Bez glazbe tamanim sladoled u kornetima, slatko pomaže u opuštanju iščekivanja agresije ne SAD-a na Siriju, nego provincijskih vucibatina na izbediranog sebe, i drugi u mojoj okolici se oštre za svoje ratove u sustavu kojeg je nemoguće reformirati.

Dobivam po nosu navodno zato što i sam udaram, tim jače što usput i omalovažavam. Treba cijeniti hijerarhiju guzonjinih kćeri i sinova i respektirati njihove odluke što je dopušteno.

Komunikacija će biti moguća kad sve bude riješeno...

Popunjeni dani do daske, usput se i vani jede, a nakupovalo se bogami i u cijenjenom trgovačkom lancu tariguza omiljene troslojne palome, dok akcija traje, traje. Još uvijek su puni busevi za Pulu, ne svršava svakom ljeto.

p.s.
Ima i sposobnih ugostitelja, čokoladna torta je bila na račun kuće, rekao sam ne, konobar samo malo, i eto, to je bilo samo malo, uz nadljudske napore se pojelo, da, na Viškovu

Prošao godišnji. Evo ugradih tražilicu za pretraživanje ovog bloga dolje lijevo, dugo sam tražio, previše vremena valjda imao, sad što je tu je, u svakom slučaju pronašao sam jedan meni važan zagubljeni post na osnovu ključnog pojma. Slijede dalje tužniji dani, pokušat ćemo se svakako dok nam još traju baterije držati pozitive, idu i fešte oproštaljke s ljetom koje je bilo podatno, događaje po povratku u Rijeku ubrajam već u jadnu pokislu jesen...

Kad te opalim ljubavlju
nećeš znati što te snašlo
tražiti osobne podatke
bez imena i mjesta rođenja
razdjevičene poput tvog matičnog broja

a već sam bio na podu
mislio si da je svejedno
tko će me zadnji šutnuti
ne sluteći da mi pružaš šansu
da ti osmijehom poderem san

ipak ćeš ti nokautiran plutati svemirom
jer ja sam učio
dok si ti slavio tuđe odlaske
urlajući nad svojim pobjedama
misleći da slavodobitno odlaziš

nisi ni slutio
da ću te dohvatiti ljubavlju
raznijeti tvoju životnu ravnodušnost
otići ćeš bez spoznaje
odakle je stigao kobni udarac
ionako ne bi ni mogao razumjeti.

Ah dobro, pokret. Kom se više da, ipak treba koristiti dok se još ima za benzin i dok bijes ne zatutnji provincijom. Da ne bude zablude, slavimo nogometnu pobjedu nad Stuttgartom, i mi konje za trku imamo.

Postoje ljudi koji vjeruju u Boga, ljudi koji ne vjeruju u Boga I oni koji ne dopuštaju da im pitanja takvog kalibra utječu na svjetonazor.
Država je nužno zlo samo ako u procezu socijalizacije svakom pojedincu osigurava zadovoljenje temeljnih potreba I mogućnost da razvija svoje potencijale, te štiti te pojedince od samovolje nasilnih pojedinaca te vlastitog represivnog aparata.
Lijevo i desno su pizdarije onih koji su izmislili i da je rad stvorio čovjeka da bi upregnuli milijune robova diljem svijeta samo zbog svoje taštine, jer što je Hegel odavno konstatirao, u srži čovjeka je želja za priznanjem i ona hrani između ostalog i bolesne ego manijake, državnike, kraljeve, careve I skribomane.

Čovjek živi da bi se ostvario u svojoj punoći, ne da bi bio radni kotačić u mehanizmu bolesnog društva.

Bezuvjetni temeljni dohodak

Ha, tajne službe bi na osnovu mog bloga sve znale o meni i opet bi se grdno prevarile, pokušao sam prodati argument u jednoj diskusiji i baš mi se ne vjeruje. Možda s pravom ?

