Već sam pisao o toj sretnoj fotografskoj priči započetoj prije dvije godine, ostalo je povijest, međunarodna priznanja i tako to...

Subota. Laganini šetnja do dućana. Susjeda čeka auto koji će doći po nju.

Mene čeka ručak, dan od čekanja, neprocjenjivo.

Nema večernje fešte, frendu mi je sve gore, stane u pidžamu, nekoliko brojeva manju, koju smo mu zabunom prije nekih mjesec dana kupili.

Odavno su njegove fotografije u antologijama, nešto je mlađi od mene. Dok mnogo lošiji od njega stvaraju oko sebe aureolu veličine i nedodirljivosti on svaki dan izbacuje na svom fejs profilu nove fotografije, svojim umijećem stvaranja ostavlja bez daha i zamislite, odgovara na poruke. Gostovao je već i u Italiji, čuo za ljepotu hrvatskog Jadrana no mislim da mu je jedina šansa ovdje doći iz New Yorka gdje živi, u privatnom aranžmanu. Pisao sam već o N.H.ali sam jučer ostao paf na dvije objavljene fotografije, jednu danas dozirano dijelim s vama. obje bi vam bilo previše odjednom :

Ne znam zašto me ovo nestrpljivo čekanje na trgu jučer odmah asociralo na odličan film iz naslova posta...

Nedavno smo razgovarali o noćnim morama, jedna cura je rekla da joj je noćna mora kupovina traperica. Sjetih se toga jučer na autobusnoj stanici i jutros čitajući na jednom portalu kakve traperice idu uz kakvu figuru. Najbolja mi je rečenica, ako ste prosječne građe odgovara vam skoro svaki tip traperica. E sad kad bi mi netko još definirao prosječnu građu...

"Ein trübes Gemüt wie ich, das nur allzulieb den Sarkasmus begrüßt, steht einem gegenüber, das-wenn auch nicht frei von Sorgen-allzu banal und naiv denkt. Die Erzählung ihrer Fachprüfung ließ sie gestern in einem Rausch verfallen. So hätte ich über die Frage diskutiert, ob ich mich als nicht hungern müssender, im Frieden aufgewachsener Junge beklagen darf, ohne vor einer höheren Existenz zu sündigen."
Kad bih vam preveo ovaj odlomak, s jučerašnjeg školskog natjecanja, vjerojatno vam ništa ne bi pomoglo, kolutali biste s očima poput mojih sedamnaestogodišnjakinja jučer, koje su me skoro pa zamrzile, jer su se mojim nagovorom prijavile za natjecanje. I mi mentori smo ostali bespomoćni pred snagom te mentalne masturbacije.
Bravo majstori, sve bolje vam ide ubijanje učeničke volje za učenjem i napretkom, svakim danom u svakom pogledu...

Jučer sam mislio da neću okinuti niti jednu fotografiju, svi dosadno zabundani. Sivi poput svakodnevice.

Danas ne radim, samo dežuram na natjecanju. S ostalim mentorima poslije na riblji ručak. Jučer smo jeli naš tkz. "specijalitet kuće".

Izgorjela Bjelolasica, glavna zgrada. Dugo je durala. Meni kao razredniku jedan obavezan izlet manje. Žao mi je, al takve izlete nikad volio nisam.

Dobar mi je Noritoshi, dooooooobar...

Uobičajeno subotnje noćno druženje uz ovaj put žešću raspravu u kojoj su se ispreplitali medicina, filozofija, etika, znanost općenito s tim da je po piksi dobio i Kant, osporen je moj nietzscheanski argument o subjektu, jer se nitko nije mogao sjetiti da je Nietzsche baš tako rekao . Kakva rasprava takav i desert kojeg nam je ovaj put Mersault pripremio.
Start uz izvrsnu paštetu,sastojke ne otkrivam :

Diskusija :

Priprema deserta i plamen na kraju


Doviđenja do sljedećeg mira !

Toscani svojim fotografijama opet skandalizira Europu ! Naslovi po raznim portalima prave dodatne reklame najpoznatijem Benettonovom fotografu.



Neš ti skandala za nas koji po ovoj hladnoći ne zatvaramo oči okruženi golima, bosima i izgladnjelima. Bubrezi su sve jeftiniji na tržištu.

Meni omiljeni berlinski modni blogeri su nedavno pozvani u Milano, a zadnjih dana su na berlinskim revijama. O tome ne izvještavaju na svom blogu jer je isti drukčije koncipiran nego na fejsu, jedan plus za fejs koji je ovih dana na blogu nemilice šamaran (noritoshijeve fotografije isto skidam s fejsa kao njegov prijatelj). Meni slike izvrsno prenose atmosferu, mada se nekim blog majstorima fotografije ovdje, vjerojatno neće svidjeti. Jedino što mi se ne sviđa je hrana koju u pauzama jedu, jedna komentatorica ih je upozorila da paze da se ne udebljaju.

