Ugasio joj se osmijeh.
“ Zašto mi to nisi rekao ? “
“ Zato jer ni sam nisam to razumio. Čim budem razumio reći ću ti, ali to može dugo trajati. Krećemo li na put ? “
Heinrich Böll

Glede aktualnih diskusija o jeziku horvatskom čitajte starog jebača Majetića koji još nije u lektiri, možda baš zato što bi njegovog Čangija današnji maturanti jako dobro razumjeli.

Već duže vrijeme ne sudjelujem u diskusijama o školstvu, slušam sa strane i šutim, baš se ni nerviram nešto. S jedne strane razlozi su pragmatični, moje osobno mišljenje je drukčije od mišljenja organizacije u kojoj još uvijek igram neku, kolikogod simboličnu ulogu županijskog povjerenika, onda mi je zbilja glupo diskutirati ako ne moram, na direktan upit iznesem stav organizacije, danas sam nešto u užem krugu razgovarao, kako su smiješni ljudi, uđu u neku stranku npr. i potpuno se ufuraju u ulogu glasnogovornika iste, 99 posto ljudi, ja osobno nikog drukčijeg ne poznajem, al ja nisam mjerilo, baš i previše ne cijenim sunarodnjake ili zemljake. Drugi razlog moje šutnje je u tome što znam da nisam u pravu, to je inače moj veliki problem, jer će me uvijek u diskusiji, ako meni zbilja nije, a to je izuzetno rijetko, jako važna, dobiti onaj koji nikad ne zna da nije u pravu.
Najviše se evo osporava ono za što sam ja uvijek bio i što će navodno biti usvojeno, ali ne likujem jer su moji razlozi zašto sam se za to zalagao bili potpuno drukčiji od razloga zakonodonositelja.
Pa ti budi pametan...
Rijeka danas u fotkama, ni ruka u busu mi nije točno ciljala :

Težak dan danas iako suncem započet, u sredini potres kod Mocvare, večeras napad ništavila, nakon mraka očekivano besperspektivno vrijeme se nastavlja.
Lake vam meditacije.

Notturno


Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vijedje pote:
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.


Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoci.




Uhapsen u svojoj magli


Uhapsen u svojoj magli,
zakopcan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzi, svojem maku.


I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tisti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vristi:
biti cisti. Biti sveti.


I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.




Igracka vjetrova


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

Najvećem sinu hrvatskog naroda stari perverznjaci su našli pjesmu punu seksualnih aluzija koje je u tragu prepoznala velika kćer blogerskog naroda Tox Fox, te istu pjesmu stavili u maturalni ispit s dugoročnim ciljem da mladi Hrvati zamrze svog velikog pjesnika. Protuhrvatska urota je razotkrivena i sad će svi poput eminentnog sindikalca profesora tjelesnog jezika Mihalineca, on sam bi sklanjao valjda Mihalinca, braniti struku, odnosno veleumne sastavljače testa.
Mozgovi su dovoljno isprani sve ove godine pa nitko više ne može biti siguran jel sam ironičan, sarkastičan ili možda samo ozbiljan pišući ovo.

p.s.

Na Korzu ponovo modni trendovi po mom ukusu...

Odoh u zoru dežurati na maturi, bilo je tako rano da Euro još nije bio ni objavio post, dežuram na hodniku s kolegom, saslušah priču o porodičnom stablu nekih viđenih sušačkih intelektualaca od početka dvadesetog stoljeća nadalje, izdržim jedno nastavničko vijeće, vratim se doma, cvijeće od sinoć već kapituliralo.
Ja još nisam, i danas dobio uživo injekciju komplimenata glede bloga moga, pretjera raja dana zadnjih