U dva tjedna u Berlinu smo par dana proveli i s piratima u jeku izborne kampanje. Svi se trude, daju sve oko sebe, bili ili ne bili na izbornim listama, različite face za različita područja su na plakatima, no nikako se odlijepiti od tri posto. Družili smo se s najkompetentnijom za inkluziju osoba s poteškoćama četvrtu s liste Ulrike Pohl, upoznali najiskrenije zagovaratelje legalizacije marihuane Kotziana i Linnerta, podiumske diskusije im vodi suverena pred kamerama vrhunska psihologica Ursula Bob-Hielscher, imaju u izbornoj centrali najpouzdaniju osobu za sve Lothara Shortyja Kurtza, u Pankowu ideje na šetnju stalno na redovnim piratskim susretima izvodi Harry Hensler, oko promocije bezuvjetnog Grundeinkommena (osobnog dohotka) za svakoga su okupili široku ekipu stručnjaka i aktivista iz raznih područja, Mareike nismo upoznali jer je stalno na terenu na usluzi tražitelja azila, borbi plakatima i uličnim srazovima s nacistima, kapitalizirana su otkrića o američkim zadiranjima u privatnost građanina, ukratko na svim područjima daju sve od sebe, nije to kao kod nas klasično piratski besmisleno isturanje jedne osobe, no stoji se na toj nedostatnoj brojci. Ljevica im uzima glasove tražeći 10 eura po satu rada kao minimalnu cijenu rada i poseban porez za milijunaše (dijeliti je zadovoljstvo, parodira Sahra pirate obraćajući se najbogatijima), Zeleni su se toliko osilili da traže i jedan obavezni vege dan u tjednu, socijaldemokrati su privukli najjače glazbenike za besplatne koncerte, čak je i Nena izvučena iz naftalina, Merkelica nudi i dalje tu krhku snagu i stabilnost, populistička alternativa za Njemačku koja traži povratak marke i nudi svima sve uzima taman toliko glasova koliko je potrebno da ni oni ni pirati ne uđu u parlament, a međusobna suradnja nemoguća, i to je to...
I sad je vodstvo pirata odigralo jednu od zadnjih karti, iznenađujuće i ne baš od svih u bazi najbolje prihvaćeno, na navijače. Njih se skida do gola uoči utakmice, sadistički ih se maltertira, na stadionima su izuzetno precizno snimani, tuku se i privode sa ili bez povoda...Najjače piratske igračice i igrači poput Miriam Seyffarth, druge s liste, su ubačeni u tu potpuno neizvjesnu utakmicu, to je sad igra na sve ili ništa, ako bude ništa biti će i udarac za cijeli pokret, ali nije bilo izbora, ljudi tako funkcioniraju, zar ne ?!

Dokazano mi je ono što sam odavno slutio, potvrđivano mi mailovima, ali svejedno nisam vjerovao. Izgleda da je zbilja Hrvatska najneslobodnija i internetski najcenzuriranija država na europskim prostorima, s tim da to naravno nitko pojma nema jer nikoga ne zanimaju takve tričarije. Već prije par godina sam pisao, a nikog naravno nije zanimalo da su računala u javnim službama toliko filtrirana da praktično ne možeš ništa izvana zanimljivo naći, navodio sam primjer bild.de internetske stranice jedne od najtiražnijih europskih novina koja je kod nas na državnim kompovima blokirana za razliku od npr. 24 sata, koji li mozak to samo odlučuje, međutim sad sam ustvrdio da je i s privatnim stranicama isto tako, za neke koje sam mislio da su ugašene vidio sam u Berlinu da itekako rade, kao i streamovi s pornografskih stranica na kojima izgleda samo kod nas stoji natpis da pokretanje nije moguće u ovoj državi (npr. pichunter.com s kojeg sam uzgred skinuo Severinin uradak i vidi vraga, nakon par dana isključeno za cijelu državu i za svagda, druge primjere radi reklame neću navoditi ako vi već ne primjećujete i baš vas briga, ovo govorim ponavljam za cenzuru privatnih računa.)
Ja znam kako zaobići te zabrane, ovo navodim čisto da ne bude da je baš sve bilo baš briga što živimo u internetski najneslobodnijoj od europskih država.
p.s.
Ako nekog zanima što mi je trebao taj bulevarski bild.de, pa bio je izvrstan članak o Janici Kostelić, kratak i pogodan za dopunu lekcije o sportu u srednjoj školi na satu stranog jezika, ali eto državni cenzori znaju što je za nas bolje.

