokazuju oni koji su uspjeli u životu. Ipak teško me tko impresionira, svi mi nekako prosječno djeluju, a zbilja imam dojam, moguće jer sam na druge jezike oguglao da dominiraju ruski i srpski ili hrvatski jezik, neka čudna mješavina vjerojatno velikih Srba i velikih Hrvata. Naravno čuje se i bosanski, staru damu stalno treba dotjerivati i šminkati.
p.s.
Ne znam jel u pitanju Telekomova akcija ubijanja u pojam budalastih mušterija ili se neki od susjeda prikopčao, ali brzina interneta je ko u vremena početaka istog i fotke nisu po redosljedu po kojem su trebale biti jer su neke skinute iz trećeg pokušaja.
p.p.s.
Nahranili smo se naravno prije u Rijeci.

Na Korzu izložba fotografija, nisam siguran kojom prigodom ni kakva, niti je li samo hrvatskih klasika, iako sam jurio prepoznao sam u prolazu jednu od Toše Dabca. Koliko god bio u žurbi i kasnim stanem barem na tren ako mi netko poznat gestikulacijom daje do znanja da ima nešto važno reći. To je umjetnost, to je svevremeno, kaže stručnjak poznanik pokazujući na crnobijele bakice i mrtve prirode. Da, zicer, rekao sam, jako žurim, pozdrav.
Elektronski su upisi u srednje škole, očekivao bi čovjek, ajde barem će biti zanimljivo koji će drugi strani jezik klinci birati tamo gdje je moguće, ne, od škole do škole nema neizvjesnosti, roditelj zove, s druge strane mu se kaže pa normalno engleski prvi, a drugi taj i taj i roditelj prihvaća, preparirana masa.
A sad na prateće fotografije i post, ponovo izvrsna marenda u meksičkom nakon dužeg vremena izbivanja iz Rijeke prekjučer, odlazak na Krk bez ikakvog osjećaja iščekivanja i radosti, okupao se u moru, napravio par fotografija, poslije one što bi baš mogle povrijediti osjećaje zakopčane većine sklonio na stranu.
Koje budale svud oko nas.

Vratismo se, pripremio sam post s fotkama s otoka, sačekat će sutra ujutro ili kad stignem, prenosim s fejsa status koji sam zatekao na stranici Dragane Bolješić predsjednice udruge "Slobodna škola":

"Dragana Boljesic
Prije 11 sata/i
Koncem ovog mjeseca završava moja služba u državnom obrazovnom sustavu kojem sam dala 10 godina svog elana i odanosti. Premda sam tužna jer podučavanje doista volim, ne mogu ostati u školstvu koje se protivi mojim obrazovnim svjetonazorima. Ovih ću se dana opraštati od svojih kolega uvjerena da će nam budućnost otvoriti nove mogućnosti suradnje i zajedničkog rasta. Od rujna sam slobodnjak između mogućnosti! Jupiii!"

Za Draganu vjerujem ima vremena i mogućnosti, sposobna je ona, za sustav s ove dvije opcije upravljanja i kreativni odgoj i obrazovanje novih generacija teško. Snać će se najsposobniji, uostalom i Profesorica se školovala vani.

Oznake: slobodna škola, obrazovani sustav

Obrijao glavu, bio u ustanovi, a sad možda konačno zbrišem i na more s četiri neobjavljene nasumice odabrane fotke iz berlinskog opusa.

Evo tu sam nazad u domovini. Pizza je zbilja bolja od berlinske. Programirao sam da mi se post samobjavi za vrijeme putovanja nazad, nije izazvao baš neku pozornost, svejedno ću ga izdvojiti sa strane. Prebacio sam konačno fotke na svoj blog i to je to.

Baš zgodan češki izraz za glavni kolodvor. Blizu je mog praškog udomišta, a i Billa ima dućan pa mi i služi za nabavku osnovnih potrepština te sam eto za kraj kad me već tresu putna nervoza i povratni nespokoj napravio par fotografija. Nikad se s većom ljutnom prisilno nisam vraćao. U domovini ni drugaricu ni mene ne čeka ništa dobro. Nade nema jer su karte tako posložene da smo tamo jednostavno autsajderi u pedesetima. Onima što savjetuju da počnem ispočetka tamo gdje mi je bolje, šaljem sve najljepše domaće psovke, njemu i obitelji, u domovini još uvijek imam krov nad glavom.
Sad znam da mi je najveća greška bila kad sam devedesete u najboljim godinama odbio posao u Njemačkoj, bio sam razmažen, nije bio Berlin i nije bilo puno radno vrijeme, tu razmaženost sam eto skupo platio za razliku od onih koji su herojski pobjegli od tog jebenog rata i poslije se trijumfalno vratili nakon pobjede Hrvatske po njihovoj mjeri.
A ništa, ako meni ne može biti dobro, a umijem i štoviše među najboljima sam bio u za domaju nevažnim vještinama, iskušat ću i umijeće zagorčavanja života dobitnicima, možda mi se potrefi kao što su mi se na kraju potrefile starke u prejebenoj akciji.
Nisam više ni u konzumu pacer.
p.s.
Kako ispunjavam želje, u drugom djelu posta je ručak s jednim od praških specijaliteta, vidim da taj ovdje jako dobro ide

