Mrtvo More
Sto puta sam ja do dna potonuo, i sto puta zbog sna na hrid izronio, zbog ljepote u tom bolu ja sam propustio sve, sad više nemam gdje! Moj je život mrtvo more bez imalo valova, samo uspomene plove tragom žutih oglasa…..
Dečko u kojem je živjelo veselje i dobra volja, koji je živio punim plućima. Zračio je nekom čudnom energijom, svi su ga voljeli, mnogi ga i sada vole. Bio je ispunjen i zadovoljan svime što je imao u životu i što je postigao u ovom sirovom svijetu oko nas. Bio je intimno voljen i volio je. Bio je poželjan u svakom društvu i sada ga još zovu i traže. Bio je hrabar i nije se ničega bojao, išao je u nepoznato sa smiješkom i sve prepreke na koje bi nailazio prelazio je bez imalo muke i straha. Znao je koristiti svoju karizmu i vrline koje su svi prepoznavali i voljeli ga zbog toga još više. Jednostavno, bio je sretan čovjek i znao je i druge učiniti sretnima. Sve sam to bio.
Sada sam prazna hrđava čahura izgubljena u prostoru i vremenu. Nešto mi se dogodilo zbog čega više ne volim ni sebe ni svoj život. Nešto, ali nisam siguran što. U zadnje vrijeme sam doživio mnoge padove, izdaje i hladnokrvnost od osoba koje su mi život značile. Par osoba je u pitanju. Od jedine osobe koja se bezuvjetno voli a to je za mene majka, čak i od nje sam naišao na zid izdaje. Pokušao sam razgovorom da joj objasnim da me neki njeni postupci doslovno ubijaju, ali nije shvatila to. Možda će kad bude prekasno. Ponekad se pitam dali bi mi bilo lakše u životu da sam bio bezosjećajno smeće koje bi gledalo isključivo na svoje zadovoljstvo. Da mi je glavni cilj u životu bio sjebati nekoga i nanijeti mu neko, bilo kakvo zlo. Da mi je bilo bitno jedino kako se ja osjećam i da me bolio kurac dali ikome išta značim i koliko. Znam samo da sam za sve sam kriv. Kriv sam što sam svima prilazio iskreno i potpuno otvoreno, što sam svima vjerovao bez imalo sumnje, što sam dopustio da moj život svate kao igračku i da je bace kad im više nije potrebna. A sad je kasno. Već mjesecima glumim i sam sebe uvjeravam da je sve ok, da je to neka prolazna kriza koja će proći i kojoj ću se smijati poslije. Ali nije to kriza. Moj život je postao mračan, hladan i bez osjećaja za sebe a i druge. U ovo vrijeme kad su svi nekako veseliji nego inače, kad svi žele neke male sitnice koje će ih ispuniti ja želim samo da me nema više. Više ne volim sebe, nevjerujem više ni sebi ni drugima i bojim se svega. Neki su i prepoznali moje stanje i pokušavaju da me odvoje od kuće i privuku sebi, da mi pomognu da se vratim na staro. Ali nešto mi neda da prihvatim tu ruku koja mi želi pomoći, upravo sam je odbio. Nikad se nisam nikakvom bogu molio za ništa, a sad svaku večer kad legnem u svoju čemernu postelju molim se da zaspim i da se više ne probudim. I dok se molim kroz glavu mi prolaze slike prošlosti i onog sretnog dečka koji je nekad živio u meni i pitam se gdje je nestao, zašto je otišao i ostavio me. Bio sam sretan i zadovoljan dok je bio dio mene i zbog toga bi volio da mi se opet vrati i da me pokrene, ali bojim se da bi opet bio isti i da bi opet dopustio sebi iste greške u životu. Zato bi ipak volio da me više nema. Sto puta sam ja zbog drugih umro, i sto puta sam se zbog drugih rodio, zbog ljepote u tom bolu ja sam propustio sve, sad više nemam gdje…..
