nedjelja, 28.10.2007.
Nebo strpljive voli...
Imamo li strpljenja? Za sebe, za druge, za očekivane događaje.... Za rješenje određenih problema, za spoznaju nečega što nam ne dopušta da spokojno živimo svakodnevicu... Zar nije svatko od nas ponekad bio nestrpljiv. I htio sve odmah i sada? Nažalost, to obično ne ide. Najčešće i ono što smo pomno planirali da ubrzamo neke odgovore, u posljednji trenutak se izjalovi, jer planovi se obično nekom neobjašnjivom magijom treće ruke mijenjaju sami od sebe. Koliko puta smo se izjedali oko nečega što ne možemo promijeniti baš u ovom trenutku, poželjeli pobjeći iz vlastite kože, svjesni da će se situacija kad-tad razbistriti, ali ne... Nestrpljenje.... moj najveći protivnik! I bez obzira koliko puta sam se u životu uvjerila da sve mora ići tako kako ide, da sve prije ili poslije sjedne na svoje mjesto, pa ako i ne sjedne da se s tim moram pomiriti, ja i dalje nisam ništa naučila. Najteže je biti svjestan svog protivnika, a nemati oružja da ga se pokori. I uzalud razgovori same sa sobom, uzalud traženje logike u ovom zbrkanom svijetu, ja na kraju uvijek nađem dlaku u jajetu. Na kraju mi uvijek smeta jedno drvo više od šume. Jer ja sama odlutam u tu istu šumu već unaprijed misleći kako nikada neću naći izlaz. Tako i dalje kaotično hodam šumom bojeći se zvijeri, boreći se sa mojim imaginarnim strahom koji me ometa u pronalaženju izlaza. A cijelo vrijeme je bio predamnom...Na kraju me progutaju vlastiti strahovi... Samo malo strpljenja, samo malo smirenosti i put ka izlazu se stvara pred nama... No u mojem životu prehodala sam previše mračnih šuma i previše zvjeri je vrebalo sa svih strana, previše straha se uvuklo u moj um, a strpljenja je sve manje i manje. Svega oko mene i u meni je sve manje. Stoga, posudit ću izjavu jedne osobe koja je ipak pokazala strpljenje za mene i reći: «Sada moramo igrati s onim kartama koje su nam ostale!». I biti strpljiv....
- 20:25 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