Lola Voronina je međunarodna koordinatorica ruskih pirata i živi u Pragu. Bila je predsjednica svjetske piratske internacionale u vrijeme najvećeg uspona piratskog pokreta, njena smjena poklopila se i sa slabljenjem istog. Piratska stranka je jedina stranka u kojoj sam djelovao i uvjerio se u ono što sam teoretski znao, kako djeluju politički mehanizmi i na koji način se lome progresivni demokratski pokreti koristeći mlade apartčike željne klasične političke moći unutar njih samih. Druženja ovo ljeto s nekadašnjim glavnim protagonistima europske piratske scene, te inače piratima bez izvršnih funkcija kod nas, ne smatram bačenim vremenom, štoviše u tim druženjima smo drugarica i ja uglavnom uživali, a Jin je nepogrešivo pomagao svojim nepogrešivim procjenama.

Uzgred rečeno kad uspoređujem ove drage "političar(k)e" s onim "uspješnim" obično bacim žvaku i pljunem na pod.

Više ljudi mi je nakon što sam se jučer locirao na fejsu napisalo da im je Prag najdraži grad i da bi voljeli viditi više fotografija praških znamenitosti. Teško je napraviti izbor u gradu u kojem je što netko napisa svaka kuća povijesni spomenik, pogotovo meni kojem Prag ipak najviše služi, uz zbilja izuzetnu domaćinsku ekipu, za nužno prizemljenje na putu iz Berlina ka Rijeci i koji uopće nisam lud za spomenicima.
Ipak želje mojih pratilaca su zakon, jučer smo nakon kave i druženja u filmaškom kafiću, a nakon mog neizbježnog surfanja krenuli u klasičnu turističku šetnju ka Karlovom mostu, dosta sam fotkao svoje omiljene "objekte" fotografiranja tako da jutros mogu i probrati uvjetno rečeno turističke fotografije, usput sam napravio i jedan klasičan portret tek toliko da se vidi da i to umijem kad želim. Cura nije domaća, po društvu u klasičnim tradicionalnim opravama (kad se već toliko vole eksponirati) znam da je muslimanka i pazio sam da me ni jedan "njihov" muškarac ne primjeti pri fotografiranju.
Promatrao sam cijeli dan jučer opčinjenost brojnih praških posjetitelja gradom, taj kamen zbilja posjeduje neko dostojanstvo. zaslužio je.

Naš drugar i praški domaćin Luka ima zanimljiv posao, pomaže studenticama i ima pri montaži snova, odnosno prvih filmova. Trenutno škola radi 24 sata dnevno tako da smo ga logično družeći se otpratili i na radno mjesto.
Naravno sve je počelo ručkom, nakon kraćeg vijećanja odlučili smo slijediti prijedlog blogera Bocaccia, pronašli prvo adresu pa i mjesto uostalom u blizini naše praške rezidencije, no na tom broju pasaži s trgovinama, doduše i jedan restorančić no ne taj.
Srećom u blizini smo imali adekvatnu alternativu, izuzetna hrana po pristupačnim cijenama. Tako smo si neočekivano u miksu sa žara mogli priuštiti i rumeni biftek, najeli smo se nas troje za cijenu po kojoj bi kod nas dobili jedva komad već spomenutog, a i Jin se zabavio jednom rubnom žilicom.
U filmskoj školi izuzetna atmosfera, zaključana tiha oaza u centru grada, unutar tog prostora užurbanost, kreativna nervoza, korištenje zanimljivih kompjutorskih tehnika za zgotovljavanje umnog produkta. I Jin je našao tu prijateljicu Ritu, s kojom se lijepo igrao,a čijeg gazdu nismo upoznali, te kojeg tamo bije zanimljiv glas, popravljača kardinalnih grešaka, ono kad studenti u stvaralačkom žaru jednim potezom uspiju sve upropastiti ili se to tek tako u trenutku čini, znalac često nađe neku skrivenu fintu za spašavanje izgubljenog.
p.s.
U pravu ste, na jednoj fotki Luka namjerno pozira, pokazao nam je povijesno mjesto, tu je sjedio za vrijeme studija

Neizbježno je došlo, auto pred kućom, mora se napustiti Berlin. Proletilo intenzivnih tri tjedana. Ove godine ipak imamo bezbolniju opciju povratka, kod našeg praškog filmaša. Naravno da sam kao vođa puta morao odabrati logičnu rutu koja na kraju tradicionalno ispadne pogrešna pa smo u Prag stigli neplanirano tek oko ponoći, a onda je nakon iskrcaja stvari, stan je u najužem centru, slijedio najzabavniji dio posla, traženje besplatnog parkirališta.
Ja sam nedruželjubivo legao nešto prije tri kad smo se vratili, to nas nije spriječilo da oko sedam ujutro živimo buđenje grada. Šef je već vrlo iskusan s mijenjanjem lokacija, velegradovi su mu rutina, sam je pronašao svoj komadić zelenila za temeljne potrebe. Česi imaju i novu "zelenu" politiku, u nekim aspektima je vidljiva i u samom centru, lijepo.
Nakon jutarnje šetnje mislio sam ipak još malo prileći ali netko je bio brži...

