nabrzaka
četvrtak, 31.05.2007.
Sedmi post. Ne volem
|
..."šizove i nervne bolesnike, pre ih puštali za vikend sad ih puste pravo pred kamere"... od hrane – sirovi paradajz, sirovi luk i grah u svim oblicima (osim u engleskom doručku mljac mljac)... ljude koji u autobusu od dva slobodna mjesta odaberu ono do prolaza pa se ostali koji žele sjesti moraju proguravati kako bi sjeli do prozora... one koji se u tramvaju upute prema vratima pet stanica prije one na kojoj zapravo izlaze... ljude koji misle da su bolji od drugih jer su -----slobodno dopunite-----(ljepši, bogatiji, siromašniji, Hrvati, katolici, bijelci, obrazovaniji, mršaviji, zaposleni, nezaposleni)... one koji mijenjaju mišljenje o istoj temi ovisno o društvu u kojem se nađu... one koji ne mogu shvatiti da smo svi RAZLIČITI i hvala bogu da jesmo (i da, sviđaju nam se različiti filmovi, glazba, knjige itd.)... žene koje me skeniraju od glave do pete, gore od bilo kojeg muškarca... žene koje sve druge žene doživljavaju kao konkurenciju... hladnoću... zimu... hulahopke... vjetar... poledicu... klizanje... i klizaljke... kafiće u kojima se plaća wc... autobuse u kojima se plaća prtljaga (pa naravno da nosim torbu)... one koji ne kupuju u Nikeu jer njihove proizvode rade tajlandski klinci za tri centa dnevno, ali zato kupuju u npr. Adidasu (koja je razlika?) ili u Konzumu gdje prodavačice rade za 1500 kuna mjesečno... iz istog razloga i one koji ne jedu u McDonaldsu... one koji mi govore kako ne bih trebala pušiti dok u usta trpaju čevape/pomfrit/čips/colu... ljude koji ne puše i ne piju i ne kartaju i ne idu van i trče i jedu zdravo - sve to zajedno - bojim se da su ili strašno dosadni ili imaju neku gadnu manu koju prikrivaju vanjskim savršenstvom/asketizmom... one koji me podbadaju najintimnijim mogućim pitanjima (ljubav, djeca, vjera) a nismo si baš tako intimni... vjenčanja... krstitke... pričesti... diplome... sprovode... trube na sprovodima... Eh da, zapravo sam htjela reći kako ne volim kad se nakon utrke Formule 1 vuku neki repovi; želim da, kad bolidi prođu kroz cilj, to bude to, a ne poslije nešto ispitat ćemo, istražit ćemo. Naravno da će istražiti ako ima nečeg spornog i nije problem u tome nego ja jednostavno ne želim da bude ičeg spornog!!! Dakle, nikakve daske koje su mikronanomilimetar tanje od dopuštenog, sumnjiva krilca i slično. Kada je 2002. godine u Austriji Rubens Barrichello metar prije cilja doslovno stao i propustio Michaela Schumachera, ja sam raskrstila s Rubensom i Ferrarijem. S Michaelom još davno prije toga. I premda mogu razumjeti argument koji kaže da vozači ne voze za sebe nego za tim i zbog toga moraju slušati naredbe iz boksa, ipak mi se to ne sviđa. Što se dogodilo prošle nedjelje u Monte Carlu? Ključni dio pitanja je potcrtan. Službeni FIA-in zaključak je ništa ali novine su podivljale. Meni se nije svidio Hamiltonov komentar. Ne znam što se događa u McLarenovom boksu, ali ja ni po čemu ne vidim njegovu zakinutost i preferiranje Alonsa. Osim toga, dečko se postavio kao da bi, da nije bilo upozorenja iz boksa, za pola kruga već pretekao Alonsa i pobijedio u utrci u što nekako ipak sumnjam. I ako mu to još nitko nije objasnio, broj 2 na nosu svog bolida ne nosi zbog toga što je drugi vozač u momčadi nego jer je momčadski kolega svjetskog prvaka. Aktualnog. Dvostrukog. Dobro je biti samouvjereno drzak, hrabar i bez previše respekta ali dobro je i uvijek dvaput promisliti pred novinarima i uključenim mikrofonima. P.S. Ne volim kada ljudi koji ne gledaju Formulu 1 kažu da im je to glup sport jer se 22 bolida dva sata dosadno voze u krug. Ma da, a nogomet nisu 22 muškarca koji 90 minuta naganjaju jednu loptu? |
- 14:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 27.05.2007.
