Hladno jutro, kiša napokon stala, Jin i ja u uobičajenoj šetnji. Razmišljam o glupostima, kako je Katarina u Rijeci ipak dobro prošla, jedina je bila bez organizacije iza leđa, lokalni RF se samoraspustio nakon sukoba koncepcija s njom, za štandom osim nas nečlanova svježi član, mladi intelektualac iz Kastva te žena iz Münchena, u Puli gdje ima jaku organizaciju, isto manje od 4%, ljude ne zanimaju programi, ne zanimaju organizacije, samo pojedinci, osvojila je znatno više preferencijalnih u Rijeci i od čelnice Možemo i Peđe, a opet smo svi nezadovoljni, političari su ponavljali po medijima mantru o bacanju glasova, uspjeli u tome, i ooop. Šok u trenu!
Ne znam koliko mi je skratilo život, ali to je najmanje bitno. Jin se cijeli život uporno voli kretati po rubovima. Ispočetka smo ga nasilno micali, vremenom se navikli na to, kao da je to nešto najnormalnije i tako svih ovih skoro 12 godina. Danas je trava bila mokra i klizava, jednom se jutros oskliznuo blizu kuće kod prve male nužde, to me nije nimalo upozorilo. Nastavio je kao mladić juriti niz stube, cilj mu je bila jedna od mlađih cura, koja se tjerala, no on je odlučio malo pronjuškati i kod kuće svoje stare Lili. Njuškao, krenuo se spuštati tamo gdje i ona obično ide i proklizao.
U sekundi sam ga vidio kako pada i dobiva ubrzanje prema betonu dolje, s distance shvaćam da je možda i sreća da je bila tolika visina, u trenu sam donosio odluku, zaustavit ga s mogućnošću gušenja ili pustiti da se polomi. Odabrao sam prvo, da bih odmah u trenu i pustio, doskočio je i ostao zbunjen stajati, dok sam ja zaobilazno jurio do njega, te ga smetenog uzeo u naručje, ponavljajući, jesil dobro..., te ga spustio, on je i dalje stajao na mjestu, očito i on strašno iznenađen. Stajali smo tako, on je otresao glavom, okrenuo se i odlučno uzbrdo pojurio prema ipak ne tako blizu kući, stao je samo čekajući da ja uspuhan otvorim kapiju.
Družio se malo samnom u dnevnom boravku, sad je otišao u svoj krevetić u zamračenoj spavaćoj sobi, gdje drugarica još spava.
Pokušavam se prisjetiti, od onog jablanačkog refula, o kojem sam više puta i ovdje pisao, ne pamtim sličan šok. A zamaramo se totalnim bedastoćama i mislima, jesmo li dali sve od sebe, za koga molim lijepo, možda neke imaginarne ljude?!

Stavio sam jutros na fejs status "Dobro je, nema manjeg zla", vrlo brzo sam ga povukao, jer su ljudi živčani i nemaju volje za zezanjem, pogotovo spontanim igrama riječi. Uglavnom, tko god pobijedi, a možda je i pobijedio, jutros sam preskočio domaće portale, a na fejsu su na mojoj lajni bili uglavnom jučerašnji, te tek tri nova slabija noćašnja potresa, koje smo Jin i ja prespavali, te kod mojih šahistica, ili europsko prvenstvo na kojem, više ili manje uspješno sudjeluju, ili simpatije prema nevjerojatnom uspjehu mladog Indijca Gukesha, koji je pobijedio na izuzetno jakom turniru kandidata i sa 17 godina postao najmlađi izazivač svjetskog prvaka u povijesti, a eto, po prognozama će i pobijediti u tom meču. Meni se osobno ne sviđa, ozbiljan je, izuzetno dobre koncentracije, izvrsne pripreme, uvijek racionalan i staložen, ali ja srećom nisam mjerilo, meni je antipatičan bio i onaj proračunati dječak, koji vas je sve oduševio u subotnjem terminu, kad su Gobac, Urban i još dvoje selektirali, do završne veličanstvene pobjede glasovima publike.
Uglavnom još sinoć mi je palo na pamet, zato i ovaj rezignirani status nakon ustajanja, tko god "pobijedi", nevažni resori poput kulture i obrazovanja pripast će vjerojatno DP-u, i ne samo oni.
Inače najbolji američki šahisti Nakamura i Caruana ostali su pola boda iza mladog Indijca, nisu zemljački kalkulirali, kako to Hrvati po natjecanjima obično rade :D

