èetvrtak, 30.08.2007.

Utakmica : CSI – 1 : 0

Molim lijepo, predrasude malo ostavite po strani – pogledam i ja koju utakmicu, i uz nju popijem malo pivo, èak znam što znaèi zaleðe iako ga nikad ne skužim na terenu, ali...
Ne kad je na drugom programu CSI i ne kad me pere PMS!
I, kad On na kraju kaže "Bolje da ju nisam gledao", pa tko ne bi popizdio? Tko???!!!

Ne tuèe On mene, ne, svoju visinu i snagu iskoristi tako da visoko drži daljinski, dok ja blesavo skakuæem oko njega.
Džabe mi što ja program promijenim na samom teveu, kad je ON gospodar od daljinskog – davno sam to nauèila, jako davno. I taj glupi daljinski! Zakaj se nije razbio kad sam ga hitila kroz balkonska vrata??? Zakaj se ona glupa staklena, ili od èega je veæ, kuglica nije razbila kad je zveknuo o kuhinjske ploèice???
Jebote (pardon na izrazu, al zbilja sam ljuta), skupi novi auti krepavaju u sred vožnje, skupe kuæne ureðaje nosimo na popravak pod garancijom, èovjek bi rekao da æe s obiènim daljinskim lako na kraj, al neeeeee, to petparaèko govno, smeæe jedno prastaro, otporno na sve!!!!! Smrad mali!

I tako.
Okrenula sam CSI, a onda je došao ON i oteo daljinski. Škakljajuæi me nimalo ðentlmenski.
Kaj nemre, ko svaki normalni muškarac koji voli nogomet, pokupit prnje i utakmicu gledati s deèkima u nekoj birtiji??? (Ženu nikak zadovoljit, ne?)
Pokupila sam se u sobu iz protesta, al i uz zatvorena vrata baš sve èujem.
Ko da je rijeè o nekom ozbiljnom dogaðaju prvo ide Uvod. Ma dajte, uvodu u utakmicu????
Filozofirati o sportskom dogaðaju??? Neš ti veæe bedastoæe.
Trkeljaju ga, trkeljaju, sastav... što od koga oèekuju... dal su dobro il loše sastavili momèad... Ma da? Ak znaš bolje, što ti nisi na terenu? To mi je ko propali filmaši il pisci koji se bace na kritiku.
Onda malo reklama, niš bez reklama... i to traje, i traje, a vrijeme prolazi i prolazi, ja sam komotno mogla pogledati CSI i ne pasti pod utjecaj PMSa.
Poèelo.
Pa malo traje.
Pa ga èujem; Jebi ga!
Da, protivnièka momèad dala je prvi gol.
Pa još malo, uh, oh, i sl.... da bi završilo sa "Jeeeeeeeeeeeee!".
Nije mi jasno zakaj muški pojaèavaju TV kad naši daju gol. Zakaj? Ko da æe tada jedan gol vrijediti barem za dva... Pih.
Do kraja prvog poluvremena palo je još par golova. Tko ih je i koliko dao, nebriga me, nisam brojala "jebiga-ove" i "jeeee-ove"
Gospodin tata, koji je nedavno izjavio da se uz malu bebu sve stigne po kuæi napraviti, donio mi je našeg gladnog potomka – gledati utakmicu i nahraniti djete ipak je nemoguæa mislija.
Utakmica je završila kak je završila, a On je završio sa "Bolje da ju nisam gledao".

Nego, uopæe ne kužim tu fascinaciju nogometom.
Èopor muškaraca naganja jadnu loptu, pa se malo šoraju, preseravaju da ih buba, valjaju po blatu i na prijevaru pokušavaju izvuæi jedanaesterce...
Blesavo.
Ok. Kužim ljudsku, a posebno mušku, potrebu za akcijom, nadmetanjem i adrenalinom, al, mislim, u gledalištu sve neke pivske škembice koje prstom ne mièu... dižu se iz fotelje tek da bi došle na stadion... Pa dajte... ak vam treba akcije, nadmetanje i adrenalin odite se i sami bavit sportom, kaj ne?
Neeeee.
I onda te bolesno visoke premije?
Kako može biti normalno da jedan nogometaš svojim trèkaranjem zaraðuje više od... ne znam... recimo profesora? Od osobe koja hordama klinèadije i malo veæe klinèadije pokušava ulit znanje o odreðenom predmetu i dati im temelj za samostalan život?
Kako?
Poremeæen sustav vrijednost, eto kako – a svojom opsesijom za nogomet taj sustav i podržavaju...
Da se nogometom, umjesto ratom, rješavaju nesuglasice meðu narodima i narodnostima, podržavala bih ga i ja, èak bih im dala i trostruko veæe premije, al ovako....