Ukratko, bezredno iz glave izbacano, jer slijedi nužno pakiranje. Ulica u kojoj smo stanovali, Sonntagstraße uz S-Bahn stanicu Ostkreuz valjda najzanimljivija i najživotopisnija ne samo u Berlinu. Stan odlično dakle smješten, no živili smo i u boljima u Berlinu, dosta toga pokvarili radovi na fasadi i balkonu. Razumijem stanare ulice koji se žestoko većinski protive uvođenju tramvajske linije kroz nju, na kraju će vjerojatno izgubiti tu borbu no po planu je to trebalo biti realizirano još prije par godina.
Berlin, prezanimljiv kao uvijek, nikakvi vladari ga ne mogu upropastiti, oporavlja se sam od sebe. Šatorski užas zadnjih godina na Alexanderplatzu, to je valjda Bandić pokušao prekopirati od svog berlinskog kolege, no eto čak i Jelačić djeluje manja seljačija, samo je premjestio središte urbanog Berlina na druga mjesta, Berlin je ipak veličine Hrvatske i nije u tom smislu bespomoćan poput provincijskih metropola. Jasno zašto je to napravljeno, bolje da glavni gradski trgovi smrde po brzoj hrani nego da se netko dosjeti na njima prosvjedovati.
Tako je promašen bio prosvjed očajnih azilanata koji su jednu noć zauzeli teve toranj, nitko nije mario za to, i dalje su se dolje nesmetano prodavale kobasice od 1,35 eura naviše, specijalci su brzo izolirali taj vrh, par političara među ostalima tu zapažen Reinhardt iz berlinskih pirata posredovali, turisti oslobođeni s jednom uspomenom više, očajnicima osiguran izlazak bez posljedica i tko zna što još i život ide dalje.
Boxhagenerplatz, popularni Boxi sa svojom čuvenom buvljom pijacom je sigurno s tim svojim sajmom oko kojeg se okuplja zbilja zanimljiva zbirka ekstravagantnih faca iz cijelog svijeta urbaniji sad od Alexa i na njemu smo provodili nedjelje. Oko trga je sve puno međunarodnih restauranata prihvatljivih cijena, među njima se je i nekoliko veganskih, meni nezanimljih, al mora im se priznati širenje intenzivnih mirisa, začini su očito zanimljivi.
Mi smo za završni opušteni ručak izabrali sushi iz lanca Yoko lokalčića, izuzetna usluga, lijepe boje, a i sushi je bio ukusa. Izdvojio bih i čaj od jasmina kojeg inače baš i nisam ljubitelj ali je išao uz ambijent, zanimljivo, uz jelo možeš birati gratis čaj ili vino.
Što se tiče moje stranke, konačno sam uživo upoznao i jako su mi se svidjele bivše i sadašnja piratice o kojima sam već i pisao, pokret je podijeljen i definitivno sam odabrao stranu, trenutno manjinsku, koja se eto atipično za sadašnje političare zanima i za ljudska i egzistencijalna prava poput tako nesuvremenih zanimacija kao što su pravo na život ili ispunjenje temeljnih životnih potreba.
Meni su zanimljivi i psi na ulicama u hladna ljetnja jutra.
p.s.
Nije ispalo kratko i brza isprika na greškama, sve postove tipkam izuzetno brzo, ovdje stvarno nemam vremena, a i bježi mi.

Zapravo jedan lik mi je ušetao u misli. Dva dana se neplanirano muvamo po frakfurtskoj aleji, tražimo nešto što smo razbili, puno je dućana tamo, obično drugarica završi tamo u najboljem supermarketu, a Jin i ja čekamo vani i muvamo se, ja pomalo fotkam. Tu jme pred ulazom jedan simpa bradati mladić, u jednoj ruci obično boca, u drugoj posuda za sitniš. Kad nalete kvartovski huligani amortizira njihovu agresiju prijateljskim osmijehom i mirnoćom u glasu. Kad sam zagalamio na Jina, pitao me jesam li iz Rusije, on navodno jest. Bez papira je i nema se ni kamo ni kome vratiti, tvrdi da nema obitelj. E tu je kvaka, neodoljivo me pogledom, a i inače fizički posebno osmijehom podsjeća na bivšeg učenika također bez roditelja koji je valjda prije desetak godina završio školu i iritirao je ljude jer su svi mislili da mu pomažu, a nikom nije bio zahvalan.
Berlin je poznat po kontrolorima gradskog prijevoza, rijetko se tko usudi švercati, njihovi pankeri i klošari koji odjednom izvade službene iskaznice poznati su po cijelom svijetu i izazivaju respekt osim kod domaćih huligana koji su se čitam više puta potukli s njima i ne baš uvijek izvukli deblji kraj. Mobilni su i nije mi se ranijih godina događalo kao ove godine da mi dva puta, jednom kasno navečer, jednom rano ujutro karte kontrolira isti par i to ovaj s prve fotke, koje bih po subjektivnom osjećaju kad bi mi bilo nužno sam nadvladao.
Rano jutros sam šetajući razmišljao kako mladi, konkretno mlade cure, koliko vidim po novinskim naslovima, rijetko stradaju u Berlinu. To je valjda jer ih nitko ne spriječava u činjenju gluposti.