Što se promijenilo zadnjih dvadesetak godina od objave ovog posta. Vidljivo je da sam se popravio u pravopisu, onda nisam mario za ije/je, a tek prije par godina sam počeo trpati zareze u rečenice. U tom pogledu znači ništa korisno nisam naučio, za razliku od napredne mladeži u okruženju, služim se Wordom, koji automatski korigira pravopisne greške.
Čiča, tako smo zvali onog, kojem sam posvetio svoj davni post, sad je definitivno mrtav, jer sam nedavno čitao, koliko godina imaju najstariji muškarci na svijetu. Možda se stekao nakon posta pogrešan dojam, jedina stvar u nastavi, koju sam preuzeo od Čiče, je bila ta, nakon što završimo s obveznim dijelom sata, ne ponavljamo, nego neobavezno ćaskamo, ne nužno o temi, koja se obrađivala.
Prije 20 godina sam u Berlinu bio u maloj "lijevoj" knjižari, na susretu s jednom od rijetkih preživjelih "teroristica" RAF-a prve generacije, koja je pak, nakon odslužene kazne zatvora od 20 godina, završila na slobodi. Pamtim, ništa se ne kaje, nije bilo greške u strateškim razmišljanjima, bilo je u izvedbi, priznaje, propaganda djelima nije bila dovoljna za širu mobilizaciju. kritizirala je Baumanna, koji se meni sviđao, i anarhističku ekipu, zbog neozbiljne malograđanske antikapitalističke analize i načina života, revolucionarna promjena svijeta nije dječja igra, a anarhisti su se raskalašno igrali.
Iako cijenim dosljedne osobe, taj susret je utjecao na mene i osvijestio me u suprotnom smjeru, ovi su poput pravih kršćana utjehu tražili u nekoj dalekoj budućnosti.
Te godine sam u jednoj legaliziranoj isto berlinskoj"zaposjednutoj kući" pio izvrsnu ravnogorsku rakiju, bio sam gost dvije nekadašnje Šuvarove studentice, koje su izuzetno cijenile svog profesora, a 2004. radile na jednom berlinskom institutu. Zatekla ih je vijest o profesorovoj smrti, odmah je tamo krenula glasina o mogućem trovanju, ja sam konstatirao da ne vjerujem, znam da ga je neki ustaša svojevremeno nokautirao u centru grada, ali ovo ne.
Urezao mi se u sjećanje kod njih i WC s tušem i kadom u međukatu, bez vrata, unutra je bila i telefonska govornica u funkciji :D

Nakon odbijanja igre ukrajinske dvostruke svjetske prvakinje i gubitka titula, te solidariziranja američke prvakinje i još nekih igračica, zaoštrilo se pitanje dress coda u ženskom šahu. Naime natjecanje se odvijalo u Saudijskoj Arabiji i natjecateljke su u turnirskoj dvorani morale nositi pokrivala za glavu, većina je to ležerno prihvatila, kao što i inače većine u životu sva ograničenja manje ili više ležerno prihvaćaju, ali eto, nikad sve/svi.
Jučer je počelo žensko europsko prvenstvo u šahu u Grčkoj, moja grčka favoritkinja u svakom pogledu Zetta Grapsa, nema realnih šansi za biti među prvih deset, ali se već, kao i dosta puta do sada, istakla svojom osobnošću. Ona uglavnom nastupa u natjecanjima za mušku ekipu svog kluba i igra protiv muškaraca, što je dopušteno, ali se ne prakticira prečesto. Sad je jednom fotografijom na društvenim mrežama, vidi na mom foto blogu svečano obećala da će se ovaj put pridržavati dress coda. Linkovi na dress code i najbolju partiju prvog kola su u rečenicama na foto blogu, u toj partiji moja frendica Maria Manakova, s kojom sam se prošle godine družio na osmomartovskom turniru u Rijeci, bilo na blogu, efektno pobijedila jednu od favoritkinja, igračicu s titulom muškog velemajstora. Na moju poruku s čestitkom brzo mi je uzvraćeno virtualnim srcem :P

Marco Polo se naziva novi sporazum o gospodarskoj suradnji, kojeg su potpisala talijanska ultradesna premijerka i komunistički kineski leader, Kina tako poslije Njemačke ponovo postaje najveći talijanski gospodarski partner. Sve se to odvija u godini u kojoj se u Italiji obilježava 700 godina od smrti poznatog trgovca i putopisca.

