četvrtak, 24.01.2008.

GLAVA DRUGA: Let the story begin....

Sjećam se prvog dana kada sam kročila u tu školu.
Putem sam razmišljala o njoj, ali me nije brinulo hoću li se nekome sviđati ili ne.
U svojoj prošloj školi sam bila među najboljim učenicima, ali također sam dobivala i razne kazne. Iako pametna, voljela sam raditi psine. I to kakve.
Jednom sam profesoru iz Napitaka stavila budilicu u spavaonicu koja ga je probudila u četiri ujutro, a kad ju je on pokušao dotaknuti pogodio bi ga čarolija skamenjivanja pa bi mirno tamo stajao nekoliko sati dok mu budilica pjeva "Smeels Like Teen Spirit" na sav glas.

No, to se nije mjerilo s ničim što sam napravili onoj kravetini Penny Shinodi.
Dok se gospođica Savršena tuširala, nije imala pojma da sam joj umjesto šampona ulila napitak Regento (za zaustavljanje bolnih čireva i kurjih oči). Vjerujte mi, kidala sam se od smijeha kada sam čula njen vrisak. Izašla je s velikih ubodima na licu i ćelavom kosom.
Ha! Neka joj još jednom padne na pamet da me prozove 'luđakinja u crnom.'
Ja sam bila rekorderka u kršenju pravila i gubljenju bodova, ali bi ih sutradan sve vratila svojom pameti na satovima. Zato su me profesori voljeli, ali i mrzili.
No, izgleda da se oni zadnji smiju nakon moje prošle (i zadnje) psine u školi.
Naime, bila sam na marendi u našoj velikoj školskoj kantini i baš su mi prišli neki dečki iz suprotnog doma. Ja sam ih ignorirala i nastavila jesti svoje palačinke kada mi je jedan od tih debila uzeo jednu palačinku i iscurio marmeladu na moju kosu. Još k tome me nazvao 'čudnom.'
Što je loše u tome? Zašto je grijeh biti drugačiji od njih??!!
Mržnja me ispunila i u roku keks sam izvadila svoj štapić. Uhvatila sam ih nespremno i nisu imali pojma što će im se dogoditi u idućem trenutku.
Ispalila sam dva Levicorpusa i dva Crucia. A na onog koji me nazvao luđakinjom sam ispalila Sectusempru. Pa sada neka si on misli nekoga prozvati luđakom.

Sada mislite da sam stvarno zaslužila biti prozvana luđakinjom. Možda i jesam.
Ali , recite mi nešto. Da i vas netko svaki dan muči s tim da ste drugačiji i čudniji od drugih i da vam svašta radi i govori, bi li i vi ostali normalne glave?
Mislim da ste me shvatili…
I tako su me izbacili iz škole i otac me upisao u Hogwarts. Čula sam za tu školu. Kažu da je jako dobra. Izgleda da ću sama vidjeti dali je to istina ili ne….
Kočija koja me vozila do dvorca je naglo stala i ja sam izašla iz nje skupa s svojim teškim kovčezima. Cipele su mi bile prljave od blata koji je nastao radi jutarnje kiše.
Izgleda da je i nebo tužno kada je plakalo…

Bez štapića sam izrekla čaroliju Locomotor i kovčezi su se našli u zraku. Podragala sam testerala i krenula putem do ulaznih vrata dvorca.
Tamo je dočekao čovjek po imenu Filch i uputio u ravnateljičev kabinet.
Njegova mačka me stalno gledala pa sam na kraju iz jednog kovčega izvadila i malu slasticu za nju.

"Šta ti je to?!",upita me Filch sumnjivo.
"Za mačku. Mačje slastice.",odgovorim s svojim ozbiljnim glasom.

Izgledao je kao da mi ne vjeruje, ali je mačka Norris skočila do mojih nogu i s slašću pojela komadić mesa iz moje ruke.
"Da sam htjela otrovat vašu mačku, učinila bi to na najgori način.",rečem mu kada me ispitivački pogledao. Malo se trznuo, jer nije očekivao takav odgovor.
U tišini sam ga napustila i otišla u ravnateljičin kabinet.

'Jadnik! Baš će imati puno posla sa mnom.',pomislim u sebi misleći na Filcha dok sam se penjala stepenicama do kabineta.

Pokucala sam i ušla bez dopuštenja. Ravnateljica je sjedila na svojoj lijepoj stolici hraneći prelijepu pticu koju sam odmah prepoznala kao feniksa.

"Ah, gospođice Jacobson! Došli ste.",reče ona i nasmiješi mi se.

