Mimy_wicked witch

Sjedila sam na jednom od mnogobrojnih naslonjača u gryffindorskoj društvenoj prostoriji, slušala svoj mp3 i crtala.
Voljela sam crtati.
Uvijek bi me na neki način crtanje opustilo kad bih imala glavu punu glupih misli.

Na podu, pokraj mene je sjedila Lori. Nisam shvaćala njen taj postupak kad je jednostavno mogla sjediti na naslonjaču, ali ona je imala izrazitu želju sjediti na hladnom podu.
Pisala je nekakvo pismo. Nisam pitala kome, ni zašto. Mislim da to nije moja briga.

Kad je pjesma završila, u tom trenutku je Lori bila gotova s pismom.
Upravo ga je stavljala u kuvertu i ustala se s poda da ga dade sovi koja je strpljivo čekala na prozorskoj dasci.

"Čuvaj ovo pismo. I brzo se vrati.",kaže Lori svojoj sovi i stavi joj pismo u kljun.

Sova je huknula i otišla.
Lori je zatvorila prozor za njom i vratila se k meni. Samo što je ovaj put sjela u naslonjač.
Imala je neki izgubljen pogled pa sam odmaknula crtež, skinula slušalice i upitala ju što joj je.

"Oh, ma ništa posebno.",kaže ona i pokuša vratiti svoj dobro-poznati smijeh. "Samo…ma, nije bitno."

"Gle, nećeš meni prodavati takve fore.",kažem joj. "Ako hoćeš- možeš mi reći. Ali ako pak ne želiš, ja te neću siliti."

Lori me nakratko pogledala svojim bistrim očima, a onda na kraju ipak priznala što joj je na duši.

"Tata mi je bolestan."

Ta rečenica je bila dovoljan odgovor.
Rekla je to kao da je nekakva bezvezna činjenica, ali njen glas je odavao nekakav dubok osjećaj tuge koji mi nije primaknuo. Patila je, to sam uspjela shvatiti.

Ja sam ju u nevjerici gledala i nisam znala kako reagirati na to.
Da joj kažem neki savjet? Da ju zagrlim? Da ju utješim?
Nikad u tome nisam bila dobra jer nisam se vezala za ljude pa zato pojma 'prijateljstvo' mi je i dalje bila neka nova stvar.

No, Lori se nije previše s tim brinula. Još jednom me pogledala, dala mi mali osmijeh i ustala se iz naslonjača.

"Kamo ideš?",uspjela sam ju upitati.

"U Veliku dvoranu. Zaželjela sam se hladnog frapea od banane i kiwia.",odgovori ona i dalje s nekim čudnim osmijehom. "Ideš sa mnom?"

"Ovaj..ne, hvala. Mislim da ću ostat ovdje.",kažem nesigurno.

Lori je slegnula ramenima i prošla kroz otvor.

Ostala sam sama.

Nastavila sam crtati, ali nisam bila previše usredotočena da bih nešto lijepo mogla i napraviti.
Mučila me ova stvar s Lori.
Nije mi previše rekla, ali po njenom glasu mogla reći da je tužna.
Ali zašto se ona uvijek izvlači smijehom? Stalno se smiješi i znam da je to dobra vrlina, ali ipak…Očekivala sam da će najmanje plakati cijelu rijeku suza, a ne se smiješiti na svakom koraku.
Nazovite me ludom, ali zar nisam u pravu?

Odložila sam crtež i odlučila malo protegnuti noge.
Nastava je iako trebala početi za deset minuta pa sam usput i uzela svoju torbu.
Za svaki slučaj, uzela sam i Lorinu torbu. Možda ju budem srela putem.

Imali smo Obranu.
Moj omiljen predmet.
I imali smo ju s Rawenclawima.

Došla sam na prvi kat sama i čekala ostatak ljudi naslonjena na zid.
Nekoliko Rawenclawaca se okupilo pred učionicom i čekali su dolazak profesora koji je kasnio.

"Hej, Morwena."

Okrenula sam se u smjeru tog pozdrava, i ostala začuđena kad sam vidjela dobro poznato lice.

"Rowena?"

Ovo mi je zvučalo totalno glupo. Kao da pjevam neku rimu.
Rowena mi se srdačno smiješila i naslonila se na zid pokraj mene. U ruci je držala svoj blok, a na desnom ramenu joj je nemarno visjela torba.

"Pa, kako si? Ima što novo?",upita ona mene.

Odmahla sam glavom.

"Sve po starom. A nisam znala da si ti Rawenclawka?"

Rowena se vragolasto nasmiješila.

"Pa zar se ne vidi? Haha."

Pričale smo nekoliko minuta. Sada sam napokon saznala u koji dom svatko pripada. Mislim na društvo iz WC-a.
Hellen, Bella, Katja, Tiny, Alex i Marcus su u Slytherinima, Jackie je u Gryffindorima, a Rowena pak u Rawenclawima.

"A Corvus ti je…"

"Znam, znam. U Slytherinima.", kažem.

Ona me pogledala nekim čudnim pogledom. Bio je blizu zainteresiranog.
Smiješila se nekim neprepoznatljivim smiješkom.

"Što je?!",upitam jer me taj pogled već počeo živcirati.

"Ah, ništa.",odvrati ona nevino. "Ti i Corvus ste bliski?"

Prasnula sam u smijeh. Koji dobar vic!
No, kad sam vidjela njen ozbiljan pogled, prevrnula sam očima.

"Daj, molim te. Jedva poznam tipa."

Rowena me pogledala preko oka.

"Ozbiljno ti kažem.",nastavim.

Slegnula je ramenima.

"Ok. Kako god ti kažeš. Samo tako nastavi pričati."

Kiselo sam ju pogledala, a onda se nasmiješila.
Moji pogledi više nisu palili kao u bivšoj školi. Ovi ljudi ovdje su tvrd orah.

Rawenclawaca je sada bilo kao u priči pa se Rowena oprostila sa mnom i otišla se pridružiti maloj skupini svojih prijatelja.

U međuvremenu, k meni su došle Sam i C.J.

"Jeste li vidjele Lori?",upitala sam ih bezizražajno.

No, kad su mi one uputile zbunjen pogled, znala sam da nešto nije u redu.
C.J. i Sam su rekle kako ju nisu vidjele od jutros, a kad sam im rekla da je otišla u Veliku Dvoranu, C.J. je rekla da je to nemoguće jer su njih dvije tamo bile cijelo vrijeme i nisu ju vidjele.

Kroz leđa sam osjetila hladne trnce.
K vragu, pa gdje je ona?

Zvono je zazvonilo i više nije bilo vremena za razmišljati.
Potrčala sam u nepoznatom smjeru dok sam iza sebe čula povike od Sam i C.J.

"Moram ju naći!",dobacila sam im, ne okrećući glavu.

Samo je bilo pitanje: gdje ju naći?

****

Potražila sam cijelu društvenu, sve WC-e, pa čak i ostavu za metle!
Nigdje ju nije bilo.

Stala sam nasred hodnika i uhvatila se za glavu.
Rukama sam prošla kroz svoju kosu i duboko ispuhala zrak iz svojih pluća.

Gdje je, k vragu!

