Moj živote dal' si živ?
Što je to u nama da nam neda naprijed? Što je to što nas čini nesigurnima i manje vrijednima? Što je to u meni što me šalje na dno? Često razmišljam o svom životu i o tome koliko sam i šta postigao u životu. Pitam se dali je to dovoljno, dali sam mogao još više? Tko me usporava u mom napretku kroz život? Dali su to ljudi, okolina i mentalitet društva u kojem živim? Kada razmišljam o svemu tome, uvijek na kraju imam jednu misao a to je da ja nepripadam ovom vremenu ili ovom društvu u kojem sam. Nemam slobodu, što god bi ja htjeo pokušati, nesmijem jer se bojim reakcije drugih ljudi. Teško je biti drugačiji od većine jer si unaprijed osuđen i etiketiran kao nešto, nije bitno što. Zašto ne možemo biti to što jesmo, što želimo biti, a pri tom neugrožavamo nikoga oko sebe u nijednom zakonskom pogledu!? Zašto osuđujemo kurve, pankere, homoseksualce oba roda, naturiste, darkere, metalce, židove, crnce? Hm, onaj tip je baletan, pusti ga, obična pederčina. Gle one glupače što vozi tramvaj, to je za muškarce, njoj je mjesto u kući sa djecom! Ljudi........zašto osuđujete sve što je različito i što izlazi izvan okvira opće prihvaćenog??? Mislim da veliki udio mog neuspjeha i nesigurnosti leži upravo u tome što sam neprestano osuđivan od drugih. Cjelokupno društvo je dovelo do toga da imam kompleks manje vrijednosti, da se osjećam drugačijim ali u lošem smislu. Da, ja jesam drugačiji jer sam homoseksualac. Ali zašto je ljudima toliko bitno skim se ja ševim, zašto nevide mene? Dosta puta sam doživio od raznih poslodavaca da su mi rekli...... '' znaš, iako si to što jesi dobar si radnik ''. Šta sam ja?? Krokodil? Gubavac kojeg su iz sažaljenja zaposlili?? Imao sam jednu frendicu s kojom sam kratko radio u diskoteci jednoj....bila je jako ok cura, puna nježnosti i suosjećanja, sasvim normalna. Furala je imidž .....po mom opisu nešto između rokerice i darkerice što meni nije uopće smetalo.....ali većina drugih ljudi ju je gledalo ružnim pogledom, dobacivali joj komentare poput....drogerašice i slično. Nije bila ništa od toga. Imao sam jednu jako dobru prijateljicu s kojom više nisam u kontaktu. Ona je izrazito zgodna i lijepa cura......ali i jako pametna djevojka. Bila je svjesna svoje ljepote i isticala je to na lijep način. Za većinu ljudi bila je kurva, laka drolja koju je mogao imati svatko tko poželi. A nije ništa od toga. Nekoga nediraju tuđe riječi nekoga da. Mene......mene nezanimaju tuđa negativna mišljenja o meni i nekrijem se kad primjetim da me netko namjerno ide provocirati. Ja po cijenu i lošeg za mene idem po svome i nikoga nevrijeđam. Do sad u životu nisam imao nikad neki direktan napad......ali, sveukupno gledajući moja iskrenost i hrabrost pokazivanja sebe takvim kakav jesam nije mi donjelo ništa dobro. Zašto?? Pa većina zapravo bude fascinirana mojom iskrenošću, ali teško me ljudi prihvate onako kako govore da me prihvaćaju. Recimo....jedna poslodavka moja je govorila kako ona nema ništa protiv takvih kao ja, ali da se neističem previše radi drugih ljudi. Zapravo ona mene nije prihvaćala. A nisam ništa posebno drugačiji od drugih na izgled, samo sam prefin, prekulturan, profinjen za razliku od slike balkanskih muškarčina našeg mentaliteta po kakvom kalupu bi trebali biti svi '' normalni '' muškarci.
