Ovaj put se uglavnom slažem...


Novi list, nedjelja, 30,siječnja 2005. Kolumne, komentari

Kad dobra ideja poluči lošu posljedicu Snježana Prijić - Samaržija


Mnogi od nas, koji vjeruju u autonomiju pojedinaca i potrebu širenja prostora njihove slobode i prava, sve češće se suočavaju s pitanjem kako je moguće da dobre ideje u praksi ne ispadaju kako bi trebale. Liberalizirano školstvo se, umjesto očekivane nesputane kreativnosti, izvrglo u nasilje učenika nad učenicima i profesorima. Ako s fakulteta zabrinuto poručuju da učenici dolaze svake godine sa sve manje znanja, nameće se zaključak da su novostrečena prava i slobode nekom čudnom logikom stvari smanjile i kvalitetu rada i rezultata.
Mislili smo da je vrijedno boriti se protiv seksualnog uznemiravanja na poslu, a nismo ni sanjali da će to uništiti pristojnost, humor i društveni život. Kolege sa američkih sveučišta, gdje se ta vrsta slobodarskih pregnuća bolje uhvatila nego kod nas, žale se kako se boje kolegici pridržati kaput, ispričati vic ili predložiti spoj jer nikada ne znaju koja će ih tužiti da se osjetila neugodno, ucijenjenom ili žrtvom mačizma. Zato se, za svaki slučaj, prave da ih ne vide, ne pomažu im nositi knjige i kada su nasamo uvijek ostavljaju vrata soba otvorenima. Vjerovali smo u političku korektnost, a umjesto uzajamnog uvažavanja sve se izvrglo u netolerantnu hajku nadmenih misionara protiv nepravovjernih.

Neokonzervativizam

Najgore je u cijeloj priči to da se mnogim mojim istomišljenicima sve to smučilo, pa sada s cinizmom otpuhuju na spomen ljudskih prava i postaju neokonzervativci. Ugledni američki publicist i sociolog Irving Kristol u knjizi »Neokonzervativizam«, prevedenoj nedavno i kod nas, prognozira da će proteklo stoljeće liberalizma biti zamijenjeno stoljećem konzervativizma upravo zato jer su se liberalne vrijednosti kompromitirale u praksi. Kristol sugerira da mora biti nešto pogrešno sa liberalnim idejama autonomije, ljudskih prava, seksualnih sloboda, socijalne pravde, multikulturalizma ako su umjesto očekivanog društvenog procvata stvorile toliko korova. Tako dolazimo do ključnog pitanja: što je dovelo do zloupotrebe liberalnih ideja? Ili, kako je moguće da je dobra ideja izazvala loše posljedice?
Neke neželjene posljedice naprosto su posljedica banalne činjenice da su stoljeća konzervativizma stvorile okoštale psihološke i društvene mehanizme koji zbog funkcioniranja u liberalnijim okolnostima dovode do krivih spojeva. Ako su učenici stoljećima motivirani strogim pravilima i sankcijama, nije neobično da se ne snalaze s novim slobodama. Školski sustavi u kojima je ponašanje kontrolirano strogim izvanjskim pravilima, doveli su do stvaranja psihološkog mehanizma koji motivaciju ne nalazi u sebi, nego se rukovodi strahom, izbjegavanjem kazne i frustracije. Inventivnost se u tim situacijama obično svodi na zadovoljavanje vlastitih interesa i želja traženjem rupa u strogim pravila sustava. Zbog toga se i novi prostori slobode tumače primarno kao slabosti sustava koje treba iskoristiti, a ne kao prostor za samokontrole i samoinicijative. Drugim riječima, moći ćemo objektivno govoriti o ispravnosti liberalnih vrijednosti tek kada budu prakticirane toliko dugo koliko i konzervativne.