Čisto intuinitivno je išao kralj prema kralju, vrag bi znao jel se to dalo kako spriječiti, u konačnici je bijeli konj izvisio.
Lijepo se družiti, baš sam uživao jučer, Skaska mi nekako zaokružila doživljaj virtuale za 10. Kad je spomenula da bismo mogli napraviti neki državni tulum, sjetio sam se red7.de zajednice devedesetih godina prošlog stoljeća. Održano je kompjutorsko glasanje za najbolju njemačku virtualnu zajednicu i sa šokantno velikim brojem glasova osvojili smo treće mjesto. Proslavilo se organiziranom višednevnom feštom u živo i iako sam bio među popularnijim članovima tamo, nisam uspio doći i bedž s mojim nickom je ostao nepodignut, virtualno sam ga vidio na stolu uz agilne organizatore.
Kad je bilo najbolje krenulo je naopako, kupila ih je druga ekipa, promijenjeni su dizajn i koncepcija i zajednica je propala, nestala sa svim našim prilozima u virtualnom ništavilu, sjećam se, prije gašenja je zadnja poruka bila da smo dobrodošli na pro7.de, malo sutra, nitko od starijih članova nije ih poslušao.
Nakon toga bih se često sjetio onog, kad vidiš zvijezdu kako najjače i najljepše sjaji, u stvarnosti je odavno ugašena.
Blog.hr od početka životari negdje ispod prosjeka takvih europskih zajednica pa ne bi postojala opasnost strmoglavog pada, dakle družimo se ljudi, evo danas mi je najavljena mogućnost skorog regionalnog sastajanja.

Danas sam se po prvi put išao naći s već povijesno jednom od boljih blogerica ovdje, a prepoznao sam pri susretu po mom skromnom mišljenju najfacu suvremene hrvatske književnosti. Malo sam uobražen večeras, napumpan mi ego, neka, neka, srelo se poslije i sjelo pred vlak i s Andreom, sve pet .
Hrvatske željeznice i uredništvo bloga pri povratku doma su doprinijeli da post može i u kategoriju humora, svi vecei u vlaku su bili zaključani, ja sam se vrteći glavom smješkao jer zadnje vrijeme ne pijem pivo pa nisam ni osjećao nikakvu potrebu, pogotovo ispunjen zadovoljstvom gradskog druženja, ljudi su pak (i dame u nevolji) razmišljali i o povlačenju kočnice za nuždu, a doma vidim da mi je zadnji post odmah zasrao poznati imbecilni komentator i da je taj smrad cijeli dan stajao, a blog mu hvala bogu još egzistira na ponos uredništvu.
Ma nema veze, živjele mi Skaska i Andrea i hvala !

Idem promijeniti svijet, a usput popiti pijaču sa skaskom

Zašto bi državna matura bila tretirana kao sveta krava, a sastavljači testova kao zaštićene životinje. Ionako je ta matura kod nas trula od elementarnih temelja, npr. nije donesen kodeks kao u drugim državama Europe tako da su do ove godine roditelji mogli dežurati svojoj djeci i voditi ih na vece, da izbanaliziramo do kraja.
Struka mi je strani jezik, prvo putovanje s učenicima u Beč, dvije nerazdvojne prijateljice Daniela i Irena (istinita priča, podaci provjerljivi), Daniela ima 5 Irena 3 iz njemačkog jezika, prvo mi radno mjesto, ocjenjujem objektivno kako su me učili. Irena u Beču izvrsno komunicira, doduše radi pokoju gramatičku grešku, snalazi se, vlada situacijom, Daniela koja inače ne griješi, vlada do tančina i pasivom, izgubljena.
Nema veze, sustav će godinama kasnije načinom izvođenja državne mature dodatno zaštiti mutave biflere, ovo se ne odnosi na moju Danielu s kojom sam dodatno radio na komunikacijskim sposobnostima i ona je danas uspješna poslovna žena, no ja sam s njom radio ono što bi joj na maturi bilo beskorisno jer ona ne mora govoriti, zašto bi zaboga na stranom jeziku i progovorila.
Nisam glasač SDP-a, kolutao sam očima kad je izabran ovaj ministar, ali na ovaj slučaj je dobro reagirao. Spomenuo sam Austriju, i u njoj se kao i u dobrom dijelu Europe na koju se pozivamo skuplja kritična masa za reviziju, ako ne i potpuno ukidanje državnih matura u sadašnjim oblicima, to je između ostalog platforma nezavisnih austrijskih sindikalaca.
Navijajmo za Europu, jer takve stvari se ne mogu kod nas promišljati, kod nas se ne zna ni prepisati pa se zaborave čak i kodeksi ponašanja.