Šesti post. Moj Monako
|
Svatko tko voli ovaj sport ima i svoj Monako, a ovaj post je priča o mom Monaku. Prvo je bila Grace Kelly, prekrasna holivudska glumica koja se odrekla karijere kako bi se udala za ljepuškastog monegaškog princa Rainiera. Na dan vjenčanja 1956. godine na jahti je uplovila u Monte Carlo gdje ju je, u velebnoj palači iznad grada, čekao njen budući život. I beskrajno zaljubljeni princ. No, sjaj je bio samo prividan. Princeza je poginula 1982. godine u prometnoj nesreći, a iza nje su ostale priče o usamljenoj ženi koja je izgubljena lutala po hodnicima palače i noću, sama gledala svoje stare filmove. Formula 1 došla je kasnije. Na Velikoj nagradi Monaka poginula su dva vozača; Luigi Fagioli 1952. godine nakon nesreće u tunelu i Lorenzo Bandini 1967. u nesreći na novoj šikani, na izlazu iz tunela. Dvije nesreće završile su spektakularnim letom u more - Alberto Ascari 1955. i Paul Hawkins 1965. - srećom, bez posljedica. U Monte Carlu su Graham Hill i Michael Schumacher slavili pet puta, a Ayrton Senna teško dostižnih šest puta. Ayrtonove godine bile su 1987., 1989., 1990., 1991., 1992. i 1993. Nostalgičari se vole sjećati Ayrtonove sjajne borbe s Nigelom Mansellom 1992. godine, ali i godina kada je gubio u kneževini. U svojoj prvoj sezoni u Formuli 1 1984. godine i u slabašnom Tolemanu, jurio je vodećeg Prosta ali ostao na drugom mjestu nakon što je utrka, zbog prejake kiše, prekinuta. Četiri godine kasnije, Senna je u Monte Carlu imao jedno od svojih duhovnih iskustava o kojima je nerado pričao jer bi ga ljudi najčešće ismijali. No, meni se čini da je baš taj Monako 1988. jako važan za razumijevanje Ayrtona kao vozača i kao osobe pa ću se samo kratko osvrnuti na ono što se tog vikenda događalo. Na subotnjem treningu Senna je ostvario fantastično vrijeme i pole position, ali ipak je bio neobično zabrinut. Naime, za vrijeme treninga upao je u čudno stanje svijesti; njegov je duh, odvojen od tijela, s visine promatrao stazu predviđajući svaki sljedeći zavoj i svoj vlastiti potez. Kao da se našao u nekom tunelu, potpuno koncentriran Senna je shvatio koliko je malen korak od potpune usredotočenosti do zanešenosti, a to je jako opasno. U nedjelju je u utrci vodio skoro do samog kraja, a onda se, ničim izazvan, zabio u zid pred ulazom u tunel i odustao. Pobjegao je sa staze, zatvorio se u svoj monegaški apartman i nije se javljao na telefon. Kasnije je priznao da je satima plakao i promišljao ono što se dogodilo, svoje fizičke i psihičke granice te vlastitu budućnost. Monte Carlo je uzak, vozi se 300 na sat i to je mentalno najzahtjevnija staza u kalendaru F1. Jednostavno morate biti potpuno unutra, ni jedna misao, ni jedan drhtaj, ništa. Samo krugovi. Alex Garland, autor dobre knjige "Plaža" po kojoj je snimljen osrednji holivudski film, napisao je i pravi mali F1 biser - priču "Monako" objavljenu u zborniku "Pozdravite svi Nove puritance". "Stirling Moss je znao mahati zgodnim djevojkama s rumenim ružem dok bi kontrolirao skretanje iz Casino Squarea na četiri kotača". Prošle je godine Kimi Raikkonen, nakon ispadanja iz utrke, odšetao sa staze na jednu od jahti u monegaškoj luci, fino si natočio piće i promatrao zgodne djevojke s rumenim ružem. Monako je sjaj. "La Rasscase. Muškarci gledaju djevojke koje gledaju aute u prolazu." Također prošle godine, Michael Schumacher je pomislio kako je zavoj Rasscase baš zgodno mjesto za parkiranje, i pokupio više kritika nego za Jerez i Adelaide zajedno. Monako je poseban. Kad su Miku Hakkinena pitali zašto je u Monte Carlu uvijek posebno dobar i uspješan, odgovorio je kako tim ulicama prolazi svakog jutra kada ide po kruh, pa kako onda ne bi bio dobar na ovoj stazi. Danas je Fernando Alonso, nakon svoje druge uzastopne pobjede u Monte Carlu, izgledao jako sretno. Imao je onaj neodoljivi sjaj u očima i mir u osmijehu. NADOPUNA - Alonsova izjava nakon utrke: "I enjoyed today, and that's probably the best thing about today, even more than the victory." Uvijek sam voljela Monako, i dalje ga volim. Kad su se 1994. godine, dva tjedna nakon utrke u Imoli, vozači skupili na startno-ciljnoj ravnini, s brazilskom zastavom i u minuti šutnje, ja sam doma ridala pred televizorom. Startno mjesto broj 1 bilo je prazno. Monako je sjaj, ali Monako je poseban. |
- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 16.05.2007.