Dječje bolesti

Nema ničeg posebnog lošeg u liberalnim vrijednostima što je dovelo do zloupotrebe. Ne mogu zamisliti stvar, društvenu praksu ili ideju koja se ne može zloupotrijebiti. Iskrenost je neupitna vrijednost, pa se ponekad pod krinkom iskrenosti iskazuje nepotrebna okrutnost. Trasplantacija organa spasila je i produžila mnoge živote, ali je dovela do trgovine organima i odurne prakse da siromašni prehranjuju obitelji prodajući bubrege. Solidarnost koju je svijet iskazivao za žrtve tsunamija, nerijetko je bila samo licemjerno dokazivanje vlastite važnosti i kvazi-plemenitosti.
Nećemo zato, slijedeći neokozervativističku logiku, tvrditi da ni iskrenost ni solidarnost nisu prave vrednote. Ne može se poreći da praksa liberalizacije pati od dječjih bolesti. Ima onih kojima je borba za ljudska prava tek unosna sinekura. Naježim se ponekad i od pomisli da dijelim uvjerenja s nekim patetičnim i ostrašćenim borcima za ovo i ono. Točno je da će neki agresivni aktivisti mnoge normalne ljudi otjerati od dobrih ideja. Ipak, zbog liberalizacije društva mnogi će imati više šansi, a manje frustracija, u nastojanju da žive kako žele. Iako svaka revolucija pojede neku svoju djecu prije nego što njezine ideje zapravo zažive, bila bi užasna šteta da loši potjeraju dobre u drugi tabor. Povremenoj tjeskobi unatoč, treba širiti prostore borbe.

100000 DM po glavi ! Nekad su glave zbilja vredile...

Živcira me što je i moj blog nekako uniformiran, jebiga uvjetovan je, dakle sličan svakodnevnom životu. Imam problema s normama odijevanja, nisam ni predebeo, ni premršav, no valjda previše razmišljam. Shvatam što društvo od mene želi, ali mi nije jasno zašto društvo kao pametnije, ne želi popustiti (stara poslovica to sugerira). Nikad ne bih bio dobar predsjednik, nikad dugo ne bih mogao biti u odijelu, zarobljen kravatom. Traže se bezglavi, bogati muškarci i žene s «atributima», to je hrvatska inačica isto tako glupog američkog sna. Kao društveni outsider nemam ništa protiv, samo mi nije jasno zašto to netko od insidera napokon ponosno ne prizna. Mislite da nisu tako glupi?! Ma jesu :)!

"Totalni promatraču - totalno si prozret."
Gustav Wangenheim, "Mišolovka", 1931

Danas sam surfajući obišao jednu od njemačkih stranica bogatih reprodukcijama «umjetnost za sve». Zanimljivo da je uvjerljivo najtraženiji umjetnik Salvador Dali. Vidim na stranicama jednog vrhunskog blogera, da su posjetitelji oduševljeni Dalijevim slikama koje ukrašavaju njegov blog. Prije desetak godina bio sam na jednoj njegovoj izložbi, negdje u Italiji, dvorana je bila skoro prazna. U Kölnu, u muzeju suvremene umjetnosti Ludwig, prije dvije godine na maturalnom putovanju mog razreda, učenice su uglavnom relativno hladno prolazile pored slika ovog velikog majstora, a zadržavale se kod nekih i meni osobno dražih umjetnika kao što je npr.Yyes Klein (pogledajte logo kod Papalagi). Što je uzrok očitom ponovnom rastu popularnosti Salvadora Dalija? Mislim da što je društvo bolesnije, tim više će nove generacije tražiti «duhovnu» utjehu u njegovim djelima. I kod njega je bila tanka granica između genijalnosti i ludila...