spisateljica, politika, amerikanistika, pravo, javno, privatno, blog, metamoderna, internet, piratica, predsjedništvo, odrastanje, signigicunt, nietzsche, adorno, seks, moć, igra, provokacija, golo, marx, cijena...
igra ima više nivou i ako nisi odras/tao/la uz internet sigurno ćeš griješiti. igru otežava što se na chat uglavnom javljaju njene replike, njoj se baš ne da razgolićavati. staza je podešena tako da lako površno pritiskajući završiš na seksizmu i staljinizmu što te odmah vraća na početak igre. mi što smo bili na višim nivoima ne možemo vam pomoći jer automatski diletiramo historiju, a kao stari fliperaši naučili smo izbjegavanje tilta što spada u važnije tajne igre.

p.s.
Jin kojem je bolje potpuno kuži igru, no i on ne može pomoći jer ne zna objasniti rješenje.

Odnio još dio stvari do auta, prolaze dani. Sitnice koje sam namjeravao uglavnom nabavio, za hozentregere manje više, ako stignem.
Jučer sam razmišljao zašto nam glupi događaji van pameti usmjeravaju živote. Naime u zadnjem intervju uoči smrti koja je prethodila mom ovogodišnjem dolasku u Berlin Piene je rekao da su ga obilježili dugi dani provedeni u protuavionskim skloništima i stalni manjak svjetlosti koja je tako eto postala glavnim objektom njegovog umjetničkog istraživanja. On je još imao sreće, mnoge moje poznanike su odredile mnogo gore traume. Zanimljivo kako mozak uglavnom surađuje s nasilnicima ma koliko oni intelektualno inferiorni bili, treba prebroditi te jebene traume što su ti jadne debilčine nanijele.
Mene u stvari navečer dosta iritira raskošna osvjetljenost Berlina, čini mi se kao da je malo prešla granicu dobrog ukusa u vrijeme s toliko uništenih ljudi po svim tim ulicama, i o tome sam naravno razgovarao s ekipom koja ne zatvara oči pred drugom stranom najzanimljivijeg grada na svijetu, možda i zato ne samo da mi se nije svidjela ta njegova besplatna večernja izložba (otvorena od 22-22.30) nego sam je pretjerano i kritizirao, dobro, barem sam se pristojno suzdržao od reagiranja kad mi je rečeno da pas ne može unutra svjestan da se neću dugo zadržati, više ne konzumiram ništa što bi me dovelo do oduševljenja tim svjetlosnim efektima.
Politika je ovdje glede zabrana zanimljiva i dosadna, CDU zanima najviše seksualni život ljudi i gleda zabraniti tu što može (što netko reče masturbacija mu nije na dohvat ruke), Zeleni su u kvartovima kojima upravljaju najdomišljatiji u smišljanju odgojnih zabrana, zadnja je da će zbog buke koju proizvode kotačići turističkih kofera morati biti prekrivani gumom, od socijaldemokrata se ljudi opravdano boje kao i kod nas da će zbog domišljatih ideja o otvaranju radnih mjesta malo pomalo svi ostajati bez posla, ma nije loše živiti u tako dosadnim državama.
Naprasno prekidam ionako predugačak post, Jinu je loše.

"Mi se razumijemo i složno pjevamo, nijedne nema bolje od naše policije..."
"Wir verstehen uns und singen einstimmig: es gibt keine bessere Polizei als unsere..."

