...pjesme...
Postojao je jedan mali anđelčić.
Gdje god pošao svijetlo je donosio.
Sada sjedi u tami.
Netko mu je srce slomio.
Od srca je ostao samo mali komadić.
Suze anđelčića kristali postaju.
Krila su mu oduzeli.
Vjerovao je crnom anđelu.
Izdao sve i svijetlo u očima svojim ugasio.
Zauvijek iz svijetla u tamu prešao.
A da to ni sam nije shvatio.
Glazba se čuje u daljini.
Oči mi suzne postaše.
Misli mi u prošlost odlutaše.
Osjećam miris mora.
Vjetar mi prolazi kroz kosu.
More, uspomene i ja
vječni prijatelji.
Proklinjem svoje prijatelje.
Oni su za sve krivi.
Što u njega zaljubila sam se.
Što zbog njega uništila sam se.
On je tako nepravedan.
Sve mi daje.
Pa mi onda oduzme
Ne želi da budem sretna
Ne želi da budem tužna
Poželim ga uništiti
Ali ne mogu
Previše ga volim
Taj život prokleti
Gledam zvijezde
Dok sam Suncem obasjana
Slušam glazbu
Dok je u mojoj sobi tišina
Sanjam čudne snove
Dok sam budna
Nema smisla život moj
Trudim se da živim
Dok cijelim srcem volim
Možda je to smisao.
U gradu sreće
Neshvaćena i ostavljena
Na rubu mosta sam
Nema nikog da pruži mi ruku.
Nema nade da me netko voli.
Poželim odletjeti, nestati.
Ipak postoje te male duše
One mi daju zrno nade.
Zatim ga oduzmu.
Sama sam u toj tami.
Čekam da me netko spasi.
......za Vanju....
...ovo je sve za ovaj post...btw. preko vikenda ću početi pisati novu priču...kiß
01.03.2007. u 19:11 | K | 52 | P | # | ^