Jučer je startala državna matura, ista kao proteklih godina, novo je samo što su neki maturanti u otvorenim pismima ukazali na debilno i besmisleno sastavljene testove. Ja ovaj i ovakav koncept, posebno u stranom jeziku, to tek dolazi, kritiziram od početka i sad već postajem lagano dobrano ravnodušan. Uvod, onako uzgred, nema nikakve veze s današnjim postom.
Ono što je novo i što me zbilja već neko vrijeme čudi, Rijeka je postala i turističko odredište. Ne razumijem niti mogu razumjeti, posebno mlade ljude. Imaš par slobodnih dana u godini i posvetiš jedan od njih baš obilasku Rijeke. Oke, nova ekipa iz turističke zajednice je servirala par priča, o višeglavom orlu i slično, al svako selo svugdje u svijetu ima svoje priče. Posjet Rijeci bi po meni imao smisla da ti ja ukažem na ono znamenito tu i u okolici, gdje je Kamov, hrana, kolači, sladoled, tržnica, eventualno atelje jednog od frendova, isto kao što mi Beč ima smisla s domorocem Anlangerom, New York Hirakawom. Ja zadnjih godina svoj godišnji trošim na Berlin, grad što Mary reče u kojem te nitko ne primjećuje, a živiš punim plućima, dobro, ak bi bilo povoljno, možda skoknem do tog Londona s tamo nekom insajdericom Moranom ili nekom novom moranom...

Na blogu se nađe i sretnih priča.

Nakon Grčke opet eksperimenti na balkanskom području. Koliko je umivenog šovinizma dopustivo, simulacija za eventualno događanje u Francuskoj, kabineti, kabineti, mučione, mučione, ajme meni kako davno sam o tome pisao, nestalo u bespućima interneta, zijev, gubimo ljude i u reali, zijev, sitna razlika, mase sve lakše za manipulirati...
Kreće matura, nikako da maturiramo.

Ne razumijem racionalne ljude. Ajd da pokušam objasniti, čitam jedan post sa naslovnice za dobro jutro, još nemam ideju za novi post, samo jučerašnje fotke i prva mi je pomisao čitajući da nikad neću razumijeti racionalne ljude i one sa slijepom vjerom u razum. Jučer je bio potpuno iracionalan dan npr. kod mene, ne ću ni pokušati objasniti, ionako se ne bi razumjelo, jer zbroj kvadrata nad hipotenuzom jednostavno nije bio...

U Berlinu me kroz čuveno kazalište Berliner Ensemble vodio vitalni starac, zaposlenik još iz vremena kad su ga vodili Bert Brecht i Helene Weigel, i o tome sam pisao na blogu, ali nisam napisao da nam je pokazana i loža u kojoj su njih dvoje pušili i pijuckali za vrijeme predstava. Brecht se izborio za pravo pušenja u kazalištu ,to mu je bilo važno, druga su bila vremena.
U Bugarskoj se trenutno održava prvenstvo Bugarske za veterane, zahvaljujući kolegi šahistu Petrovu imam i neke fotografije, jedna me posebno razvedrila, kao iz nekog drugog svijeta, uostalom ni aktualni grb Petrovljevog kluba se nije vremenom puno mijenjao. Zanimljivo da sam se na zadnjem seminaru u Njemačkoj najviše družio s Bugarkinjama, a i na riječkom turniru najbliža mi je stilom igre i prirodnim ponašanjem bila šahistica iz te zemlje.
U nekim državama, imam dojam, još nisu ubili ljudovanja.

