buđenje u mamurno jutro.
sve sinoćnje šljokice sklupčane u kutu umornog oka.
zamagljen pogled pada na prve kapljice tihe kiše.
i tako želiš podijeliti ih s nekim.
a znaš da nitko nije tu.
išarani zidovi. skrivene boli.
bačene sjene.
okrećeš se na drugu stranu kreveta.
i ponovno sklapaš oči.
|
godina dana prosla je od 1. posta...
danas "ponavljam se":
~°*
padam… ponovno…
nakon što sam se napokon opet osjećala potpuno…
a bilo je… činilo se tako stvarno…
sunce je sjalo i ptice pjevale…
dani su bili ispunjeni smijehom…
sad… opet u tišini svoje sobe…
brišu se granice između jave i snova…
plaši me sjaj u očima plišanog medvjedića…
umjetan osmijeh… kome vjerovati?
tko je stvaran, tko samo plod moje mašte?
moje bujne mašte…. prepune priča s happy endom…
lijepo je živjeti tako…
negdje gore… među zvijezdama…
na svome oblaku…
i ne osjetiš da si sve niže… nemaš vremena gledati dolje…
opčinjen nečim za što prekasno shvatiš da možda nije ni postojalo…
*°~
365 dana. 365×24 sata. itd. (nemam digitron blizu:)
nemo´š vjerovat...
puno je to, puno.. puno....
i ne, ništa nije isto. ništa.
kao da vrijeme poigrava se nama..
i.. kao da poigravamo se sami sobom....?
˘live, love, feel..smile..& think too...˘
?!!..........
|
gledala sam anđela kako trza se u snu.
gledala sam besmislice kako prolijeću pored moje glave.
gledala sam čaroliju koja ne zrači dovoljno daleko.
i mislim da ću se u životu baviti izumom čarobnog štapića.
i da je to izbor moga fakulteta.
da.
|
nekad osvrneš se i ugledaš ulice prepune djevojaka s polupraznim grudnjacima i izrezanim rukama. i ne vidiš da unutar poluprazni pogledi su, i izrezana srca.
nekad želiš izraziti se i tad ne pronalaziš riječi. i znaš da krivi dojam stečen je.
nekad dovedeš se u pogrešnu situaciju i ne znaš dalje. i ne možeš prihvatiti da ne znaš.
nekad kopaš po vlastitim ranama znajući da ne mijenjaš ništa. i krvariš, ali kopaš dalje.
ja želim letjeti. i vama to želim.
i ne želim da me vuku za riječ. a znam da nekad činim isto.
i iskreno mi je žao ako sam slomila bilo čija krila.
~fly me to the moon & let me play among the stars...**°
|
ostala još je samo kapljica..ipak dovoljna za flashback.
dovoljna za povratak vremena koje ispralo se…
baš kao i parfem s moga vrata..
dovoljna da ponovno susretnem se s onim starim licem…
danas izobličenim i dalekim…
..dovoljna da vrate se ishlapljeli već davno trenutci…
ne, nisu bili savšeni. bili su naši.
i moji još uvijek su. imam flashback. nemam tebe. nemam nas.
al što je bilo ostaje. meni. tebi..? možda. voljela bih znati.
i voljela bih da stvarno postoji prodavaonica tajni.
kad već nismo dovoljno hrabri.
niti dovoljno iskreni.
sad u tišini prolazim. u tišini prolaziš. i osjećam se glupo, glupo.
i osjećam da nepotrebno je ovo sad. a logično..
i čekam "zamjenu".
onoga koji bolji je, samo neotkriven.
onoga koji stoji u prikrajku.
i čeka. baš mene.
osoba x osobi y: (…) pa imaš 15 godina, nisi dijete…
osobo x, baš si u zabludi. ono skroz.
/pletemo pletenice../
|
vrtimo se.. vrtimo… vrtimo..
centrifuga~°
ne želim donosit zaključke. ne želim se zamarat. i mislim da mi nije potrebno.
možda bih trebala. počet razmišljat. sa smislom. s ciljem. ne samo prevrtat uspomene. sjene. osjećaje. možda. ali.. ja sam sanjarica, sjećaš se?
|