Igrom slučaja, završila sam u školskoj knjižnici koja je bila, naravno, prazna.
Ja se baš pitam je li netko kročio nogom ovdje.

Madame Prince me strogo pogledala s vrata kad sam ušla, očito je mislila da sam markirala.
Što i jesam, kad bolje razmislim. Ali u dobroj namjeri, naravno.

Prešla sam sve odjeljke s knjigama, pokušavajući naći odbljeske Lorinog lica, ali ništa.
Nije ovdje bila.

"Jebemti!",viknem sebi u bradu. "Gdje je ona?"

"Uh, oprosti. Ali tražiš nekoga?"

Okrenula sam se i vidjela jednu djevojku koja je marljivo sjedila na jednom od stolova za učenje i čitala neku knjigu. Korice su bile stare, ali izgleda da to njoj nije smetalo.
Odnekud mi je djevojka bila poznata to jest, znam da sam ju još negdje vidjela.
Trebala mi je sekunda da se sjetim kako ona sjedi za stolom s nama na Napitcima.

"Um, da.",kažem smeteno. "Tražim prijateljicu."

Djevojka me znatiželjno pogledala.
Imala je bakreno-plavu kosu i zelene oči. Kosu je svezala u konjski rep, ali nekoliko vlasi joj je padalo niz lice. Crte lica su joj bile blage i odavala je nekakvu toplinu iz sebe.

"Hm, možda ju znam.",kaže djevojka kojoj nisam ni znala ime. "Kako se zove?"

"Lori Lakers.",odgovorim i dalje smeteno. "Iz Gryffindora."

Djevojka me pogledala u čudu, a njene obrve su me pridigle u nekakvu okruglu crtu.
Izgledala je kao da je vidjela duha.
Ustala se s stola i prišla k meni, i dalje držeći knjigu u rukama.

"Ti si ona nova djevojka.",odvrati ona. "Morwena, ako se ne varam?"

Klimnula sam glavom.
Sad sam ja bila ta koja ju je gledala u čudu.
Bilo mi je malo čudno znati da ona zna moje ime, a ja njeno ne. No, izgleda da je to uobičajena stvar kad si nova učenica ovdje.

"Da, jesam. A ti si?"

Djevojka mi je automatski ispružila ruku.

"Rosalie Eve Morrison. Drago mi je. Sigurno me se sjećaš. Napitci?"

Klimnula sam.
Slijedeća čega se sjećam je da sam blenula u nju kao tele u šarena vrata.
Učinilo mi se da je Rosalie znala o čemu je riječ.

"Ti..ti i Tiny..",započnem, ali ona me prekinula.

"Da, u rodu smo. Sestrične, da budem izravnija.",kaže ona, a onda doda: "Nažalost."

"Ali imate isto prezime…"

"To ne treba značiti da smo sestre. Biti u rodu s njom je dovoljna kazna."

Vragolasto smo se nasmiješile i već mi se počela sviđati.

"A što ti ovdje radiš? Zar ne bi trebala biti na nastavi?",upitam ju.

Rosalie je nemarno slegnula ramenima.

"Nije mi se dalo ići prvi sat. Imam Napitke. A uostalom, vidim da se i tebi baš ne žuri na sat."

"Rekla sam ti da tražim Lori.",kažem joj kroz zube.

Rosalie je dignula ruke kao da se predaje.

"Ok, ok. Sorry. Samo sam se šalila."

Potiho sam ju gledala. A onda negdje oko minutu kasnije sam se počela smijati.

"Što je smiješno?",upita me ona zbunjeno.

"Ovo je stvarno ludo.",nacerila sam se sjećajući se Hellen. "Zašto svi ne vole Napitke? Pa Slughorn nije toliko strašan."

"Onda još nisi vidjela njega na djelu.",kaže mi Rosalie s daškom odvratnosti. "Vjeruj mi, s vremenom ćeš ga zamrziti. I nije bilo na koji način, ali hoćeš. S sigurnošću ti mogu to reći."

Odmahla sam glavom.

"Kako god. Jesi li vidjela Lori ili ne?",kažem mijenjajući temu.

Rosalie je razočarano odmahla glavom.

"Nisam. A što se dogodilo? Nije u Lorinom stilu da markira. Ona bi radije pojela bubu nego prekršila školska pravila.",kaže Rosalie u nekom entuzijazmu.

Nekoliko minuta smo raspravljale o mogućim mjestima gdje bi se Lori mogla sakriti, ali nakon što sam ja rekla da sam sva ta mjesta već pregledala, optimizam nas je napustio.

Izašle smo iz knjižnice, popraćene ljutim pogledom od Madame Prince.

"Znaš, ponekad se zapitam je li se ta žena ikad nasmiješila.",šapne mi Rosalie kad smo izlazile van.

"Možda nema razloga. Možda ju ništa više ne veseli.",napomene kao prijedlog.

Rosalie me nakratko pogledala, a onda prasnula u smijeh.

"Ok…to je sada čista filozofija. Bolje da ne počneš…nećeš moći stati."

Valjda je bila u pravu.
U svakom slučaju, nisam dalje ništa pričala.
Hodale smo u tišini, a ja i dalje nisam imala blage veze gdje bi ona mogla biti.
Stalno sam gledala na sat- kasnila sam na sat već 20 minuta.

"Taman mi treba neopravdani.",kažem u sebi. Zažmirila sam u agoniji. "McGonallgica će mi srat!"

Rosalie se nacerila i potapšala po ramenu.

"Ah, znam kako ti je.",kaže ona, a onda promijeni ton. "Hajde, hajde. Razvedri se. Što ti jedan neopravdani može napraviti? Pa neće te zbog toga izbacit iz škole."

Pogledala sam ju u čudu.

Nisi daleko od istine, pomislim.

No, nisam joj to rekla.
Samo sam bezizražajno gledala u nju.

A onda mi je napokon pala jedna ideja!
Pa da!
Kako se toga nisam prije sjetila?!
No, možda i nije tamo, ali ipak…

"Rosalie, moram ići! Vidimo se poslije!",kažem i potrčim hodnikom.

Nisam bila sigurna u svoju sumnju, ali barem je vrijedilo pokušati. Uostalom, to je bilo jedino mjesto gdje je nisam išla tražiti.

Iza sebe sam čula Rosalienin glas kako me doziva.

"Gdje ideš??!!", to sam uspjela razaznati. Ali nisam joj odgovorila.

****

Došla sam ispred dobro poznatog WC-a na kojem se blijedom bojom razaznalo slovo 'Ž.'
Da, tako je.
Nalazila sam se ispred WC-a Plačljive Myrtle.

Rekla sam Lori gdje sam bila onaj dan kad sam imala slobodan sat.
I u povjerenju mi je rekla da nikome neće reći gdje se Društvo sastaje. I ja sam joj vjerovala.

No, hajde. Nema više razloga za čekanje.
Uhvatila sam kvaku i otvorila vrata.

Nosnice mi nije parao poznati miris dima cigareta što je bilo oduševljenje mojim plućima.