Zanimljivo je da su meni najdraži slikari oni koje je Hitler najviše mrzio i svrstao ih u tkz. izopačenu umjetnost. To smatram komplimentom, nekom vrstom potvrde da imam dobar instikt za prave vrijednosti. Čitam danas podatke o uništenim umjetničkim djelima u vrijeme nacionalsocijalizma u Njemačkoj i ne mogu vjerovati. Na prvom mjestu je Kirchner, njegovu sliku sam objavio uz prethodni post, na drugom mjestu s 590 uništenih slika je Beckmann čiju sam «Veliku scenu umiranja» pripremio za danas. Slika mi je super, s prikazom različitog izražavanja emocija u tom ozbiljnom trenu, mada bi ovdje možda i jadni nacisti sa svojim pojednostavljenim svjetonazorom našli argumente za pridjev koji uvijek upotrebljavaju kad nešto ne razumiju, onaj iz naslova današnjeg posta.

Ja sam izgledao još smješnije. Svi drugi su mi u tim uniformama izgledali još gluplje. I žene mi u tim odorama izgledaju odurno. U principu me uniforma asocira na smrad. Nisam fetišist smrada. Nemam ništa protiv profesionalaca. Oni sanjaju svoj san i to im pravo neću osporiti. Ni protiv njihovih žena...Bez brige.

Nisu mi jasni ti što propagiraju logiku kao znanost. Nije mi logično. Astronomija je utemeljena na mjerenjima pomoću teleskopa. Feyerabend je dokazao da su mjerenja pomoću teleskopa znanstveno niškoristi, pučki rečeno jednostavno pogrešna. U svim bivšim socijalističkim državama domaćice suše rublje na zraku t.j. na balkonima, terasama, vrtovima... Na Zapadu smatraju to uglavnom primitivnim, iznositi donje rublje u javnost. Prvih godina nakon pada berlinskog zida to mi je služilo kao pouzdani orijentir gdje se nalazim. Sad to više nije stopostotno sigurno jer se obitelji sele. Logika se predavala i na Istoku, i na Zapadu, ako hoćete i na Balkanu. Ja iskustvom učim!

Dieses Mädchen, 10 Jahre alt, Name Sophia Michl, Eltern: Edeltraud und Norbert Michl, liegt in Phuket im Krankenhaus und vermisst seine Angehörigen.
Ova djevojčica leži u gore navedenoj austrijskoj bolnici , liječnici i osoblje traže njenu rodbinu. Ukoliko imate poznanike u Austriji molim proslijedite fotku, možda je netko prepozna.

Jedna od prihvaćenih definicija blogova je da su oni internetski dnevnici. Dnevnici su opet po prihvaćenoj definiciji bilježenja privatnih često dosta intimnih dnevnih događanja. Znači blogovi često služe egzibicioničkom, besramnom izbacivanju intime u javnost (barem oni najbolji). Izjednačavanje privatnog i javnog- Diogen bi bio vrhunski bloger. Problem je jedino u tome, da bi na njegove provokacije vjerojatno rijetko tko danas odgovarao, eventualno bi mu poslali policiju. I život bi nesmetano tekao dalje.

Imali smo izbore za predsjednika. Vjerojatno su, barem djelomice, vani u dijaspori namješteni. Učimo od razvijenog svijeta. Najsmješniji ili najžalosniji mi je poziv oštećenog predsjedničkog kandidata da narod u dvadeset sati izađe prosvjedovati na glavne gradske trgove (tribute to Ukraina;). Konzultiram se s poznatim ljudima, rijetko tko zna koji je «glavni gradski trg»u njegovom gradu osim zagrepčana koji imaju svog konja. Ne izlazim, hladno je, a i mrak je ovdje prevelik.

Tri je popodne, mobitel je proradio, heroji(ce) noći se bude. Svima želim što lakši mamurluk, osjećam da su noćas bile prekrasne po nadahnutim porukama koje šalju. Zanimljivo da mi se javlja potpuno drukčija ekipa od one koja mi je čestitala božić. Kad bih sve zbrojio, mogao bih umišljati da imam četrdesetak prijatelja, što duhovnjaka, što hedonista. Zadovoljan sam i želim ispunjenje svih (i onih najprljavijih ;) želja posjetiteljkama i posjetiocima (obojici;) mog bloga!