24 sata su premalo za jedan dan u Berlinu. Kad pogledam naknadno fotke teško da mogu spojiti što se sve danas događalo. Karte tvrdoglavo koristim u slučaju krajnje nužde i sve češće zalutam tražeći odredište vjerujući instiktu koji me ove godine vara više no obično ali iskustvo ne dopušta potpuni krah. Tako pak naletim na nešto o čemu pojma nisam imao i valjda nije u top100 turistički atraktivnih stvari u ovom velegradu. Shvatih jutros tako kako definitivno nisam na pravoj ulici koja bi me po planu odvela do FKK oaze na Halenseeu, ali i kako drugi pokazatelji govore da idem u pravom smjeru tom ulicom luksuznih vila, te vidi čuda, na zgradi spomen ploča, tu su početkom dvadesetog stoljeća živili Isadora Duncan i Engelbert Humperdinck. Za pjevača tog imena sam znao kao klinac, no ovo je očito bio netko drugi, kompozitor iz Wagnerovog razdoblja. Isadora mi je uvijek bila jako zanimljiva osoba, posebno njena ljubav s Jesenjinom, no o njenom berlinskom razdoblju nisam imao pojma, a naravno ni o toj jednoj od brojnih veza majstorice plesa. Uguglam sad kad sam se vratio Isadoru i Berlin, i vidi vraga, u Berlinu je i zatrudnila.
Put je bio krivi al odveo me na pravo mjesto, livadu direkt ispod autoputa, berlinsko sastajalište onih koji se sunčaju bez krpica, razočarenje, omjer je negdje 4 prema 1 za muške. Nisam se dugo zadržao, nemam ja baš vremena za bacanje u ovom gradu.
p.s.
Zadnji autoportret s prošlogodišnjim satom, kupio sam jedan fenomenalan, svake godine kupujem novi iako svi rade, imat ćete ga vremena uočiti, jako sam zadovoljan mada sam se isprsio maksimalno za to zadovoljstvo, pet eura, jedan od tri je bio isto lijep.

Jutros me čim sam sam upalio komp zatekla vijest o smrti Robina Williamsa. Istina, ponadao sam se da to nije taj, jer u naslovu vijesti nije
naveden niti jedan od filmova koje povezujem s tim vrsnim glumcem.
U tekstu inače serioznog portala još jedna pizdarija koja me iritira, nije ga alkohol ubio već depresija.
Na twitteru sam uoči odlaska u Berlin prenio vijest o smrti umjetnika Otta Pienea, taksijem je žurio na zadnje pripreme prije otvaranja berlinske izložbe. Jučer smo posjetili izložbu, ponedjeljkom je besplatno.
Strepili smo kako će proteći susret Jina i gazdaričinog psa pri našem dolasku u berlinski stan, dan prije je gazdarica ostala bez istog u pristojnoj starosti.
Ti portreti i autoportreti, priprema za odlaženje.
Kapetane, moj kapetane...

Jučer smo jeli kod Vijetnamaca, nije problem što se dobre hrane ne bi našlo kod nas, jednostavno osim izuzetka kojeg zato što je izuzetak često spominjem nije dostupna.
Nedjelju tradicionalno boravimo na sajmu na Boxhagener Platzu, meni zanimljiva ekipa koja se tamo okuplja. Sajam rabljenih ljudi i rabljene robe.
Popustili smo Jinovoj želji i odveli ga u veliki park za pse u središtu Friedrichshaina. Bili smo ponosni, zbilja mnoštvo četveronožaca uglavnom većih od njega i lijepo se igrao, baš niskim se nije posvađao, puno je djece bilo tamo pa bolje fotke ne objavljujem.
Najavljeno je roštiljanje pirata u našem kvartu, drugarica se javila i izmijenila par riječi s ljubaznom mjesnom nadom, ja sam osjetio izrazitu antipatiju prema poznatom piratskom snimatelju i brzo se odmaknuo, ništa racionalno.
Ulice su ujutro prljave nakon noći ispunjenih življenjem i porocima, drveće je zato sve češće pristojno odjeveno, berlinsko korijenje se ne predaje.

Svake godine tradicionalno marširam na jednoj od najvećih manifestacija te vrste, od prije par godina sam i ja promijenio pod stare dane svoj stav i zalažem se za legalizaciju marihuane. Do tada sam bio pragmatičan i pobornik dekriminalizacije, marihuana je ionako bila dostupna i relativno jeftina solidne kvalitete i samo bi mi još trebalo da legalizacijom poskupi. Sad više nisam zainteresirana stranka pa se postavljam principjelno, a čuo sam da je zadnjih godina kvaliteta ulične trave otišla k vragu i da čak postaje za djecu opasna.
Ove godine sam se za marša iznimno držao pirata, piratska stranka u Njemačkoj lagano s novim vodstvom gorim i od našeg predvođenim izvjesnim Bavarcem lagano odlazi k vragu, ja lagano odlazim k vragu pa eto, ne treba mi se rasplinjavati u širinu nego uživati u trenucima zalaska jednog pokreta koji više nije uzbudljiv kao za vrijeme stvaranja al je svejedno lijep. Još uvijek ne mogu vjerovati ono što sam jučer čuo da će novo vodstvo njemačkih pirata potaknuti glasovanje članstva poštom, u tom slučaju bih sugerirao golube pismonoše, postoji nada da konačno i pravi budu posrani.

