èetvrtak, 23.08.2007.

Ja sam velika.

Juèer me je puklo dok sam sjeckala mrkvicu svom malom Elrohiru za ruèak. Zveknulo me po sred èela, kao i mnogo puta do sada (i, zanimljivo, svaki put sam bila u kuhinji), a svejedno me šokiralo.
"Ja sam velika!"

Prije mnogo godina pitala sam se kako æe to izgledati. Promatrala sam svoju mamu; kako odlazi na posao, kako se vraèa, kako nam kuha, kako razmišlja hoæe li imati dovoljno za raèune i može li nam kupiti traženu ili potrebnu sitnicu, kako uèi razne «muške» poslove a kako ne bi morala plaæati majstora (jedino muško u kuæi bio je vrste canis domesticus).

Kao njena srednja kæer, fizièki najjaèa, psihièki najstabilnija i s afinitetom za popravljanje stvari, pomagala sam joj postavljati ploèice u kupaoni i kuhinji, mijenjati tapete, a sama sam popravljala kuæanske aparate; uèinila da telefon ponovo zvoni, promijenila kompletan kabel termoakumulacione peæi i stavila nov šteker na kraj istog, i svašta još...
Malo zbog životnih prilika, malo i zbog karaktera, od malena sam bila prilièno samostalna.
No, svejedno, bila sam mamina kæi i mama se brinula za mene.

Èudno je kako te nekad takve spoznaje zveknu, zar ne? Mislim, obièno ne razmišljam o takvim stvarima, živim iz dana u dan pomalo nesvjesna vremena koje prolazi, nekad planiram buduænost, nekad ne, ispunjavam svoje obaveze najbolje što mogu, nekad mi se da, nekad mi se ne da, sasvim normalno, sasvim svakodnevno.... a onda; paf!, "pa, ja sam velika!"

Danas; imam svog muža, imam svoje dijete, imam svoj posao i svoju plaæu, imam kreditne kartice sa svojim imenom i prezimenom, i raèune koji glase na moje ime.
Prije odlaska u duæan gledam što nam fali, razmišljam što bih kuhala za ruèak.
U bilježnicu upisujem troškove, raèunam kako bih znala koliko mi novaca ostaje nakon što poplaæam dugove.
Imam svoj krov nad glavom, namješten baš onako kako želim, namještaj zaraðen Elessarovim i mojim radom – ne radom naših roditelja, našim radom – jer mi smo sada veliki.

2001 sam se odselila od kuæe, silom prilika, nebitno za ovu prièu.
23 godine – je l' to puno ili malo za emancipaciju u našem podneblju?
Bila sam podstanar 2-3 godine, podstanarstvo sam plaæala svojim novcem, ali cimerica mi je bila mlada studentica, stoga mi je sve to još uvijek izgledalo kao zajebancija, kao luda i bezbrižna mladost.
Potom sam se preselila k Elessaru, svom današnjem mužu, a tadašnjem deèku.
Zajednièkim snagama ureðivali smo naše ljubavno gnijezdo. U poèetku mi je izgledalo kao da se dvoje klinaca igraju "mame i tate", toènije "muža i žene", no onda me je poèelo pucati s vremena na vrijeme; "ja sam velika", "vidi, ja radim ovo i ovo, kao moja mama".
Po svim propisima došla je i svadba, pa trudnoæa i naš mali Elrohir. Muž i žena, tata i mama. Veliki smo. Velika sam.

Neobièno mi je što sam u biti još uvijek ona stara, mamina samostalna, ali mala kæi.
Glas u glavi, onaj koji konstantno vodi monologe, još uvijek isto zvuèi. Na taj glasiæ vrijeme kao da nije utjecalo. Unatoè svim brigama, problemima, strahovima, razoèaranjima... još uvijek je jednako nevin i veseo i znatiželjan.

I, sad, što nas zaista èini "velikima"? Stvari koje svakodnevno obavljamo ili taj naš unutarnji glas?