petak, 29.12.2006.
Božićna priča
ZVONA
«Bilo nekoć jedno mjesto u kojemu zvona
crkvenog tornja nisu imala konopac.
Neka je stara legenda govorila da će
zvona sama zazvoniti kad se o Božiću
pred jaslicama pojavi netko tko će
darovati ono što mu je najpotrebnije i najdraže.
Tako je nastao običaj da se na polnoćku donesu pred Isusa
različiti darovi. No, prošlo je već više stoljeća da zvona
nisu zazvonila....
Jedne godine, ne zna se točno kada, u obitelji siromašnih seljaka njihov sin poželi poći na polnoćku i ponijeti malom Isusu neki dar. Tata mu dade malo žita, a mama jedan novčić. Tako se mali prijatlej uputi prema crkvi.
Nebo je bilo vedro, zvijezde su svijetlile, a Mjesec je obasjavao stazu prekrivenu snijegom. Makar je bila noć, našeg malog prijatelja opkoli nekoliko kosova. Uz cvrkut dadu mu do znanja da nisu ništa našli kako bi utažili svoju glad. Dječak se zaustavi, očisti zemlju od snijega i prosu žito koje mu je otac dao. Ptice su veselo pozobale sva zrnca i od radosti počele pjevati.
Malo dalje, na putu u crkvu, dječak susretne starog siromaha koji ga zamoli da mu udijeli milostinju. Mali prijatelj, bez većeg razmišljanja, udijeli siromahu novčić koji mu je dala majka.
Kad je došao u crkvu opazi da ima puno ljudi i tad se sjeti da nema više ništa što bi dao malom Isusu. Od srama ostane kod ulaza crkve, gledajući ljude kako se natiskuju oko jaslica i ostavljaju svoje darove.
Nije mu se dalo ići naprijed, jer nije imao čime darovati Isusa, ali ga je ipak vukla želja da pogleda jaslice: napokon odluči, pun srama, približiti se. Kako su lijepe bile jaslice i kako bogati darovi!
Istog trenutka mali se prijatelj sjeti da u džepu ima krušku koju mu je mama dala ako ogladni na putu. On je nije htio pojesti jer je te noći htio učiniti malu žrtvicu za Isusa. Prisjeti se da bi to mogao ostaviti novorođenom Bogu, ali ga je bilo sram među onako lijepe darove staviti svoju već pomalo zgniječenu krušku.
Svlada svoju stidljivost, pristupi jaslicama i tiho reče: «Mali Isuse, oprosti što ti mogu dati samo ovu krušku. Ono što sam ti mislio donijeti podijelio sam na putu i zaboravio na tebe. Znam da je ovo malo, ali je sve što imam!»
Topla suza orosi njegov obraz, a dok je rukom sramežljivo brisao suzu, zvona odjednom stanu svojim divnim zvukom ispunjati crkvu i cijelo selo. Ljudi su konačno shvatili da je netko Isusu poklonio ono što mu je bilo najpotrebnije i najdragocjenije. Bilo je to plemenito srce siromašnog dječaka.
Plemenito, dobro srce! Nema većeg zla, težeg siromaštva od srca koje ne vidi, srca koje ne čuje, drugim riječima srca koje izgleda kao santa leda, srca koje je vlastita tamnica, srca koje gleda samo sebe i metar oko sebe, sebičnog srca, konačno, srca koje se ne može zvati srce.
Svi mi čeznemo za ljubavlju, razmijevanjem, toplim srcem, srcem koje me prihvaća, čuje, srcem koje mi izgovara tople riječi, srcem koje me neće odbaciti. No, nažalost, imamo iskustvo upravo suprotno. Čudimo se, još više, to nas pogađa i ranjava. Upravo onim osobama koje nose u sebi ranjeno srce, neosjetljivo srce, santu leda, treba pružiti drugu sliku srca, pokazati preko sebe nešto od one ljubavi koju smo sami osjetili i doživjeli od Krista. To je kršćanski život! Truditi se govoriti svojim srcem, svojim djelima, živjeti kao što je radio i živio Isus. Truditi se da se ljudima u srcu rađa Isus. To je najljepši i najuzvišeniji posao.
Neka On bude u Betlehemu našeg srca, tada će ga uvijek biti oko nas!»
autor:
Stjepan Harjač
pol. kapelan
Nadam se da ste i vi u ovim danima postupali kao dječak iz priče i da ćete u nadolazećoj godini nastaviti dijeliti ljubav iz svog čistog srca.
Svima želim lijepu i mirnu godinu, punu ljubavi i razumijevanja, a sreća će tada doći i sama....
- 12:43 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