Nisam znala što bi rekla pa sam samo nastavila gledati u feniksa.

"Pretpostavljam da je put bio dobar? Nije vas smočila kiša?",nastavi ona.
"Sve je bilo OK.",rečem te dodam: "Imate lijepog feniksa."

Ravnateljica se nasmiješi. Bila je to stara žena s dosta velikim borama na licu. No, iako se činila pomalo strogom, vidjelo se da je dobra.

"Nažalost, nije moj. Pripadao je prošlom ravnatelju koji je vodio ovu školu…"
Tu je na trenutak zastala. Sigurno ga je poznavala kada joj je bilo teško govoriti o njemu.
"Ste dobro?",upitam. "Hoćete maramicu?"
"Ne, ne treba.",reče ona i rukom makne suzu s lica. "Ah, kako sam nepristojna. Nisam vam se ni predstavila. Ja sam Minerva McGonagall, gospođice Jacobson."

Ispružila mi je ruku i ja sam ju primila.

"Ja sam Morwena Myldis Jacobson, ali pretpostavljam da to već znate.",rečem uz malu dozu sarkazma.
McGonallgica se nasmiješila i nastavila:
"Dakle, dobrodošli u našu školu. Moram vas odmah obavijestiti da je naša različita od vaše. Kod nas postoje različiti domovi, gospođice Jacobson i morat ćemo vas smjestiti u jedan."
"Dali moram pisat neki test ili nešto?",upitam.
Bilo mi je svejedno jer sam bila spremna.
"Ne, ma kakvi!",reče ona. "Pođite sa mnom. Sve ću vam objasniti kad dođemo. Požurimo, ceremonija je počela."
Ceremonija?
Wtf?

***

Putem mi je McGonallgica sve objasnila. Postojala su četiri doma i svaki dom je ovisio o tome kakva si osoba. Odluku o tome je donosio Klobuk. Po njenim riječima, mislim da ću biti smještena u Rawenclaw jer to dom iznimnog znanja i vještine, a ja sam to svakako imala.

"Spremna?",upitala me kada smo došli ispred neka velika vrata.
Klimnula sam i mi smo ušle.

Prostorija je bila ispunjena djecom. Bilo ih je s svih godina. Bilo je četiri stola reprezentirajući (pretpostavljam) svaki dom, a na kraju je bio profesorski stol.
McGonagallica me povela duž prostorije do sredine profesorskog stola gdje je stajao mali stolić s starim šeširom i stolica pored njega.
Dok smo polako prolazili pored tih stolova, vidjela sam kako me učenici gledaju.
S zanimanjem, s zbunjenosti….s čuđenjem….
Mrzila sam takve poglede. Izbjegava sam ih.
Kad sam se približila stolcu, ravnateljica mi je rekla da sjednem, a kad sam ju poslušala, obratila se ostalima:

"Dragi naši učenici!
S veseljem vas obavještavam da je naša škola dobila novu učenicu.
Nadam se da ćete je prihvatiti i upoznati je s našim pravilima. Želimo da joj njen boravak ovdje bude ugodan i da se sprijatelji s svima vama."

Učenici su je slušali i upijali svaku njenu riječ. Ja sam proučavala svoje marte koje sam sada stvarno trebala dobro oprati.

"Dakle, s velikim pljeskom vas molim da pozdravite vašu novu učenicu Morwenu Myldis Jacobson!"

Tek sam tada podigla pogled. Svi su pljeskali. Iskreno ili ne, ali su me stvarno dočekali s velikim aplauzom. Kao da me time prihvaćaju u svoje društvo…u svoj život….
No, nisam se htjela s nikim previše vezati. Imala sam svoj cilj i imam ga namjeru dovršiti.
Nisam ovdje došla da bi stekla prijatelje, već određeno znanje da poveća moju moć.
Iz moji misli me izvukla McGonallgica koja me zamolila da sjednem da mi može staviti Klobuk.
'A znači taj stari šešir je Klobuk? I on određuje u koji me dom treba smjestiti? Glupost!', pomislim.
"Ha! Koja nepristojnost! Trebao bi te odmah smjestiti u Slytherin. Draga moja, da si i ti živjela koliko i ja, ne bi bolje izgledala od ovoga."
Zaprepastila sam se. Otkud taj glas?
"A znači sad sam te uhvatio, ha?! Nisi očekivala da ću pričat? Da vidimo što se u tebi nalazi…hm…"
Svi su u prostoriji promatrali mene i ono što je Klobuk imao za reći.
No, i ja sam promatrala i njih. Gledala sam njihove face i njihove izraze lica pokušavajući dokučiti kakvi su.
Svi su manje-više samo izgledali normalno. Zanimalo ih je gdje će me Klobuk smjestiti.
A iskreno, i mene je sada baš zanimalo.
"Hm…da..da…vidim da si jako pametna djevojka. Uf! Jako pametna…koja vještina i mudrost…to nikad nisam vidio…Rawenclaw bi bilo najbolje za tebe…"
Nasmiješila sam se. Govorio mi je ono što sam ja već znala. I sada će me svake sekunde smjestiti u Rawenclaw.
"No, ispred tog svog znanja…krije se mržnja…velika mržnja….i želja za osvetom…."
Zastala sam.
Doslovce sam čula kako prestajem disati.
Sada je situacija postala napeta. I oni kojima je bilo dosadno su sada slušali.
Otkud on to sve zna?, pitala sam se.
Kako može znati što se u meni krije?
"Ja ti puno toga znam, draga moja…", šapne mi Klobuk u uho.
Stresla sam se od toga, ali nisam se dala smesti.