Peti post. Stare slike
U srpnju prošle godine skitala sam se po Londonu, a kao prisjećanje na te dane prilažem par fotografija iz Muzeja dizajna u kojem se, u tom periodu, održavala izložba F1. Slučajno smo saznali za nju jer to nije prerazvikan muzej i nije bilo nikakvih reklama. Ali posrećilo nam se jer je izložba bila odlična.      Bilo je još zanimljivih stvari, starih bolida, poster s malim sličicama svih (možda) naslovnica F1 racinga, kratkih filmića, ali i jedan zanimljiv citat na zidu (autor je gospodin Soichiro Honda) - "Success can only be achieved with a kind of pioneer spirit and the repeated use of three tools: failure, introspection and courage." A u svim engleskim novinama bio je Jenson Button na ljetovanju s novom odabranicom svog srca. Mogu samo zamisliti koliko se pisalo par tjedana kasnije, nakon utrke u Mađarskoj. |
- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 15.05.2007.
Četvrti post. Österreich
|
U nedjelju je, nakon jednomjesečne pauze, ponovno počela moja omiljena razbibriga. Zapravo su mi te duge pauze užasno glupe i najdraži mi je ritam održavanja utrka svaka 2 tjedna. To je neka rutina na koju sam navikla i koja mi odgovara. Veliku nagradu Španjolske gledala sam u Austriji, u Grazu, gdje sam bila u vikend posjeti prijatelju Haraldu koji mi je usput otkrio još neke austrijske F1 zanimljivosti. Kaže Harry da je Austrijancima najveća formulaška legenda Jochen Rindt o kojem nisam znala puno pa sam pročeprkala po wikipediji i otkrila kako je Rindt jedini vozač u povijesti F1 koji je naslov prvaka osvojio posthumno. Bilo je to 1970. godine, no nesretni Austrijanac (rođen u Njemačkoj) poginuo je u svom Lotusu na treningu VN Italije, a pokopan je na groblju u Grazu. U legendarnom bolidu Colina Chapmana dvije godine prije toga poginuo je i Jim Clark. U čast austrijskog miljenika evo jedne njegove fotke.  Spomenut ću i ostale, više ili manje uspješne, austrijske vozače Formule 1: Niki Lauda (3 naslova prvaka), Gerhard Berger, Jo Gartner, Roland Ratzenberger, Karl Wendlinger, Alexander Wurz, Christian Klien. Što se tiče televizijskog prijenosa utrke, primijetila sam dvije stvari. Prva je da komentator uopće ne šljivi one situacije kad se pušta team radio, on samo priča nešto svoje. E sad, ostavljam otvorenu mogućnost da je čovjek zapravo simultano prevodio pa se zato nije zaustavljao u priči no, uz pomoć mog natucajućeg njemačkog, čini mi se da baš i nije. Druga stvar je potpuni izostanak reklama za vrijeme prijenosa na čemu im svaka čast kad to uspijevaju sponzorski izgurati. Ali komentator je bio beskrajno monoton (pogotovo jer ga nisam baš razumjela), pričao je jednolično i stvarno mi je nedostajala Blažičkova predinfarktna uzbuđenost. Zapravo, bit ću iskrena i priznati da sam dio između 40-og i 50-og kruga prespavala. A dobro, šta sad. Jedna od lijepih stvari bila je ponovno vidjeti dobrog starog Gerharda Bergera kojeg su novinari uhvatili u boksu Toro Rossa i za kojeg Harry kaže da ga sunarodnjaci jako vole i cijene jer je "nice guy". I zbilja je simpatičan (ali se fizički dosta postarao). A Wurz je prije početka utrke, odlično raspoložen, čestitao svim sunarodnjacima Mutterstag (u Austriji je, primijetila sam, Majčin dan zbilja velika stvar), no nakon prvog kruga nije više bio dobre volje. Sama utrka i nije bila baš nešto, početak uzbudljiv, pa Kimijevo ispadanje, ništa novog i zapravo uobičajeno. Već smo se i na Hamiltonova postolja svi navikli. Što se tiče problematičnog prvog zavoja, meni to djeluje