Mnogi bi rekli.... ''svatko je kovač svoje sudbine'' ...... ''kako si sam napraviš u životu tako će ti i biti '' ..... '' tvoj uspijeh ovisi samo o tebi '' . Mislim da je sve to greška. Moj uspjeh ovisi o drugima.... u poslovnom smislu. A kako da uspijem kad mi oni nedaju?? Kako kad oni unaprijed osuđuju i daju svoja negativna mišljenja. Jedan mi je rekao.....zadovoljan sam s poslom kako ga obavljaš i držim te na poslu iako si........!!!
A tako bi volio da doživim da dobijem otkaz i da mi poslodavac kaže....čuj, smotan si, neobavljaš posao kako treba i zato ne možeš raditi za mene. Ali uvijek je suprotno, dobar si, ali....!!
I kako onda ja da uzmem život u svoje ruke i napravim ga onakvim kako meni odgovara? Kako kada to neovisi isključivo o meni?? Šta treba da postanem, nekulturan čovjek koji će svima dobacivat ružne komentare, muškarčina koji je zarastao ispod pazduha i smrdi na znoj, nosi prljavu i izderanu odjeću, prdi šetajući ulicom??? E pa to neželim biti, to nije ispravno i to nisam ja. Rađe ću biti ovo što sam sada, lijep, uredan i kulturan dečko koji voli dečke.
Ovo je ono što sam ja, tebi se to može svidjeti ili ne. Možeš me voljeti ili ostaviti, jer ja nikad neću stati. Neću biti i neću nikad u životu glumiti lažnog moralistu. Neću da budem prikriveni peder koji se krije iza neke cure samo da bi drugi mislili o meni da sam normalan. Neću da se mučim kao što se mnogi muče u životu radeći nešto na silu. Imao sam iskustvo biti s jednim prikrivenim dečkom koji me volio, a i ja njega, ali naša ljubav i naš odnos se raspao jer se on jako bojao osude drugih ljudi i što je najgore, samnom je bio i volio me a ni sam nije prihvaćao sebe kao takvoga. Tko tu onda nije normalan?? Čiji život je nakaza?
Dali je moj život živ? Ne.....nije jer ga neživim slobodno, iako sam totalno out, uvijek moram paziti , biti na oprezu. I sad se pitam...čemu onda živjeti uopće?? Do kada ću se morati boriti da živim svoj život bez straha? Možda je ipak bolje neživjeti.....ili ipak živjeti i prkositi drugima koji misle da su oni baš ono što je On htio. Zašto sve mora biti tako jadno? Ja to mogu sam! Mogu to sam. Ali govoreći to sebi znam da lažem jer ja nemogu sam, nemogu živjeti sam izoliran od društva, a društvo me se boji, ne želi me prihvatiti, ne želi me upoznati. I nakon toliko pokušaja i padova čovijek postaje ono što neželi, postaje čovijek koji mrzi, koji je željan osvete, koji želi povrijediti i one koji to nezaslužuju. U šta se ja pretvaram, dali ću izdržati. Neznam i bojim se.....bojim se jer počinjem da mrzim i sebe i sve oko sebe.
Možda bi i ja trebao početi glumiti i sam sebe uvjeravati da sam muškarčina, da volim cure, da idem u crvkvu i ispovijedam grijehe jer sam povrijedio druge misleći da će mi molitva sve izbrisati i da ću moći vrijeđati opet iznova. Možda bi i ja trebao šetati gradom i podrignuti kad naiđe neka cura i reći joj....alo pičko, ajde da ti pokažem svog pitona. E pa neću to, neću da idem u kolijevku laži da se ispovijedam i da mi vrag maskiran u pastira govori koje molitve da molim. Vrag koji i sam jebe sve što stigne i laže svim naivnim očajnicima koji mu još i plaćaju za to. Neću to. Koliko god dugo ispaštao, ja idem dalje po svom takav kakav jesam jer ja nikom nečinim zlo svojim osjećajima. Doći će i mojih pet minuta kad-tad.