Lijep dan danas. Nitko, vjerojatno baš nitko, i vjerojatno s pravom, ne smatra Borisa Gelfanda najjačim šahistom današnjice. Iznenadio je, kažu uz dobru dozu sreće, i postao izazivač prvaka svijeta. Jučer je izjavio da kako u životu tako i u šahu rejting nije pretjerano važan, što sam već potpisao objavivši na blogu. Danas više rezultat nije neriješen, dakle sad je Gelfand-Anand 4:3 nakon sedme partije.
Nitko, vjerojatno baš nitko, i vjerojatno s pravom, ne smatra mene ovdje najblogerom, al jebeš rejting, pogotovo kad je dan tako lijep. Čekamo novo pogoršanje vremena koje neminovno dolazi, no nitko više ne bi stavio ruku u vatru da će Anand ostati prvak svijeta.

Nisam vas upoznao s okruženjem u kojem živim, imamo trgovačke centre, imamo promet, imamo benzinsku pumpu, imamo sve samo mira nemamo. Ipak postoje i lijepi detalji u mikrosvijetu, ovo su neselektivni snimci iz samo jednog odlaska po vodu u Superkonzum (uzgred, primam ponude za pokroviteljstvo nad blogom)

Vraćam se s tržnice, palim komp, rusku adresu, mislim nešto nije u redu, ono slobodan dan u meču za titulu svjetskog prvaka u šahu. Jučer u Moskvi gostovao bivši prvak svijeta Kasparov, dao intervju u stilu ja i uvijek samo ja, najbolji, najjači, najvećeg rejtinga... Inače prvak svijeta je gospodin, ono što je među šahistima rijetkost, zbilja gospodin, Anand, koji je naravno gosta ignorirao, a izazivač Geljfand je izjavio što i ja kao i svi ostali prizemljeni dobro znamo, u šahu, jednako kao i u životu, rejting nije od prevelikog značaja.
O čemu ono pišem, najprije sam si napisao naslov, a, o jabukama, vidjeh ih raznih boja, veličina, a i privlačnije su djelovale od kruški, barem danas.

Nakon masaže dosadan dan. Maturanti kao i svake godine luduju što im i svaki novi ministar želi, malo će se opustiti pred maturu, imbecilni ispit zrelosti potpuno u skladu sa zadanim društvenim sustavom. U skladu s njom je i proslava zadnjeg dana škole, koliko vidim, negodovalo je samo par baba. Da zaboravim smrad jeftinog sirćeta, jeftine zrelosti, pokušao sam tematski fotkati suknjice, par sličica za post o danu koji treba što prije zaboraviti i moliti se da prođe bez suvišnih žrtvi.

Čokoladni vrtlozi ublažavaju bol ubrzanog bijega. Sutra bježi u jučer, nikako da se nađu. Od mene se traži mir, a sjećanje roni ponornicom koja ne pripada meni, opet se preseravaš rekao bi onaj što cijeli dan bulji u prazan ekran pišući roman. Ajmo danas ismijavati maturante, sutra će biti naoružani.









Iz dalekog svijeta me zatekla vijest da je preminuo prijatelj bivše blogerice ovog servisa, reklamirane dok je studirala u Kini, pisao o njoj, darovala mi Mao Ce Tunga.
Taus 1999-2012



Ne kradite zadnju fotku, zaštićena je, mogli bi ostati bez gaća.

Jučer je bio dan odlaska u bolnicu. Ručak bez koreografije, čekanje u kafiću uz kompleks i odlazak traženja tog odjela uz neizbježno lutanje.
Danas će valjda biti vedrije, za početak treba sačekati Eura.

Kišni je dan kao stvoren za meditacije o ljepoti i istini, istina je da sam vidio dobar fotoaparat koji ipak nije dospio u fokus moje pozornosti na prvoj fotografiji, te da je krumpir bio ukusan, razmišljam zašto su se diskutanti prije par dana toliko udaljili od sukusa diskusije i zašto sam ja bio nesposoban uključiti se u istu...

