<$BlogMetaData$>

četvrtak, 23.08.2007.

Ja sam velika.

Jučer me je puklo dok sam sjeckala mrkvicu svom malom Elrohiru za ručak. Zveknulo me po sred čela, kao i mnogo puta do sada (i, zanimljivo, svaki put sam bila u kuhinji), a svejedno me šokiralo.
"Ja sam velika!"

Prije mnogo godina pitala sam se kako će to izgledati. Promatrala sam svoju mamu; kako odlazi na posao, kako se vrača, kako nam kuha, kako razmišlja hoće li imati dovoljno za račune i može li nam kupiti traženu ili potrebnu sitnicu, kako uči razne «muške» poslove a kako ne bi morala plaćati majstora (jedino muško u kući bio je vrste canis domesticus).

Kao njena srednja kćer, fizički najjača, psihički najstabilnija i s afinitetom za popravljanje stvari, pomagala sam joj postavljati pločice u kupaoni i kuhinji, mijenjati tapete, a sama sam popravljala kućanske aparate; učinila da telefon ponovo zvoni, promijenila kompletan kabel termoakumulacione peći i stavila nov šteker na kraj istog, i svašta još...
Malo zbog životnih prilika, malo i zbog karaktera, od malena sam bila prilično samostalna.
No, svejedno, bila sam mamina kći i mama se brinula za mene.

Čudno je kako te nekad takve spoznaje zveknu, zar ne? Mislim, obično ne razmišljam o takvim stvarima, živim iz dana u dan pomalo nesvjesna vremena koje prolazi, nekad planiram budućnost, nekad ne, ispunjavam svoje obaveze najbolje što mogu, nekad mi se da, nekad mi se ne da, sasvim normalno, sasvim svakodnevno.... a onda; paf!, "pa, ja sam velika!"

Danas; imam svog muža, imam svoje dijete, imam svoj posao i svoju plaću, imam kreditne kartice sa svojim imenom i prezimenom, i račune koji glase na moje ime.
Prije odlaska u dućan gledam što nam fali, razmišljam što bih kuhala za ručak.
U bilježnicu upisujem troškove, računam kako bih znala koliko mi novaca ostaje nakon što poplaćam dugove.
Imam svoj krov nad glavom, namješten baš onako kako želim, namještaj zarađen Elessarovim i mojim radom – ne radom naših roditelja, našim radom – jer mi smo sada veliki.

2001 sam se odselila od kuće, silom prilika, nebitno za ovu priču.
23 godine – je l' to puno ili malo za emancipaciju u našem podneblju?
Bila sam podstanar 2-3 godine, podstanarstvo sam plaćala svojim novcem, ali cimerica mi je bila mlada studentica, stoga mi je sve to još uvijek izgledalo kao zajebancija, kao luda i bezbrižna mladost.
Potom sam se preselila k Elessaru, svom današnjem mužu, a tadašnjem dečku.
Zajedničkim snagama uređivali smo naše ljubavno gnijezdo. U početku mi je izgledalo kao da se dvoje klinaca igraju "mame i tate", točnije "muža i žene", no onda me je počelo pucati s vremena na vrijeme; "ja sam velika", "vidi, ja radim ovo i ovo, kao moja mama".
Po svim propisima došla je i svadba, pa trudnoća i naš mali Elrohir. Muž i žena, tata i mama. Veliki smo. Velika sam.

Neobično mi je što sam u biti još uvijek ona stara, mamina samostalna, ali mala kći.
Glas u glavi, onaj koji konstantno vodi monologe, još uvijek isto zvuči. Na taj glasić vrijeme kao da nije utjecalo. Unatoč svim brigama, problemima, strahovima, razočaranjima... još uvijek je jednako nevin i veseo i znatiželjan.

I, sad, što nas zaista čini "velikima"? Stvari koje svakodnevno obavljamo ili taj naš unutarnji glas?

- 11:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

--------------------oOo--------------------