ponedjeljak, 09.03.2009.

U trenutku kad krenemo u susret ljubavi i ona kreće u susret nama."

/zadaća iz hrvatskog.. nastavak na Guy de Maupassantovu novelu Na vodi/
*naslov je tu slučajno*


Bio je to leš stare žene s velikim kamenom oko vrata…
Magla je bila toliko gusta da sam vidio samo obrise.. U zraku se osjećala neka tajnovitost…
Vratio sam se u Pariz nakon toliko vremena.. U ovih četrdesetak godina karijere naučio sam da maglovito jutro na Seini krije najtamnije tajne.. Doduše,ovog puta osjećao sam i neku čudnu uznemirenost.. Prišao sam bliže.. Obrisi su postali jasniji… Odjednom,kao da se nešto u meni slomilo.. Gledao sam to staro lice… Ti obrisi,te crte lica,te usne.. Poznavao sam to lice.. U mojim sjećanjima nije bilo bora i bilo je nasmijano.. Da,divan je to osmijeh bio.. Ondje je ležala moja uspomena,moja čežnja, moja ljubav.. Plavi uvojci pretvorili su se u svie.. Prošle su tolike godine.. Uvijek sam se nadao da ću je sresti.. Nadao sam se da će nas sudbina spojiti,ali ne ovako.. Izgubio sam bitku s vremenom.. Izgubio sam svoju Isabellu…
'I reci mi što misliš?' –čuo sam glas iza sebe.. 'Bit će ovo težak slučaj'-rekao sam hladno.. Pogledao sam još jednom najljepše lice na svijetu sa suzama u očima i tiho prozborio: 'Isabella, pronaći ću onoga tko ti je to učinio,a onda ću mu uništiti snove, kao što je on uništio moje.. To ti obećajem.. ' Bio je to moj posljednji pozdrav..
Počela su ispitivanja,a ja sam pokušao biti što objektivniji .. Saznao sam da je bila umjetnica.. Sjećam se kako je uvijek govorila o svojim slikama.. Vodila je usamljen život bez mnogo prijatelja.. Živjela je u svom svijetu i malo je ljudi puštala u njega,ali je prima svima bila ljubazna i svi su je voljeli… Što sam više informacija saznavao ,to sam se više osjećao beznadno jer nije bilo nikoga tko bi joj naudio… Ne mogu ni objasniti koliko je boljelo slušati o njenom životu… Tih dana nisam ni jeo ni spavao.. Od jednog trgovca saznao sam da je imala prijateljicu Marie koja je živjela izvan Pariza.. Odmah sam pošao njoj… Otvorila mi je vrata starica tužnog pogleda.. Odmah je shvatila zašto sam došao.. Bila je ljubazna.. Podsjećala me na Isabellu… Iste geste… Ta spoznaja me dodatno rastužila i ponovno se u meni javila gorčina,nevjerica i kajanje što nisam bio dio njenog života…
Marie je pričala o Isabelli sa smješkom na licu… Ali vidjelo se da joj je bilo teško kao i meni… Voljela ju je.. Saznao sam da Isabella nije imala obitelj i da su one kao sestre.. Ni ona mi nije mogla pomoći jer nije znala nikoga tko bi joj naudio.. Popivši svoju šalicu čaja ustao sam i zahvalio na pomoći.. Marie me zaustavila i rekla kako joj se nisam predstavio.. 'Francois'-rekao sam. Pri spomenu mog imena naglo je sjela i suze su joj krenule… Pogledao sam je zabrinuto… Nakon kratke šutnje rekla je da je nešto prešutjela .. Ponovno sam sjeo.. Počela je pričati: 'Postojao je jedan Francois u Isabellinoj mladosti.. Jednom mi je pričala o njemu sa suzama u očima.. Otišao je iz Pariza i to je potpuno slomilo Isabellu koja ga nikad nije prestala voljeti.. Zato je toliko oprezna s ljudima koje je puštala u svoj život ..Mislila je da će i oni otići.. Francois je bio onaj čovjek koji je gledao sa svake Isabelline slike.. On je bio velik dio njenog srca.. Ne mogu reći da znam išta više' Marie je tada ustala i u suzama otrčala u sobu .. Ustao sam potpuno shrvan gledavši u jednu točku… Otišao sam… Hodao sam ,ali nisam osjećao korake.. Nisam mogao vjerovati.. Zadao san toliko boli jedinoj ženi koju sam ikad volio… Došavši u ured ,zamišljeno sam prelistavao sve dokaze kad je odjednom zazvonio telefon.. Bila je to Marie.. Histerično je plakala.. Nisam shvatio što je rekla osim riječi pismo… Otišao sam do nje.. Ona mi je u ruku pružila papirić u kojem je pisalo:' Najdraža, mislim da je vrijeme da odem.. Više se ne mogu nositi s tim.. Nikada nije prestalo boljeti i nikad neće prestati.. Preslaba sam.. Molim te nemoj me mrziti..'
Odmah sam prepoznao ta slova kojima je nekad davno meni pisala pjesme,najljepše stihove.. Uzeo sam papir… Ne znam kako sam uspio doći do obale Seine gdje evo sada ovo pišem.. Bol mi razdire grudi.. Jednom sam prekršio obećanje dano Isabelli i otišao sam.. Neću opet… Vrijeme je da Isabella i ja napokon budemo zajedno…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.