Uh, rasturi me, em mlado, em žensko, ko nitko ove godine. Dokrajčila bi me, igrala bi još, ali mora ići spavati, ja se potpuno razbudio, ja odavno ništa više ne moram...

Ministrica obrazovanja hercegbosanske županije susjedne nam države Bosne i Hercegovine je donijela odluku, plaću za prošli mjesec neće dobiti nastavnici koji su već 20 dana u štrajku, dobit će oni koji su se izjasnili da bi radili jer je pravu nastavu naravno bilo nemoguće organizirati.
Pitam se do kada će naša prebogata država financijski potpomagati županiju korumpiranog sudstva i školstva s ministricom nacističkih manira, bez veze se pitam, tamo su "naši" na vlasti, psujem im ovdje sve po spisku zbog hercegbosanske raje, jer moji kolege tamo ne smiju, njih bi osudili i do kraja im ispraznili novčanike.
Pirati ušli u parlament još jedne njemačke pokrajine

Koliko sjete u svakom malo dužem putovanju, a i nelagoda neka ...

Danas ništa zanimljivo, vani hladno, čistim fotke pa prije nego što sve nestanu u nepovratu, ententini, ostaše ove, uz naravno već dosadni autoportret napravljen tog ljepljivog dana ...







p.s.

Neki čudan gušt uništavati fotke koje bi neki objekti možda željeli imati, ima portreta, al tako to sustavno biva, tko želi fotke može ih kupiti od fotografa ovlaštenog od organizatora

Marina Cvetajeva, velika ruska pjesnikinja i protivnica sovjetske vlasti, je iz emigracije poslala poruku svojoj djeci :"Moja borba nije i vaša borba !" i to je meni jedna uzorna, odgovorna i plemenita poruka.
Na našim prostorima se generacije truju beskonačnim nastavcima starih borbi koje forsiraju stare prdonje i nešto mlađi političari. Tako mi je jučer virtualno slavlje uspjeha mlade vukovarske mažoretkinje kod drugog "frenda" na fejsu zagorčala tragikomična fotka koja već neko vrijeme obitava fejs prostorima.
Već je netko komentirao da bi oca trebalo izlemati jer nije znao kćeri objasniti da tako ne izgleda zastava (iza njenih leđa) za koju se on borio, radi se o boji prvog polja šahovnice. To je već i žalosno i smiješno, jer se curi drugi klinci podsmjehuju kao što se podsmjehuju djeci četnika početnika.
Preduhitrit ću kritičare, da mi je pri ruci cura umotana u zastavu s petokrakom objavio bih i nju, ne da bi ih izjednačio,
jer se to izjednačiti ne da, nego da zajedno žalimo tu djecu izgubljenu u vremenu, prostoru i obitelji, ili možda ne, možda kod nas još obje opcije ipak imaju realne šanse u budućnosti, tko će ga na ovim jadnim prostorima znati.

Čestitka od fotografa i mami blogerici

Proslavili smo još jedan rođendan u predivnoj prirodi na izvoru Rječine. Ipak nisu to fešte kao što su nekad bile, čvrsta jezgra je ostala do jutra, al većina je poput mene ranije kapitulirala. Na slikama se vide samo dva poklona, naočale za plivanje, sad ću samo ja iz društva plivati bez njih, i autorska slika jedne gošće. Ultraljevica je bila u najjačem sastavu kao da je bloger Pero bio selektor, no ja sam nešto umjereniji već oko 23.30 napustio bojišnicu, bez obzira što su upravo na tapetu bili meni dragi pokojni Tom Gotovac i još draža Marina Abramović.
Kasnije je pljusnulo i još pljušti.