Guglao sam, još uvijek postoji hotel Marko Polo u Korčuli, u kojem sam jedne ratne godine proveo maturalac s učenicima, uz eksplozije u daljini. Hotel sad ima četiri zvjezdice, zove se Marko Polo by Aminess, vidim po slovu "k" da je još u hrvatskom vlasništvu. Inače apsolutni hit tog maturalca je bila “Šumica” Ivane Banfić, mene su nekoliko puta legitimirali zbog brade, žalio sam se šefu policije, ispričao mi se, nisu to domaći ljudi, iz Zagreba mu svakakve likove šalju, al neće se, i nije se više ponavljalo.

Šumica

Šetnja poslije

...a imao je kažu tako dobar pršut. Apsolutni heroj ovih izbora, prvog dana kad je došao u DIP predati potpise i bio je u svim medijima, neki mudriji su zaključili da to i nije baš tako pametno i zaboravilo se na njega, koji je obilazio izbornu jedinicu i častio se s mještanima, epilog, između 4-5 posto, bliže ulasku u parlament od svih drugih stranaka, koje su ostale vani. On bi se znao pogađati za dobrobit svojih sumještana.
Drugarica i ja kao nestranački kandidati smo nažalost u najtežim izbornim jedinicama dobili veći postotak glasova od stranke, vidim sad na fejsu da je ona sinoć imala status s pozitivnom geografijom, dok sam ja odavno spavao : "Zahvaljujem svojim biračima u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Novoj Gradišci, Andrijaševcima, Garčinu, Jakšiću i Jarmini na ukazanom povjerenju!", ona je uspjela upornošću probiti nenormalnu blokadu i predstaviti se na tamošnjem najvećem, inače potpuno apolitičnom fejs portalu.
Eto, desnica je očekivano pobijedila, prekjučer sam mailao svom prijatelju iz Virovitice, inače simpatizeru DP, analizu članova DP od jednog blogera, koju zanimljivo više ne mogu naći, netragom nestala :D, s kojom se ovaj složio, osim u opisu Penave, kojeg cijeni, njemu je stvar jednostavna, oni su skromni, HDZ će se odreći rodne ideologije i Srba i to je to, imamo vladu, pokušao sam kontrirati s međunarodnom zajednicom i Vujnovcem, on je odgovorio, on je ekonomski, nije etnički biznismen, deja vu, al to će biti to, moj Ričarde, para vrti...
Vratio sam se svakodnevici, nažalost pamtit ću ove izbore po tragičnom događaju kćerke nekadašnje drage školske kolegice, nakon što ju je zdravoseljački samljela horda histeričnih fanatika, nisam je spominjao, ali sam iskoristio princip uz temu za sat razrednika, svi ćete nekad pogriješiti ili samo pogrešno odabrati trenutak neke objave na društvenim mrežama, te će hrpa ograničenih primitivaca navaliti s namjerom da vas uništi, gomile su uvijek željne krvi, najgore što vam se može dogoditi, da se izloženi takvoj histeriji počnete preispitivati, nitko nije vrijedan vašeg života, ponajmanje "hipnotisana gomila".
Dopuna nakon trećeg komentara:
Promijenio sam kategoriju posta. Inače da mu Pernar nije uzeo birača koliko mu je uzeo, Ričard bi uvjerljivo ušetao u sabor, toliko za ozbiljne analitičare...

Vani je hladno
Mijenja se vrijeme
Ja nespokojan.

Sprema se nevrijeme
zapara guši
čudno je to proljeće.

Ajmo Rijeka

Postoje dva velika čovjeka za koje baš nitko ne dvoji da su se ispravno postavili u drugom svjetskom ratu, Albert Einstein i Thomas Mann. Albert Einstein, skoro da o tome postoji konsenzus, jedan od najvećih umova u povijesti, je praktično morao biti na pravoj strani, jer je porijeklom i rođenjem pripadao Židovima. Thomas Mann, veliki, po cijelom svijetu priznati pisac, u zrelim godinama, odmah je otklonio sve mogućnosti bilo kakve suradnje s novom vlašću, za to nije bilo prepreka, zaboga nije bio Židov, odbio je suradnju s ionako slabim pokretom otpora, odbio je tkz. “unutrašnju emigraciju” i kao dobro situirani građanin, već tada priznat, doduše u manjim krugovima, kao reprezentant neke druge građanske Njemačke, usput, za razliku od Brechta, i uvjereni antikomunist, ostavio je svu nepokretnu imovinu i preselio, najprije u Švicarsku, da bi ga vjetrovi razbuktalog rata otpuhali na koncu u SAD, gdje je već bio Einstein i gdje je Th. Mann dočekan kao heroj njemačke nepokorene misli.