Jučer smo prvo konzumirali poziv iz zvanične berlinske i njemačke piratske središnjice, izašli bogatiji za još jedno iskustvo i par suvenira.
Nakon toga najbolji ručak do sad ovog ljeta u indijskom restaurantu, kod mene je bila janjetina u pitanju, kod drugarice piletina. Inače jedemo međunarodno no uglavnom brzinski i ne odveć fotogenična jela, jučer smo bili sporiji, drugarica je malo bubana, te smo nakon komotnog ručka Jin i ja posjetili i obližnji narodni park Friedrichshain. Tamo su ovaj put bile uglavnom uravnotežene žene, na jednoj fotki je zoran dokaz.
Jin je noćas oko 4 ujutro na svojoj zvučnoj igračci trubio buđenje al smo ga ignorirali no oko šest i kvarat je zacvilio pa smo žurno išli van.
Vani ludilo, noć još traje, svi s pivama, parovi zauzeli svoje kuteve po parkovima, a ja uspio ne znam kako zablokirati zoom, ni makac. Tek u liftu nazad, kad se vani sve već raščistilo našao sam postavku.
U ulici u koju me Jin vukao zanimljiv grafit na zidu jedne birtije : " Svaku subotu i utorak ću te navečer čekati ovdje za šankom. Molim te dođi i razgovaraj samnom Linda. Tvoj odvratni bivši dečko."

p.s.
Preduhitrio bih ovdje moguću jezičnu polemiku i objasnio riječ koja može biti sporna, dakle pridjev "häßlich" dolazi od imenice "der Hass" što znači mržnja, znači ovo bi bilo u smislu dostojan mržnje. To što u rječnicima uz taj pridjev obično stoji prijevod "ružan" već nije moj problem.

Dobili smo na posudbu i bicikl koji je drugarica jučer iskoristila za odlazak po nabavu do supermarketa. Jinu je novo i zanimljivo iskustvo bilo trčanje za njim, to je već vidio kod drugih pasa i vjerojatno im zavidio, pa eto osladilo mu se. Međutim ja sam brzo shvatio da je to previše svojeglav lik da bi disciplinirano u prometu poput drugih slijedio bicikl pa je uz negodovanje opet završio na uzici, Berlin je to.
Popodne smo išli na trg, jednu od mojih prvih berlinskih ljubavi, Potsdamer Platz. Tu je bila moja najdraža pivnica i par klubova i birtija, jedan i zatvorenog tipa kojem sam imao pristup u doba DDR, no nakon ujedinjenja Njemačke i Berlina sve je to sravnjeno sa zemljom i izgrađen luksuzni kompleks koji su uz financiranje Mercedesa, Sony-ja i drugih uspješnih kompanija projektirali najskuplji svjetski arhitekti, ukratko ne volim tamo biti ali moram posjetiti uz naravno autoportret u prostorijama šekreta pivnice i pivovare Lindenbräu, u sretnija vremena bih u susjednom restaurantu ručao klokanov odrezak, uostalom već je bio na blogu.
Zadnja fotka od jutros, ženska u S Bahnu ni po čemu posebna al kao da je ozračena...

Jučer smo konačno nakon muvanja s Jinom u omiljenom desigual dućanu posjetili Kiezbüro (uličnu kancelariju) Naunyn berlinskih piratskih parlamentaraca Olivera Höfinghoffa i Fabia Reinhardta. Najprije smo svi zajedno pogledali dugi dokumentarac "Bez njih baš ništa ne ide (iza kulisa)" nazočne autorice Ursule Bob Hielscher o vremenu prije događanja koja su prethodila skoro pa raspadu piratske stranke Njemačke, a zatim smo večer proveli u dugim izuzetno ugodnim razgovorima. Bili(e) su nazočni(e) skoro svi najistaknutiji(e) akteri(ce) radikalnog krila berlinskog piratskog pokreta među ostalima osim Ursule Julia Schramm, Anne Helm, Oliver, Harry Liebs, J.Bokor i još par drugih. Svi su drugaricu i mene prijatno iznenadili mirnoćom i uvjerljivošću u iznošenju stavova te kulturom dijaloga koju im neki često spočitavaju, a kontroverzna Julia Schramm o kojoj sam već u više navrata pisao, a sad je konačno upoznao je cjelokupnim nastupom jednostavno dodatno uljepšala večer Jinu i meni, načelno je dogovoren ponovni susret dok smo još u Berlinu.

Iznimno ukratko na njemačkom- ausnahmsweise kurz in deutsch

Gestern Abend haben wir endlich auch das Kiezbüro Naunyn von berliner Parlamentariern Höfinghhoff und Reinhardt besucht. Zuerst haben wir den Dokumentarfilm der da anwesenden Autorin Ursula Bob Hielscher "Ohne die geht gar nix" gesehen, danach haben Sonja Balaško und ich einen sehr angenehmen Abend mit bekannten Mitgliedern des radikalen Flügels der berliner Piratenbewegung verbracht, da waren außer Ursula und Oliver auch die obengenannten Personen u.a.. Alles war eine sehr positive Überraschung und nützliche Erfahrung fur uns zwei. Jin hat Julia Schramm, von der ich hier schon geschrieben habe, zusätzlich charmiert. Wir alle sehen uns hoffentlich wieder.