Vratili smo se za standardnih 13 sati iako smo zbog sudara dva kamiona dva sata stajali na užarenom asfaltu berlinske okolice.
Koliko važnih razdoblja svog života sam zaboravio ili kao da ih nikad nisam živio. Buljio sam auto ne raspoznajući marku, noćas zbilja nisam bio siguran jesam li ikad u životu vidio maserati.

Listao sam jučer ili prekjučer, ovdje zbilja nemam nikakav osjećaj za vrijeme, ono dok traje traje, jedino je izvjesno da uskoro opet putujem, listao sam dakle na ulici Hölderlina, zapravo zamislio sam se zašto mi se otvorio jedan od njegovih čuvenih citata o domovini, domovini toliko željenom čedu koje kad odraste zlostavlja kako roditelje tako i svoju djecu.
Isti šipak s kojim sam ponosno davao zakletvu u grotesknoj JNA, dat ću za državu i život ako ju je potrebno obraniti, možeš misliti, uvijek će biti dovoljno ispranih mozgova, pojavljuje se sad kad preispitujem tu svoju ljubav prema apstraktnoj kategoriji, plakat najave za Dylanov koncert koji si ne mogu priuštiti, povratak tamo gdje je pitanje hoće li i koliko biti posla za mene, ograničenu količinu ljubavi posjedujem da bih je bacao na gluposti koje sam nisam izabirao.
Jučer smo s Jinom projurili kroz prvi i zadnji Shoping centar ove godine, uzgred i on se navozao svim prometalima i nagledao trgovačkog pakla, psi u domaji mu vjerovati neće, vidio je jučer i jednog psećeg kolegu kako se sam vozi pokretnim stepenicama i ljutio se što sam ga ja zaustavio jer on je još u godinama kad baš sve može i ničeg se ne boji, danas će se možda kupiti po par sitnica jer mi smo sitni ljudi u svijetu sitnih duša.
Ajd da završim ovaj post kaotičan poput piratdske stranke u predizbornoj kampanji, sinoć sam izašao brzinski prošetati Jina prije spavanja jer se kad smo se kasno vratili iz grada nalokao vode i najeo ko veliki pa nisam želio noćno jaukanje, mislio sam brzinski pa nisam uzeo fotić kad u prizemlju komšiluka nadrealni prizor, stan bez zavjesa, žena u bapskom donjem rublju, otvoren ormar, u njemu zrcalo, shvatim da teta čupa obrve, u jednom momentu promijeni položaj i u zrcalu vidim zgodno djevojačko lice, bila bi sjajna fotka doduše ne bi kandidirala za ovaj post ali koga briga.

Nakon znatno više od trideset godina od početka dopisivanja susret s Anke na Alexu i šetnja uz rijeku Spree. Sjećam se kad sam tamo nekad s balavih sedamnaest godina pomislio, jebote al bi fora bilo da ovo traje. I trajalo je, i našli smo se, i to je to, nešto iz onog paralelnog sa životom.
p.s.
Na fotkama njene omiljene igračke, zadnju sam dobio na dar.