Fotograf Noritoshi Hirakawa :

p.s.
Ostalo nas je par na blogu tako da čestitke nisu potrebne. Toliko je raje otišlo da se ovaj put ne usuđujem nabrajati.
Bolje po njih, znači da dobro podnose stranputice realnog života, meni je ovo uglavnom bijeg iz nužnosti od nužnosti

Nakon proslave pedesetog rođendana zadnju umjetnikovu fazu odlikuju pojačana otuđenost i čekanje. Čega?

Ide tjedan cjelodnevnog rada i sastančenja, ne bunim se kako su neki jučer shvatili ali ni najmanje u tome ne guštam. Jedino zadovoljstvo mi npr. "u rupi" uloviti malo sunca kao jučer na omiljenoj terasi.

Stigao sam i pojesti, prvi put u životu, nisam ni znao da se i tako pripremaju, pržene sipice. Najblaže rečeno zanimljiv okus.

Trka do banke zbog sindikalne uplate, tamo opet zanimljiv automat, šteta što ga nisam stigao bolje promotriti i izoštriti sliku.

Počinje vražji ili radni tjedan, kako vam drago. Jučer prvo strka oko dućana, radi samo do dva popodne.

Zatim lov za suncem, radi jedino terasa kod "Mornara", snimamo dim.

Ajde bar, tamo nisu loše i jeftine su kobasice.

Smrdljivi desert smo također nabavili.

A sad što da vam velim, koga li je varao onaj filozof da je rad stvorio čovjeka...

Mala nužda na Kozini, a onda u napad, maslinovo ulje extra vergine 1.09 eura po litri, 40 dkg privlačnog pršuta 3 eura,
union pils jeftiniji nego u Sloveniji, jeftiniji od našeg ka plusa, neću dalje, nisam sadist. Najviše vidjeh riječkih registracija, ali bogami bilo je i zadarskih i zagrebačkih. Na legendarnom Ponte Rossu klizalište, fotka iz auta nije uspjela. Eh da, vraćaju se stara loša vremena kad se putovanje tamo opet isplati.

Čitam ispovijesti blogera po godini rođenja čak starijeg i od mene s naglaskom na tome kako je rušio curetke, e stari moj, vremena su se promijenila, dečki su sve zbunjeniji, cure sve opuštenije

Nažalost loše, nikako da savladam taj odnos svjetla i sjene...

Nadoknadilo se sendvičasto i prazno, radom popunjeno, prekjučer.

Živimo u društvu koje podnosi samo marionete. Dok god igraš ulogu sebi namijenjenu plivaš na površini mutne bare.
Ljudskost je sekundarna kategorija, manipulacija najtraženija vještina. Najtužnije je to da većina ljudi istinski vjeruju da su kovači svoje sreće.

p.s.
Vezano za kraj jučerašnjeg posta, još jučer ujutro ja sam imao informaciju o više stotina poginulih u Tunisu, naši mediji papagajski prenose zvanične podatke tuniskih vlasti...

Čemu pirsinzi ako se ne pokažu, misli Maria Menounos


p.s.
Jutros sam razmišljao o krvavim nemirima u Tunisu i zašto naši mediji skoro pa ne izvještavaju o tome, ako da, potpuno neobjektivno, no temu ostavljam već brojnim političkim blogerima.

Prezauzet sam, ničim bitnim, osim jedne moguće prijetnje otkazom, koju sutra rješavamo. Počele su i noćne more, vražja rutinska svakodnevica. Razmijenio par riječi s kolegom, i njemu se sve gadi. Pokazuje mi fotić koji je dobio kao drugu nagradu na balkanskom foto natječaju, pravi mali monstrum, procijenjen za nešto preko 6000 kunića.
Sa svojim sam napravio pet fotki, tri donekle podnošljive da dokumentiraju dan, s njegovim simuliram drhtavicu, slika ostaje stabilna. Njemu je taj samo za po putu, da se nađe pri ruci, ima on znatno bolji za umjetničke fotke. Volim kad ljudi brzo napreduju u svojim hobijima, svako malo neka međunarodna izložba.
Danas ostavljam ipak samo tri svoje današnje, bez ikakve povezanosti, dosadne kakav je i dan bio...

To je bila dilema za jutrošnji post. Ipak Mary. Fascinantno je pratiti uspon jedne blogerice koja ima blog mlađi od tvog. Jučer ponovo na naslovnici : http://www.morgenpost.de/berlin/article1504838/Fuer-Mary-Scherpe-ist-ganz-Berlin-ein-Laufsteg.html. Sliči na američku priču, došla je sa sela odlučna ostati. Bila je među prvima s idejom modnih uličnih blogova, danas na elitnim događanjima strepe kako će ona izvještavati. Prvo je na blog dovela mladog fotografa, sad samo od reklama na blogu plaćaju još dvojicu suradnika. Uvela je nove rubrike, posjećuje zanimljive ljude po kućama, putuje, s vremena na vrijeme piše i na engleskom. O blogovima postoje i sretne priče.
Ipak nećemo zanemariti ni jučerašnje filete šarana :