"Nastavi, stari klobuče.", šapnem mu natrag.

"Da….mržnja, osveta….jako crne misli…jaaako….",nastavi on.
Gledala sam ih. Učenike, mislim. Zanimala me njihova reakcija. Zanimalo me što misle o meni sada kada ovo sve čuju. Zanimalo me što misle kada znaju da postoji netko jači i moćniji od njih?
Svi su izgledali kao da će ostati bez daha. Uživala sam u tome.
A onda….onda sam ju primijetila.
Njen pogled….bio je pogled kakav nisam očekivala…..koji uopće nisam očekivala.
Njene oči, njen smijeh….isticala se od svih njih u prostoriji.
Smiješila mi se. Ali ne onako pakosno ili whatever. Nego pravi iskreni, prijateljski osmijeh.
Proradili su mi osjećaji.
Kada mi se netko zadnji put tako smiješio? Kada me netko smatrao prijateljicom?
Nisam imala prijatelja….nikada…
Hoće li se to sada promijeniti?
"Hm…vidi, vidi…pa tu ima i hrabrosti….možda ipak nisi toliko negativna…",reče Klobuk.
Odmaknula sam pogled od te cure, ali nisam mogla, a da ne primijetiti kako se ona meni nije prestala smiješiti. Kao da je znala da trebam prijatelja, kao da je znala da trebam nečiju toplinu….
"Dakle….gdje te staviti?",nastavi on.
Iskreno, nisam ga uopće slušala.
Samo sam nastavila gledati u tu curu zamišljajući da sam ja takva kao ona. Vesela, nasmiješena…radosna….
Dečko iza nje joj je nešto šapnuo i ona se odmah smrknula.
Opet sam osjetila mržnju….taj dečko joj je sigurno nešto ružno rekao…zato se namrštila….
To nisam mogla dopustiti….zamišljala sam kako ju branim…kako izbacujem stotinu uroka na tog dečka koji ju je uvrijedio….
A onda…
"Wao! Nisam mislio da ću ovo ikada reći, ali…moja konačna odluka je….GRYFFINDOR!!!"
Tek kad sam čula veliki pljesak kod prvog stola i kad mi je McGonallgica čestitala….tek sam tada shvatila da sam primljena u Gryffindor.
Gryffindor?!
Ali to je dom hrabrosti, plemenitosti…dom gdje idu učenici koji bi sve učinili za svoje prijatelje….ali ja ni nemam prijatelja! Kako je to moguće?
Sjela sam za Gryffindorskim stolom gdje su mi svi čestitali.
Još nisam mogla shvatiti da sam upala u dom hrabrosti.


E, oprostite ako je prevelik post, ali me stvarno pukla inspiracija i bila sam uzbuđena oko cijele priče i tako.
Box je u izradi.
E, još jedna stvar….zasada više ne primam likove. Ne želim prenatrpanu priču.
Ovi koji su se javili prije su upali i biti će dio priče.
No, ako mi budu falili likovi, ja ću na kraju posta javiti ako mi trebaju.
Do idućeg posta ljudići…ojla!!!!
P.S. Dali vam se sviđa post? Kakve hoćete postove (duge, kratke)? Što mislite o mom liku?

P.S.S. Još samo želim zahvaliti May Stox što mi je pomogla napisati ovaj post i zato što je imala toliko živaca trpiti me. May, puno hvala. Zlatna si! :)

Kiss….
20:52 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.