Dealer u dvorištu školske zgrade ne traži od djece osobne iskaznice.
Sudjelovao sam s domaćim piratima dobro primljen i počašćen, Jinu se nudilo da se odmori na službenom kombiju. Jako dobra vibra, naročito je dobro prihvaćen mačak na piratskim plakatima, ako birači jučer nazočni što popuše bit će taj mačak, od stranaka s prometalima su sudjelovali Ljevica i Zeleni, pirati su bili iskreniji i nesebično dijele.
Jučer je organizirano i dvodnevno druženje za tražitelje azila i njihovu djecu. Vlasti su izdale tkz. Spaßverbot i policija je djeci zabranila igru, tolerira se puhanje mjehura od sapunice s volonterima.

Kako se samo ugodno, lijepo, divno, krasno, neopisivo, zadovoljno, raznježeno, uzbuđeno osjećaju tamo oni ili bolje one koji imaju love. Igra slučajnosti me potjerala tamo, drugarica je izgubila putnu pepeljaru, a ja znam gdje se povoljno mogu nabaviti ti Taschenascheri. Usput sam se nadao naći kad već idem u trošak i sebi crveni Miller sat za 5-10 eura, ali nema onih kakve sam tražio, crveni kakvih ima su nagrđeni leptirima, a ja ne želim i na ruci imati simbole slobode. Taschenascher za 1,5 eura, originalan sustav otvaranja i zatvaranja, može, zaboravih i ufotkati, ne da mi se sad.

Nekad smo za Berlin dobivali stipendije, smještali nas po hotelima, evo jedan još čitav u blizini, ja sam čak u Hamburgu u dvorcu bio smješten. Sad je i to znatno drukčije, ne samo što kraće i skromnije stipendije dobivaju neki novi ljudi. Što reče jedna Šveđanka, mislili smo da su nam socijalna prava koja imamo bogomdana i promijenili vlast, sad smo europskoj državi koja se najbrže sunovraćuje u propast, disciplinirani kakvi jesmo čekamo red za otkaz.
Nema izlaza, nema nade i to je najgore, a evo, i mi smo polako došli na red.

Ide novi post zahvaljujući prolomu oblaka nad Berlinom koji je eto zaključio moj prvi tjedan ovdje. Munjevita prolaznost, vrijeme izrelativizirano do daske, par dana će me dijeliti od velikog besplatnog koncerta, propustit ću cryptoparty svjetske piratske elite, ostaju mi dnevno treniranje multikulti zooma i noćni jazz i blues jer utjehe nema u technu il kak ovdje nekak čujem tekknu...
p.s.
Inače glazbenu podlogu čini i Robin Draganic, lik hrvatskih korijena koji u Berlinu uživa kultni status,a kod nas poslovično patuljci pojma nemaju

Alex je ponižen, ispišan, oskrnavljen, užasan, grozan, silovan pod stare dane izgleda gore nego centar Zagreba za vrijeme periodičnih vašara.Meni dugo najdraži dio grada, urbano središte, sastajalište svih subkultura, simbol bogatstva različitosti, ne postoji više, pratim sve ove godine kako ga socijaldemokratska klika na vlasti uništava u bjesomučnoj potrazi za novcem, Wowereit kao Bandić, sve je počelo, pisao sam prije par godina kad je ruska mafija preuzela prodaju kobasica na trgu, kad je cijena počela skakati iznad tradicionalnog jednog eura, upozoravao sam al tko nas sluša, sad Alexa više nema, uzeli su mu dušu, pijana kurva na prljavoj površini dok ujutro bauljam, onda su mi već draže nage dame u najboljim godinama na drugim središnjim zelenim površinama koje je na Alexu zgazio asfalt, preskupo mu tlo bilo da bi opstao.