U Rijeci se ovaj vikend održava državno prvenstvo mažoretkinja. Vukovarsku ekipu predvodi kći naše legende babe ljutice, pa logično dragoj frendici posvećujem post. To je jedan od razloga što podunavke dominiraju fotkama ovdje u ovom šarenilu ljepote, drugi je što su neke druge ekipe zaštićene valjda očinskim staklenim zvonima. Ja nisam imao problema sa snimanjem, neki , vidio sam, jesu. Sutra su završna natjecanja, natječu se i riječanke, al ipak dižem palac gore dunavskim kraljicama, a pakoštanskoj mažoretkinji dodjeljujem najsimpa titulu .

Prije podne tržnica i državno prvenstvo mažoretkinja. Oni znaju biti rigorozni oko snimanja, ja samo strepim od crknuća baterije, bez brige, jučer sam napravio ionako dovoljno fotki za taj post, najbolje zaista ne mogu na blog
Popodne proslava jednog rođendana u prirodi, osim baterije može biti problem i vrijeme, inače okupit će se cvijeće lijeve i desne inteligencije grada
p.s.
Upitan sinoć, jel se ti nešto svađaš s Alexxlom, nemam pojma kažem.

Ponovo čitam Bölla, paralelno na netu sadržaje onog o čemu piše, nekako mi se čini da to nisu isti romani niti priče. Uživam u otuđenosti i posebnosti likova, npr. u “Biljaru u pola deset” glavni junak koji ima svoju firmu i kancelariju je nedostupan svaki radni dan između pola deset i jedanaest, u hotelskoj sobi igra biljar s jednim mladićem i razgovara s njim. Tako saznajemo između ostalog da je oženjen, s 20 već dobio prvo dijete, ali i da je u ratu kao njemački časnik digao u zrak opatiju, majstorski izgrađenu crkvu koju je kreirao njegov otac. Inače ni njegova tajnica ništa praktično ne zna o njemu osim da je drag kao poslodavac i da preferira određeno vino.
I junaci drugih Böllovih romana su jedinstveni, jedan u romanu “I nije rekao ni riječ” ustaje svako jutro i odlazi na posao kojeg više nema, klaune uz koje sam prije osjećao nelagodu sam zavolio čitajući “Nazore jednog klauna”, sjajna priča o ljubavi, “Izgubljena čast Katarine Blum” me definitivno društveno osvijestila, a njegovo uspravno držanje dok je Njemačkom vladala epidemija ludila kupila.
Kritizirali su ga svi “ljevica, desnica, centar”, a ja pounutrio neke njegove rituale življenja i umiranja.

Mislio sam danas, četvrtak bez posta i bazena, al ekipa opet za bazen spremna. Neću prvi prekinuti ritual. Poruka : u 20.43 stižemo.

Nakon četverooke razmjene pedagoških ideja u školi s pretpostavljenim šetnja tek otvorenim sajmom cvijeća, pa gradom, poslije ručak na Viškovu, mali bečki i mali ćevapi, posjet groblju sa sajamskim eksponatom, za kraj utaživanje žeđi s bezalkoholnom kombinacijom za koju konobarica misli da je jedino ja u gradu trošim, kombinaciju mislim, nju troše i drugi.

Obavljena jutarnja toaleta, tržnica, paljenje fotića, okidanje nasumce, ubrzano zumiranje koje rezultira rezanjem glave, sad se može na radno mjesto. Žurim, pozdrav !

















p.s.

Ne stigoh ni pogledati vidi li mi se jučerašnja kvrga na čelu, udario sam glavom od zid

Dosadno truckanje u busu na putu u Ustanovu, danas ništa zanimljivoga, maturanti, i oni i mi samo odbrojavamo dane do te veleumno pripremljene mature, nitko nije glup da radi nešto što će mu možda nekad trebati, a sigurno neće od njega biti traženo u šabloniziranim testovima.



Prije presjedanja primjećujem starog iz nekog drugog vremena na jednoj i curu meni nedosadnog izgleda na drugoj fotki.





Pivnica više ne stanuje ovdje, valjda jer sam ja prekinuo s pivom, ali su stakla još relativno čista.