Prešla sam umivaonik i vidjela sam odraz u svom licu. Napravila sam smiješnu grimasu i nastavila gledati dalje.
Ako mislite da mrzim vidjeti svoj odraz u ogledalu, onda se varate.
Ali ako mislite da ga volim onda se također varate.
Nisam spadala u onu skupinu ljudi koja se voli stalno gledati i promatrati i govoriti si kako sam lijepa, ali također nisam ni spadala među one koji sebi govore da su ružni i izbjegavaju ogledala pod svaku cijenu.
Ja sam bila osoba koja, kad god si vidi odraz, napravi neku smiješnu facu i nastavi dalje putem s smiješkom.

Zastala sam na trenutak.
Čula sam nešto.
Jecanje.

Oh, da. Lori je sigurno ovdje.

Približila sam se mjestu gdje su bile kabine i imala prizor za vidjeti.

Da, Lori je bila tamo. I plakala je, ali nije bila sama.

Sjedila je na prozorskoj dasci, rukama pokrila lice i plakala. Glavu je naslonila na rame dečka koji joj je rukom prelazio kroz kosu i nešto tiho šaptao u uho.

"Lori…",zazovem ju, no ona nije reagirala. Učinilo mi se samo da se jecaj malo stišao.

Prišla sam joj s nekom distancom, a onda pogledala mušku osobu koja ju je tješila.

"Bok, Marcus.",kažem.

On me nakratko pogledao i klimnuo glavom u znaku pozdrava.

Pogledala sam Lori, i gledajući ju tako tužnu i ožalošćenu došlo mi je da ju zagrlim, utješim…da joj nekako pomognem. Ali nisam mogla. Kako da joj pomognem?
Što god da kažem, što god da učinim- to joj ništa neće pomoći.

Umjesto toga, okrenula sam se ponovno prema Marcusu.

"Otkad je ovdje?",upitam ga.

Pogledao me ozbiljno, ne mičući svoju ruku iz njene kose.

"Još prije nego što je počeo sat. Došla je ovdje taman poslije mene.",kaže on.

Klimnula sam glavom.
Znači, Lori je lagala. Nije išla u Veliku Dvoranu. Odmah je otišla ovdje.

Nakon nekoliko minuta, Lori je odmakla glavu s Marcusovog ramena i obrisala ostatke suza s rukama. Pogledala je prema meni, a njene oči su bile crvene od plača.

"Mimy…",izustila je moje ime, a ja sam podigla svoj znatiželjni pogled prema njoj.

"Da, Lori?"

Napravila je plačljivu grimasu i sakrila je lice rukama, ali iza toga sam čula njene teške izdisaje iz kojeg su tekle riječi.

"O-Oprosti m-mi…molim te, oprosti mi…"

Sada sam joj bila toliko blizu da sam ju mogla zagrliti što sam i učinila.
To je iznenadilo mene kao i nju.

"Mimy, ja…žao mi je što sam ti lagala…"

"Šššš…nema veze. Opraštam ti. Smiri se…ššššš.", pokušavala sam ju utješiti. Ne znam ako sam bila dobra u tome jer ovakvo što nisam nikad doživjela.

Lori me pogledala i pao mi je kamen s srca kada mi se nasmiješila.

I ja sam se njoj nasmiješila. Neki slabašan osmijeh, ali ipak je i to nešto.

"Hajmo odavde.",napomenem, a ona je klimnula glavom.

Obrisala je još jednu suzu i dala mi još jedan osmijeh.
Nisam se ni snašla, a ona me počela snažno grliti.

"Vidim da si se vratila na staro.",šapnem joj kroz uho.

Sišla je s prozorske daske, a Marcus skupa s njom.
Dopratio nas je do vrata WC-a, a onda zastao.

Lori je otišla dalje niz hodnik i upitno me pogledala kad sam se vraćala Marcusu.

"Odi ti, slobodno.",kažem joj. "Sad ću ja doći."

Lori je klimnula i nastavila dalje hodnikom, ne mičući osmijeh s lica.

Prišla sam Marcusu, a on me gledao ispod oka s nekim slabašnim osmijehom.
Došla sam mu dovoljno blizu da sam mogla osjetiti njegov dah.

"Ovaj…hvala.",kažem mu nesigurno. "Hvala što si ju...čuvao."

Marcus je klimnuo glavom.

"Nije bed. Lori mi je prijateljica. To bih učinio i milijun puta da treba."

Klimnula sam glavom. Vidjelo se da mu je jako stalo do Lori. Baš sam se pitala na koji način.

"A ona…",započnem. "Ona ti se sviđa?"

Marcus se nasmijao. Ne podrugivački, a ni optuživački. Više onako-iskreni smijeh.

"Gle, ako misliš da sam ju ovime htio prisvojiti ili nešto, onda se varaš. I to jako.",kaže mi on kroz smijeh.

"Ne mislim ja ništa. Samo mi je…"

"Čudno vidjeti da jedan dečko tješi curu, a da time ne želi neku korist iz toga.",dovrši on rečenicu umjesto mene. "Zar ne?"

Kad je to tako rekao, onda mi se činilo glupo što sam to uopće i pomislila, ali svejedno sam klimnula glavom.

Marcus se sad podrugljivo nasmijao. Pogledao je u strop kao da ne može vjerovati svojim ušima, a onda opet pogledao u mene.

Sada sam vidjela da on ima tamne oči. Skoro crne.

"Zar ne misliš da me vrijeđaš time?",upita on mene.

Lecnula sam se od čuđenja.
Podigla sam obrvu i pogledala ga jednim od svojih pogleda.

"Sad mi trenutno nije do svađe ni do beznačajnih razgovora. Hvala ti što si čuvao Lori, a sada idem.",kažem mu ukratko i otišla sam.

Lori me čekala nekoliko koraka dalje niz hodnik, a svojim kristalno-bistrim očima nije micala pogled s mene.

"Hajde, idemo.",rečem joj.

"Idemo na nastavu?"

"Ma, jesi li ti luda? Idemo na jedno još gore mjesto."

"Gdje?",upita Lori s trunkom straha.

"Kod McGonallgice. Idemo joj opravdati naš izostanak."

Lori me pogledala i nasmiješila se.
Uhvatila me za ruku što me uhvatilo nespremnu pa sam se lecnula.

"Hvala, Mimy.",kaže mi ona iskreno.

Sada je i meni bilo puno lakše. Slabašno sam se nasmiješila.

"Nije bed.",odgovorim joj i nas dvije pođemo skupa u smjeru ravnateljičinog ureda.

****

Sitne kapi kiše su udarile u prozorsko staklo i odavale tmurno vrijeme koje se spremalo na dvorac.
Društveno je bila mirna. Nije bilo puno učenika unutra, većina ih je bila u Velikoj Dvorani na ručku.
C.J. i Sam su izljubile Lori i grlile ju dok sam ja kao luđakinja hodala po društvenoj, rukama se uhvatila za glavu i psovala sve čega sam se mogla dosjetiti.

Mislim da nikad u životu nisam psovala kao sada. Stvarno, ova škola će me promijeniti. I to na gore.

Čula sam kako se vrata društvene zatvaraju i kako me Lori tapša po ramenu.