Tih godina je napisao jedan naizgled logičan i zdravorazumski esej, čija mi značenja, ono što je pisac želio reći, već desetljećima ne daju mira. Ni naslov, “Nietzscheova filozofija u svjetlu našeg iskustva”, kako vele samorazumljiv, meni baš i nije. Taj esej sam izbacio i iz literature za svoj diplomski rad o tragu Nietzscheovih utjecaja na dnevnike Thomasa Manna, ne želeći si svojim promišljanjima zagorčavati život i dalje si komplicirati obranu diplomskog rada, još je bilo vrijeme socijalizma i Nietzsche svakako nije spadao u junake tog doba, Mann je već kao antifašist bio prihvatljiv. Pokazalo se to ispravnom odlukom, jer je najteži dio obrane bio, kad se jedan diplomirani teolog i apsolvent germanistike obrušio na tezu koju sam branio o Nietzscheu kao “pozitivnom nihilistu”, za razliku od Selimovića kao pravog nihilista “Smrt je besmisao kao i život.” Dobio sam odličnu ocjenu za obranu kod zahtjevne mentorice, kolegica se zezala da mi je taj kolega teolog u stvari pomogao, jer poslije nije više bilo vremena za komunističke napade, ali to meni i nije bilo previše zabavno.

Što mi je sporno kod Mannovog eseja, kojeg su u ono vrijeme književni krugovi dočekali velikom podrškom? Nietzscheovu filozofiju, kao i njegovog svevremenog i vanvremenog Zarathustru, smatram kamenima temeljašima novije zapadne filozofije, civilizacijskom krugu, kojem uglavnom pripadamo, kakav je, takav je. Nietzschea su svojim tumačenjima i nerazumijevanjem izopačili oni koje je najviše prezirao, daleko najviše nacisti, a i socijalisti oko Georga Lukazsa. Thomass Mann je svakako te interpretacije najprije imao na umu, pišući kritiku o djelu svog duhovnog učitelja. Postavlja se pitanje s kojim pravom i može li biti ispravno postavljati kao meritum stvari to naše famozno iskustvo, odnosno mogu li se uopće uzeti kao relevantna za osudu nečije životne filozofije mišljenja ljudi, koji joj očito nisu bili dorasli, no igrom povijesnih okolnosti su izbili u prvi plan, uostalom još i Nietzsche je uočio taj problem, pišući o koristi i šteti historije za život.

Jutros se konačno u Njemačkoj netko prestao pravio ludim i uočio problem, koji je prije par godina definirala Ana Tomičić na svoj način, u alternativnim lijevim krugovima ovdje, naravno na sasvim drukčiji način od ovog u članku dolje, ali barem je javnosti skrenuta pozornost na nešto što se događa van idile ugodnog potrošačkog društva. Naime AfD, stranka koja u sebi ima i neonacističko krilo, koje se uglavnom veže uz utjecajnog Höckea, je već dugo druga po snazi stranka u Njemačkoj, i već je postala floskula za inozemnu uporabu, bez brige, nitko pristojan neće s njima koalirati. Nikoga nije čudio njihov nagli uspon, kao što nikog nije zanimao detalj iz biografije njihove najuspješnije “umivene” političarke Alice Weidel o njenom dugom boravku u Kini, te njene pohvale načinu vođenja te velike, nominalno socijalističke države. Sada nezadrživi uspon doživljava novoosnovani savez, do nedavno istaknute ljevičarke Sahre Wagenknecht, isto je izvan radara prošlo da je njena najbliža suradnica dugo vremena provela u Kini. Obje se u javnosti inače percipiraju, Alice i Sahra, kao proruske političarke, mada nijedna nije nikad javno pozdravila rusku invaziju na Ukrajinu. Živi bili, pa vi koji tad još budete živi, ćete možda i shvatiti...

Kinine korisne budale

p.s.
Nove sunčane cvike...