Ne stignem na net. Dobar je takav godišnji kad nemaš vremena za slobodno vrijeme. Sinoć smo zaružili u i ispred kultnog jazz kluba "Schlot" kome prijeti zatvaranje zbog banalnog razloga, posjetitelji koji izlaze zapaliti cigaretu plaše obližnje stanare. Nastupala je Julia Fiebelborn s bendom, iako je već ovdje poznata zanimljivo da pod njenim imenom nema ništa na youtube, mogao sam biti prvi koji je stavio tamo . Kasno smo se vratili, pas nam se još najviše umorio jer smo pješačili par kilometara kroz alternativno središte Prenzlauer Berga tako da danas stalno koči i navija na vožnje tramvajem, autobusom, S-Bahnom,U-bahnom, brzo se privikao, gradsko dijete. Isto tako će se brzo odviknuti u omiljenoj nam domaji.

Previše mi je priznanja dobio blog zadnjih dana, ajde malo da sve pokvarim politikom. Posjetio sam berlinsko središte svoje stranke, dijelio iskustva između ostalog s još neformalnim piratom Reinerom Langhansom legendarnim osnivačem prve berlinske komune koji i sad u sedamdesetima živi s pet žena u haremu, Brunom Krammom, piratom, glazbenikom, nositeljem bavarske liste za parlamentarne izbore, Ulrike Pohl, četvrtom s liste za savezni parlament s kojom sam najviše brbljao od nje sam saznao da je Hrvatska donijela bolji zakon o glasačkom pravu osoba s posebnim potrebama od njemačkog, te da ga ona u javnim istupima navodi kao primjer, komentirao sam da u svakom ima nešto dobro i svakom se desi nešto dobro pa i našim vlastodršcima, te da sam ipak ovaj put ponosan na svoju domovinu, naročito sam srdačan kontakt uspostavio s Lotharom Kurtzom Shorty-em kojem je inače T.Eulenspiegel uzor .
Nakon politike odmorio sam se logično s drugaricom i Jinom doslovno u šumi Prenzlauer Berga u samom središtu Berlina. Dvoumio sam se oko glazbenog broja jer su u berlinskoj komuni noćile mnoge glazbene legende, na kraju sam se između Hendrixa i Petera Greena odlučio za potonjeg jer je u jednom intervjuu izjavio da mu je jedna noć u komuni potpuno promijenila svjetonazor i život.

U sklopu tajlandske fešte ozbiljna glazba, mjesni načelnik pokrovitelj, a što mene posebno raduje svi prikladno odjeveni.
Ovdje ozbiljno ide kampanja za lokalne izbore, sve najvažnije teme, ono baš kao kod nas, Zelenima koji su na stabilnih trinaest posto se izvlače pedofilijske pričice, pirate napadaju zbog teze da punoljetni ljudi mogu raspolagati svojim životom i tijelom kako žele ako time ne ugrožavaju druge (nikad se ne bi sjetili mogućih primjedbi, incest npr.). Inače pirati puše, još su i naivni, ograđuju se od Zelenih, ne shvaćaju prljavu srž politike, isti oni koji smještaju Zelenima smještaju i njima, to su oni koji će vladati još četiri godine, Nijemcima svejedno, Europi baš i nije.
Kao što su neki skužili po glazbi post je već jednom brisan, al nek stoji, što više stvari što može iziritirati to bolje, to je hladno oko kamere, a tko misli da ja non stop držim oko na objektivu dok snimam još je gluplji od mene.

Promatrao sam kod drugih ubrzana starenja. Čini mi se da se to meni sad događa. Sam sam si želio uostalom Berlin.

U Berlinu smo i to je jedino važno. Jin je herojski izdržao put i bezbrojne kolone, samo se na početku bunio i sjedio uz moje noge što mu nije običaj. Čim smo ušli u novi stan obilježio ga je u sekundi i uvjerio gazdu da je kaucija nužna. Zatim je u sekundi bio na balkonu i nisam se ni snašao nešto je imao u ustima, jedna ukrasna svijeća manje. Vjerojatno to je učinilo jutarnji izlazak žurnim pa me iako smo legli oko tri već prije sedam čekao za šetnju. Kad je gazda noćas otišao bio je strašno veseo, skakao od radosti, dugo ga nismo vidjeli tako veselog, ono i on sretan kao pas.