"Mimy, smiri-"

"Lori, začepi! Neću se smiriti! Kako se mogu smiriti, ha?! Hajde mi, molim te to objasni!! Nije tebi McGonallgica dala tjedan dana kazne!! Kako da se smirim?!?!"

Doslovce sam mogla osjetiti kako mi krv kola u žilama. Duboko sam disala da umirim svoje tijelo, ali bezuspješno. Bijes je izlazio od mene, a tada nije pametno biti blizu mene.
I Lori je to upravo saznala na najgori način.

Oči su joj zacaklile, a usna podrhtavala.
Zarumenila se i odmah mi je došlo do mozga da sam ju povrijedila.

Ljuta grimasa se pomalo smekšala i ja sam osjetila jedno veliko gađenje prema sebi.
Zbog mog preburnog temperamenta nastradala je jedina osoba do koje mi je stalo.

Stisnula sam zube i kroz teške usne promrmljala riječ koja se nije baš često nalazila u mom rječniku.

"Oprosti."

Zažmirila sam i pokušala opustiti svoje mišiće. Osjećala sam se kao da sam nekoga pogodila Avadom Kedavrom, a ne da sam rekla jednu sasvim običnu riječ.
Stvarno će me ova škola promijeniti…

Čula sam mali prigušeni cerek iza leđa, a kad sam se okrenula vidjela sam opet veselo-nasmijanu Lori koja je širom dignula ruke da me zagrli.

"Oprosti ti meni, Mimy.",šapne mi ona u uho, a zatim snizi glas. "I žao mi je zbog McGonallgice."

Opet sam osjetila kako mi tlak raste i da ovaj put bijes neće stati dok ga ne izbacim iz sebe.

Nježno sam odgurnula Lori od sebe s napomenom da moram izaći van čime je ona popratila samo klimanjem glave.

Izašla sam iz društvene, prošla niz hodnik i približavala sam se Velikoj Dvorani. Nisam imala namjeru ući u nju jer bih inače ispalila milijun uroka na sve koji su unutra.

Mislila sam izaći van, ali biti na kiši nije me baš oduševilo.

Nigdje nikog nije bilo na hodniku pa sam iskoristila tu situaciju i vrisnula iz sveg glasa.
Počela sam nogama skakati po podu i zamahivala sam rukama samo da izbacim ovo sve ih sebe. Znam da sam izgledala kao luđakinja i sigurna sam da ako me netko sad vidio, pomislio bi da sam sasvim skrenula.

Vrisnula sam još jednom, a onda iza sebe čula poznati glas. Zapravo, više njih.

"Hej, hej!! Smiri se, ludaro jedna!",kaže prvi glas s humorom.
"Zar hoćeš da ostanemo bez bubnjića!!",kaže drugi glas s podsmijehom.
"Očito je netko zaboravio uzeti svoje lijekove danas!",kaže treći, nasmiješeni glas.

Okrenula sam se iza sebe i ugledala tri poznata lica.

"Kako ne bih bila luda kad se družim s vama.",odvratim im, a onda sam pohrlila k njima.

Hellen, Bella i Katja su me grupno zagrlile i počele su hihotati od svojih upadica.

Nakon što smo se normalno pozdravile, Hellen je predložila da odemo u WC dok ne počne nastava.
I tako smo u punom jeku, krenule prema WC-u Plačljive Myrtle.

Bella je već iz džepa izvadila kutiju Marlbora i pružila jednu cigaru Hellen dok je Katja iz svoje jakne izvadila svoj mp3 i stavila slušalice na uši.

Hellen je zapalila svoju cigaru i povukla jedan dug dim. Nekoliko sekunda kasnije, pružila mi je cigaru i pitala hoću li povući koji dim.

"Rekla sam ti da ne pušim. I neću promijeniti svoje mišljenje.",rečem joj mračno.

"Ma, vidi ti nje! Ti si stvarno cura koja se drži svojih riječi.",kaže Hellen i zagrli me oko vrata. "Sviđa mi se to. A reci ti meni, lutko…čemu ova dreka?"

"Ništa. Čovjek se nekad mora osloboditi negativne vibracije iz svog tijela."

Katja se zacerekala.

"Onda ja to trebam raditi svaki dan. Koliko Hellen meni diže živce, vriskala bih sve dok ne navršim pedesetu!"

Hellen se okrenula prema njoj i s smijehom ju lupila po glavi. Katja ju je opsovala, dok se Hellen njoj nevino nasmiješila.

"Koji klinci.",doda Bella prema meni promatrajući njih dvije s smiješkom.

Složila sam se s njom.
Ostatak puta do WC-a smo provele u šali. Pričale smo o profesorima i Bella nam je u tajnosti rekla kako je u Tinynu školsku torbu podmetnula žabu krastaču i da se ova toliko prestrašila da je počele vriskati i skakati kao da je na vatri.
Smijale smo se tome sve dok nismo došle do starih, drvenih vrata na kojem je već poznatim slovom bilo napisano slovo 'Ž' i ušle unutra.


Eh, da. Primila sam štafetu od svoje drage Pamele (Dana Thalia Parker) i iako ne volim štafete, odlučila sam ju riješiti. Za njenu ljubav… =P

ŠTAFETA

Koju pjesmu u zadnje vrijeme najviše slušaš?
-Slušam onu najdosadniju moguću baladu, a to je: "Idući sat je ispit."
I to slušam ovih dana najmanje po 5 puta na dan. XD
Ali inače, ovih dana slušam The Clash, Lacuna Coil i Within Temptation.
No, ne mogu ja bez svojih starih ljubavi kao što su Gunsi, U2, Nirvana i tako dalje. :)
Nisam u stanju napisati imena pjesama (kao što vidite) pa pretpostavimo da od svake ove grupe slušam pokoju pjesmu. Može?

Opiši frendicu u tri točke:
-Hm…imam dvije naaajbolje prijateljice i stvarno ne znam koju da odaberem za opisivanje.
Okej, okej…znam.

Prva:
Smeđokosa koja eksperimentira s bordo bojom kose, u dobrom društvu brbljava i u dubini srca, slikarica.

Druga:
Spaljena, luda i otkačena.

E da. Moram spomenuti i još jednu frendicu s kojom sam se preko praznika najviše zbližila i nju mogu opisati s samo jednom riječju: perverzna!

Najljepša imena:
-Uh, nemam pojma. Volim svoje ime ili npr. Pavao ili Pavle, Ana…hm…volim kršćanska imena općenito. :)
Ne da mi se sad nabrajat. Ima puno lijepih imena. Svačije ime je posebno na drugačiji način. Tako ja kažem na svoje jer moje sestre su dobile dosta dugačka i drugačija imena od mog, ali zato sam ja svoje dobila po jednom posebnoj osobi! Hi-hi.


Amerika ili Afrika:
-Afrika, definitivno.

Dopuni:

Ja sam…
To prepuštam vama. (Hajde, da vas čujem- kakva sam ja?! XD)


Štafetu ne dam nikome, osim možda ako netko želi pa neka uzme. (kako sam velikodušna).

Nadam se da ste uživali u postu. Oprostite ako je kasno došao, ali bila sam na putu, a i sad moram početi učiti za školu.
Pozdrav i puse svima! Uživajte u praznicima (koliko je od njih ostalo).