kao obično utrkivanje pa prepuštam detaljne analize samim sudionicima i drugim vozačima jer sigurno znaju bolje od mene. Ja samo guštam kad se vozači bore za pozicije, i ne čekaju da se stvar riješi kroz boksove. Go Fernando! I naravno, iskrene čestitke Takumi Satu na osvojenom bodu! For Harry - Well, I admited in the text above that I fell asleep during the Sunday race. So what, nobody is perfect. You surely know that was because of coco-orange cocktail the evening before. And I was tired of constantly trying to understand german (and speak in english) but it didn’t work. That’s just one more imperfection (and imperfections are lovely). Tschuss! |
- 13:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.05.2007.
Treći post. Amor portuguęs
|
Nedavno sam s prijateljem komentirala genijalnog portugalskog pjesnika Fernanda Pessou pa sam ponovno dohvatila neke njegove knjižice koje imam doma i guštala. Onda mi je palo napamet napisati mali presjek luzitanske kulture, ono što se meni sviđa od portugalske i brazilske kulture, muzike, filmova, knjiga i slično. Iako nisam nikakav stručnjak i nisam nikad bila u jednoj od tih država. E da, učila sam jedno vrijeme portugalski jezik, ali budući da sam totalni antitalent za strane jezike, brzo sam i odustala. No, toplo preporučam! Glazba Broj jedan je grupa Madredeus, predivna glazba idealna za kišna popodneva, a dobro dođe i kao pozadina za učenje ili čitanje. Gostovali su par puta u Zagrebu ali sam ih svaki put propustila a sad su se navodno i raspali. Šteta. Zato sam pohodila koncert Cesárije Évore u Lisinskom prošle godine i bilo je pristojno, malo statično ali to pripisujem lošem odabiru prostora. Cesária je s otoka Cabo Verde (blizu zapadne obale Afrike), bivše portugalske kolonije i pjeva na lokalnoj kreoloskoj verziji portugalskog jezika. Ima nevjerojatan glas i predivnu strastvenu glazbu koja odmah učini da se osjećate jednostavno predobro. Moram spomenuti i brazilsku pjevačicu Bebel Gilberto čija glazba djeluje na sličan način. I za kraj – fado, saudade tugaljke ostavljenih žena čiji su muževi otplovili u bijeli svijet u potrazi za novim kontinentima, ali žene koje su ostavili doma nadmašile su ih stvorivši cijeli jedan glazbeni žanr fenomenalnih stihova, glazbe i vokalnih eskapada. Pored najpoznatije fado pjevačice Amálije Rodrigues, jako volim i Marizu, ženu nevjerojatnog glasa (i stasa) koja je u zagrebačkoj Tvornici održala koncert za pamćenje. Vraćala se na bis bezbroj puta i na kraju molila publiku da je konačno puste! Film Inače obožavam filmove ali s Portugalcima i Brazilcima malo štekam. Izdvojit ću brazilske filmove „Glavni kolodvor“ i još bolji „Božji grad“ nakon kojeg ćete klince-huligane na ulicama početi gledati drugačijim očima. Književnost Samo je jedan i jedini - José Saramago, jedan od najdražih mi pisaca. Kad je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu rekao je „I was not born for this, this was given to me.“ I kad sam čula taj manifest skromnosti, ljubav je rođena. Preporuke – romani „Sljepoća“ i „Sva imena“. Na početku teksta spomenuti Pessoa (na port. osoba) primjer je tankog balansiranja na rubu genijalnosti i ludila. Podvojena ličnost, imao je 4 čovjeka unutar sebe, balansirao između njih, svađao se, krojio im živote i postupno ih ubijao. Ali pisao je... ma nemam riječi. "Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao, i u svakom je kutku moje duše žrtvenik različitom bogu." |
- 13:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.05.2007.