Nastavit æu kad od PMSa ostane samo M.

utorak, 28.08.2007.

Slomi, spali, uništi...

Davno prije, u mom starom kvartu, na èošku ulice do moje, stajala je telefonska govornica. Ona plava kabina sa žutim slovima i staklenim vratima.
Nama klinkama služila je zezanju ljudi s lažnim pozivima (kao da su nam vjerovali da zovemo iz policije - mo'š mislit'), za zivkanje djeèaka iz razreda, onih koji su nam se sviðali, i za skrivanje od onih drugih, a koji su nas htjeli èupati za kosu, a kasnije i štipati za guzu.
Aparat je radio na kovanice, prvo na dinare, potom na kune.
Jedan dan govornicu su odnijeli - skoro u stanju u kakvom je bila i postavljena, zub vremena na mjestima je oljuštio boju i korodirao metal, a ona drvena polica bila je išarana mnogim potpisima - i to je bilo to, prilièno nevino uništavanje.
50 metara dalje postavili su novu govornicu - moderniju, stup sa dva aparata, jedan sa svake strane, i pleksiglas školjkama koje su štitile od buke i oborina.
Aparati su radili na telefonsku karticu.
Aparata više nema.
Prije par godina, iz svog podstanarskog stana, nosila sam prljavi veš svojoj mami. Na putu od tramvajske stanice do kuæe prošla sam kraj telefonske govornice - ni jedan aparat nije imao slušalicu. Bile su išèupane.
Drugi put kad sam prolazila slušalice su bile na svojim mjestima.
Treæi put slušalica ponovo nije bilo, kao ni jedne pleksiglas školjke.
Èetvrti put – telefonska govornica bila je kao nova.
Peti put - nije bilo slušalica, pleksiglas školjke bile su razbijene.
Šesti put - po cijeloj govornici tragovi vatre, komadi pleksiglasa još uvijek su stajali sa strane.
Sedmi put – od telefonske govornice ostao je samo temelj i par žica koje su virile iz njega.

Èovjek.
Biæe koje se razumom voli izdvajati iz ostalog živog svijeta.
Biæe koje tvrdi da vjeruje da postoji nešto veæe i od njega samog.
Biæe sposobno za tako prekrasne i èudesne stvari, sposobno za stvaranje knjiga, muzike, filmova, slika, sposobno za stvaranje aparata koji nam olakšavaju život, sposobno za pronalaženje lijekova, sposobno za stvaranje letjelica i otkrivanje tajni svemira, sposobno za otkrivanje tajni života samog, sposobno za ljubav...
To biæe je, na kraju, ipak samo najobiènija štetoèina.

Vozili 245 km/h, s 4 promila alkohola u krvi...
Dvoje djece kritièno nakon naleta glisera na gumenjak...
Šetala sam se neki dan, sa svojom bebom.
Kraj nas je prošao kamion, vozaè je u ruci imao mobitel. Zar ga sluèaj Ledenik nièemu nije nauèio? Želi li nositi neèiji život na duši?
Kronièan nedostatak suosjeæanja – je li to problem?
Neodgovornost u kombinaciji s manjkom inteligencije, nebrige i nepoštovanja za život, tuði i svoj.
"To se dogaða drugima". Zaista?

Sukob dvojice mladiæa završio pokušajem ubojstva...
Prijetio joj smræu pa ju upucao na spavanju...
Ljudi, posebice oni muškog spola, dive se oružju.
Dive li se njegovom dizajnu, preciznoj izradi, divnim ukrasima?
Ne, dive se njegovoj moguænosti ubijanja.
Koliko metaka može ispaliti u minuti, koliki mu je domet, preciznost u pogaðanju mete....
Podmornice i letjelice – što tiše i neprimjetnije za radare, da bi mogle neopaženo doèi do cilja i nanijeti veæu štetu, sa što veæim kapacitetom za razno razne projektile što razornije moæi.
Oružju je svrha da ubija. Ljude.
Nije li bolesno što uopæe postoji?
No, oni ga kupuju, legalno ili ilegalno svejedno, podržavaju njegovu proizvodnju, podržavaju ubijanje ljudi – kao da ti ubijeni ljudi ne mogu postati oni sami. Ili njihove obitelji.
Spremaju ga po kuæama, da im bude pri ruci kad im "padne mrak na oèi", ostavljaju ga na dohvat svojoj djeci da u igri mogu ubiti svoje prijatelje ili sebe.

Takoðer, svjedoci smo katastrofa, uzrok kojima je djelovanje èovjeka.
Globalno zatopljenje, otapanje polarnih kapa, poplave, ozonske rupe, zagaðenja, kisele kiše, nestanak šuma...
Neškodljivim i obnovljivim izvorima energije, toènije tehnologiji za proizvodnju iste, nabili su cijenu, a kako bi i dalje bili ovisni o njima – o nafti i onima koji ubijaju za nju – i punili im džepove. Kao da sutra ne postoji. Kao da njihovoj djeci i unucima neæe trebati èist zrak?