Ma ja životno otpisani lik, rvatski autsajder uskoro bez posla, proždrljivo udišem prljavi zrak vjerojatno zadnjeg Berlina koji si mogu priuštiti i logično da su mi najbliže i najprivlačnije ruševine nekog prošlog života kao i mladež s dna društvene ljestvice koja se otkačuje u djelovima velegrada u koje ipak već sad uspiju zalutati i grupice turista i kojima sam ja jučer nostalgično bludio i usput smirivao bijes zbog prethodno izgubljenog prepodneva. Prostor na rubovima popularne Revalice jedne od središnjih berlinskih ulica stvoren za potrošnju berlinskog popodneva, noć je tamo premračna.
Inače jutro je osvanulo sunčano i s radovima na balkonu, pa smo Jin i ja išli na malo duži put lovljenja golih teta na Halenseeu dok je drugarica spavala, doduše linija je gotovo pa direktna. Bilo je prejednostavno pa smo izgubili oko pola sata zalutavši i kad smo se približili odredištu jednostavno je pljusnulo i nije nam preostalo ništa drugo nego vratiti se drugarici koja nas je već čekala za odlazak na ručak, niti jednu jedinu niti utješnu fotku nisam napravio, odlučili smo se brzinski za sushi, ja specijalac našao sam nešto s hrskavom piletinom, hren uz to je bio izuzetno oštar, kao stvoren za one koji nepoznate namaze trpaju u sebe od prve u velikim količinama.

Ne mijenja se puno situacija na mračnijoj strani velegrada, neki novi klinci osjećaju velegradsku čvrstinu asfalta. Promijenilo se jedino to da najbolje i najpotresnije fotke više zakonski ne smiješ objaviti i svi smo mirni kao da se ništa ne događa.
Subotu smo posjetili sajam robe široke potrošnje smješten uz veliku katoličku crkvu, eto i na vjenčanje smo naletili, nedjelju legendarni buljak na Boxhagener Platzu, imao sam vježbe dizanja tereta do tramvaja pa do auta, težak je knjiški, a pogotovo enciklopedijski život.
Prate nas stalne nepredvidljive nevolje, zadnje sređivanje fasade, trebali bi sve skloniti s balkona, a to sve je izuzetno teško i krhko, gazdaricu ne možemo dobiti, Jina smo konačno namazali protiv nametnika, herojski podnosi naše maratone.
Lijep nepredviđen besplatan sinoćnji koncert Alice Phoebe ispred kolodvora u berlinskoj varšavskoj ulici, još jedno dijete koje putuje svijetom daleko od doma svog i kak veli druži se sa stanarima ulice, kako smo guglajući otkrili prošla je i Hrvatsku, paralelni svjetovi neprilagođenih života.

Svako ljeto već tradicionalno se u Berlinu 1-3 kolovoza održava svjetski sajam piva, tradicionalno bez nas, ali nema ni nikšičkog ni drugih iz regije. Pisao sam već o njemu, nije mi više na listi prioriteta no ipak sam išao, prošle godine sam kupio izvrsnu platnenu vrećicu za preko ramena i u dućan s logom za samo 1 euro, no bijela je pozadina i brzo se prlja pa sam mislio obnoviti zalihu. Razočarenje, ima samo po 3 eura i to one što ja nazivam seljačkima ili izbjegličkim, sve ide k vragu. Pijanci me nisu zanimali ni dok sam bio pivopija, hranu ne volim na sajmovima, pa mi je ostao samo jedan motiv fotkanja, uspio sam eliminirati sve moguće fotkokvaritelje i ovako manifestacija izgleda čisto pristojno.
Razmijenio sam par riječi i na mongolskom štandu,učinilo mi se da me dama skužila dok sam je fotografirao, nasmiješio sam se i izrekao istinu, nevjerojatno ali mongolsko pivo još nisam probao. Pa želite li, pitala je ljubazno, ne, odgovorio sam, s njim sam zakasnio, nije baš razumila, a sad vidim da rečenica i rvacki djeluje malo čudno. Kad sam se okretao pitala me, pa zar me nećete barem fotografirati, širom se nasmiješila, podigao sam uz osmijeh aparat i uperio u nju kao da hoću, lažno kliknuo i kimnuo joj glavom odlazeći...
p.s.
Jeli smo ipak u tajlandskom restaurantu, dan prije mi je ručak bio nefotogeničan, na indijski način.

Ipak smo se odazvali pozivu mladih pirata i sudjelovali na velikom antifašističkom skupu kod brandenburške kapije, nije se uspio potpuno spriječiti skup tridesetak neonacista usred Berlina, ali se spriječio njihov marš. Na fejsu su fotografije, tema mi je već prežvakana pa ću samo informativno par privatnih fotki, napominjem da sam iz neposredne blizine snimao naciste, fotke su čak uglavnom uspjele, al to će eventualno ići u jedan poseban post o psihologiji nacizma. Krenimo u neobaveznu foto šetnju bez suvišne dramatike s lica mjesta, oko trga je bilo barem pedesetak policijskih transportera.

Desetak minuta prije skupa ništa ne odaje mogućnost nekog posebnog događanja, Jin i drugarica opušteno šetaju uz policijske transportere.