Drugi post. S vs. S
|
Veliki dio rasprava po internetskim forumima kao i većina kafanskih polemika na temu Formule 1 prije ili kasnije završe na vječnom pitanju - Senna ili Schumacher? No, zanimljivije od odgovora na ovo pitanje čini mi se pitanje samo. Ipak se formula vozi već, ne znam točno, više od 50 godina a kad povučemo crtu sve se svede na dva čovjeka? Budući da ne vjerujem u mogućnost određivanja najboljeg vozača ikad i to iz više razloga (al' neću sada o tome), otpada najjednostavnija teorija po kojoj su baš njih dvojica najbolji u povijesti i od tud toliki rivalitet, medijski i navijački, nikako ne realni i stvarni. Druga mogućnost je već realnija – Senna je najkarizmatičniji, a Schumacher najtrofejniji i po tome se izdvajaju od svih ostalih. Ipak mi se najvjerojatnijom čini teorija da smo svi mi koji sudjelujemo u tim internetskim i kafanskim raspravama jednostavno premladi! Bar za nešto!!!  Rijetki su primjeri ljudi s foruma koji se sjećaju vožnji npr. Gillesa Villeneuvea ili Laude, a kamoli Jima Clarka i J.M. Fangia. Mi mlađi smo čuli priče, pogledali par filmića na YouTubeu ali to je sve zapravo ništa. Naše vrijeme počinje, više manje, osamdesetih, devedesetih, a od tada pa do današnjih dana samo su dva imena zaludjela mase - Ayrton jer je bio fantastičan vozač, a svojom je karizmom sve suvremenike mogao pojesti za doručak, i Michael jer je sedmerostruki svjetski prvak i vlasnik skoro svih rekorda. Nemam pojma, naravno, je li to glavni razlog ali zvuči dosta uvjerljivo. Sama se, ipak, neću izjasniti! (ko fol ne kuži se) Moje je mišljenje ionako da su njih dvojica zapravo jako slični, puno sličniji no što se to na prvi pogled čini. Samo što je Ayrton imao manje sreće. |
- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 01.05.2007.
Prvi post. Zašto danas?
|
Zato što sam neizlječivo opsjednuta značenjima i simbolikom, zato što ništa nije izdvojeno iz cjeline, neovisno i samodostatno, a današnji datum posebna je priča. Za većinu ljudi danas je obični praznik, neradni dan i prilika za izlet, ali za sve F1 poznavatelje 1. svibanj znači samo jedno - Imolu 1994. Frank Williams za Ayrtona je rekao da je čak veća osoba nego vozač, a kad se to kaže za čovjeka koji je trostruki svjetski prvak Formule 1 i jedan od najboljih vozača u povijesti, onda to puno govori. Sennina karizma stvorila je od njega legendu, mjerilo s kojim se uspoređuju svi koji su došli poslije njega i inspiraciju za mlade nade. Lewis Hamilton kaže da je odrastao gledajući dvoboje Senna-Prost, Fernando Alonso prešao je u McLaren između ostalog i zbog toga što želi voziti za momčad s kojom je Ayrton osvajao svoje naslove i najavljuje kako će se zadovoljiti s tri titule prvaka jer je toliko imao i slavni Brazilac. Michael Schumacher nikada se nije riješio Ayrtonove sjene. Zašto je to tako, nekoliko je razloga. Senna je zbilja bio čudo od vozača, fantastičan u svim uvjetima i okolnostima, a izvan staze beskrajno zanimljiv i intrigantan. Samozatajan ali beskrupulozan, fanatično uporan i usredotočen, religiozan, inteligentan, usamljen i nedokučiv. A sa ženskog stajališta, moram primijetiti, i beskrajno zgodan. Tragična nesreća u nedjeljno popodne pred milijunima tv gledatelja i prerana smrt zapečatili su mit. Mirno ti more, Beco!  |