Neodgovorno odlaganje nuklearnog otpada, nedovoljno sigurne nuklearke, GMO, svi oni E-ovi u hrani, voda koju ostavljaju da teèe dok peru zube, motorno ulje u kanalizaciji, žvaka na asfaltu, papiriæi pored koša za smeæe... upaljeni èik kroz prozor automobila...

Prekjuèer je umrlo èetvero ljudi - majka i troje djece.
Bježali su od požara koji je najvjerojatnije podmetnuo neki... idiot je preblaga rijeè.
Našli su ih zagrljene.
Što više dodati, osim tišine?

èetvrtak, 23.08.2007.

Ja sam velika.

Juèer me je puklo dok sam sjeckala mrkvicu svom malom Elrohiru za ruèak. Zveknulo me po sred èela, kao i mnogo puta do sada (i, zanimljivo, svaki put sam bila u kuhinji), a svejedno me šokiralo.
"Ja sam velika!"

Prije mnogo godina pitala sam se kako æe to izgledati. Promatrala sam svoju mamu; kako odlazi na posao, kako se vraèa, kako nam kuha, kako razmišlja hoæe li imati dovoljno za raèune i može li nam kupiti traženu ili potrebnu sitnicu, kako uèi razne «muške» poslove a kako ne bi morala plaæati majstora (jedino muško u kuæi bio je vrste canis domesticus).

Kao njena srednja kæer, fizièki najjaèa, psihièki najstabilnija i s afinitetom za popravljanje stvari, pomagala sam joj postavljati ploèice u kupaoni i kuhinji, mijenjati tapete, a sama sam popravljala kuæanske aparate; uèinila da telefon ponovo zvoni, promijenila kompletan kabel termoakumulacione peæi i stavila nov šteker na kraj istog, i svašta još...
Malo zbog životnih prilika, malo i zbog karaktera, od malena sam bila prilièno samostalna.
No, svejedno, bila sam mamina kæi i mama se brinula za mene.

Èudno je kako te nekad takve spoznaje zveknu, zar ne? Mislim, obièno ne razmišljam o takvim stvarima, živim iz dana u dan pomalo nesvjesna vremena koje prolazi, nekad planiram buduænost, nekad ne, ispunjavam svoje obaveze najbolje što mogu, nekad mi se da, nekad mi se ne da, sasvim normalno, sasvim svakodnevno.... a onda; paf!, "pa, ja sam velika!"

Danas; imam svog muža, imam svoje dijete, imam svoj posao i svoju plaæu, imam kreditne kartice sa svojim imenom i prezimenom, i raèune koji glase na moje ime.
Prije odlaska u duæan gledam što nam fali, razmišljam što bih kuhala za ruèak.
U bilježnicu upisujem troškove, raèunam kako bih znala koliko mi novaca ostaje nakon što poplaæam dugove.
Imam svoj krov nad glavom, namješten baš onako kako želim, namještaj zaraðen Elessarovim i mojim radom – ne radom naših roditelja, našim radom – jer mi smo sada veliki.

2001 sam se odselila od kuæe, silom prilika, nebitno za ovu prièu.
23 godine – je l' to puno ili malo za emancipaciju u našem podneblju?
Bila sam podstanar 2-3 godine, podstanarstvo sam plaæala svojim novcem, ali cimerica mi je bila mlada studentica, stoga mi je sve to još uvijek izgledalo kao zajebancija, kao luda i bezbrižna mladost.
Potom sam se preselila k Elessaru, svom današnjem mužu, a tadašnjem deèku.
Zajednièkim snagama ureðivali smo naše ljubavno gnijezdo. U poèetku mi je izgledalo kao da se dvoje klinaca igraju "mame i tate", toènije "muža i žene", no onda me je poèelo pucati s vremena na vrijeme; "ja sam velika", "vidi, ja radim ovo i ovo, kao moja mama".
Po svim propisima došla je i svadba, pa trudnoæa i naš mali Elrohir. Muž i žena, tata i mama. Veliki smo. Velika sam.

Neobièno mi je što sam u biti još uvijek ona stara, mamina samostalna, ali mala kæi.
Glas u glavi, onaj koji konstantno vodi monologe, još uvijek isto zvuèi. Na taj glasiæ vrijeme kao da nije utjecalo. Unatoè svim brigama, problemima, strahovima, razoèaranjima... još uvijek je jednako nevin i veseo i znatiželjan.

I, sad, što nas zaista èini "velikima"? Stvari koje svakodnevno obavljamo ili taj naš unutarnji glas?