Na fejsu kod ekipe iz moje generacije val nostalgije, vade se crnobijele fotke iz srednjoškolskog doba iz ormara i označavaju pojedinci, glorificira se jedno vrijeme, lajka ga i četnički vojvoda iz najnovijeg rata. Primjećeno je da na dosta skupnih fotki s maturalca nedostajemo drug Berti (ovdje na fotki uz auto) i ja. Mi smo imali pametnijeg posla, ja sam stručno namještao cure, on ih je fotkao. Imam neke fotke iz tog razdoblja al nisu ni za fejs ni za blog. Da budem u trendu i ja sam izvadio prvih par fotki što sam ih našao i ofejsio ih, pa sad kad su već skenirane bujrum. Zanimljivo, na svakoj je nešto lažno, prošlost kao zbirka malih laži. Na zadnjoj, jedinoj u boji, nam drug Davor iz Londona jučer na fejsu poručuje, ma pustite prošlost, treba uživati u sadašnjosti !

Prosjedih jutro na veceu, ne znam jel to od stalnog partijanja ili ulaska u novu radnu svakodnevicu od ponedjeljka.
Inače jučerašnja fešta je bila osobita, osim jela u pet gangova i po tome da čak dvije sudionice nisu imale ništa kontra fotkanja, te da lagano prerasta u običaj da gošće dolaze s novim frizurama, a ja ih dočekujem, možda baš ne kao Alexxl u boksericama, još i gore, razdrljen u zgužvanoj košulji, golih nogu na starim birkicama.
Prvo sam jutos pogledao mailove, javlja mi se stari frend iz SAD-a, šalje sliku s fakultetske promocije svoje kćeri, ona se ne misli vraćati u lijepu našu, kao uostalom ni jučerašnja gošća što mi je prije puta natrag darovala univerzitetsku platnenu vrećicu. Prijatelj s dočeka nove također ne vidi mogućnost ostanka ovdje.
Ovi rijetki što još ne idu, organiziraju skupove, o tome kad dođe vrijeme, u planu su im dolasci zanimljivih konfliktnih osoba iz svijeta kulture.

Ima ih dosta kako u tkz. realnom životu tako i na blogu. Probavni sustav im počinje u ustima, pa se odlikuju čestim pljuvanjem.
Preferiram lignje, ali dobro termički obrađene.

Zaslužio je post barem zbog izuzetno ljubaznog internacionalnog osoblja, kompaktne opuštene i nadasve korektne ekipe, npr. spremačice su simpatične Koreanke, koje neke sitne rupe u znanju njemačkog jezika pokrivaju širokim osmijesima. Hotel se nalazi u centru Münchena, cijena dvokrevetne sobe je 55 eura po noći, s laptopom možeš u svakoj sobi konzumirati internet, čega sam se ja ovaj put velikodušno odrekao. Izuzetan doživljaj je parkiranje u podzemnoj hotelskoj garaži, kad se prvi put otvorila pred nama ostali smo paf. Posjeduje sobe za pušače, a primjetili smo i da osoblje većinski spada u tu kategoriju. U neposrednoj blizini hotela je supermarket Edeka, iz kojeg sam si donosio Oettinger pils za 39 centi po boci, te doručak za ostale, kobasica ili polpeta u pecivu 1,50 eura, bečki 1,90.
Dobro, "eko" kozje mlijeko je prešlo granicu dva eura...
Soba :

Pogled iz sobe :

Garaža na kat :

Štimmung :

Jučerašnja akcija u nekim mjestima iberijskog poluotoka, ima nade i za nas, ta firma je počela prodavati svoje proizvode i u našim gradovima. Kapitalizam se svakim danom sve više razgolićuje.

U prvi moment me u pinakotema iznenadilo, kako to da suvremene zdrave bavarske snage i građanske inicijative ne reagiraju, nametnulo mi se jednostavno rješenje, jadnici nemaju vremena za posjete muzejima, a dosta je i primjera nedodirljive biblijske tematike. Odabrao sam za ilustraciju par manje drastičnih primjera, ako netko sumnja dobit će još par starih majstora

Već u prošlom postu su po konobarici neki prepoznali čuvenu pivnicu, bogate povijesti, uvijek punu na sva tri kata "HB". Tu se osim turista da vidjeti domaćih zapjevanih pučana.

Ova teta je nekima zapela u oku.

Kod priprema za put smo primjetili da postoji dosta restorana nazvanih po poznatim revolucionarima, postoji i Titov sa kako na netu piše pretežno hrvatskom kuhinjom, no mi smo ipak izabrali Maa. Na svakom stolu je njemački prijevod crvene knjižice.

Neki su eksperimentirali, ja sam po prvi put u životu jeo pekinšku patku, patka mi se svidjela, prilog baš i ne.


I onda završiš kod argentinskih peronista...

Evo vratismo se noćas, bilo je naravno super, ein guter Rutsch, možda opširnije u nekom drugom postu, nisam još ni pregledao te stotine fotki, izvadih samo "tematskih" par :