P.S. Poseban pozdrav Pameli, Belli i Corvusu..(nadam se da se ne ljuti na mene)

Ovakav odgovor nisam očekivala.

"Wow!", rečem iznenađeno. "Ti to ozbiljno?!"

Lori je klimnula. Izgledala je nekako zamišljeno i izgubljeno.

"Čovječe.", rečem. "Mala stvarno nije normalna."

I tada me puklo.
Lizzie je ista kao ja. Ne u nekom širom smislu, ali donekle jesmo.
Ja nisam ubila osobu, ali skoro jesam.
I gdje mi je toliko poznata? Kad sam ju prvi put vidjela, učinilo mi se da mi nije strana.
Nisam previše ispitivala Lori o tome.

Iz mojih misli me probudilo školsko zvono.

"Što imamo sad?",brzo upitam Lori koja se polako spremala.

"Napitke. Zašto?"
"Moram do McGonallgice. Nisam odabrala izborni predmet, a danas ga imamo.", rečem žureći kroz vrata. "Reci to profesoru!"
"OK! Uzmi Proricanje!",vikne mi ona daleko iza mene. "To ti ja imam!"

Negodovala sam, ali rekla "U redu."
Nisam voljela nikakve stvari koje imaju veze s horoskopom, budućnosti ili ostalim glupostima. Lori je to znala jer sam joj rekla, ali valjda je htjela da budemo skupa.

Sorry Lori, pomislim u sebi.

Izašla sam kroz hodnik i onda skužila da nemam pojma gdje trebam ići. Okrenula sam se da nekoga pitam, ali istovremeno sam se s nekim sudarila.
Skoro smo oboje pali na pod, ali umjesto toga- na podu su se našle knjige.

"Jebote, pazi kuda ideš!", dobacim toj osobi spuštajući se da ih pokupim.
"Vidi tko priča. Pa nisam ja izgubljen."

Podigla sam svoj pogled.
Da, uši me nisu varale.

Bio je to Corvus.

"Oh..", izustim.

On me još jednom pogledao, a onda se spustio do mene i počeo skupljati svoje knjige. Još k tome je pomogao i meni.
Kad smo se oboje ustali, još jednom smo se gledali, onako bezizražajno ne znajući što reći jednom drugom.
Moram priznati; imao je lijepe oči. Onako tamne i duboke…
A onda sam se sjetila McGonallgice.

"Ovaj, znam da smo krivo počeli. Ali možeš li mi reći gdje mogu naći profesoricu McGonagall?",upitam ga i dalje promatrajući njegove oči.

Bile su tamne i duboke, ali kroz njih sam nekako mogla osjetiti da se skriva neka toplina.

Podignuo je svoju obrvu, a onda onako frajerski rekao: "Imaš Preobrazbu ili?"

Odmahla sam glavom.

"Nešto ju trebam. Nova sam ovdje.", rečem. "A sada bih te stvarno molila da mi kažeš ako znaš jer sam u žurbi."

Stvarno mi se nije dalo objašnjavati mu jer mi se nije dalo. A i vrijeme mi leti.

Klimnuo je glavom kao da me razumije.

"Odi niz onaj hodnik pa skreni lijevo. Uđi u prva vrata, tamo ti je učionica iz Preobrazbe gdje najčešće provodi svoje vrijeme. A ako želiš k njen ravnateljičin ured onda odi…"

"Znam taj put, ne trebaš mi objašnjavati.", prekinem ga.

Nasmiješio se i zatim me odmjerio.

"Tek došla, a već stalni posjetitelj kod ravnateljica, jel?"

Smrknula sam se. Što si on umišlja?

"Jako smiješno. Ne, nije tako. Nisam toliko glupa.", napomenem mu hladno. "Moram ići. Hvala."

Nije ništa rekao ili pozdravio, nisam ni pretpostavljala da hoće, ali eto.
Nisam ga ni ja pozdravila, pa zašto bi i on?

****

"Gospođice Jacobson, što vi ovdje radite?"

Odmah sam prešla na stvar.

"Ne brinite-nisam ništa napravila. Htjela sam vas nešto pitati. U rasporedu piše da treći sat imam izborni predmet, ali ja ga još nisam odabrala. Mogu to sada učiniti?"

McGonallgica je pogledom prešla prema rasporedu i nešto u sebi mrmljala.
Nakon toga me pogledala i duboko izdahnula.

"Bojim se da to nećemo uspjeti srediti danas. Treći sat ćete imati slobodno."

I to je loše?!

"No, za idući tjedan će već biti nešto moguće. Već će vam biti poslane knjige i potreban pribor, samo mi recite koji predmet želite imati: Proricanje Sudbine, Aritmancija i Skrb za magična stvorenja. I imamo novi ako vas zanima: Mitologija."

"A o čemu se radi u Mitologiji?",upitam.

"Slično kao Skrb i Povijest Magije. Tu ćete učiti o raznim bićima iz svijeta magije i svaki sat ćete imati priliku vidjeti hi uživo.",reče ona. "Prilično zanimljiv predmet, ako mene pitate."

Hm. Nije loše.

"Zanimljivo, ali dajte vi meni Aritmanciju.", rečem i ona je na neki papir to zapisala.

"Dobro onda. A ako je to sve, mislim da možete na nastavu.", reče ona i onda još nešto napiše na papir te mi ga dade. "Ovo dajte profesoru Slughornu."

Klimnula sam i napustila učionicu.

****

Ubrzo sam shvatila zašto mi je Lori jednom rekla da profesor Slughorn smiješan.
Kao prvo- njegovo tijelo.
Izgledao je kao okrugla bundeva. A tek ta faca- kao medvjedić.
Jest, bio je smiješan. I činio se drag.
Zato me i nije čudilo da je to jedan od Lorinih omiljenih profesora.

"Dakle, dakle. Ti si sigurno Jacobsica.", reče on meni čim sam ušla u učionicu. "Gdje si zbrisala kad kasniš?"

Zašto su svi tako uporni u tome da misle kako ću ja odavde pobjeći glavom bez obzira?!

Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam ju predala papirić koji mi je dala McGonallgica.
Pročitao ga je i samo klimnuo glavom.

"Ok je. Možeš sjesti na svoje mjesto."

Sjela sam do Lori, a onda primijetila da su u svakom redu stolovi spojeni.
Tehnički rečeno- sjedila sam u redu s Lori, Samanthom, C.J. i još jednom curom koju još nisam upoznala.

Slughorn je počeo s nastavom, ali nisam se previše obazirala na to. Samo nam je govorio koji smjesu da pomiješamo s ovom i koliko će nam za to trebati minuta.

U međuvremenu, Lori i ja smo počele čavrljati. Stvarno mi je nekako prirasla srcu, iako sam mislila da to nikad neću osjećati za nekoga. Bila je…posebna. Drugačija samim time što mi se usudila prići i pričati sa mnom. Znači-bila je neki freak kao i ja.
Happy freak, ali i to se računa.

"Koji si predmet odabrala kao izborni?",upita me ona kad je dodala nekoliko korijena biljke u svoju smjesu.
Nisam znala kako joj reći da nisam odabrala Proricanje, ali koliko god mi ona bila draga; ne znači da trebam sve raditi kao i ona.