Danas sam ručam svoj omiljeni ručak zahvaljujući između ostalog i legendi Draganu, kažem mu, ostalo mi četiri kune, a sad vidim kod tebe papričice, kaže on jebiga daj i tutne mi tri dotične u ruke, naravno vrag mi ne da mira, moram vidjeti cijene na druga dva mjesta, na jednom komad tri kune, na drugom kila trideset. Nakon toga već legendarni kolači s ove adrese koje ja ne pravim, samo ponekad ufotkam i iskonzumiram

Olako se uzimaju zadnji uspjesi nacista u Europi jer se ne razumiju, potcjenjuju i karikaturalno predstavljaju. Nacisti su dečki i cure iz susjedstva. Pristaše imaju brojeve mobitela zastupnika u svojim mesnim odborima. Pomažu "svojim" penzićima oko svakodnevnih aktivnosti, odlaska u dućan, ispunjavanja formulara etc. Ako im se dojavi nazočnost sumnjivih osoba, uglavnom stranaca imigranata pred vrtićima i školama izlaze na teren. Novinari su npr. u Grčkoj bijesni jer moraju u znak poštovanja ustajati kad nacistički parlamentarci dolaze na tiskovne konferencije. Svugdje traže red, rad i stegu, za "svoje", "naše" su "dobri ko kruh", ne smijte se, pogledajte svoje bližnje u lice, a sebe u zrcalo.
Lijeni ste i bespomoćni, a oni će vam pomoći, oni se ne boje.



Ilustracija : J.Sieff

p.s.
Smrt fašizmu, sloboda narodu !

Zanimljivo je da ti to sa svoja dva fakulteta (uzgred završio sam studij njemačkog jezika i književnosti) ne razumiješ, govorio bi mi kapetan prve klase grubo počinule JNA Aleksić.
Lako je bilo dok dok ljudi nisu ubili Boga, sve je bilo jasno, lijevo je bilo lijevo, desno desno. Nakon smrti su se bogovi pomnožili tako da sad pravi ljevičari podržavaju islam, a pravi desničari katoličanstvo.
Islamisti bi barem odijevali žene, odjenute se lakše razlete u raj i nitko nikad ne sazna kako su lijepe bile.
Nebo je plavo kao i more, a koja je boja kad crno izgori, koja je boja, pjevao je Netko.

Obišli smo industrijsku zonu Kukuljanovo ne bi li za Otok našli neplastičnu klozetsku dasku po cijeni oko stotinjak kunića, u štednoj smo nekoj fazi, odaberi trgovački centar, sigurno ćeš pogriješiti, našli u zadnjem "Građi", inače cijene astronomske.
Umoran na povratku, još su se malo i mišići trenirali, rekoh idem se odkraviti na blogu, kad kod Modesti, na naslovnici za puk podgrijana frka. Na Otoku nema baš Roma, staru jezgru su pokupovali Hrvatine Janjevci koje komentatorima spomenutog bloga za susjede želim, kad su već takve lijepe želje trendy, svi mi favorite za trku imamo.

Fotke samo kronološkim tijekom nabacujem :

































p.s.

Ona cigara iz prošlog posta se pali i ljekovita je, doduše ne znam dal bi Alexxlu pasala u dupe.

Bio na terapiji kod Koreanca, poslije se našetao, nagledao fasada koje izgledaju i gore od mene. Dobio sam i lijek za stopalo, to sam shvatio i samo to, prevrćem po ruci, lijepo miriše, nešto je spomenuo deset minuta, al što s tim napraviti pojma nemam, ako neki Kinezoznalac prati blog nek mi javi. Ajd da i doktoru usput napravim reklamu, pojedinci su mailom tražili informacije, pa evo fotkam letak.

Dužan sam prvomajski gastro doživljaj, uglavnom mesina, pice ovaj put izostavljam, postaju dosadne poput mog standardnog šiša.







Jedan dan riba, susjed donio, sa susjedom dobri, al graničimo, nikad se ne zna, ko ni s rodbinom, ko ni s roditeljem.





