website metrics

nabrzaka

ponedjeljak, 25.02.2008.

32. post. The Art of Driving

Iznenađenje za sve vjerne čitatelje! Nije ni priča o Ralfu Schumacheru ni o nekoj od F1 legendi nego ekskluzivni tekst hrvatskog Frédérica Beigbedera, account brunch team building system meeting junior copywritera koji je iz svog gustog marketinškog rasporeda uspio otrgnuti nekoliko dragocjenih trenutaka kako bi mi isporučio davno obećani tekst o Formuli 1 i njegovoj viziji dotične. Tekst prenosim u cijelosti, a dodajem i link na spomenutu pjesmu. Uživajte. P.S. Gorane, hvala ti! :-)
"Hipotetska situacija: Posljednja je utrka sezone, prvo- i drugoplasirani pilot formule jedan imaju isti broj bodova... Vruć dan i proključali asfalt, odlučni pogledi ispod vizira, napetost na licima mehaničara, iščekivanje gomile na tribinama... Strojevi čiji svaki najmanji dio postoji samo zbog jednog razloga izgledaju istovremno hladni i prekrasni u svojoj svrhovitosti. I onda kreće... Svladavanje zavoja i let iznad ravnih dijelova, savršeni projektili koji traže savršene putanje kojima će doći do cilja, ljudi i njihovi strojevi poput poludjelih plesača koji se vrte u krug... I na kraju - jedan koji stoji na postolju rezerviranom za najbolje i ostali koji su odlučni na to postolje doći kad-tad... A milijuni fanova širom svijeta slave ili tuguju. Pustiš strasti da se smire, ugasiš TV i zadovoljno odeš prošetati, bila je to dobra sezona i znaš da jedva čekaš da počne sljedeća.
I onda u prolazu čuješ komentar: ''Ma 'ko to uopće gleda, štaš to gledat, samo se bezveze vrte u krug, šta je tu zanimljivo?'' A taj komentar te podsjeća i na onaj: ''A što tu ima zanimljivo, 22 budale trče za jednom loptom, i onda ne bude golova...''
A zašto uopće radimo bilo što? Zašto se bavimo bilo čim? Ne vrtimo li se mi svaki dan u svojim krugovima obveza, dužnosti, želja, potreba? Ne igramo li mi svaki dan igru čiji krajnji rezultat najčešće glasi 0:0 (čitaj: nikom ništa)?
Jednom davno u nekoj točki evolucije neki naši preci odlučili su se ponašati drukčije od ostalih stvorenja pod kapom nebeskom. I dok su životinje nastavile živjeti prirodnim životom, mi smo odlučili postati umjetnici života. Naučili smo razna umijeća i učinili život umjetnim...ili umjetničkim...kako vam draže. I sad smo tu gdje jesmo, što baš i nije bogzna što, a i ne čini se da će dobro završiti, no to je već jedna druga tema. Uglavnom, kako je rekao Scott McCloud u knjizi ''Kako čitati strip'' – sve što nije izravno povezano sa jedenjem i razmnožavanjem je – umjetnost.
I evo odgovora zašto gledamo formulu, nogomet, morešku, sumo hrvanje - sve one stvari koje ustvari nikom ne trebaju, ali postoje... Zato što volimo umjetnost. I tako nedjeljama sjedimo pred ekranima (ili odemo na pistu) i proučavamo umjetnost vožnje. A kada se onim što volimo usput bave velemajstori koji nas svojim potezima mogu ostavit bez daha (Takuma Sato, naprimjer,hehehe) kao što to čine ''pravi umjetnici'' (potezima kista ili profinjenim stihovima) onda nas naše estetsko i emotivno angažiranje dovode do same biti ljudskosti. Ljudi su stvorenja koja čine potpuno nepotrebne stvari. I uživaju u tome.
(P.S. za one koji ne znaju- naslov sam popalio od Black Box Recordera...pjesma je o sasvim drukčijoj tematici-ali genijalna, tko je nije čuo odmah na jubito i slušat...nekoliko puta zaredom)"

Black Box Recorder 'The Art Of Driving'