"Aritmanciju.",odgovorim. Odmah sam primijetila njen razočaran izraz lica. "Žao mi je, Lori ali rekla sam ti da je taj predmet bez veze i da su to sve bapske priče. Poštuj moju odluku."
Osmijeh joj se odmah vratio na lice prije nego što sam trepnula. Ta cura stvarno nije normalna, na pozitivan način.

"Sve je OK. Razumijem te. Htjela sam da više vremena provodimo skupa jer C.J. i Sam isto nemaju Proricanje…"
"Čekaj malo!", prekinem ju. "Nemoj mi samo reći da i one imaju Aritmanciju?!"

Nije da sam ih mrzila ili nešto, ali zasada mi je Lori bila dovoljna prijateljica. Ne trebam ogroman broj ljudi oko mene da budem sretna.

"Ne, obadvije su odabrale Mitologiju.", reče Lori, a kad sam odahnula, prasnula je u smijeh. "Ti stvarno ne voliš biti blizu ljudi, zar ne?"

"Ma daaaaaa. Otkud ti pak sad to?",rečem sarkastično. "Pa, ja obožavam da svi vise oko mene. Pravi sam people person, nema što!"

Moj sarkazam je više nasmijavao Lori i u jednoj ruci mi je bilo drago radi toga. Htjela sam da bude sretna. I vjerovala ona ili ne, stvarno mi je postala draga.
Samo joj to ne želim otvoreno priznati.

"Mimy moja, ajmo nas dvije nastaviti raditi ovu smjesu.", reče ona s sjajem u očima. "Mislim da sam negdje fulala."

Ostala sam njenom rečenicom koja i nije imala posebnog značenja, ali nešto u meni je proradilo: Mimy moja…
Izrečeno je s toliko topline i iskrenosti da sam bila sigurna kako sam napokon skužila što znači imati prijatelja.

Lori me znatiželjno gledala, očito ne shvaćajući moj izgubljeni pogled.

"Mimy? Halo, si živa?",upita me ona, a onda razvuče svoj osmijeh još šire. "Oh, vidi. Eno Corvusa."

Moj pogled je automatski otišao prema vratima učionice, a prije nego što sam ga uspjela vratiti nazad, shvatila sam da me nasamarila.
Naravno da tamo nije bio Corvus.

Lori je blistala od sreće. Počela je potiho pljeskati.

"Ajme, znalaaaa sam!!",usklikne ona samo da ja čujem. "He-he, Mimy ima simpatiju! Yeee!!"

Taj njen smijeh me, začudo, nekako razvedrio jer sam se i ja počela smijati.
Onako, čisto bezveze, ali i to mi je bilo dovoljno.
Lori je pozitivno djelovala na mene. Ona je bila lijek za moju mračnu i tmurnu dušu i nema šanse da bih dozvolila nekome da ju ozlijedi ili ju uzme od mene.
A činjenica da me zajebavala u vezi Corvusa je samo poboljšalo situaciju.
Dečko nije loš, a ispunjava moje kvalitete…no, nije bitno ako mi se sviđa ili ne.
Stvar da je on ovdje i da ga mogu svaki dan viđati mi je bila dovoljna. Pa makar i naš susret nije bio za pohvalu…

****

"Vidimo se kasnije.",vikne Lori dok je odlazila s ostalima prema učionici iz Proricanja.
"See ya.",rečem joj i stanem nasred puta gledajući ju kako polako nestaje iza ugla.
"Budi dobra!", dobaci mi ona s smiješkom i namigne mi.

Vragolasto sam se nasmiješila.

"Znaš da hoću."
"Zato se i brinem."
"Mrš."

Lori se nacerila i isplazila mi jezik dok je skupa otišla dalje niz hodnik s C.J. i Sam.
Duboko sam izdahnula.

Ostala sam sama.
Sama punih 45 minuta. I gdje sad?

****

Bila sam nekoliko minuta u Velikoj Dvorani, ali pošto tamo nije bilo nikoga osim nekoliko prvašića, otišla sam malo izvan dvorca da se prošetam. No, vrijeme je bilo oblačno i jako je puhalo pa sam se brzo vratila natrag. Kiša me malo smočila, ali to sam brzo sredila s štapićem.
No, svejedno mi je bilo hladno.
Zakopčala sam svoj kaput do kraja i stisnula ju čvrstu uz sebe da se malo ugrijem.
Male kapljice kiše su mi ostale u mojoj dugoj crnoj kosi pa sam ih s rukama otresla.
Pogledala sam na pust hodnik ispred sebe.

Gdje sad?

Hodala sam bez cilja kroz hodnik u potrazi za nekom zanimacijom. Ni žive duše nije bilo.
Jedino su moje mokre marte proizvodile zvuk.

"Jebote.",kažem kroz cvokotanje zuba. "Zar nitko normalan ne zna markirati?"

Odjednom, iza sebe sam čula cerek.
Okrenem se, a iz sjene je dopreo duboki, muški glas.
"Ovisi od osobe. Ne očekuješ valjda da 90 % učenika ove škole markira, zar ne?"

Prilika je izašla iz sjene i ostala sam spoznajom tko je to.

"Dva puta u istom danu? Pa to je sudbina.",kažem sarkastično približavajući se Corvusu.

On se osmjehnuo svojim frajerskim smijehom i dugo me gledao u oči.
U ruci je držao cigaretu koja je tek bila upaljena.

"Prije bih rekao sreća.",kaže on.
"Ne vjerujem u takve gluposti."
"A u sudbinu da?", podignuo je obrvu.
"Kako kad. Ako je sudbina na mojoj strani, onda da."

Opet se nasmiješio.

"Zanimljiva teorija.",kaže on i povuče dim cigarete.

Slegnula sam ramenima.
Kroz tijelo mi je prošla neobjašnjena hladnoća pa sam zadrhtala.
Corvusov pogled se brzo promijenio. Izgledao je gotovo blizu zabrinutog.

"Je li ti hladno?"
"Malo.",kažem stišćući rukave jakne još čvršće. No, odalo me cvokotanje zubi koji su se sad pojačali. Ruke sam ovila oko svojih prsa i počela dahtati topli zrak na svoje pomrzle ruke.

Corvus je tad učinio nešto neočekivano.
Skinuo je svoju crnu, kožnu jaknu sa sebe i stavio ju oko mojih ramena.
Instinktivno sam se lecnula i odmakla od njega.
On me začuđeno pogledao dok mu je cigareta visjela na rubu usne.

"Što je sad?",upita me on.
"Što je tebi?",upitam ga s grimasom. "Što namjeravaš?"
"Ništa. Pomislio sam da ti je hladno pa…"
"Dobro sam!",kažem strogo i naredim zubima da prestanu cvoktati. Obgrlila sam se rukama još jače i odmakla od njega na sigurnu distancu.

On je i dalje buljio u mene kao da sam idiot što sam najvjerojatnije i ispala, ali to mi je bila najmanja briga.
Da mu objasnim razloge svog ispada, rekla sam dvije razumljive riječi:

"Volim životinje."

Pogled mu je sad bio zbunjeniji. "Pa?"