Na bazenu sinoć kratak razgovor s čitateljima bloga, kažu podnošljivo je gerilkama bilo provoditi omertu u njemačkim zatvorima, podsjećam na nikad zaboravljenu stammheimsku samicu Ulrike Meinhof, 24satna potpuna zvučna i svjetlosna izolacija, niš se ne čuje, tupost svjetla, gubitak osjećaja za vrijeme.
Urednik smisla u časopisu "Re" mi poklanja zadnji broj, preporučujem čitati, tamo je jak blogerski lobi, završavam s djelom pjesme blogerice Echoe, cijela mi ne stane u kadar.

Sranje sa specijalcima na Braču pokazalo je slabost i bijedu nove vlasti i uvela me u zborničku političku raspravu. Moja teza kao uostalom moje misli koje sve manje ljudi razumije, je da je narod obožavao bahatog Sanadera, ne samo narod nego je i političkim "protivnicima" bio uzor, jer je u ljudima probudio ono najgore, vukove i lešinare, to primjećujem svud oko sebe, od najbližih do najdaljih, nekad normalni ljudi koji srljaju u kandže trgovaca zlatom,srebrom i svekolikom imovinom. Jebe se sitnim janjičarima u koje se svi pretvaraju, za neku tamo prekomjernu upotrebu sile.
Jebe mi se, nastavljam s ritualima, malo sam fotkao, sad na bazen, sutra u ralje Koreanca, itd dok si još to mogu priuštiti.

Njemačka gazdarica mi je bila u Crvenim ćelijama, spadala u mozgove terorističke organizacije.
Osmislila je jednu od najspektakularnijih akcija, u posljednji moment osujećeno rušenje kipa pobjede, dopizdilo im da stalno budu u sjeni Frakcije crvene armije, poznatijoj kao Baader-Meinhof banda, ti su okupirali svojevremeno sve medije. Suborci su joj uhićeni, njoj nikad ni suđeno iako je cijeli lijevi Berlin znao tko je ona. Bila je kontroverzna, kao Židovka je opravdavala Izrael, još onda sam bio ravnodušan prema pizdarijama koje me se ne tiču, nisu me smetali Staljinova velika slika i citati Gorkog u hodniku.
Komunicirao sam u knjižari s drugom damom koja je u zatvoru odgulila dvadesetak godina, nikog nije odala, ništa se ne kaje, borila se za pravu stvar. Svijet bi bio bolji da smo mi pobjedili. Nije izvršila ubojstvo za koje je osuđena, zna tko je to obavio i nije kažnjen, kaže bolje je ovako, ja sam čvršća, tu osobu bi zatvor slomio.
Pio sam u Berlinu kod Srpkinja komunistica ljutu ravnogorsku rakiju, žalile su za Šuvarem , tamo ga je scena cijenila i vjerovali su da je otrovan.
Svi su nazdravljali samnom mada mi nisu vjerovali jer sam simpatizirao Bommija i anarhiste, ti su se jebavali s mladim curkama umjesto da slijede svećenike revolucije.

Danas šetam po svojoj domovini, fotkam, družim se s revizionistima i s buržujskim smećem, ponekad pokušavam namirisati revoluciju u zraku. Tad mi opako zasmrdi, skoro kao kad čitam crvene blogove. Na Korzu umjesto crvene rijeke rijeke turista.

Hrana je u sinoćnjem postu namjerno zaboravljena, ove tri fotke su se pak jednostavno izgubile u toj masi koju sam automatski prebacivao na blog, ne vjerujem u slučajnost, vjerojatno postoji neko zašto.

U duhu filozofije koju zadnju vrijeme furam inspiriran daljim Istokom neću ni riječi o medijskom ispiranju mozga cjelokupnog pučanstva koje me dočekalo na povratku s Otoka, najvažnije da političari nisu najodgovorniji za stanje države

Neću se tako igrati, vratite mi moje krpice, usrane blog pelene do 2008, tih jebenih par godina koje ionako ni bivšem uredništvu nisu ništa značile...