- 20:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

31. post. Nova lokacija

Nestrpljivi bloger se pitao hoće li proći mjesec dana od posljednjeg posta i prošlo je, premda to ne znači puno više od činjenice da mi se nije pisalo pa eto i nisam pisala. Možda sam čekala da se malo "unormalim" ali to se nije dogodilo. Dapače, počela sam vjerovati da se vjerojatno nikad neću "unormalit" ili vratiti na ono staro tako da mogu već sad opet pisati i živjeti, uz rizik da prosječni čitatelj vjerojatno neće pohvatati ono što govorim jer mi nedostaje koncentracije za suvislo zaokruživanje priče, ali kako bi Đole rekao "što da se staram o tom"... :-)
Novi post pišem s nove lokacije jer već neko vrijeme nisam u Zg, a ne znam ni kad ću natrag, to bumo još vidjeli. Novo je i da sam u posljednje vrijeme poprilično zanemarila svoju inače omiljenu zanimaciju - F1 i zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put imala toliku pauzu od čitanja F1 portala, foruma, časopisa i svega ostalog. Zbilja ne znam što se događalo posljednjih mjesec, dva, ali sva sreća da je stanka između sezona pa vjerojatno niije bilo previše zanimljivosti. Evo tek sam danas vidjela da je izbio neki veliki skandal sa španjolskim navijačima koji su navodno vrijeđali Lewisa Hamiltona nekim rasisitičkim insinuacijama. U normalnim okolnostima ne bih ni obratila pažnju na tu priču nego bih je odmah otpisala kao beznačajni incident jer, naravno, mislim da su rasistički komentari samo hrpa gluposti i uostalom bilo je neminovno da će se takvo što dogoditi prije ili kasnije. Mislim, ako su Shumachera zezali za bradu, Coultharda čak i novinari javno zovu "the Jaw", a već legende kruže o minijaturizmu Takume Sata, Lewisova boja kože morala je iskrsnuti na nekom od plakata na navijačkim tribinama prije ili kasnije. Ljudi su jednostavno takvi. Dakle, u normalnim okolnostima ne bih pisala o tome, ali budući da okolnosti nisu baš sasvim "normalne" jer se nalazim u južnim krajevima gdje su stvari, razmišljanja i pogledi na život uglavnom ponešto drukčiji od onih u Zagrebu, ipak ću se osvrnuti na taj detalj. Naime, u protekla dva tjedna od susjeda, rodbine i slučajnih namjernika čula sam sljedeće komentare (nabrojat ću samo par njih): "prljavi muslimančina", "možda ima i pokoji normalan Srbin, al samo možda", "lijeni crnčuga", "nevjenčana a trudna, pomozi joj bože" itd. Ove stvari me ljute, ali stvarno ljute. Možda zato što mi je valjda od desete godine jasno da su to gluposti, možda zato što sam se u Zg i svom krugu prijatelja odvikla od onog što je ovdje poprilično rašireno, možda zbog nečeg što ne mogu obajasnit, ali najviše zato što mislim da za takve stavove nema opravdanja. Ne trebate živjeti u nekom EU velegradu, niti završiti "velike škole", niti u debele knjige oči bečit da bi znali da je svaki čovjek čovjek. Da bi to znali trebate biti samo to-čovjek. I ništa više. I zato me to ljuti i žalosti. Odrasli ljudi koji ne razumiju osnovna načela humanizma? Nevjerojatno. I svi vi u Zg koji ćete čitati ovaj post, znam da će vam ovo biti bedasto ali vidjela bih vas da to slušate svaki dan :-)
Lewis je crnac. Big deal. Ne postoji riječ u hrvatskom jeziku kojom bih mogla opisati koliko mi je to svejedno. Netko je Srbin, Hrvat, Slovenac, Francuz, Lebanonac, Židov? Whatever. Netko je kršćanin, musliman, budist, ateist, agnostik? Who cares. U narodnost ionako ne vjerujem, a sve ostalo je stvar izbora koja se mene ne tiče. Homoseksualci? Široko im more. Dok god ljudi žive životnim stilom koji im odgovara i čini ih sretnima, a ne ugrožavaju nikog oko sebe, meni je svejedno ko s kim, di i kako. Ovo KAKO bi još najradije čula, al' baš o tome nitko ne govori :-)
Dakle, da rezimiram. U dragoj nam domovini (a vjerojatno je i u ostalim zemljama isto) postoji čitavo more ljudi koji žive svoje živote držeći se jedne šprance koju su pak vidjeli od svojih roditelja i susjeda, ljudi koji za sve što je drukčije misle da je "nenormalno", koji priznaju samo svoje, a o tom "svome" čitavog života nisu promislili dulje od tri sekunde, ljudi koji odgovornost za svoj život prenose na državu, crkvu ili nešto treće, koji svoj osobni identitet grade isključivo na markofaktorima poput nacije, koji veliki dio svojih aktivnosti obavljaju da se ne bi razlikovali, da ne bi susjedi nešto rekli, da ne bi previše odskočili, ljudi koji se uspoređuju samo s "lošijima" od sebe, misle da su u svemu u pravu i svima traže manu, ljudi koji se nikad nisu zapitali zašto žive i kako žele živjeti. Možda sam djetinjasta pa ne razumijem, možda sam zločesta i gora od svih njih zajedno pa govorim ovakve stvari, možda sam sebična i mislim da sve znam najbolje, a možda me ipak najviše od svega baš boli briga...

Ne mogu odoljeti a da ne dopunim ovaj post citatom iz posljednjeg broja Cosma i kolumne Rujane Jeger.
"Sa svih mi strana i dalje svi govore što da radim, što da želim, bez čega nikako i nipošto ne mogu i što naprosto - ne smijem. Čak i znanci koji me ne poznaju dovoljno. U ovoj se zemlji čini da svi sve znaju o svemu: dva su puta bili na jedrenju, ali cijele godine hodaju u Paul&Shark majici i znaju u kojoj marini je najbolji restoran s najboljim vinom i odmah ti kažu koliko košta i koje jelo trebaš naručiti. Pet puta su skijali, ali znaju sve o carving skijama te odnosima cijena i kvalitete Glühweina u Bad Gasteinu. O politici najbolje i ne počinjati. Nacija smo Besserwissera, rekao bi Švabo - ljudi koji sve najbolje znaju."


- 18:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (3)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (4)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv







Free Web Site Counters
Free Web Site Counters





Counting the days till we meet again...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se