Odjednom su se ispred prostora kojim su trebali marširati nacisti stvorili prosvjednici, u središtu su sa šeširom radikalni berlinski piratski parlamentarac Oliver Höfinghoff, uz njega galami mlada dama koja se proslavila solo akcijom golih grudi u Dresdenu "Danke Bomber Harris" kojom se zahvaljuje američkom pilotu koji se u drugom svjetskom ratu proslavio sravnjivanjem uglavnom civilnih ciljeva u Dresdenu, ono pretjerana uporaba sile. O njima ćete još čitati pa eto (Anne Helm).

Bilo je prosvjednika.

Budući da je ovo privatni blog još jedna fotka dok Jin i ja tražimo drugaricu.
Ovo mi je najsimpatičnija specijalka, na više je fotki, u jednom momentu se počela pojačano znojiti, al kolega joj je donio na vrijeme bočicu vode. Lijevo je piratski parlamentarac Fabio Reinhard.

I naravno za kraj dvojica najradikalnijih nepomirljivih prosvjednika
Nema neke posebne priče danas, potrošili smo se u raspravama jučer o smislu i besmislu svega.

Martin Delius je u javnosti najpoznatiji berlinski piratski parlamentarac. Predsjednik je parlamentarnog odbora za nadzor gradnje nove berlinske zračne luke, koji je otkrio mnoštvo nepravilnosti i korupcije pri izgradnji, senzibilizirao javnost i mobilizirao službe zaštite državnog poretka te u konačnici uzdrmao do tih afera prilično sigurnu poziciju berlinskog gradonačelnika. Naravno da je u otkrivanju svih tih afera znatno doprinijelo piratsko umijeće anonimne online komunikacije.
Njegov zajednički biro s drugim parlamentarcem Simonom Weißom nalazi se pristupačan građanima na ulici u srcu grada i svaki dan je otvoren, što reče namještenica o kojoj ću više poslije, vrlo često kad netko bulji kroz staklo ne bi li vidio ima li koga unutra ja se lagano spustim pod stol. Postoji još jedan sličan biro druge dvojica piratskih zastupnika, al on se otvara po dogovoru, a svi znaju koliko ja volim te procedure pa će taj zasad pričekati.
Dakle biro su ne baš originalno nazvali "biro dobre volje", i postao je središte raznih okupljanja za razliku od zvaničnog piratskog sjedišta, i nedavno je u njemu održano prvo dobro posjećeno okupljanje tkz. progresivne platforme u kojoj se okupljaju članovi, bivši članovi i nečlanovi piratske stranke koji se žele aktivno "progresivno" baviti svim političkim temama, a ne samo slobodama na internetu poput skidanja igrica, glazbe i filmova, i koje ne zanima da samo budu internetski intelektualni priljepak velikih političkih stranaka, okupljanje u birou je inicirao sam Delius.
Kad smo se spremali za nenajavljeni posjet prije današnjeg zatvaranja biroa zbog godišnjih odmora išao sam proučiti tko je to tamo osim dvoje zastupnika, prvi zaposleni mi je bio poznat, Anger, bivši predsjednik berlinskih pirata, ali mi ime te druge suradnice Anne Pohl ništa nije govorilo, guglao, ništa, piše da nije članica nijedne stranke, bila govornica Zelenih kao vanstranačka osoba, čudno.
Dolazimo mi tako tamo nakon što smo se počastili obilnom porcijom ćevapa u srcu njemačke metropole na obližnjem kiosku za dva eura, ulazimo nakon virenja unutra, kad unutra baš ta Anne s kojom nisam znao o čemu bih razgovarao, moja drugarica piratica Sonja pita o piratskim događanjima osim marihuana marša za koji se spremamo, Anne kucka po kompu, pokazuje na pametnom mobu da je na twitteru već objavila naš upit i tad slijedi što bi Dražen rekao ugodno iznenađenje za moj ego.
Naime usput spominjemo da sam ja Nachtfresser i na blogu i na twitteru, djevojka mijenja izraz lica, smješka se, naravno da mi to nešto govori, pa ti me i slijediš na twitteru, hm, nikog tog imena i prezimena ja ne slijedim, uspostavilo se da je na twitteru anonimna, jedna od prvih i duhovitijih žena koje slijedim, označava sebe Klotürfeministin (feministica klozetskih vrata), osnivačica i urednica poznate stranice Feminizam 101.
Inače je očito pravilo kod berlinskih pirata kao i riječkih da je veliki dio onih baš zanimljivih van stranke.
Danas su kod brandenburških vrata neonacisti najavili skup, mladi pirati su nas pozvali da im se priključimo u spriječavanju istog, vjerojatno bismo bili, da nije Jina, u prvim redovima, ovako ćemo viditi što napraviti, on je previše opasan pas.
Drugarica je jučer posjetila naš omiljeni berlinski dućan, ja sam uz ulaz snimio moj omiljeni berlinski motiv i to bi uglavnom bilo to, idemo dalje.