Prevrnula sam očima.
"Je li to kožna jakna?"

"Da, i?"
"E pa ne volim kožne jakne."
"Zašto?"
"Rekla sam ti. Volim životinje. Valjda kužiš što hoću reći."
"Iskreno, ne. Nemam blage što time želiš reći."
"Zar ti trebam crtat?"

Sada je on prevrnuo očima. Iritiran cijelom situacijom, obukao je svoju jaknu i povukao još jedan dim cigarete.

"Zar bi ti radije umrla od hladnoće nego obukla kožnu jaknu? Pa makar i bila prijatelj životinja i takva sranja…"

Kiselo sam ga pogledala.
"A i da odbijem…što onda? Što se tebe to tiče?"

Slegnuo je ramenima.
"Čista znatiželja. Valjda smijem pitati.", podignuo je obrvu očekujući moju reakciju.

Samo sam ga pogledala. Dugo i ravno u oči.
Izvijeno se nasmiješio što me iritiralo. Došlo mi je da mu maknem taj osmijeh s lica samo jednim okretom štapića.

"No? Nema komentara?",upita on glasom nevjerice.
"O da imam. Samo ih držim za sebe."
"Budi velikodušna. Podijeli ih."
"Ne želim."

Povukao je još jedan dim i podignuo obrvu.
"Kako god.",kaže on i krene hodnik dalje od mene.

"Gdje ideš?",upitam ga.

Nije mi odgovorio. Nastavio je ići, bez riječi. A gusti dim cigarete je prešao preko njegovih ramena.

"Hej! Što sam ja nevidljiva?!",viknem prema njemu. "Pitala sam te nešto!"

Napokon se okrenuo. Na licu mu se previo izvijeni smiješak i rukom mi je pokazao na prostor pokraj sebe.

"Ideš sa mnom?"

Bila sam sumnjičava. Šta ja znam gdje će on mene odvesti? Jedva ga i poznajem.
No, moje noge su već bile na pola puta do njega.

"A gdje to?"

"Vidjet ćeš.",odgovori on i nasmiješi se.

Nakratko sam ga pogledala, a onda skupa s njim krenula dalje niz hodnik.
Nisam znala ni gdje idemo, ali imala sam nekakav siguran osjećaj da neću požaliti što idem.

****

Došli smo ispred nekakvog WC-a, a po znaku koji je visio s vrata, shvatila sam da je ženski.
Corvus je povukao zadnji dim svoje cigarete i bacio ju na pod te otvorio vrata WC i pustio mene da uđem prva.

Nisam ga ništa zapitkivala. Ušla sam unutra i napravila grimasu.
Obuzeo me užasan dim cigareta i jedva sam mogla disati.

"Daj ajde! Zatvaraj ta prokleta vrata!",kaže nečiji ženski glas. "Taman mi treba da Peeves ovdje dođe."

Corvus me poveo dalje u WC gdje su bile kabine. U sredini se nalazio veliki umivaonik s svake strane. Kad me prešao dim, primijetila sam da se ovdje nalazi mala skupina ljudi.

Kraj umivaonika su bile svije cure koje su se promatrale u zrcalu, jedna djevojka je sjedila na podu WC-a i crtala nešto u svoj blok, a jedna cura je odmah pokraj slušala glazbu s svog mp3-a. Dva dečka su sjedila na prozorskoj dasci i pričala s dvjema curama koje su pušile.
Od tih dečkiju sam prepoznala Alexa i također vidjela cigaretu u njegovoj ruci.
Ovaj drugi dečko nije pušio. Činio mi se nekako izgubljenim dok su Alex i ta cura pričali s euforijom. Ne znam. Možda mi se to samo činilo, ali imala sam osjećaj da on baš i ne pripada ovom društvu.

Kad smo Corvus i ja njima prišli, svi pogledi su pali na nas.

"CORVUSE!!!"
Djevojka koja se maloprije gledala na zrcalu je skočila na Corvusa i počela ga grliti. On ju je, s šokom u licu, samo potapšao po ramenima.
Učinilo mi se da ga je cura htjela poljubiti, ali Corvus ju je odmaknuo od sebe s napomenom: "Nemoj sada, Jackie."

Ona ga je prpošno pogledala, a onda frknula nosom i vratila se svojoj prijateljici do umivaonika.
Corvus je svih pozdravio, a onda me poveo do prozorske daske na kojoj su sjedili Alex, djevojka i onaj dečko.
Alex mi je prvi prišao s nekim umišljenim pogledom, a onda mi pružio ruku.

"Alex Corwell-Lemar. Drago mi je."
Pružila sam mu svoju ruku s grimasom.
"Morwena."
Na moje iznenađenje, uzeo je moju ruku i poljubio ju poput nekog kavalira.
S gađenjem sam odmakla ruku i pogledala ga. On je ostao iznenađen dok su ostali prasnuli u smijeh skupa s Corvusom.

"E, Alex, Alex…neće tebi fini maniri privući cure.",kaže ona cura i baci svoju popušenu cigaru na pod. "Ja sam Hellen Laiho. Nice to see ya."

Potapšala me na ramenu i namignula.
Činila se OK curom, ali po iskustvu znam da izgled itekako zna varati.
Predstavila je ostatak ekipe koja me samo s zanimanjem gledala.

"Ovo ti je Marcus.", pokaže na dečka pokraj sebe. "On i Alex su braća. Ne bi se reklo, zar ne?"
Ostala sam iznenađena. Malo bolje sam ih pogledala i stvarno nisam mogla vidjeti ijednu sličnost među njima. Samo možda po kosi pošto im je obadvoma bila crna. Duh!

"Stvarno ne može.",kažem dok mi se Marcus slabašno nasmiješio.

Cura pokraj nje s crnom kosom stavljene u dva repa je sišla s daske.
Pružila mi je ruku.

"Bella Black. Drago mi je. Morwena, zar ne?"

Klimnula sam, a Hellen je nastavila predstavljajući ostatak ekipe.

"Ona skica dolje koja sluša glazbu je Katja…", djevojka mi je mahnula. "..a ona pokraj nje koja crta neke svoje gluposti je Rowena.", djevojka mi se nasmiješila, a isplazila jezik Hellen.

"A one tamo dvije koje se gledaju na ogledalu misleći da su sexy su Jackie i Tiny.",dovrši Hellen s smiješkom. "Evo. To ti je to. Dobrodošla u Hogwarts, btw. Ovdje ti je čista ludnica."

Zagrlila me za rame, a onda potražila džepove i izvadila upaljač.
"Hoćeš cigaru?",upita me ona.

"Ne pušim."

Ona je prasnula u smijeh i došetala do Corvusa.
"To ti svi kažu, lutko. A onda poslije ipak promijene mišljenje."

"Da, to se često događa s Hellen. Ipak je ona loš utjecaj na nas.",prokomentira Katja skidajući svoje slušalice.
Hellen joj je isplazila jezik i počela gnjaviti Corvusa.

"Corvuse, daj mi cigaru."
"Nemam."
"Ne seri. Daj mi cigaru. Znam da imaš."
"Otkud ti to?"
"Ti uvijek imaš."

Iz džepa svoje kožne jakne je izvadio kutiju ronhilla i pružio jednu cigaru prema Hellen.
"Dužna si mi."
"Naravno, naravno.", kaže ona i pošalje mu poljubac.

Ja sam se osjećala kao višak u ovoj priči, a činilo mi se da se i Marcus tako osjećao pošto je stalno gledao na vrata WC-a.

"Ne slušaj, Hellen. Ona je uvijek takva kad primimo novo meso."
Odjednom, pokraj mene se pojavila ona cura koja je "napala" Corvusa.
"Patetično, zar ne? Meni nešto priča, a tu se pravi važna samo zato što puši."

Činilo mi se da Hellen ne čuje što ta cura govori pošto se ona zadubila u razgovor s Alexom.
Ja nisam ništa rekla na to.

"Ja sam Jaqueline Sparrow, btw. Ali možeš me zvati Jackie.",veselo mi se nasmiješi i zagrlila umjesto rukovanja. "Dobrodošla."

"Hvala.",odgovorim joj.

Jackie je imala srednje-dugu crnu kosu koja joj je lijepo padala niz njeno bljedoliko lice.
Imala je čiste zelene oči i lijep osmijeh. Bila je vitka i lijepo obučena.
Pravi slatkiš. Nekako mi je odisala emo-stilu, ali nije bilo tako. Vidjela sam da nosi crne starke i odmah mi se stvorila dobra slika o njoj.

"Inače, otkuda si došla?",upita me ona.
"Iz Irske, iz tamošnje škole "Ludwig." Jako dosadna škola. Svi su ufurani u svoje bogatstvo i ne vide dalje od svog nosa."
Jackie je klimnula u znak slaganja.
"Znam takve. Ima ih i ovdje.",kaže ona i odmakne se za centimetar od mene da mi pokaže onu drugu curu koja se gledala u zrcalo.
"Ono ti je Tiny Morrison. Njena obitelj je jedna od najimućnijih obitelji u čarobnjačkom svijetu. I ona si svašta umišlja radi toga."

Tiny je primijetila da ju gledamo pa je krenula prema nama.
"Jadnica. Misli da je dio društva, a zapravo je samo mala cinkarošica.",dobaci mi Jackie dok je Tiny došla do nas i počne se bezveze cerekati.

Predstavila se svojim punim imenom: Christine Morrison, ali pošto ima dugačko ime, svi ju zovu Tiny. Njoj se taj nadimak baš i ne sviđa.

"Zašto?",upitala sam ju.
"Zato što je bezveze. Osoba poput mene bi se trebala oslovljavati svojim punim imenom, a ne nekim glupim nadimkom koji su odabrali nebitni ljudi."

Sada sam shvatila zašto ju je Jackie tako opisala. Samo mi nije jasno zašto se onda svi druže s njoj ako im se ne sviđa.
To sam poslije i pitala Jackie kad je Tiny otišla do Corvusa i Belle koji su o nečemu duboko čavrljali.

"Stvarno ne znam. No, mislim da je pravi razlog zato što ne želimo da nas cinka nekom od profesora. Kužiš?"

Klimnula sam.

I tako sam provela svoje vrijeme u zagušujućem WC-om s ljudima koje sam tek upoznala i razmjenjivali smo neka svoja mišljenja te razgovarali o svakakvim temama.
Pričala sam s Rowenom i Katjom, raspravljala o životinjama s Jackie, zajebavala sam Corvusa skupa s Hellen i slušala glazbu skupa s Bellinog mp3-a.
Slušala je iste grupe kao i ja pa smo nakratko čak i zapjevale skupa što je bilo urnebesno smiješno.
Hellen, Bella, Jackie i ja smo radile face iza Tinynih leđa što je nasmijavalo dečke.
Ona je glumila neku povrijeđenu princezu pa se rasplakala i na kraju smo ju morale ići tješiti na nagovor Rowene.

Moram priznati…bilo je ugodno.
Upoznala sam ih u kratkom vremenu, a već sam poprilično dosta toga znala o njima.
I bilo mi je žao kad se oglasilo školsko zvono.

Prva koja je prigovorila je bila Hellen.

"Fuck. Sada moram ići trpjeti Slughorna. Koja gnjavaža.",kaže ona i zamoli me da ju dignem s poda što sam učinila. "Što sad ti imaš, Morwena?"
"Obranu.",odgovorim. "Moj omiljen predmet."

Hellen je napravila grimasu.

"Bljak. To mi je najmrži predmet. Mislim, bolji je od Napitaka, ali svejedno."

Nasmijala sam se njenim odgovorom.
Jackie me primila za ruku i skupa smo svi izašli iz WC-a.
Stali smo na hodniku i počeli se pozdravljati.

"Pa…bilo mi je drago, Morwena.",kaže Hellen i s njom su se složile Katja i Bella.
"Vidimo se opet. Nadam se uskoro.",dobaci Rowena koja je krenula na sat Preobrazbe skupa s svojim blokom.
"Hvala. I meni je bilo super.",kažem i to sam stvarno iskreno mislila.

Jackie me zagrlila i poljubila u obraz. Stvarno je bila druga vrsta Lori.
Sad sam se sjetila: Lori!

"Ae, pa se vidimo. Kad god budeš markirala, dođi ovdje. Ovo ti je WC Plačljive Myrtle i skoro nitko ovdje ne dolazi. Samo možda netko od nas…",kaže Bella i skupa s Hellen i Katjom ode dalje niz hodnik na sat Napitaka.

Alex me pogledao s nekim pogledom koji mi se činio odvratnim i samo rekao: "Ciao!"
Tiny mi se samo kiselo nasmiješila i otišla vukući svoju torbu, a Marcus nas je sve pozdravio te otišao negdje u nepoznato s zamišljenim pogledom na licu.

Ostali smo samo Corvus i ja.

A on se činio kao da je uživao. Smiješio mi se, a onda predložio da krenemo.

"Što imaš sad?"upitala sam ga.
"Hm…Čarolije."

Zbunjeno sam ga pogledala.

"Čekaj malo. Kako možeš imati Čarolije kad si ih imao s nama?"

"Lijepo. Ja sam na 7. godini i zapravo sada imam Čarolije. Ovaj sat s vama sam imao samo zato što mi je bilo dosadno, a i profesor Flitwick je počeo biti malo senilan."

Oboje smo se nasmijali tome, a kad smo se približili učionici iz Čarolija, obadvoje smo stali.

"Pa…vidimo se.",kažem i zagledam se u svoje marte.
"Vidimo se.",kaže on.

Još jednom smo se pogledali, a on je potom upitao:

"Još mi nećeš reći one komentare od maloprije?"

Prevrnula sam očima i okrenula se od njega.

"Do viđenja, Corvuse.",kažem sarkastično, ali duboko u sebi sam se smijala.

Krenula sam dalje niz hodnik ostavljajući ga samog s svojim egom.


Ispričavam se što dugo nije bilo novog posta.
Napisala sam ga zbog pogodbe koju sam sklopila s Corvusom i zbog moje drage prijateljice May koja je bolesna...

Pozdrav svima!

Mimy

P.S. Je li možda netko zna neki dobar blog s dizajnima? Hitno mi treba jedan.